El-Džurdžani, k.s.,  kazuje da je razmišljanje - tefekkur aktivnost koja se realizuje na način ‘da se srce usmjerava shvatanju značenja stvari kako bi postiglo cilj, odnosno tefekkur je manifestacija znanja u srcu kako bi se spoznala suština-hakikat stvari.’

Tefekkur i riječ taakkul koja je u bliskoj vezi s njim, dolazi u značenju: razmišljati, smisliti, dosjetiti se,  pojmiti...

Druga riječ bliska značenju riječi tefekkur jeste riječ ‘tedebbur’. Ona ima značenje razmatranje, rasuđivanje, zapažanje...

„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.“ (El-Hudžurat, 10)

"Nijedan od vas neće biti pravi vjernik sve dok ne bude želio svome bratu i prijatelju ono što želi sebi." (Nevevi, Rijadu-s-salihin)

"Sedam vrsta ljudi će biti u Allahovom hladu na dan kada nikakvog drugog hlada - osim Njegovog - neće biti. Jedni od njih su i dva prijatelja koji se vole isključivo u ime Allaha, zbog te ljubavi se sastaju i u toj ljubavi se rastaju.“ (Buharija, Muslim, Tirmizi)

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Musliman je muslimanu brat, neće mu učiniti nasilje niti će ga ostaviti samog u opasnosti. Ko se nađe uz svog brata koji je u kakvoj potrebi, Allah će se naći uz njega kad on bude u nekoj potrebi, ko otkloni od muslimana kakvu nevolju, Allah će otkloniti od njega jednu od nevolja Sudnjega dana, a ko sakrije muslimanu kakvu mahanu, Allah će sakriti njegovu mahanu na Sudnjem danu.“ (Buharija, Muslim)

Kurban odnosno klanje kurbana, u vjerskoj terminologiji podrazumjeva klanje životinje koja ispunjava određene uslove, sa nijetom ibadeta, u određenom vremenu. Klanje kurbana je jedan vjerski hukum i za to postoje dokazi u Kur'anu, sunnetu i jednoglasan stav (idžma).

Uzvišeni Allah u Kur'an I Kerimu kaže:

''Klanjaj se Allahu i kolji kurban.'' (Kevser, 2)

U tefsiru ovog ajeta Muhammed b. Ka'b el-Kurazi kaže: Allahovi ajeti: ''Mi smo tebi uistinu darovali Kevser. Stoga  se klanjaj Gospodaru i kolji kurban!'' znače: Neki ljudi se klanjaju drugom osim Allahu, i njemu prinose žrtve, tj. kolju kurban. A Mi smo tebi darovali Kevser. Stoga neka tvoj namaz i tvoj kurban ne bude ni za koga osim za Allaha.''

Poniznost je jedna lijepa osobina koju Uzvišeni Allah želi da posjeduje svaki rob sa kojim je On zadovoljan. Poniznost je ostaviti oholost, uobraženost i nadmenost. Poniznost je prihvatiti istinu  bez obzira od koga dolazila, biti poslušan Uzvišenom Hakku i prema ljudima biti jednostavan. Poniznost je svakog muslimana smatrati boljim od sebe, a sebe smatrati lošijim od svakog muslimana. Poniznost je kloniti se buntovništva naspram Allahovih naredbi, pokoravati se Uzvišenom Allahu i biti poslušan Njegovom Resulu, sallallahu alejhi ve sellem. Poniznost je u svim našim postupcima biti umjeren i blago postupati.

Uzvišeni Allah kaže: „I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18)

Ibn Ata, kaddesallahu sirrehu, je rekao: „Poniznost je prihvatiti istinu bez obzira ko je kazao.“ (Kušejri, Risala)

Mahremijet je riječ koja u arapskom dolazi od riječi haram i znači haram ili zabranjeno. Svaka radnja koja je zabranjena zove se haram. Za tu stvar koja je haram može se takođe reći da je mahrem ili muharrem a za stanje zabranjenosti kaže se mahremijjet ili u drugom značenju nešto što se ne smije dirati.

Mahremijet ili tajnovitost u privatnom životu je nešto što je urođeno(fitret) kod čovjeka. Naša vjera posvetila je ovom osječaju značajnu pažnju i u vezi toga postavila određena pravila. Kuća nije samo mjesto u kom se čuvamo od hladnoće i toplote nego je i mjesto u kom se čuva mahremijjet. Mahremijjet je za osobe, porodice ili društva posebno polje koje se pokriva i ne smije se dirati. Čuvanje mahremijjeta je manifestacija stida koji se nalazi u čovjeku.

Zavist znači biti ljubomoran, zavidjeti, ne podnositi odnosno osjećati nelagodu zbog zdravlja, bogatstva i sličnih blagodati kod drugoga, te željeti da oni nestanu kod njega. Zavist je također zavidjeti nekome zbog materijalnih odnosno duhovnih dobara te željeti da on ostane bez njih. 

U vezi zavisti Allah, dž.š., kaže: “Reci: 'Utječem se Gospodaru svitanja, od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kad smutnje sije, i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!'“ (Felek, 1-5)  

Sveti mjeseci su puni vrijednosti i dobrota, a ima ih četiri: Zulkade, Zulhidždže, Muharrem i Redžeb. Zbog velikog hurmeta i vrijednosti Uzvišeni Allah zabranio je da se u njima zulum(nepravda, nasilje) čini. Isto tako dobra djela koja se u njima čine su mnogo vrijednija nego u drugim mjesecima.

Hazreti Omer r.a. je odredio da mjesec Muharrem bude mjesec sa kojim počinjie hidžretska godina. Ovakav adet ima utemeljenje u Allahovoj knjizi a tako i u Levhi- mahfzu, Dakle Allah i Kur'an tako su odredili.

U vezi ovih mjeseci Allah ovako kaže: „Od kad je stvorio nebesa i zemlju Allah je propisao da je broj mjeseci dvanaest od kojih su četiri sveta, u njima sami sebi zulum ne činite ( kršeči Allahove zabrane i granice)!“( Tevbe 36)

Ibadet je cijeli svoj život urediti prema Allahovim dž.š. naredbama i zabranama, i izvršiti obavezu zahvale na bezbrojnim blagodatima koje je Uzvišeni Allah dao. Ibadet je usmjeriti se Njemu, uočavajući svoje nedostatke, slabost i siromaštvo spram Njega Uzvišenog, i pogeti glavu spram Njegovog besprimjernog savršenstva i moći. Iako čovjek posjeduje izvanredne osobine, zbog razuma (akla) koji mu je dat, on je i jako slabašno stvorenje. Toliko slabašan da će biti slabiji i od jedne mušice...

Stoga rob treba biti svjestan te svoje nemoći i ne treba da prelazi svoje granice. Treba da se pokori naredbama Allaha, dželle šanuhu, Gospodara svijetova, Vladara Sudnjega dana. Jedino Njemu treba da ibadet čini i samo od Njega da moli pomoć. Treba da zna svrhu stvaranja i kome treba da ibadet čini.

Riječ mezheb je izvedenica iz korjena „ z-h-b“ - ići, hoditi - i znači put kojim se ide, put kojim se hodi. U fikhskoj terminologiji mezheb znači vjerovanje i vjerski propisi jednog mudžtehida na način kako je on to razumio. 

IDŽTIHAD U STOLJEĆU SREĆE (ASR-I SAADET)

Naredbu „Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite“ (Hašr 7), bez sumnje, najbolje su razumjeli i to na najljepši način primjenili plemeniti ashabi, radijallahu anhum. U Stoljeću sreće svako je svoju bol iznosio Resul-i Ekremu, sallallahu alejhi ve sellem, kod njega nalazio rješenje i od njega lijek dobijao. Pejgamberov, sallallahu alejhi ve sellem, odgovor bi bio dokaz koji bi svakoga obavezivao i bio bi jedan vjerski propis, a ono za šta se da propis nije bilo potrebno ponovo pitati. Vjerski propisi bi bili obzanjivani direktno od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Resula ili bi bili obznanjeni kao posljedica nekog događaja ili pitanja. Bez nužde nijedan ashab ne bi se usuđivao dati neki propis ili učiniti idžtihad. Tih nekih nužnih situacija je bilo, međutim, posljednju riječ bi opet davao naš Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem. Navest ćemo jedan primjer.

Na arapskom jeziku post se kaže ''savm'' i ''siyam'', a one znače imsak, to jest suzdržavati se, čuvati se, kloniti se, šutiti i sl.

Riječ ramazan u arapskom jeziku označava ''vreo kamen'' odnosno goriti, sagorjevati. Zato što u ovome mjesecu oni koji poste gore zbog gladi i žeđi i zato što post briše njihove grijehe, ovom mjesecu je dato ime ramazan. U riječniku savm (post) znači čuvati se od stvari koje želi nefs. (Imam Gazali, Mukašefetu-l-kulub)

Prema tome, post je ponizno i pokorno se čuvati i kloniti stvari koje želi nefs, iako postoji mogućnost da se te stvari uzmu. Kao vjerski termin (definicija) post je ibadet koji se obavlja od zore pa do zalaska sunca tako što se zanijeti, ništa ne jede, ne pije i ne obavlja polni odnos. Post je jedan od pet temelja naše vjere.