Četiri istinita(hak) mezheba

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''Mi objavljujemo Kur'an. I mi ćemo nad njim bdjeti.'' (Hidžr, 9)

Kako god je Gospodar svjetova vjeru povjerio Poslaniku s.a.v.s. i obavezao ga da je prenosi drugima, isto tako i Poslanik s.a.v.s. je taj zadatak ostavio u emanet svojim nasljednicima/varisima. Naredio im je pri tom da Kur'an i sunnet slijede u slovo, rekavši da će time biti zaštićeni od skretanja s prvog puta. Tako je vjera zaštićena od nestajanja, a ashabi, tabiini, i alimi koji su slijedili njihov put, su počašćeni udjelom u časnom zadatku čuvanja Kur'ana i vjere.

Vjera je Allahova, i Allah će je čuvati do Sudnjeg dana. Uvijek će postojati skupina koja živi ispravnu vjeru. Jer Allah je tako obećao. Međutim, i u tom poslu kao i u svakom drugom Allah stavlja vesilu. A vesila u čuvanju vjere jeste istinska ulema.

Nikada, do ovog posljednjeg vremena, mezhebi nisu bili tema rasprave. Kao što ni vjera nikada nije, u tolikoj mjeri, bila sredstvo postizanja dunjalučkih interesa kao što je to danas. Alimi prošlog vremena  nisu uopšte govorili o mezhebima. Nisu za tim osjećali potrebu, jer oni su znali da je mezheb ustvari ono što su ashabi vidjeli od Poslanika a.s., i prenijeli onima koji su došli poslije njih. Znali su da hanefijski mezheb nije put koji je izmislio Ebu Hanifa nego sunnet koji je sigurnim lancem alima prenesen do njega, odnosno ono što je on preko Abdullaha b. Mesuda r.a. naučio od Omera r.a., a  on od Poslanika s.a.v.s.

Međutim, u zadnjih 200 godina, zajedno sa razvojem i napretkom tehnologije u islam su počele da se ubacuju razne stvari. Negiranje mezheba, selefizam, reforma islama i tako dalje, da bismo danas došli i do onih koji negiraju čak i sunnet i potrebu za sunnetom, zagovarajući teoriju da je za razumijevanje vjere dovoljan Kur'an. Misleći pri tom vjerovatno, da su ga oni razumjeli bolje i od samog Poslanika.

Mi ćemo ovdje pokušati objasniti šta je mezheb i zbog čega je negiranje odnosno ne slijeđenje mezheba put koji vodi u kufr kao i to kolika je važnost sunneta.

 

Šta je to mezheb?

U jezičkom smislu riječ mezheb znači 'ići, hoditi, put koji se slijedi'. U fikhskoj terminologiji mezheb znači 'vjerovanje i vjerski propisi koje nam prenosi jedan mudžtehid  na način kako je on razumio'. 

Međutim, idžtihad nije nimalo lahk posao kao što se misli. Alimi – imami mezheba, su doslovno svoje živote potrošili na tom putu.

Dvije su vrste idžtihada:

1. Mutlak/potpuni idžtihad: to je sposobnost da se iz svake situacije izvede propis i fetva za svako pitanje. Onaj ko ima ovakvu sposobnost naziva se ''Mutlak/potpuni mudžtehid''.

2. Mukajjet/ idžtihad:  je sposobnost da se propis izvede samo iz određenog broja mesela.

Imami sva četiri mezheba su potpuni mudžtehidi. Da bi neko bio potpuni mudžtehid, naravno,  mora da ispunjava određene uslove. U knjigama usula ovi uslovi su opisani sljedećim redoslijedom:

 - Prvi uslov: Poznavanje prvog izvora šerijata Kur'ani kerima. To podrazumijeva njegovo razumijevanje i sa jezičkog i sa šerijatskog aspekta. Dakle mora poznavati do u detalje arapski jezik i njemu pripadajuće nauke kao što je: sarf, nahv, belaga i knjževnost. Što se tiče aspekta šerijata, treba da razumije Kur'an u potpunosti, njegova značenja, aluzije, ograničena značenja, am(opće), has(posebno), hafi(skriveno), zahir(vanjsko), kao i ono što se može tumačiti i ono što ne može. Znanje o svemu navedenom mora biti na tako visokom nivou da ga može koristiti za izvođenje pravne norme.

 - Drugi uslov je poznavanje sunneta Allahovog Poslanika s.a.v.s., što također podrazumijeva savršeno poznavanje i sa aspekta jezika i sa aspekta šerijata. Zatim, mora poznavati nauku rivajeta (prenošenja) hadisa tj. na koji način je hadis stigao do nas ( stepen vjerodostojnosti, vrste rivajeta) i sve njihove implikacije na pravnu normu.

 - Treći uslov je da poznaje nasih i mensuh nauku (nauka o derogaciji) vezano za Kur'an i sunnet. U suprotnom može da donese propis na osnovu derogiranog teksta.

 - Četvrti uslov: je potpuno poznavanje arapskog jezika tj. nauka sarfa, nahva, belage, bejana, književnosti jer su dva glavna izvora Islama na arapskom jeziku.

 - Peti uslov: poznavanje usuli fikha (metodologije šerijatskog prava). Stoga što je to temelj idžtihada. Bez poznavanja ove metodologije ne mogu se izvoditi pravne norme. 

 - Šesti uslov: da zna cilj i svrhu islamskih propisa kao i mudrosti i suštinu istih. Da poznaje povode određenog teksta izvora i na šta isti upućuje sa stanovišta šerijata, te da uz  sveobuhvatni pristup dolazi do propisa. 

Pored navedenog, mudžtehid mora da bude osoba koja posjeduje pravednost, potpuno ispravno vjerovanje, izuzetnu sposobnost razumijevanja i procjene, da poznaje idžma (koncenzus) i ihtilaf (razilaženja), zatim kijas ( analogiju) i njene vrste, i intencije šerijata. Treba da poznaje islamske običaje i adete te da bude prirodno talentiran za idžtihad. Jer da bi jedan mudžtehid donio ispravnu fetvu mora posjedovati prirodnu nadarenost, izvrsno razumijevanje i izuzetnu širinu uma. Onaj ko ne posjeduje ovo, ne može biti mudžtehid čak i ako je pri njemu sve prethodno navedeno. 

Sve što smo ovdje nabrojali bilo je prisutno kod sva četiri imama i o tome postoji jednoglasan stav uleme. 

Mezheb nije nešto što je postalo poslije, mezheb je put razumijevanja vjere koji su imami preuzeli odnosno naučili od alima koji su živjeli prije njih. Taj put je poslije samo dobio ime, po mudžtehidima koji su osigurali da bude nastavljen i zaštićen. Shodno tome, kada se kaže recimo hanefijski mezheb, to svakako podrazumijeva put tabiina i ashaba. Jer nijedan mudžtehid nije bio a da nije slijedio tabiine i ashabe.

U hadisu koji prenosi hz. Enes, Poslanik s.a.v.s. kaže: ''Moj ummet će se podijeliti na 73 skupine. Osim jedne, sve će završiti u džehennemu.'' Ashabi upitaše: ''Ja Resulallah, ko je ta spašena skupina?'' A Poslanik s.a.v.s. odgovori: ''To su oni koji budu slijedili moj put i put mojih ashaba.'' (Bejhaki)

O širenju bidata u islamu Hasan bin Ali Berbehari r.ah. je rekao: ''Svaki bidat koji se pojavio u islamu, počeo je sa nečim malim. I uvijek se prikazuje tako da izgleda kao da ljude poziva istini. Ko se povede za tim, teško se može spasiti. Jer veoma brzo dobija šire razmjere i osoba skreće sa pravog puta. Čak može i iz vjere izaći. Stoga dobro pazi koga slušaš! Ne žuri! Ne prihvataj ništa što nisi čuo od istinskih alima, ili što znaš da nisu oni prenijeli''

Ukazujući na važnost ovog pitanja Sejjid Abdulhakim Husejni k.s. kaže:

''Suština svega je naučiti akaid ehli suneta i svoje vjerovanje uskladiti s tim. Potom činiti djela prema propisima uleme ehli sunneta. Sve dok se to ne učini, nemoguće je napredovati na putu tesavufa."

 

Potreba slijeđenja jednog od četiri mezheba

Nažalost, jedna od tema o kojoj se danas najviše raspravlja jeste pitanje slijeđenja mezheba. Oni koji negiraju potrebu slijeđenja mezheba, mlade ljude najčešće zavaravaju sa pitanjima: ''Da li je u vrijeme Poslanika postojao mezheb? Kakva je potreba za tim kad imamo Kur'an i hadis? '' Prema njihovom stavu, svako može da živi vjeru onako kako je sam razumije i tumači iz Kur'ana i sunneta. 

Međutim, činjenica je da velika većina muslimana nema sposobnost da propis razumije direktno iz izvora, i činjenica je da su muslimani uvijek vjeru učili od alima, povodeći se za ajetom: ''ako ne znate pitajte ehli zikr''. Poslanik s.a.v.s. u hadisu također kaže: ''Slijedite (istinske) alime, njihov je i dunjaluk i ahiret.''

Dakle slijedeći zapovijed uzvišenog Allaha i savjet časnog Poslanika s.a.v.s. muslimani su vjeru učili od jednog mudžtehida, primjenjivali je, i time postali sljedbenici 'njegovog idžtihada tj. mezheba'. Drugim riječima, slijeđenje mezheba u vjeri je nešto potpuno prirodno i ispravno.

Kakva je smetnja u tome da jedan musliman koji sam nije mudžtehid uči vjeru od Ebu Hanife i sličnih potpunih mudžtehida? 

I zbog čega se danas insistira na ne slijeđenju ova četiri mezheba? Zar zagovaranje teorije da svaki musliman treba da 'slijedi' Kur'an i sunnet onako kako sam razumije nije izmišljanje jednog novog puta i mezheba. 

Sasvim sigurno je da se ovim muslimani koji nemaju dovoljno znanja pozivaju na put bez vodiča, put bez učitelja, a u kolikoj mjeri to bude prihvaćeno, toliko brzo ćemo imati generaciju umišljenika koji žive u ubjeđenju da su dovoljni sami sebi.

Tokom duge historije islama mezhebi su prisutni i ulema nikada nije pronašla niti jednu fetvu koja bi bila pogrešna. Da li je moguće da se tek danas ispostavlja štetnost slijeđenja ovih mezheba, koji tako dug period nose pečat ispravnosti i istine. Da li je moguće da hiljade i hiljade vrsnih alima nikada nisu vidjeli nikakvu smetnju u tome ali džahili današnjeg vremena je tako jasno vide?   

Ti 'učenjaci' današnjeg vremena kažu: ''Ja znam mnogo hadisa. Imam i gotovo sve zbirke hadisa. Radim onako kako je Poslanik s.a.v.s. rekao, kakva je potreba za mezhebom.''

Je li dovoljno znati hadise da bi se mogao činiti idžtihad?

Ako pogledamo u život ashaba r.a. vidjet ćemo da je Ebu Hurejre r.a. ashab koji je znao najviše hadisa. On je prenio preko 5300 hadisa, međutim nije bio od ashaba koji su bili fakihi. Kada bi bio suočen sa nekom meselom, za propis bi pitao hz. Omera, hz. Alija, Abdullah bin Omera, Zejd b. Sabita ili hz. Aišu r.a. Dakle Ebu Hurejre r.a. nije rekao 'ja znam mnogo hadisa i mogu činiti idžtihad' ali neko sebi to tako lahko daje za pravo.

 

Znati je jedno a razumjeti drugo

Sulejman b. Mihran (A'meš)  je jedne prilike Ebu Hanifu r.ah. upitao za neku meselu. Imam Azam r.ah. mu odgovori, na što ga A'meš upita odakle je izvadio taj propis. 

Ebu Hanifa r.ah. mu izreče hadis koji je A'meš dobro znao jer ga i sam prenosi. A'meš se nasmija i reče: ''Tačno, i ja sam prenio ovaj hadis ali nisam znao da nosi ovo značenje. Zaista smo mi samo apotekari, dajemo lijek, a vi ste doktori. Vi znate koji lijek se daje za koju bolest.''

Imam Nablusi u djelu Hulasatu't-Tahkik kaže: 'U vremenu u kojem živimo nije dozvoljeno slijediti bilo koji mezheb osim ova poznata četiri. Razlog tome nije to što su oni jedini ispravni nego to što nijedan drugi mezheb nije očuvan i do nas nije prenešen lancem sigurnih prenosilaca. Da jeste, bilo bi dozvoljeno slijediti ga kao i ostala četiri, međutim nije.

Omer Nasuhi Bilmen, u djelu 'Veliki islamski ilmihal' kaže: ''Četiri velika mudžtehida su velika milost za sve muslimane. Oni su propise izveli iz dokaza i pokazali nam kako primjenjivati vjeru. Ko god slijedi jedan od četiri mezheba, taj slijedi istinu, i ide putem Poslanika s.a.v.s. 

Ova četiri velika učenjaka imaju jednoglasan stav po pitanju osnova vjere. Tu nema razilaženja među njima. Oni su se razišli samo po pitanju nekih mesela koje su od drugostepene važnosti. Međutim, ako se pažljivo pogleda, postaje jasno da je njihovo razilaženje samo na formi. Stoga što je jedan dio njih prednost dao putu takvaluka a drugi putu olakšica. Čime su vjernicima otvorili jedno veliko polje rahmeta. A Poslanik s.a.v.s. je na ovo ukazao riječima: ''Railaženje među ulemom moga ummeta je milost za ummet.''

Sejjid Muhammed Rašid k.s. je u jednom sohbetu rekao:

''Najveći od četiri mudžtehida je Imam Azam Ebu Hanifa, zatim Imam Malik, zatim Imam Šafi, Zatim Imam Ahmed bin Hanbel r.ah. Svaka osoba je obavezna da slijedi svoj mezheb. U slučaju nužde dozvoljeno je postupiti po drugom mezhebu. Treba se držati daleko od onih koji imaju iskrivljenja vjerovanja i slijede put koji je izvan ovog. Hanefijski, Šafijski, Malikijski i Hanbelijski mezhebi su na istini sve izvan toga je iskrivljeno. 

Sufija je onaj ko slijedi sunnet Poslanika s.a.v.s., većina sufija je na vjerovanju ehli sunneta. Međutim, ima i onih skupina koje sebe nazivaju sufijama ali su zalutali na krivom putu. Skupina ehli sunnet vel džemat je spašena skupina. Imami ehli sunnet vel džemat skupine su Imam Maturidi i Imam Ešari na polju akaida. A na polju fikha Imam Azam, Imam Malik, Imam Šafi i Imam Ahmed bin Hanbel r.ah. Ehli sunnet vel džemat je put Kur'ana, sunnet časnog Poslanika, i mezheb ashaba, tabiina, evlija i učenjaka.''

Među sljedbenicima ova četiri mezheba je bilo toliko vrhunskih alima koji su posjedovali veliko znanje i irfan, međutim nikad nikome od njih nije palo na um da čine idžtihad nego su sebe smatrali počašćenim da slijede nekog od ova četri imama. Pa kako je moguće da neko ko posjeduje nekoliko skučenih informacija sebi daje za pravo tako nešto?

Onaj ko sam nije mudžtehid a izvodi propis iz izvora onako kako on razumije, ne slijedeći ni jednog od četiri Imama, preuzima na sebe ogromnu odgovornost. Čak i da odgovor koji da bude tačan on je opet pogriješio i za to će odgovarat pred Allahom. Poslanik s.a.v.s. vezano za ovu temu kaže: ''Najhrabriji od vas da skoči u vatru je onaj ko je najhrabriji da izdaje fetve.''(Darimi)

Ako osoba tumači vjeru prema svom razumijevanju a ne onako kako su razumjeli i do nas prenijeli ovi imami, nema sumnje da će skrenuti sa pravog puta. Jer to je upravo ono što se kroz historiju čovječanstva desilo mnogim ummetima. Da se to ne bi desilo i ovom ummetu ulema naređuje da se slijedi jedan od ovih mudžtehida – alima koji su živjeli neposredno nakon Poslanikovog života i svojim djelom i znanjem služili i danas služe cijelom islamskom društvu.

Zahvaljujući mezhebima isključena je mogućnost da svako tumači i govori o vjeri na svoj način. Riješeno je na stotine hiljada pitanja i dato isto toliko fetvi čime su muslimani oslobođeni od umaranja na tom polju. Zahvaljujući mezhebima vjera se sa generacije na generaciju prenosi nepromijenjena. Oni koji, s razlogom ili bez razloga, zagovaraju put bez mezheba, muslimane dijele i među njima otvaraju rasprave.

Pozivanje na ostavljanje mezheba je najveći i najopasniji bid'ad u islamu. 

Za kraj možemo reći sljedeće, polje idžtihada je zatvoreno. Ova četiri imama su toliki trud uložili na ovom polju da onima koji dolaze poslije njih nisu ostavili mnogo za reći. Slijedi se i primjenjuje vjera onako kako su oni razumjeli i do nas prenijeli. Sva shvatanja izvan toga nemaju važnosti. Jer oni su do ovog znanja došli preko najvećih od alima među ashabima i među tabiinima. Ko njih slijedi spašen je, ko radi suprotno od toga, taj je u zabludi.

U Kur'an i sunnet se vjeruje onako kako je naređeno. Djela se čine prema propisima koje su mudžtehidi izvukli iz ovih izvora. Oni su jasno rekli šta je farz, šta je haram, šta vadžib, a šta sunnet i mustehab. To smo dužni da naučimo i po tome postupamo. Nije dozvoljeno postupiti po propisu koji nije u skladu sa jednim od ova četiri mezheba

Kada se želi postupiti po jednom propisu prednost se daje stavu koji je najjači. Svaka osoba slijedi mezheb kojem pripada ali dok čini određeno djelo najbolje je i najispravnije da ima u vidu i mišljenje  drugih mudžtehida. 

Na primjer u hanefijskom mezhebu nijet za abdest nije uslov međutim u šafijskom je šart. Dakle dok hanefija uzima abdest najbolje je da učini nijet, jer, iako to po njegovom mezhebu nije obavezno time je izbjegao razilaženje među mudžtehidima i učinio onako kako je najbolje i najsigurnije. Ukoliko to dozvoljavaju okolnosti najbolje je ovako pristupati i drugim pitanjima po kojima se ulema razišla.

U suštini ovo je razilaženje koje je korisno za ummet, i tako nešto je postojalo i među ashabima. Te stoga za ovu vrstu razilaženje ne treba ni reći 'razilaženje' nego različit idžtihad.

Kao što kaže Sufjan Sevri k.s.:''Nemojte reći 'alimi su se razišli po ovom pitanju' nego recite 'alimi su ummetu ponudili više prostora po ovom pitanju'.''