Naš Gospodar je odhazreti Adema pado ponosa svijeta Muhammeda, s.a.v.s., objavljivao Svoje naredbe i zabrane radi dobrobiti i spasa čovječanstva te radi dunjalučke i ahiretske sreće. Vjera koja nas uči šta trebamo raditi a šta ne, i koja nam pokazuje najispravniji način života, upotpunjena je sa poslanicom Muhammeda, s.a.v.s. Muslimani su zaduženi da ovu vjeru slijede u potpunosti. Ukoliko ne budu u skladu sa odredbama koje je vjera postavila, u pogledu spoljašnjosti i nutrine, te ukoliko ne budu sve usvojili i prakticirali – neće moći postati potpuni (kamil) mu’mini. Biti potpuni vjernik moguće je jedino vezivanjem za dinske propise (ahkam), materijalne i duhovne, unutrašnje i vanjske, zahirske i batinske.

U drugom stoljeću nakon hidžre, počelo se nazirati slabljenje u vjerskom životu. Sa novim osvajanjima i ulaskom novih ljudi u vjeru Islam se proširio na veoma široko područje, a to je donijelo i određene probleme. Alimi i dobri Allahovi robovi su ulagali veliki trud kako bi novim pripadnicima vjere objasnili Islam na ispravan način.

Učenjaci akaida su nastojali da ljudima dostave znanje iz oblasti akaida, učenjaci fikha su govorili o ibadetima, muhadisi o hadisu, mufesiri o tefsiru, znalci jezičkih nauka o arapskom jeziku. Oni su danonoćno radili da ožive ove nauke i istovremeno ih sačuvaju od bilo kakvih neispravnosti. I Allahovim izunom uspjeli su u tome. S druge strane, Allahovi dostovi, koji su bili nazivani imenima poput arifi, salihi, evlije, sufije i slično, okrenuli su se očuvanju i podučavanju ljudi edebu, ahlaku, ilahi ašku i čišćenju srca. Svoj himmet i gajret su trošili na tom polju. Tada su razvili metode odgajanja i čišćenja srca, sukladne ljudskoj prirodi.

U svakom tom poslu, osnovu i dokaz su uzimali iz Kur'ana i sunneta. Ne odvajajući se od puta ashaba i salih robrova koji su ih slijedili. Vjerski odgoj su prvo sproveli na vlastitim nefsovima a zatim svojim primjerom pokazali vrhunski ahlak drugim ljudima.

“Allah je među svojim robovima odabrao neke kako bi oni odgajali i usavršavali ostale, ne zbog Svoje potrebe za halifom već zbog toga što robovi nisu sposobni direktno primati ilahi fejz i ilahi emrove te što im je potrebna pomoć u tom procesu. Allahove, dž.š., halife rade upravo to. Nur i ilahi šuur (saznanja) koja primaju od Uzvišenog dijele drugima.”

Allah, dž.š., je za posao obnavljanja vjere zadužio kjamil pripadnike Pejgamberovog, a.s., ummeta. Zbog njihovog iskrenog truda i “oživljavajućih dahova” (u duhovnom smislu) vjera se počinje živjeti s ljubavlju; srca oživljavaju i kod vjernika se rađa novi život.

Poznavali mi svijet ili ne Uzvišeni zna i saopćava da je posao poslanika i arifa da robove učine pravim robovima. Nijedan Poslanik, s.a.v.s, i evlija, k.s., nije sebe uzvisio niti je izjavio da je naputio svojstava roba. Nijedan od njih nije pozivao ljude da mu robuju niti je ikada razmišljao o takvome nečemu.

Određeni ljudi postavljaju sljedeća pitanja: “Da li se u Kur’anu i Sunnetu objašnjava rabita opisana u tesavvufu i korist koja se želi njom ostvariti? Koje je mjesto rabite u temeljnim izvorima naše vjere?”

S vremena na vrijeme smo pokušali podsjetiti na to da se u Kur’anu ne traži naziv neke stvari, već njeno značenje, sifati/osobine, karakteristike i sadržaj. Kad kažemo sadržaj mislimo na ono što se razumije iz značenja koje je izraženo u ajetima. Sve što čovjaka podsjeća na Allaha,dž.š, i što mu usavršava edeb se potvrđuje od strane Kur'ana. Rabita kao sifat/svojstvo se otvoreno obrađuje u mnogim ajetima i u jednom obliku se traži od svakoga.

Kur'an se obraća svima onima koji posjeduju pamet: “Zar ne shvatate?“, “zašto ne razmislite?“, “razmislite!“, “zašto se ne urazumite?“, “pogledajte!“

Svi Kur'anski ajeti koji objašnjavaju tefekkur/promišlajnje su ustvari po jedan dokaz za tesavvufsku rabitu. Jer svako stvorenje o kome se razmišlja, onome koji razmišlja pokazuje manifestacije Stvoritelja, budi mu srce, pokreće ga ka zikru, povećava mu ljubav prema Uzvišenom... Ova ljubav čovjeku uljepšava edeb.

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''O vjernici! Allaha mnogo zikr činite!''

Postoji mnoštvo ajeta i hadisa koji naređuju zikr i govore o važnosti istog, što pokazuje da je zikr nesumnjivo sebeb života za čovjeka.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Koja god se grupa ljudi okupi da bi radi Allahovog zadovoljstva zikr činili, sa neba se čuje jedan glasnik koji kaže: 'Raziđite se oproštenih grijeha, i Allah vam je grijehe pretvorio u sevape.' (Imam Ahmed, Musned)

Vrijednost zikra se ne mjeri po tespihu, tekbiru, tehlilu ili slično, istinski zakir je svako onaj ko se pokorava Allahu i radi njega uradi jedan posao.

Said ibni Džubejr r.a. i drugi alimi navode sljeeće:

''Zikr medžlisi se sastoje od izučavanja halala i harama. Kako ćeš nešto kupiti kako prodati. Kako klanjati namaz, kako postiti. Kako se oženiti ili razvesti i slične mesele.''

Nema sumnje da je u Allahovim emrovima skriveno mnoštvo mudrosti i koristi za čovjeka. I kako god ljudsko tijelo ima potrebu za određenom hranom isto tako i čovjekov ruh ima potrebu za ibadetom i za duhovnom hranom. Čovjek koji se sastoji iz dvije dimenzije, tijela i ruha, treba da drži u ravnoteži i jedno i drugo. Od najvažnije hrane za ruh jeste ibadet učinjen sa čvrstim imanom i prisustvom srca (hudurom).

Ibadeti jačaju čovjekov iman i usavršavaju njegov ahlak. Iman je drvo a ahlak plod. Ko drvo imana hrani sa ibadetom plodovi će biti lijep ahlak.

Ko je ustrajan u ibadetu, u njegovom srcu sija nur imana i zadobija strah od Allaha. Rob se ibadetom oslobađa od loših misli i crnila grijeha. A ko stekne ove vrijednosti i usavrši svoj ahlak on postiže duhovnu zrelost. Oslobađa se od robovanja dunjaluku i njegov ruh se uzdiže.

Kako god čovjekov stomak ima potrebu za hranom isto tak i srce ima potrebu za duhovnom hranom. Ukoliko se srcu ne daje hrana, srce slabi i umire. A ono što ubija odnosno doprinosi umiranju srca su u prvom redu grijesi koji se istrajno čine.

Grijeh je sve ono što naša vjera zabranjuje da se čini. Grijesi se dijele na dvije vrste; velike i male.

Tesavvuf je jedan od najstarijih i najuvriježenijih damara islamske tradicije. On je i znanje i institucija. Istovremeno, to je ustanova koja se veoma pogrešno shvata, pogrešno predstavlja i zloupotrebljava. Trenutno je pred nama nova i zaista velika opasnost: 

Tesavvuf se predstavlja  kao komercijalno sredstvo. Od izvedbi sema'a u restoranima do jeftine, popularne muzike, od tehnike duhovnog opuštanja do ljubavnih pjesama, rađa se neka vrsta tesavvufske industrije.

Da se podsjetimo:

Tesavvuf je naziv za islamski život sa svim njegovim propisima, ne praveći kompromise ni koliko trun. Tesavvuf podučava čovjeka najdjelotvornijem i najodabranijem putu duhovnog sazrijevanja. Sa aspekta ciljeva i metoda svojstvenih isključivo tesavvufu, tesavvuf znači „disciplina“.

Stranica 1 od 2