Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf

Autor  Ahmet BİRLER

Tesavvuf je jedan od najstarijih i najuvriježenijih damara islamske tradicije. On je i znanje i institucija. Istovremeno, to je ustanova koja se veoma pogrešno shvata, pogrešno predstavlja i zloupotrebljava. Trenutno je pred nama nova i zaista velika opasnost: 

Tesavvuf se predstavlja  kao komercijalno sredstvo. Od izvedbi sema'a u restoranima do jeftine, popularne muzike, od tehnike duhovnog opuštanja do ljubavnih pjesama, rađa se neka vrsta tesavvufske industrije.

Da se podsjetimo:

Tesavvuf je naziv za islamski život sa svim njegovim propisima, ne praveći kompromise ni koliko trun. Tesavvuf podučava čovjeka najdjelotvornijem i najodabranijem putu duhovnog sazrijevanja. Sa aspekta ciljeva i metoda svojstvenih isključivo tesavvufu, tesavvuf znači „disciplina“.

Spominju se mnoge definicije tesavvufa. Skoro sve definicije pripadnika tesavvufa, jedinstvene su u tome da je to praksa i način življenja.

Pretvaranje bakra u zlato

Kao što su kazali mnogi velikani tesavvufa, njega možemo definisati kao lijep ahlak, kao odgoj i čišćenje nefsa, kao činjenje hizmeta svim stvorenjima, ali ono što privlači pažnju u svim tim definicijama je slijedeće:

Tesavvuf nije samo racionalno znanje zapisano u knjigama. Samo provodeći ga u život, dajući mu mjesto u svojim kućama, svom svakodnevnom životu, čineći ga životnim vodičem, biće hrana za našu dušu i obavještavat će nas o svom sadržaju.

Između tesavvufa i 'alhemije' uspostavljane su veze. Kao što je poznato, alhemija je već drevna nauka koja nema onih koji je prakticiraju i koja je postala predmetom historije. Ona je nastojala naći formolu da bezvrijedne metale pretvori u zlato.

Sličnost ove nauke i tesavvufa ogleda se u tome što tesavvuf posjeduje formulu kako da promjeni čovjekov nefs, njegovu ličnost i karakter, te da ga uzdigne u visoke sfere. U tom smislu tesavvuf je jedna duhovna alhemija.

Pored toga, između tesavvufa i alhemije postoji jedna razlika. Alhemija nikada nije uspjela dobiti zlato od bezvrijedne materije, međutim, tesavvuf je u stanju da čovjeka loših i bezvrijednih osobina izvede na stepen kjamil insana.

Tesavvuf koji vrši veoma tešku funkciju kao što je preobražaj čovjeka, polučit će rezultat samo ukoliko se sprovodi pod vodstvom 'stručnih ruku'. U suprotnom, postoji opasnost, kao i kod alhemije, da se godine i godine protraće uzalud, bez da se postigne neki rezultat. 'Stručne ruke' u ovom poslu su muršid-i kamili, od kojih je svaki već 'prerađen u zlato'. Ti vodiči, koji poznaju opasnosti puta i riznice tajni čovjeka, posjednici su najprikladnije, najpraktičnije i najkraće formule za one koji žele napredovati na putu.

 

Dug i prefinjen put

Nismo bez razloga govorili o opasnostima puta budući da se tesavvuf  bavi pitanjima u jednoj veoma složenoj oblasti zvanoj čovjek. Naime, kako kod fizičke bolesti pogrešna dijagnoza i pogrešan način liječenja rezultiraju preobrazbom te bolesti u hroničnu, a potom i smrću, isto to se odnosi i na duhovne bolesti.  Kao što je rekao jedan arif: „Za onoga čiji je početak blistav, i kraj će biti blistav.“

Stoga je na ovom putu potrebna ispravna formula, precizna dijagnoza i intervencija stručne osobe. Što se tiče ispravne formule, kao što to stalno naglašavaju Allahovi dostovi, ona se nalazi u uspostavi veze i ravnoteže između zahirskih propisa vjere koji se tiču halala i harama i vjerske suštine odnosno hakikata.

 

Dvije strane jedne cjeline

Zahirska(vanjska) strana vjere (šerijat) sastoji se iz svih načela koji uređuju život kojeg jedan vjernik treba da proživi na ovom svijetu (dunjaluku). Zahvaljujući tim načelima čovjek se može klonuti harama, te postaje svjestan onoga što mu je halal. Na ovaj način može naučiti i razaznati postupke kojima je Allah Uzvišeni zadovoljan, odnosno one sa kojima On nije zadovoljan.

Allah Uzvišeni ukazujući rahmet(milost) je ta načela i granice objavio Svojim robovima, čime im je olakšao da žive život kao muslimani. Također, tim načelima popločan je put koji vodi spoznaji Njega.

Tesavvufsko znanje je znanje koje povezuje spoljašnju stranu vjere sa stranom usmjerenom unutrašnjem svijetu čovjeka. Zahvaljujući tesavvufu osoba doživljava duhovno prosvjetljenje po pitanju unutrašnjeg značenja vjerskih propisa. Iz takvog načina života čovjek počinje uzimati slast i osjeća uzbuđenje. Shvata da nije cilj samo što prije izvršiti postavljene propise, nego postati svjestan duhovnosti i tajni skrivenih u tim propisima. Sukladno trudu i sposobnosti, te tajne počinju da teču na njegovo srce.

19. i 20. ajet sure Er-Rahman: „Pustio je dva mora da se dodiruju, između njih je pregrada i oni se ne miješaju.“ Jedan od arifa je ove ajete protumačio na slijedeći način: Dva mora su spoljašnja i unutrašnja strana vjere; a ono što omogućava da se oni dodiruju je berzah, odnosno muršid-i kamil. Dakle, zahvaljujući muršidu odnosno  kamil (potpunim) tesavvufskim metodama pojavljuje se i postaje jasna veza između šeriata i hakikata.

 

Kada se zanemare naredbe i zabrane

Neizbježni zaključak svega navedenog bi bio: Dostići suštinu koja se traži u tesavvufu moguće je jedino izvršavajući vjerske propise i pazeći na zabrane. Arifi su kazali kako se hakikat može kušati jedino izvršavanjem svih vjerskih propisa u cjelosti. Naravno, spoljašnja strana vjere nije cilj, ali je jedini put koji vodi  hakikatu kao cilju.

Tražiti hakikat zanemarujući vjerske propise znači stupiti na put koji započinje i završava u vlastitom nefsu. 

Stupiti sa sejri suluk u kome na prvom mjestu nisu propisi Allaha Uzvišenog i vodstvo Resulullaha, s.a.v.s., znači biti izgubljen još na samom početku. Drugim riječima, i najmanja promjena naše usmjerenosti prema kibli u neku drugu stranu, znači da smo zapravo promijenili svoju kiblu, a da toga nismo ni svjesni.

Jedan evlija je upitan: „U nekim indijskim religijama i religijama dalekog istoka postoje metode obuzdavanja(izgladnjivanja) nefsa i duhovnog pročišćenja slični onima kod nas, u tesavvufu. Da li oni time mogu šta postići?“ On na to mudro odgovori: „Tako je, i oni imaju duhovno putovanje, međutim njih na putu ne čeka niko.“

Propisi o halalu i haramu u našoj vjeri spašavaju nas od toga da se izgubimo na poprilično teškom putu hakikata i garantuju nam doček na kraju našeg putovanja.

 

Prije nego se prekorači granica

Kada se sa preciznošću i u potpunosti ne pazi na sve vjerske propise pojavljuju se zablude, kako to možemo i vidjeti kroz historiju. Pojedine zabludjele frakcije i mezhebi kao što su u prvom redu „Ibahije“, zato što su prekoračili granicu, tvrdili su kako su oni posjednici znanja o hakikatu, te stoga ne podliježu izvršavanju vjerskih propisa.

Također kod određenih šitskih grupacija kao što su „Batanije“ naići ćemo na određene neuravnoteženosti i pretjerivanje u ljubavi. Naravno da se ovakve skupine ne ubrajaju u putnike čistog puta tesavvufa, ali ne treba zaboraviti ni to da su se određeni tesavvufski pravci pokušavali zatrovati stavovima i idejama tih zabludjelih frakcija i mezheba.

Tesavvuf treba posmatrati kao put dostizanja najuzvišenije titule, a to je „biti rob“. U tom smislu, Uzvišeni Allah, spominjući  Resulullaha, s.a.v.s., kao roba, i nama poručuje da ga tako spominjemo kako stoji u kelime-i šehadetu.

Tesavvufu nije cilj da se muridu pokazuju određeni nadnaravni događaji i počasti (kerameti). Naprotiv, cilj je odreći se svih vrsta tvrdnji i stvorenja, pred voljom i vlašću Allaha Uzvišenog, što se u tesavvufu izražava rječju „fena-nestajanje“.

U tesavvufskoj literaturi pretjerana sklonost kerametima ocjenjuje se kao nemogućnost murida da prevaziđe fazu djetinjastosti. Također, s vremena na vrijeme pojavljivale su se određene grupacije i pravci koji su zapravo davali podstreka tvrdnjama da je tesavvuf disciplina zaprljana određenim praznovjerima. Međutim, takve nije teško prepoznati. Jer za sve duhovne putnike samo dinski propisi i sunnet su relevanti i obavezujući.

Ovdje treba naznačiti i slijedeće: Dakle, tesavvuf pruža priliku da se dokuči suština temeljnih vjerskih izvora. Dakle, ovaj put nema nikakve veze sa praznovjerjima. Dakle, Resulullah, s.a.v.s., nalazi se na čelu silsile. Međutim, trud koji će se uložiti da se ne zapadne u praznovjerja i bid'ate treba biti pod pratnjom i nadzorom stručne osobe. U suprotnom, veoma lahko će se desiti da određene postupke i metode nastale na osnovu temeljnih izvora i idžtihada uleme, zbog našeg oskudnog znanja i nedovoljne pronicljivosti (besireta), okarakterišemo kao praznovjerje i bid'at. Sve to je naravno posljedica svojeglavosti i zanemarivanja položaja vodiča koji je blagodat(nimet).

 

Tesavvuf moda bez Islama

Određeni zlonamjernici iskoristili su neke tesavvufske metode i karakteristike sredstvom stvaranja novih pravaca i pristupa, što je rezurtiralo određenom vrstom sinteze između tesavvufa i savremenih bid'ata i praznovjerja.

Na posljetku tog procesa koji traje već stotinu pedeset godina, tesavvuf se skoro pa zvanično počeo posmatrati kao neka vrsta misticizma, potpuno oslobođenog svih islamskih naredbi i zabrana. Počelo se usvajati mišljenje da tesavvuf uopšte nije dio islama, da je dio misticizma, te da pripada određenim istočnjačkim kulturama i pravcima.

Tako su se pojavili ljudi koji tvrde da su sufije, ali ne žele biti muslimani. Treba reći da se u posljednje vrijeme ovakvi slučajevi sve češće pojavljuju u mnogim zapadnim zemljama.

Ovaj takozvani sufizam kojeg susrećemo na zapadu, zapravo je jedno konformističko shvatanje kojim se nastoji pobjeći od svakodnevnih životnih odgovornosti i od dunjaluka. Takvo shvatanje koje umjesto truda i ozbiljnosti koji od putnika zahtjeva tesavvuf kao sami vrh islamskog učenja, uzima ga (tesavvuf) kao metod umne gimnastike odnosno metod otklanjanja stresa, naravno da takvo što ni u kom slučaju ne vodi putem ka Hakku Uzvišenom.

 

Zloupotrebljavanje Hz. Mevlane 

Ovaj projekat, vezan za Hz. Mevlanu,  koji se naročito provodi posljednjih godina, uzrok je njegovog pogrešnog predstavljanja. Sa jedne strane islamski velikan Hz. Mevlana, kao rezultat pogrešnog shvatanja izvlači se iz okvira islama, a sa druge strane postaje predmet savremene potrošačke ekonomije. Sve to biva uzrokom rušenja odveć slabašnih mostova između Hazret-i Pira i današnjeg čovjeka.

Pored toga, Hz. Mevlanu, umjesto kao sufiju i arifa, posmatrati kao filozofa, zatove poput Junus Emrea i Nijazi Misrija predstavljati kao narodne pjesnike je nepromišljenost i drskost sa nepopravljivim posljedicama. Te velikane moramo spominjati kao zvijezde historije tesavvufa i duhovnosti, a ne kao zvjezde historije književnosti. 

Isto tako;

Spustiti na nivo restorana i kafića Sema izvedbe, koje kao i medžlisi zikra treba da se obavljaju u krugu tekija u prisustvu tesavvufskih autoriteta,

Poetska djela tesavufskih velikana, čitati na nepriličnim ekranima, nepriličnim glasom, kao da se radi o nekim običnim pjesmama, 

Primjere tesavvufske muzike i zikrova koji se izvode u tekijama i slušaju srcem, puštati u hotelskim i restoranskim bifeima,

Provoditi aktivnosti pod maskom tesavvufa da bi se ostvarila korist pojedinaca i grupa,

Koristiti tesavvuf kao sredstvo legalizacije bilo kog oblika vulgarnosti i niskosti,

Sve ovo pobrojano kao i mnogi drugi pogrešni pristupi i ponašanja narušavaju ozbiljnost i ugled tesavvufa, te ga čine plijenom savremene potrošačke ekonomije.

Tesavvuf je čisti životni eliksir za čovječanstvo koje se bori sa raznoraznim krizama i problemima današnjeg, skoro pa neizdržljivog dunjaluka. Treba ga čuvati od svega što bi ga zaprljalo i iskvarilo.

 

Više i detaljnije o tesavvufu pročitajte ovdje: Pojava tesavvufa kao sistema