Čuvanje jezika

Jezik je jedan od velikih Allahovih nimeta i nebrojenih Njegovih dobrota.  To je obimom mali organ, međutim, velik je u smislu pokornosti i činjenja grijeha. Vjerovanje i kufr-nevjerovanje nastaju njegovim svjedočenjem.  Imana kao najveće tačke pokornosti, i kufra kao najveće tačke nepokornosti (isjan).

Zbog grijeha koje ljudi počine jezikom, bit će strmoglavljeni u džehennem. Spasit će se onaj koji se bude čuvao šerra svog jezika i koji ga ukrasi islamskih edebom, te drži u okviru halala. 

Najveći broj grijeha od svih organa čovjek počini svojim jezikom. Zato što se jezik ne umara, konstantno može činiti grijeh za razliku od drugih organa. Ukratko, jezik je najveća alatka šejtanova kojom on zavodi ljude.

 

Stvarni zadatak jezika

Jezik je stvoren da bi mogli komunicirati, govoriti. Međutim, njegova osnovna funkcija jeste da govori hajr - ono što je dobro, da podučava dobru, da uči Allahov govor-kelam, da skreće pažnju na Njegove naredbe i zabrane, da objašnjava Hz. Resulullahov sunnet... 

Mnogo je nagrada i sevapa koje je moguće postići samo jezikom. Pored mnogih ibadeta kao što su namaz, post, zikir, učenje Kur’ana, naređivanje dobra, odvraćanje od zla, učenje dova, itd. jezik ,odnosno govor, je uzrok mnogih grijeha poput gibeta, klevete, laži, vrijeđanja, širinje razdora, izazivanje fitne, podsticanje na zlo... 

Iz tog razloga, čovjek mora čuvati svoj jezik kako ne bi oskrnavio svoj tevhid i svoj šehadet. Ko to uspije on je spašen i na dunjaluku i na ahiretu.

Osim toga, Allah Uzvišeni je čovjeku podario dva uha. Da bi njima slušao ono što je dobro i lijepo, slušao i pokoravao se Allahovim i Pejgamberovim naredbama. 

Sa’di-i Širazi, k.s., veli: “Jezik je da bi njime zahvaljivali - šukr činili. Onaj ko je spoznao svoga Gospodara, svoj jezik neće koristiti za gibet. Uši su da bi slušali Kur’an-i Kerim, a ne da bi slušali isprazne i ružne riječi. Oči su da bi vidjele Allahovu moć i ljepotu stvaranja, a ne da gledaju sramote drugih.”

 

Pogubnosti jezika

Jedna od srčanih bolesti jeste neumjesan i nepotreban govor bez razmišljanja o tome da li je to haram ili halal. Jezik je taj koji govori, međutim naredba dolazi iz srca.  Jezik je samo njegov terdžuman. 

Pogubnosti jezika je mnogo. Čovjek zbog jedne riječi, da nas Allah sačuva, može završiti u džehennemu, ili navući na sebe prokletstvo. Nabrojat ćemo nekoliko njih. Griješan govor, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, neprijateljstvo, samohvalisanje, iskrivljivanje istine, ponižavanje, nipodaštavanje....

Srce koje nije zauzeto zikrom osjeća slast u najbrojanom. Čovjekova priroda i sam šejtan čovjeka podstiču na to. 

 

Rana od jezika

Rane od jezika su duboke, i koliko god vremena da prođe ne zacjeljuju lahko; ostavljaju ožiljke.  Rekao je Hz. Alija, r.a.: “Rane od mača vremenom zarastu, dok rane od jezika ne zarastaju, nema im lijeka.”

 

Priča

Bio jedan mladić koji se brzo ljutio. Otac mu je dao punu kesu eksera i rekao: „Zakucaj po jedan ekser u ogradu vrta svaki put kada se naljutiš.“ Prvog dana mladić je zakucao trideset eksera. Međutim, sljedeće sedmice je naučio kako da vlada sobom i broj eksera koji su dnevno zakucavani se smanjivao. Mladić je naučio kako da ovlada sobom i da je to lakše od zakucavanja eksera u ogradu.  Na kraju, došao je dan u kojem mladić nije zakucao nijedan ekser. Kada je otišao da o tome obavijesti oca, otac mu je rekao: „Sada izvadi jedan po jedan ekser za svaki dan koji prođe bez ljutnje.“ Nakon nekog vremena momak je izvadio sve eksere iz ograde. Otac je poslije toga odveo sina do ograde i rekao mu: „Sinko moj, dobro si postupio. Međutim, pogledaj u rupe koje si ostavio u ogradi. Ograda nikad neće biti kao što je bila. Pa kad se između tebe i drugih javi svađa ili nesuglasica i iz tebe, u stanju ljutnje, izađu neke ružne riječi, ostavljaš ih sa ranom u dušama poput tih rupa koje vidiš.“

 

Šta god čovjeka zadesi, zadesi ga zbog jezika

Kaže Hz. Pejgamber, s.a.v.s., u jednom od hadisa: “Zar će ljudi i zbog čeg drugog biti naglavačke bacani u džehennem osim zbog plodova svojih jezika!?”

A u drugom hadisu kaže: “Većina grijeha/greški čovjeka je zbog njegovog jezika.”

Zato čovjek, prije nego išta kaže, mora dobro promisliti, pretpostaviti posljedice koje će prouzrokavati pa tek onda govoriti. Pejgamber, s.a.v.s., upozorava svoj ummet:

“Čovjek izgovori riječ dragu Allahu, ne obraćajući na nju pažnju, a Allah će ga zbog nje uzdići na visoke stepene; drugi izgovori riječ koja rasrdi Allaha, ne obraćajući pažnju na nju, a zbog nje će biti bačen u džehennem.”

Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao Muazu Ibn Džebelu: “Hoćeš li da te obavjestim o osnovi svakog dobra?” Rekao sam: ”Da, Allahov Poslaniče.” Pa je uzeo Vjerovjesnik za svoj jezik i rekao: ”Čuvaj ovo!”, rekao sam: ”Pa zar ćemo biti kažnjeni i zbog onoga što govorimo o Allahov Poslaniče?” reče: ”A zar će ljudi u vatru naglavačke biti gurnuti zbog nečeg drugog ako ne zbog onoga što su njihovi jezici zaradili.” 

Sehl bin Sa’d, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik s.a.v.s. rekao: “Ko mi garantuje (da će očuvati) ono što je među njegovim vilicama i njegovim nogama, ja mu garantujem (ulazak u) džennet.”

 

Vrijednost šutnje

Velike su štete od jezika, jedini spas od te opasnosti jeste šutnja. Hikmet-mudrost treba tražiti u šutnji, a ne u govoru. Ibadet se sastoji od deset dijelova, devet njih je šutnja, a jedan držanje dalje od lošeg društva.

Sufjan ibn Abdullah es-Sekafı kaže da je upitao: “Allahov Poslaniče, reci mi u islamu nešto o čemu, nakon tebe, nikog drugog neću pitati!”

“Reci: Vjerujem u Allaha, a zatim u tome ustraj!” Upitao sam: “Allahov Poslaniče, čega se za mene najviše bojiš?” – pa je, pokazavši na svoj jezik, rekao: “Ovoga.” 

Ebu Zerr, r.a., priča da mu je rekao Allahov Pejgamber s.a.v.s.:

“Hoćeš li da ti kažem lahak posao za tijelo, ali vrlo težak na Mizanu?”

Rekao sam: “Naravno, Allahov Poslaniče!”

On reče: “To je šutnja, lijep ahlak i ostavljanje onoga što te se ne tiče.”

Ebu Bekr ibn Ajjaš kazuje: „Najmanja korist koja proizilazi i šutnje je spas, a to je dovoljno kao sigurnost. Najmanja šteta koja dolazi od govora je slava, a to je dovoljno iskušenje.“

Mudri Lukman je rekao sinu svome: “Sinko moj, ako držiš da je govor srebro, znaj da je šutnja zlato. Sinko moj, kajao sam se zbog govora, ali se nisam kajao zbog šutnje.”

Jedan od evlija je rekao: “Kao što naučiš da lijepo govoriš, tako isto nauči i da šutiš. Bez sumnje da te lijepe riječi vode dobru, tako isto te i šutnja štiti od zla.”

 

Pretraga