Određeni ljudi postavljaju sljedeća pitanja: “Da li se u Kur’anu i Sunnetu objašnjava rabita opisana u tesavvufu i korist koja se želi njom ostvariti? Koje je mjesto rabite u temeljnim izvorima naše vjere?”

S vremena na vrijeme smo pokušali podsjetiti na to da se u Kur’anu ne traži naziv neke stvari, već njeno značenje, sifati/osobine, karakteristike i sadržaj. Kad kažemo sadržaj mislimo na ono što se razumije iz značenja koje je izraženo u ajetima. Sve što čovjaka podsjeća na Allaha,dž.š, i što mu usavršava edeb se potvrđuje od strane Kur'ana. Rabita kao sifat/svojstvo se otvoreno obrađuje u mnogim ajetima i u jednom obliku se traži od svakoga.

Kur'an se obraća svima onima koji posjeduju pamet: “Zar ne shvatate?“, “zašto ne razmislite?“, “razmislite!“, “zašto se ne urazumite?“, “pogledajte!“

Svi Kur'anski ajeti koji objašnjavaju tefekkur/promišlajnje su ustvari po jedan dokaz za tesavvufsku rabitu. Jer svako stvorenje o kome se razmišlja, onome koji razmišlja pokazuje manifestacije Stvoritelja, budi mu srce, pokreće ga ka zikru, povećava mu ljubav prema Uzvišenom... Ova ljubav čovjeku uljepšava edeb.

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha dž.š.. Resulullah s.a.v.s. zabranio nam je zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”

Htjeli mi to ili ne, i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Uzvišeni Allah u Kur'an i Kerimu kaže:  ''Vjernici su uistinu braća. Zato izmirujte braću i bojte se Allaha. Ne bi li vam se Allah smilovao.'' (Hudžurat)

Graditi bratsku vezu sa vjernicima i družiti se sa njima radi Allahovog zadovoljstva,  jedan je od najvažnijih puteva koji vode Allahovom zadovoljstvu. Naša vjera nam to naređuje i podstiče nas na to. Jer ljubav radi Allaha je jedna od najjačih imanskih veza. Postoji mnoštvo rivajeta koji govore o vrijednosti druženja sa vjernicima, muhabetu prema njima, i vrijednosti  međusobnog posjećivanja.

Većina naših dobrih prethodnika su rekli da je sevap i dobro djelo uspostaviti bratsku vezu sa što više vjernika. Stoga što u tom slučaju osoba u vremenu blagostanja živi veću ljepotu, a u vremenu teškoća im više podrške i pomoći, kao i pomoći na Allahovom putu.

Oni koji su se okupili oko jednog Rabbani alima, postavivši sebi za cilj hizmet ummetu, moraju dobro da znaju svoje vazife i edeb. Edeb u ovom poslu je temelj. U suprotnom ne može se ispoštovati hak prijateljstva i bratstva.

Allah, dž.š., u jednom ajet-i kerimu kaže: „O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Tevba, 119)

Arifi su kazali: “Kada Allah zavoli roba pošalje ga onome koga voli i svoje prijatelje učini njemu saputnikom.” Postoji samo jedan put koju putnike vodi Allahu, a to je ‘put edeba’ na čijem čelu se nalazi Hz. Resulullah, s.a.v.s.  Zato su arifi rekli: “Na ovaj put se kreće sa edebom i putuje sa edebom. Svi ciljevi se ostvarju sa edebom. Onaj ko nema edeba ostaće na putu.” Edeb je raditi sve prema mjestu i potrebi. Kapija muršid-i kamila je kapija dosta. Pripazimo se jer dost očekuje ljubav i edeb. Stvari koje se ne rade po edebu, ma koliko god da ih insan radi ne mogu mu obezbjediti korist; dobitak nikako ne može nadomjestiti gubitak.

Putopisci Azije za Semerkand su nerijetko koristili termin ''glavni grad svijeta''. Opisujući ga, govorili bi sljedeće: 'Semerkand je jedan veličanstven grad, koji osvaja starim građevinama, prekrasnim džamijama i turbetima koji posjeduju nesvakidašnju ljepotu.' 

Semerkand je jedan od najstarijih gradova srednje Azije.  Njegovo prvo ime je bilo Marakan. Zbog svog geografskog položaja i prirodnih dobara Semerkand je uvijek bio meta velikih vojnih sila. 329. godine prije milada se nalazi pod vladavinom Aleksandra Velikog, u 6. stoljeću prelazi u ruke azijskih turaka a u 8. stoljeću dolazi pod vlast muslimana i tada doživljava svoj procvat. Poslije dolazi pod okupaciju  Samanida, zatim preuzimaju Karahanidi, potom Selćuci i Harzem Šahovi. 

Poslije dolazi pod okupaciju Mongola i biva potpuno uništen.  Nakon toga u periodu Timura ponovo oživljava. 1365 godine Timur ponovo podiže i gradi ovaj grad te ga proglašava glavnim gradom Ozbekistana.  Glavni grad ostaje do 1930. godine. Danas iako to nije, nimalo nije izgubio na svojoj vrijednosti i važnosti. 

Nijet je fikhski termin koji ima značenje namjere, nakane, odluke, čvrste volje, znanje srca za nešto odnosno srčano donošenje odluke tj. da srce zna zašto se radi neko određeno djelo/posao. Množina od riječi nijet je 'nijjat'. Put ka Hakku počinje srcem. Srce je centar odluke/nakane. Ta konačna odluka srca se naziva nijet. Nijet je početak svakog posla. Nijet je bolji od djela. Nijet je iskrenost, a iskrenost je ključ svih hajrata. Allah Uzvišeni u svakom našem poslu/djelu gleda u srce i u nijet koji je u našem srcu. 

Rekao je Pejgamber, s.a.v.s.: “Djela se vrednuju prema namjerama i svako će dobiti ono što je naumio…”  Kaže Imam Šafija da ovaj hadis predstavlja trećinu islama i još kaže: “Hadis o namjeri prožima se kroz sedamdeset poglavlja fikha.” Ebu Davud je ovako rekao: “Napisao sam 500.000 hadisa od Pejgambera. Dd toga sam odabrao 4.700 hadisa o propisima. Za čovjeka i njegovu vjeru su dovoljna slijedeća četiri: 

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''O vjernici! Allaha mnogo zikr činite!''

Postoji mnoštvo ajeta i hadisa koji naređuju zikr i govore o važnosti istog, što pokazuje da je zikr nesumnjivo sebeb života za čovjeka.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Koja god se grupa ljudi okupi da bi radi Allahovog zadovoljstva zikr činili, sa neba se čuje jedan glasnik koji kaže: 'Raziđite se oproštenih grijeha, i Allah vam je grijehe pretvorio u sevape.' (Imam Ahmed, Musned)

Vrijednost zikra se ne mjeri po tespihu, tekbiru, tehlilu ili slično, istinski zakir je svako onaj ko se pokorava Allahu i radi njega uradi jedan posao.

Said ibni Džubejr r.a. i drugi alimi navode sljeeće:

''Zikr medžlisi se sastoje od izučavanja halala i harama. Kako ćeš nešto kupiti kako prodati. Kako klanjati namaz, kako postiti. Kako se oženiti ili razvesti i slične mesele.''

Tesavvuf je jedan od najstarijih i najuvriježenijih damara islamske tradicije. On je i znanje i institucija. Istovremeno, to je ustanova koja se veoma pogrešno shvata, pogrešno predstavlja i zloupotrebljava. Trenutno je pred nama nova i zaista velika opasnost: 

Tesavvuf se predstavlja  kao komercijalno sredstvo. Od izvedbi sema'a u restoranima do jeftine, popularne muzike, od tehnike duhovnog opuštanja do ljubavnih pjesama, rađa se neka vrsta tesavvufske industrije.

Da se podsjetimo:

Tesavvuf je naziv za islamski život sa svim njegovim propisima, ne praveći kompromise ni koliko trun. Tesavvuf podučava čovjeka najdjelotvornijem i najodabranijem putu duhovnog sazrijevanja. Sa aspekta ciljeva i metoda svojstvenih isključivo tesavvufu, tesavvuf znači „disciplina“.

Šta znači riječ 'menzil'?

1. Jednodnevni put, konak, mjesto gdje se konači, gdje se staje na putovanju da bi se odmorilo.

2. Razdaljina koju pređe projektil/metak; tatarska pošta 2. odmorište, poštanska stanica (gdje su se mijenjali konji) 3. daljina dejstva, domet (oružja)

3. Konačište, svratište, gostionica. Rastojanje između dva konačišta; jednodnevni put

4. Cilj koji se želi postići

Osnovni cilj tesavufa je zadobijanje vjerovanja ehli-sunneta i pridržavanje šerijata. Svrha tesavufa je osigurati ehli-sunnetski iman, snažan i čvrst, kojeg ne mogu načeti sumnje. Iman koji počiva samo na razumu, dokazima i logici ne može biti tako čvrst. Značenje koje, između ostalog, podrazumijeva dvadeset osmi ajet sure Er-Ra’d: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!”, je ulazak imana u srce i da je njegovo učvršćivanje u srcu moguće jedino zikrom (spominjanjem Allaha).

Drugi cilj tesavufa je da nam olakša ibadete, da ih činimo sa oduševljenjem i radošću, a ne sa lijenošću kako to nalaže nefs.

Pretraga