Uzvišeni Allah kaže:

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

„Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (Alek)

Ključ vrata nauke je čitanje, učenje. Cijeli univerzum i čovjekovo postojanje je jedna knjiga. Knjiga Allahovih ajeta... A Kur'an-i Hakim je srž, duša te knjige.

„Čitaj!...“ Savršeni poredak u svjetovima je srž nauke (znanja). A Islam je strana tog poretka koja je posvećena ljudskom rodu. Kompas za sreću na oba svijeta, Islam, je utjelovljenje nauke: nauka poznavanja Gospodara svjetova, nauka poznavanja stvorenoga, nauka poznavanja sebe...

“Allah je među svojim robovima odabrao neke kako bi oni odgajali i usavršavali ostale, ne zbog Svoje potrebe za halifom već zbog toga što robovi nisu sposobni direktno primati ilahi fejz i ilahi emrove te što im je potrebna pomoć u tom procesu. Allahove, dž.š., halife rade upravo to. Nur i ilahi šuur (saznanja) koja primaju od Uzvišenog dijele drugima.”

Allah, dž.š., je za posao obnavljanja vjere zadužio kjamil pripadnike Pejgamberovog, a.s., ummeta. Zbog njihovog iskrenog truda i “oživljavajućih dahova” (u duhovnom smislu) vjera se počinje živjeti s ljubavlju; srca oživljavaju i kod vjernika se rađa novi život.

Poznavali mi svijet ili ne Uzvišeni zna i saopćava da je posao poslanika i arifa da robove učine pravim robovima. Nijedan Poslanik, s.a.v.s, i evlija, k.s., nije sebe uzvisio niti je izjavio da je naputio svojstava roba. Nijedan od njih nije pozivao ljude da mu robuju niti je ikada razmišljao o takvome nečemu.

U arapskom jeziku za namaz se koristi termin ''salat'' množina  ''salavat'' što znači ibadet, dova, zikr, tespih. Namaz je ibadet koji sadrži određene radnje i riječi, počinje sa tekbirom i završava sa selamom.  Njime se Allahu izražava šukr, tazim i njime se Allah veliča i slavi.

Namaz je farz svakom muslimanu i dokazi za to se nalaze u Kur'anu, sunnetu, i o tome postoji jednoglasan stav  (idžma).

Pet dnevnih namaza, kakve ih i danas klanjamo, naređeni su godinu i pol prije hidžre u noći Miradža. Međutim ibadet namaz je bio prisutan još od početka objave, i kako se prenosi klanjala su se samo dva namaza u danu; sabah i akšam. Jer Džebrail a.s. je još prilikom prenošenja prvih ajeta objave, odveo Poslanika s.a.v.s. u jednu dolinu gdje je na jednom mjestu udario nogom od tlo usljed čega je potekla voda kojom je prvo on a.s. uzeo abdest a zatim rekao Poslaniku s.a.v.s. da to isto učini. Nakon toga je klanjao dva rekata namaza pokazavši Poslaniku s.a.v.s. kako se klanja namaz.  (Ibn Hišam, Siretu'n Nebi)

Uzvišeni Allah u Kur'ani Kerimu kaže:

''A to što od vas stvara druge vašei spušta među vas ljubav i rahmet, to je od dokaza Njegovih. U tome je pouka za one koji razuma imaju. '' (Rum)

Porodica je temelj društva. Život na ovom svijetu je formiran i oblikovan prema porodici.

Poslanik s.a.v.s. je rekao:

''Muškarac bez žene je miskin/siromah.'' Prisutni upitaše: ''Čak i ako ima mnogo imetka?''

Poslanik s.a.v.s. odgovori:

''Da. Čak i da ima mnogo imetka.'' Zatim je nastavio:

''Žena bez muža je miskina/sirota.'' Prisutni ponovo upitaše:

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha dž.š.. Resulullah s.a.v.s. zabranio nam je zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”

Htjeli mi to ili ne, i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Određeni ljudi postavljaju sljedeća pitanja: “Da li se u Kur’anu i Sunnetu objašnjava rabita opisana u tesavvufu i korist koja se želi njom ostvariti? Koje je mjesto rabite u temeljnim izvorima naše vjere?”

S vremena na vrijeme smo pokušali podsjetiti na to da se u Kur’anu ne traži naziv neke stvari, već njeno značenje, sifati/osobine, karakteristike i sadržaj. Kad kažemo sadržaj mislimo na ono što se razumije iz značenja koje je izraženo u ajetima. Sve što čovjaka podsjeća na Allaha,dž.š, i što mu usavršava edeb se potvrđuje od strane Kur'ana. Rabita kao sifat/svojstvo se otvoreno obrađuje u mnogim ajetima i u jednom obliku se traži od svakoga.

Kur'an se obraća svima onima koji posjeduju pamet: “Zar ne shvatate?“, “zašto ne razmislite?“, “razmislite!“, “zašto se ne urazumite?“, “pogledajte!“

Svi Kur'anski ajeti koji objašnjavaju tefekkur/promišlajnje su ustvari po jedan dokaz za tesavvufsku rabitu. Jer svako stvorenje o kome se razmišlja, onome koji razmišlja pokazuje manifestacije Stvoritelja, budi mu srce, pokreće ga ka zikru, povećava mu ljubav prema Uzvišenom... Ova ljubav čovjeku uljepšava edeb.

Uzvišeni Allah u Kur'an i Kerimu kaže:  ''Vjernici su uistinu braća. Zato izmirujte braću i bojte se Allaha. Ne bi li vam se Allah smilovao.'' (Hudžurat)

Graditi bratsku vezu sa vjernicima i družiti se sa njima radi Allahovog zadovoljstva,  jedan je od najvažnijih puteva koji vode Allahovom zadovoljstvu. Naša vjera nam to naređuje i podstiče nas na to. Jer ljubav radi Allaha je jedna od najjačih imanskih veza. Postoji mnoštvo rivajeta koji govore o vrijednosti druženja sa vjernicima, muhabetu prema njima, i vrijednosti  međusobnog posjećivanja.

Većina naših dobrih prethodnika su rekli da je sevap i dobro djelo uspostaviti bratsku vezu sa što više vjernika. Stoga što u tom slučaju osoba u vremenu blagostanja živi veću ljepotu, a u vremenu teškoća im više podrške i pomoći, kao i pomoći na Allahovom putu.

Oni koji su se okupili oko jednog Rabbani alima, postavivši sebi za cilj hizmet ummetu, moraju dobro da znaju svoje vazife i edeb. Edeb u ovom poslu je temelj. U suprotnom ne može se ispoštovati hak prijateljstva i bratstva.

Allah, dž.š., u jednom ajet-i kerimu kaže: „O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Tevba, 119)

Arifi su kazali: “Kada Allah zavoli roba pošalje ga onome koga voli i svoje prijatelje učini njemu saputnikom.” Postoji samo jedan put koju putnike vodi Allahu, a to je ‘put edeba’ na čijem čelu se nalazi Hz. Resulullah, s.a.v.s.  Zato su arifi rekli: “Na ovaj put se kreće sa edebom i putuje sa edebom. Svi ciljevi se ostvarju sa edebom. Onaj ko nema edeba ostaće na putu.” Edeb je raditi sve prema mjestu i potrebi. Kapija muršid-i kamila je kapija dosta. Pripazimo se jer dost očekuje ljubav i edeb. Stvari koje se ne rade po edebu, ma koliko god da ih insan radi ne mogu mu obezbjediti korist; dobitak nikako ne može nadomjestiti gubitak.

Putopisci Azije za Semerkand su nerijetko koristili termin ''glavni grad svijeta''. Opisujući ga, govorili bi sljedeće: 'Semerkand je jedan veličanstven grad, koji osvaja starim građevinama, prekrasnim džamijama i turbetima koji posjeduju nesvakidašnju ljepotu.' 

Semerkand je jedan od najstarijih gradova srednje Azije.  Njegovo prvo ime je bilo Marakan. Zbog svog geografskog položaja i prirodnih dobara Semerkand je uvijek bio meta velikih vojnih sila. 329. godine prije milada se nalazi pod vladavinom Aleksandra Velikog, u 6. stoljeću prelazi u ruke azijskih turaka a u 8. stoljeću dolazi pod vlast muslimana i tada doživljava svoj procvat. Poslije dolazi pod okupaciju  Samanida, zatim preuzimaju Karahanidi, potom Selćuci i Harzem Šahovi. 

Poslije dolazi pod okupaciju Mongola i biva potpuno uništen.  Nakon toga u periodu Timura ponovo oživljava. 1365 godine Timur ponovo podiže i gradi ovaj grad te ga proglašava glavnim gradom Ozbekistana.  Glavni grad ostaje do 1930. godine. Danas iako to nije, nimalo nije izgubio na svojoj vrijednosti i važnosti. 

Nijet je fikhski termin koji ima značenje namjere, nakane, odluke, čvrste volje, znanje srca za nešto odnosno srčano donošenje odluke tj. da srce zna zašto se radi neko određeno djelo/posao. Množina od riječi nijet je 'nijjat'. Put ka Hakku počinje srcem. Srce je centar odluke/nakane. Ta konačna odluka srca se naziva nijet. Nijet je početak svakog posla. Nijet je bolji od djela. Nijet je iskrenost, a iskrenost je ključ svih hajrata. Allah Uzvišeni u svakom našem poslu/djelu gleda u srce i u nijet koji je u našem srcu. 

Rekao je Pejgamber, s.a.v.s.: “Djela se vrednuju prema namjerama i svako će dobiti ono što je naumio…”  Kaže Imam Šafija da ovaj hadis predstavlja trećinu islama i još kaže: “Hadis o namjeri prožima se kroz sedamdeset poglavlja fikha.” Ebu Davud je ovako rekao: “Napisao sam 500.000 hadisa od Pejgambera. Dd toga sam odabrao 4.700 hadisa o propisima. Za čovjeka i njegovu vjeru su dovoljna slijedeća četiri: