Riječ sunnet znači “put, običaj, pravac, karakter, stanje, ponašanje, djelovanje “ i slično.

Kao termin sunnet predstavlja sve ono što je hazreti Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, radio i preporučio da se radi. Sunnet je interpretacija islama životom Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. Sunnet je živi Kur’an i Uzvišeni Govor u pojavnom obliku. U sadašnjici kada se spomene riječ hadis misli se i na sunnet, a isto tako kada se kaže sunnet misli se i na hadis. Oba termina se koriste uzajamno. Riječi Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, se nazivaju kavli sunnet, njegovi postupci fiili sunnet i ono što je dozvolio svojim ashabima, radijallahu anhu, da rade se zove takriri sunnet. 

U čovjekovoj prirodi (fitret) utkana je potreba za traženjem istine (hak) i suštine (hakikat). Međutim, ukoliko se ta potreba ne usmjeri u skladu božanske volje i programa, prirodno je da će rezultat biti odabir onoga što je batil (lažno). Taj božanski program je Njegova odredba koja garantuje za čovjekov nutarnji i spoljašnji svijet. Bez sumnje, ta božanska odredba je Kur’an-i Kerim i Pejgamberov s.a.v.s. Sunnet.

Od samog praiskona pa do kijameta čovjek je uvijek u situaciji da odabere jedan od dva puta. Jedan od njih je Hak dok je drugi batil. Hak put je sirat-i mustekim, pravi i ispravni put. Putnici na tom putu, nakon nimeta upute (hidajet), konstantno obnavljaju svoj nijet učeći dovu: “Uputi nas na Pravi put.” (Fatiha, 5.) U nastavku sure Fatiha se opisuje kakav je to zapravo put: “Na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“ (Fatiha, 6.-7.)

U 111. i 112. ajetu sure Hud Gospodar kaže: “I svima njima će Gospodar tvoj prema djelima njihovim platiti, jer On dobro zna ono što su radili. Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.“

Istikamet znači biti ustrajan, postojan, ispravan, stamen, kretati se na način kako se to od nas traži. To znači potvrditi Allahov vahdanijet i rububijet te postojano živjeti na način kako to iman-vjera od nas zahtjeva bez činjenja širka. To je srednji put, bez skretanja u ifrat/pretjerivanje i tefrit/nedostatnost. 

Znanje je glava svakog djela. To je sredstvo spoznaje Allaha dž.š. i približavanja Njemu Uzvišenom. Uz to, ime “el-Alim” je jedno od Njegovih uzvišenih imena, a znanje je jedan od Njegovih sifata.

Znanje dolazi prije djela. Najprije se stječe znanje, a potom se, shodno tom znanju, čine djela. A iman je početna tačka svega. Iman prednjači u odnosu na znanje. Allahovi poslanici a.s. su ljude najprije pozivali imanu, a potom su one koji prihvate iman, podučavali znanju i pozivali na činjenje djelā.

U časnom ajetu se kaže:

„I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti. I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati.“ (El-Insan, 8-11)

Siroče ili jetim je dijete koje prije punoljetstva ostane bez oca. Period prije punoljetstva je period u kojem se  dijete ne može brinuti o sebi samom i potrebno je da bude pod nečijom zaštitom, starateljstvu i usmjeravanju. Zbog toga što su te stvari obaveze sa kojima je zadužen otac, pri definiciji jetima gubitak oca se uzima kao mjerilo.

Allah Uzvišeni je u Kur’an-i Kerimu, nakon ibadeta Njemu, naredio pokornost roditeljima. Dok je On stvarni uzročnik ljudskog postojanja, roditelji su zahirski (fizički) uzročnici. U našoj vjeri, nakon Allahovog prava, najveće pravo imaju čovjekovi roditelji. On Uzvišeni u ajet-i kerimu kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" - i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!”“ (Isra, 23-24)

Ljepše od ovoga ne može rečeno biti. Znači, činite dobročinstvo roditeljima i blago se sa njima ophodite. Ne govorite im grube riječi. Dragog srca im budite na usluzi jer oni su mnogo toga žrtvovali za vas. Govorite im lijepe i blage riječi. Ibn Omer r.a, tumačeći ovaj ajet kaže: „Kad se obraćate roditeljima, obraćajte im se riječima, ‘dragi oče (babo)’, ‘draga mama (majko).’“

Najveća blagodat koju je Allah dao svojim robovima jeste to što im je otvorio srca za iman, u njima im dao svjetlost upute i smjestio je iman u njihova srca. Uzvišeni Gospodar ovu blagodat daje osobama kojima On želi i onima koje On voli. Ako Allah ne da iman svome robu, čak i cijeli svijet kada bi se skupio, niko ne može učiniti tu osobu vjernikom. Povodom toga Gospodar u Kur’anu kaže:

“Onome koga Allah želi uputiti - On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti - On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (Al-An'am, 125)

Naš Gospodar u Časnom Kur'anu kaže:
„Jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista, On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Eʿaraf, 31)
Rasipanje je pretjerivanje i traćenje imovine, mogućnosti i prilika na nedozvoljen način i u nedozvoljene svrhe.
Rasipanje se u rječniku definiše kao pretjerano trošenje. Također, jedno drugo njegovo značenje jeste trošenje imovine ili novca na stvari sa kojima Allah, dželle šanuhu, nije zadovoljan. Kada se kaže taj i taj je protraćio svoju imovinu, razumijeva se da je ta osoba potrošila svoju imovinu na način i u svrhe sa kojima Allah nije zadovoljan.
Rasipanje je trošiti izvan potreba. Osoba koja rasipa je neuravnotežena osoba. To je osoba koja nije svjesna prave vrijednosti i sebe i svoje imovine. Takva osoba sve svoje traći zarad nekakvih jako prostih stvari. Rasipanje se ne čini samo sa novcem i imovinom. Rasipnik isprazno troši sve svoje dragocijenosti – i materijalne i duhovne.

Riječ „ilm“ znači znanje. Kao vjerski termin znači poznavati stvari koje su Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. naredili da se znaju. Temelj vjere islama, njegova duša i život je znanje. Bez znanja ne može se razmišljati o životu vjere islama i njegovom opstanku. Zbog toga su neprijatelji Islama najprije znanje označili kao neprijatelja.

Ustvari, znanje je uslov da se od taklid-i imana/oponašajući iman pređe na istinski iman i u imanu stekne jekin/ubjeđenje. Pitanja koja se vjeruju prvo se saznaju sa znanjem. Poslije, učenje dokaza vjerovanja je opet sa znanjem. Tamo gdje nema znanja teško je odvojiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. I pamet bez znanja je manjkava. Insan sa znanjem dobija vrijednost. Zapravo, prva zadaća Adema a.s. , je bila da svoj umet poduči znanju, da im ga omili i da ih podstiče na znanje.

Riječ praštanje dolazi od arapske riječi „'afv“ što znači „oprostiti pogrešku, eliminisati nešto, pobrisati, ne kazniti.“ U smislu ahlaka podrazumijeva spremnost čovjeka da odustane od odmazde, ne tražeći nadoknadu za svoja prava.

Biti spreman na oprost znači biti spreman preći preko učinjene nepravde, ali ujedno znači i odnositi se prema ljudima na najljepši način, postupajući u skladu lijepoga ponašanja (ahlaka).

Komšija je osoba izvan naše porodice s kojom dijelimo mnoge životne uslove. Kao što su nam komšije osobe koje s nama dijele istu zgradu, ulicu, također, naše komšije su i ljudi koji s nama dijele isti put, istu školu, isto radno mjesto, istu tržnicu, isto prijevozno sredstvo.

Naša vjera pravog komšiju opisuje kao osobu koja pomaže svog komšiju kad zapadne u siromaštvo, koja mu kada  zatraži pozajmi novac, koja mu čestita kada postigne neko dobro, koja mu izrazi saosjećanje i pruži utjehu kada ga zadesi nešto loše, koja ga obiđe kada se razboli, koja mu klanja dženazu kada umre i kao osobu koja nikada ne nanosi bol svome komšiji. Ovo su istovremeno i komšijske obaveze i prava.

Stranica 1 od 11

Pretraga