U arapskom jeziku za namaz se koristi termin ''salat'' množina  ''salavat'' što znači ibadet, dova, zikr, tespih. Namaz je ibadet koji sadrži određene radnje i riječi, počinje sa tekbirom i završava sa selamom.  Njime se Allahu izražava šukr, tazim i njime se Allah veliča i slavi.

Namaz je farz svakom muslimanu i dokazi za to se nalaze u Kur'anu, sunnetu, i o tome postoji jednoglasan stav  (idžma).

Pet dnevnih namaza, kakve ih i danas klanjamo, naređeni su godinu i pol prije hidžre u noći Miradža. Međutim ibadet namaz je bio prisutan još od početka objave, i kako se prenosi klanjala su se samo dva namaza u danu; sabah i akšam. Jer Džebrail a.s. je još prilikom prenošenja prvih ajeta objave, odveo Poslanika s.a.v.s. u jednu dolinu gdje je na jednom mjestu udario nogom od tlo usljed čega je potekla voda kojom je prvo on a.s. uzeo abdest a zatim rekao Poslaniku s.a.v.s. da to isto učini. Nakon toga je klanjao dva rekata namaza pokazavši Poslaniku s.a.v.s. kako se klanja namaz.  (Ibn Hišam, Siretu'n Nebi)

Uzvišeni Allah u Kur'ani Kerimu kaže:

''A to što od vas stvara druge vašei spušta među vas ljubav i rahmet, to je od dokaza Njegovih. U tome je pouka za one koji razuma imaju. '' (Rum)

Porodica je temelj društva. Život na ovom svijetu je formiran i oblikovan prema porodici.

Poslanik s.a.v.s. je rekao:

''Muškarac bez žene je miskin/siromah.'' Prisutni upitaše: ''Čak i ako ima mnogo imetka?''

Poslanik s.a.v.s. odgovori:

''Da. Čak i da ima mnogo imetka.'' Zatim je nastavio:

''Žena bez muža je miskina/sirota.'' Prisutni ponovo upitaše:

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha dž.š.. Resulullah s.a.v.s. zabranio nam je zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”

Htjeli mi to ili ne, i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Određeni ljudi postavljaju sljedeća pitanja: “Da li se u Kur’anu i Sunnetu objašnjava rabita opisana u tesavvufu i korist koja se želi njom ostvariti? Koje je mjesto rabite u temeljnim izvorima naše vjere?”

S vremena na vrijeme smo pokušali podsjetiti na to da se u Kur’anu ne traži naziv neke stvari, već njeno značenje, sifati/osobine, karakteristike i sadržaj. Kad kažemo sadržaj mislimo na ono što se razumije iz značenja koje je izraženo u ajetima. Sve što čovjaka podsjeća na Allaha,dž.š, i što mu usavršava edeb se potvrđuje od strane Kur'ana. Rabita kao sifat/svojstvo se otvoreno obrađuje u mnogim ajetima i u jednom obliku se traži od svakoga.

Kur'an se obraća svima onima koji posjeduju pamet: “Zar ne shvatate?“, “zašto ne razmislite?“, “razmislite!“, “zašto se ne urazumite?“, “pogledajte!“

Svi Kur'anski ajeti koji objašnjavaju tefekkur/promišlajnje su ustvari po jedan dokaz za tesavvufsku rabitu. Jer svako stvorenje o kome se razmišlja, onome koji razmišlja pokazuje manifestacije Stvoritelja, budi mu srce, pokreće ga ka zikru, povećava mu ljubav prema Uzvišenom... Ova ljubav čovjeku uljepšava edeb.

Uzvišeni Allah u Kur'an i Kerimu kaže:  ''Vjernici su uistinu braća. Zato izmirujte braću i bojte se Allaha. Ne bi li vam se Allah smilovao.'' (Hudžurat)

Graditi bratsku vezu sa vjernicima i družiti se sa njima radi Allahovog zadovoljstva,  jedan je od najvažnijih puteva koji vode Allahovom zadovoljstvu. Naša vjera nam to naređuje i podstiče nas na to. Jer ljubav radi Allaha je jedna od najjačih imanskih veza. Postoji mnoštvo rivajeta koji govore o vrijednosti druženja sa vjernicima, muhabetu prema njima, i vrijednosti  međusobnog posjećivanja.

Većina naših dobrih prethodnika su rekli da je sevap i dobro djelo uspostaviti bratsku vezu sa što više vjernika. Stoga što u tom slučaju osoba u vremenu blagostanja živi veću ljepotu, a u vremenu teškoća im više podrške i pomoći, kao i pomoći na Allahovom putu.

Oni koji su se okupili oko jednog Rabbani alima, postavivši sebi za cilj hizmet ummetu, moraju dobro da znaju svoje vazife i edeb. Edeb u ovom poslu je temelj. U suprotnom ne može se ispoštovati hak prijateljstva i bratstva.

Allah, dž.š., u jednom ajet-i kerimu kaže: „O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Tevba, 119)

Arifi su kazali: “Kada Allah zavoli roba pošalje ga onome koga voli i svoje prijatelje učini njemu saputnikom.” Postoji samo jedan put koju putnike vodi Allahu, a to je ‘put edeba’ na čijem čelu se nalazi Hz. Resulullah, s.a.v.s.  Zato su arifi rekli: “Na ovaj put se kreće sa edebom i putuje sa edebom. Svi ciljevi se ostvarju sa edebom. Onaj ko nema edeba ostaće na putu.” Edeb je raditi sve prema mjestu i potrebi. Kapija muršid-i kamila je kapija dosta. Pripazimo se jer dost očekuje ljubav i edeb. Stvari koje se ne rade po edebu, ma koliko god da ih insan radi ne mogu mu obezbjediti korist; dobitak nikako ne može nadomjestiti gubitak.

Putopisci Azije za Semerkand su nerijetko koristili termin ''glavni grad svijeta''. Opisujući ga, govorili bi sljedeće: 'Semerkand je jedan veličanstven grad, koji osvaja starim građevinama, prekrasnim džamijama i turbetima koji posjeduju nesvakidašnju ljepotu.' 

Semerkand je jedan od najstarijih gradova srednje Azije.  Njegovo prvo ime je bilo Marakan. Zbog svog geografskog položaja i prirodnih dobara Semerkand je uvijek bio meta velikih vojnih sila. 329. godine prije milada se nalazi pod vladavinom Aleksandra Velikog, u 6. stoljeću prelazi u ruke azijskih turaka a u 8. stoljeću dolazi pod vlast muslimana i tada doživljava svoj procvat. Poslije dolazi pod okupaciju  Samanida, zatim preuzimaju Karahanidi, potom Selćuci i Harzem Šahovi. 

Poslije dolazi pod okupaciju Mongola i biva potpuno uništen.  Nakon toga u periodu Timura ponovo oživljava. 1365 godine Timur ponovo podiže i gradi ovaj grad te ga proglašava glavnim gradom Ozbekistana.  Glavni grad ostaje do 1930. godine. Danas iako to nije, nimalo nije izgubio na svojoj vrijednosti i važnosti. 

Nijet je fikhski termin koji ima značenje namjere, nakane, odluke, čvrste volje, znanje srca za nešto odnosno srčano donošenje odluke tj. da srce zna zašto se radi neko određeno djelo/posao. Množina od riječi nijet je 'nijjat'. Put ka Hakku počinje srcem. Srce je centar odluke/nakane. Ta konačna odluka srca se naziva nijet. Nijet je početak svakog posla. Nijet je bolji od djela. Nijet je iskrenost, a iskrenost je ključ svih hajrata. Allah Uzvišeni u svakom našem poslu/djelu gleda u srce i u nijet koji je u našem srcu. 

Rekao je Pejgamber, s.a.v.s.: “Djela se vrednuju prema namjerama i svako će dobiti ono što je naumio…”  Kaže Imam Šafija da ovaj hadis predstavlja trećinu islama i još kaže: “Hadis o namjeri prožima se kroz sedamdeset poglavlja fikha.” Ebu Davud je ovako rekao: “Napisao sam 500.000 hadisa od Pejgambera. Dd toga sam odabrao 4.700 hadisa o propisima. Za čovjeka i njegovu vjeru su dovoljna slijedeća četiri: 

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''O vjernici! Allaha mnogo zikr činite!''

Postoji mnoštvo ajeta i hadisa koji naređuju zikr i govore o važnosti istog, što pokazuje da je zikr nesumnjivo sebeb života za čovjeka.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Koja god se grupa ljudi okupi da bi radi Allahovog zadovoljstva zikr činili, sa neba se čuje jedan glasnik koji kaže: 'Raziđite se oproštenih grijeha, i Allah vam je grijehe pretvorio u sevape.' (Imam Ahmed, Musned)

Vrijednost zikra se ne mjeri po tespihu, tekbiru, tehlilu ili slično, istinski zakir je svako onaj ko se pokorava Allahu i radi njega uradi jedan posao.

Said ibni Džubejr r.a. i drugi alimi navode sljeeće:

''Zikr medžlisi se sastoje od izučavanja halala i harama. Kako ćeš nešto kupiti kako prodati. Kako klanjati namaz, kako postiti. Kako se oženiti ili razvesti i slične mesele.''

Tesavvuf je jedan od najstarijih i najuvriježenijih damara islamske tradicije. On je i znanje i institucija. Istovremeno, to je ustanova koja se veoma pogrešno shvata, pogrešno predstavlja i zloupotrebljava. Trenutno je pred nama nova i zaista velika opasnost: 

Tesavvuf se predstavlja  kao komercijalno sredstvo. Od izvedbi sema'a u restoranima do jeftine, popularne muzike, od tehnike duhovnog opuštanja do ljubavnih pjesama, rađa se neka vrsta tesavvufske industrije.

Da se podsjetimo:

Tesavvuf je naziv za islamski život sa svim njegovim propisima, ne praveći kompromise ni koliko trun. Tesavvuf podučava čovjeka najdjelotvornijem i najodabranijem putu duhovnog sazrijevanja. Sa aspekta ciljeva i metoda svojstvenih isključivo tesavvufu, tesavvuf znači „disciplina“.

Pretraga