Posljednji i najveći poslanik, poslan kao spas čovječanstvu, Muhammed Mustafa, s.a.v.s., je rođen u 12. noći mjeseca Rabiulevvela, 570 godine.
Učenje i slušanje mevluda u ovim danima, donošenje salavata i selama, je nesumnjivo izraz ljubavi prema Poslaniku časnom, s.a.v.s.
U ovim mubarek noćima mumin treba da čini dove i traži oprost za sebe, svoju porodicu i sve muslimane. Zatim da naklanjava propuštene namaze, ukoliko ih ima. Zapravo kaza namaze treba naklanjavati čim ima priliku, ne samo u mubarek danima.

U čovjekovoj prirodi (fitret) utkana je potreba za traženjem istine (hak) i suštine (hakikat). Međutim, ukoliko se ta potreba ne usmjeri u skladu božanske volje i programa, prirodno je da će rezultat biti odabir onoga što je batil (lažno). Taj božanski program je Njegova odredba koja garantuje za čovjekov nutarnji i spoljašnji svijet. Bez sumnje, ta božanska odredba je Kur’an-i Kerim i Pejgamberov s.a.v.s. Sunnet.

Od samog praiskona pa do kijameta čovjek je uvijek u situaciji da odabere jedan od dva puta. Jedan od njih je Hak dok je drugi batil. Hak put je sirat-i mustekim, pravi i ispravni put. Putnici na tom putu, nakon nimeta upute (hidajet), konstantno obnavljaju svoj nijet učeći dovu: “Uputi nas na Pravi put.” (Fatiha, 5.) U nastavku sure Fatiha se opisuje kakav je to zapravo put: “Na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“ (Fatiha, 6.-7.)

U 111. i 112. ajetu sure Hud Gospodar kaže: “I svima njima će Gospodar tvoj prema djelima njihovim platiti, jer On dobro zna ono što su radili. Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.“

Istikamet znači biti ustrajan, postojan, ispravan, stamen, kretati se na način kako se to od nas traži. To znači potvrditi Allahov vahdanijet i rububijet te postojano živjeti na način kako to iman-vjera od nas zahtjeva bez činjenja širka. To je srednji put, bez skretanja u ifrat/pretjerivanje i tefrit/nedostatnost. 

Znanje je glava svakog djela. To je sredstvo spoznaje Allaha dž.š. i približavanja Njemu Uzvišenom. Uz to, ime “el-Alim” je jedno od Njegovih uzvišenih imena, a znanje je jedan od Njegovih sifata.

Znanje dolazi prije djela. Najprije se stječe znanje, a potom se, shodno tom znanju, čine djela. A iman je početna tačka svega. Iman prednjači u odnosu na znanje. Allahovi poslanici a.s. su ljude najprije pozivali imanu, a potom su one koji prihvate iman, podučavali znanju i pozivali na činjenje djelā.

U časnom ajetu se kaže:

„I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti. I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati.“ (El-Insan, 8-11)

Siroče ili jetim je dijete koje prije punoljetstva ostane bez oca. Period prije punoljetstva je period u kojem se  dijete ne može brinuti o sebi samom i potrebno je da bude pod nečijom zaštitom, starateljstvu i usmjeravanju. Zbog toga što su te stvari obaveze sa kojima je zadužen otac, pri definiciji jetima gubitak oca se uzima kao mjerilo.

Kur'an i Kerimu Uzvišeni kaže: ''A kada oni koji su sebi štetu nanijeli, budu upitani: 'Šta ste učinili?' oni će odgovoriti 'Mi smo bili jadni na zemlji'. A meleki će ih upitati: 'Zar Allahova zemlja nije prostrana? Zašto niste hidžru učinili?' A njihovo boravište je džehennem!...'' (Nisa)

Prema riječima mufesira ovaj ajet govori da ukoliko na jednom mjestu nije moguće živjeti Allahovu vjeru, onda treba učiniti hidžru.

A prema riječima islamskih učenjaka svaka hidžra učinjena iz bilo kojeg vjerskog razloga, bilo da je to zbog traganja za znanjem, hadždža, džihada ili slično, smatra se kao hidžra učinjena Allahu dž.š. i Poslaniku s.a.v.s.

Allah Uzvišeni je u Kur’an-i Kerimu, nakon ibadeta Njemu, naredio pokornost roditeljima. Dok je On stvarni uzročnik ljudskog postojanja, roditelji su zahirski (fizički) uzročnici. U našoj vjeri, nakon Allahovog prava, najveće pravo imaju čovjekovi roditelji. On Uzvišeni u ajet-i kerimu kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" - i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!”“ (Isra, 23-24)

Ljepše od ovoga ne može rečeno biti. Znači, činite dobročinstvo roditeljima i blago se sa njima ophodite. Ne govorite im grube riječi. Dragog srca im budite na usluzi jer oni su mnogo toga žrtvovali za vas. Govorite im lijepe i blage riječi. Ibn Omer r.a, tumačeći ovaj ajet kaže: „Kad se obraćate roditeljima, obraćajte im se riječima, ‘dragi oče (babo)’, ‘draga mama (majko).’“

Najveća blagodat koju je Allah dao svojim robovima jeste to što im je otvorio srca za iman, u njima im dao svjetlost upute i smjestio je iman u njihova srca. Uzvišeni Gospodar ovu blagodat daje osobama kojima On želi i onima koje On voli. Ako Allah ne da iman svome robu, čak i cijeli svijet kada bi se skupio, niko ne može učiniti tu osobu vjernikom. Povodom toga Gospodar u Kur’anu kaže:

“Onome koga Allah želi uputiti - On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti - On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (Al-An'am, 125)

Naš Gospodar u Časnom Kur'anu kaže:
„Jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista, On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Eʿaraf, 31)
Rasipanje je pretjerivanje i traćenje imovine, mogućnosti i prilika na nedozvoljen način i u nedozvoljene svrhe.
Rasipanje se u rječniku definiše kao pretjerano trošenje. Također, jedno drugo njegovo značenje jeste trošenje imovine ili novca na stvari sa kojima Allah, dželle šanuhu, nije zadovoljan. Kada se kaže taj i taj je protraćio svoju imovinu, razumijeva se da je ta osoba potrošila svoju imovinu na način i u svrhe sa kojima Allah nije zadovoljan.
Rasipanje je trošiti izvan potreba. Osoba koja rasipa je neuravnotežena osoba. To je osoba koja nije svjesna prave vrijednosti i sebe i svoje imovine. Takva osoba sve svoje traći zarad nekakvih jako prostih stvari. Rasipanje se ne čini samo sa novcem i imovinom. Rasipnik isprazno troši sve svoje dragocijenosti – i materijalne i duhovne.

Nema sumnje da je u Allahovim emrovima(naredbama) skriveno mnoštvo mudrosti i koristi za čovjeka. I kako god ljudsko tijelo ima potrebu za određenom hranom isto tako i čovjekov ruh ima potrebu za ibadetom i za duhovnom hranom. Čovjek koji se sastoji iz dvije dimenzije, tijela i ruha, treba da drži u ravnoteži i jedno i drugo. Od najvažnije hrane za ruh jeste ibadet učinjen sa čvrstim imanom i prisustvom srca (hudurom).

Ibadeti jačaju čovjekov iman(vjerovanje) i usavršavaju njegov ponašanje (ahlak). Iman je drvo a ahlak plod. Ko drvo imana hrani sa ibadetom plodovi će biti lijepo ponašanje (ahlak).

Ko je ustrajan u ibadetu, u njegovom srcu sija svjetlo (nur) imana i zadobija strah od Allaha. Rob se ibadetom oslobađa od loših misli i crnila grijeha. A ko stekne ove vrijednosti i usavrši svoj ahlak on postiže duhovnu zrelost. Oslobađa se od robovanja dunjaluku i njegov ruh se uzdiže.

Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga -  a vama je to odvratno -  zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Hudžurat, 12)

Riječ izgovorena prije nego se odvaga može odnijeti i uništiti svo naše blago koje smo stekli. Takvo je i ogovaranje(gibet). Ima takvih riječi koje izgovorimo ne razmišljajući i ne pridajući im važnost koje duhovno mogu uništiti naša sva dobra djela stjecana godinama.  Čak ima takvih riječi, da nas Allah sačuva, koje mogu biti uzrokom da čovjek u pri posljednjem izdisaju (son nefes) ode bez imana. Dakle, ogovaranje je takva jedna varta. Pejgamber, s.a.v.s., kaže: “Spaljivanje suhih drva vatrom nije brže od ogovaranja koje uništava čovjekova dobra djela.”

Stranica 1 od 12

Pretraga