Tesavvuf u današnjem vremenu

Dok oni koji kritikuju tesavuf, posmatrajući ga spolja, na njega gledaju kao na instituciju mlitavosti i lijenosti koja prekida čovjekovu vezu s dunjalukom, oni koji su zašli unutar njega i doživjeli ga, predstavljaju ga kao školu koja čovjeka odgaja u okviru pravila Kur’ana i sunneta i ukrašava ga Allahovim edebom (lijepim ponašanjem). Koga treba slušati po ovom pitanju, onoga koji ide tim putem i poznaje ga, ili onoga koji poriče nešto što nikada nije okusio?

Jedna od osnovih grešaka pri procjenjivanju tesavufa jeste nepribjegavanje pouzdanim izvorima, iako je korištenje naučne literature uslov, pogotovu kada su u pitanju vjerske teme.

Osobito je važno da osoba kojoj se obraćamo za vjersko (tesavufsko) objašnjenje, pored toga što mora biti alim, mora biti i arif (onaj koji poznaje Allaha džellešanuhu) i ehli zikir (onaj koji je u stalnom sjećanju na Allaha džellešanuhu).

Allah Uzvišeni kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole jutrom i večeri u želji da naklonost Njegovu steknu, i ne skidaj očiju svojih sa njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti”. (Kehf, 28) Uz ovo dodajemo i ajet: “Pitajte ehli - zikr ako ne znate.” (Enbija, 7). Ovo predstavlja još jedan od Allahovih emrova koji određuje put koji se treba slijediti u izučavanju tesavufa. Stoga je traženje znanja od alima i ehli - zikira jedini put ka razumijevanju tesavufa. Pogotovo osobe koje se ne odlikuju islamskim načinom života i bogobojaznosti, te oni nemuslimani koji vrše istraživanja u vezi islama a sa ciljem slabljenja muslimanske moći (orjentalisti) nikako ne mogu biti referentni po pitanju vjerskog učenja.

Pojam tesavufa treba razumjeti kao put odgoja (terbijjeta) koji slijedi pravac Ehli sunnet vel džemaata. Takođe, o “takvaluku” kao temelju ovog puta i “sufi džemaatu” koji slijedi tesavvuf u ime Allaha, treba se rasuđivati u ovom kontekstu. Treba dodati i to da besmislice o misticizmu koje su našle mjesta u oblasti psihijatrije, lažni šejhovi koji i sami imaju potrebu za vlastitim odgojem, kao i postupci suprotni učenju Kur’ana i sunneta koji se poturaju pod imenom tesavuf, ne mogu biti mjerilo i nikako ne mogu biti podržani. Tesavuf, čiji je osnovni cilj bogobojaznost, je u svakom vremenu i za svakoga aktuelan i prihvatljiv.

“Jedini cilj naše djelatnosti je sticanje hakiki imana (istinskog vjerovanja) i ihlasa (iskrenosti) potrebnog za postizanje Allahovog zadovoljstva. Zadnji stepen koji želimo postići je stepen iskrenog robovanja. Jedini put koji nam može ovo obezbijediti je doslovno pokoravanje naredbama koje nam mudri Kur’an i uzvišeni sunnet nalažu.” Ovo su riječi Imam-i Rabbanija, arifa i hiljadugodišnjeg mudžedida. Pa možemo li za jedan ovakav tesavufski terbijet reći: “U današnjem vremenu nema potrebe za ovim, njegova važnost je prošla.” Svakako da se ovako ne može reći, ali, može se reći slijedeće: “Da li u današnjem vremenu postiji muršid (duhovni učitelj) poput Imam-i Rabbanija i tesavuf o kakvom se govori? Šta trebamo reći o onima koji se predstavljaju kao učenjaci tesavufa a mješaju se u mnoge sumnjive poslove?”

U ovom prigovoru ima istine. Isti zaključak se može donijeti za sve naučne discipline. Međutim, prema objavi koju je Resulullah alejhisselam prenio, jedna će skupina ljudi, sa Allahovom dozvolom, sve do Kijametskog dana uspješno ustrajavati na istinskom putu i predstavljati i provoditi pravu vjeru. Ajet: “Mi uistinu Kur’an objavljujemo i mi ćemo zaista nad njim bdjeti” (Hidžra, 9) je garancija za sigurno ostvarenje ove vijesti. Na dunjaluku će uvijek postojati istinski predstavnici prave vjere. Istina je da u današnjem vremenu muslimani podržavaju vjeru samo jezicima, dok potpuni muršidi i istinski alimi idu sami istinskim putem. Njihove su jedine brige što ne mogu naći prave sljedbenike istinskog puta. Ova zabrinutost je počela još odavno. Džunejd Bagdadi (poznat kao osnivač tesavufskih ogranaka, živio je u III stoljeću po Hidžri) kaže: “Hakiki ilum (istinsko učenje) je pokupio svoju prostirku, a hizmet je ostao na priči. Mi možemo govoriti samo s kraja, samo iz ugla tesavufa.” Time je iskazao tugu radi nedostatka pravih sljedbenika. Imam Šarani, potišten zbog istog problema, kaže: “Neka je hvala Allahu, odgojio sam oko 70 muršida, ali, svi su preselili na ahiret sa nemirom što nisu pronašli pravog murida na Allahovom putu.”

Tesavuf je škola terbijjeta osnovana za podučavanje takvaluku visokog stepena. Međutim, problem današnjih ljudi nije nedostatak takvaluka već nedostatak imana. Radi toga, muršid-i kamili u današnjem vremenu svoj hizmet počinju sa tačke imana, a poslije imana prelaze na podučavanje značaja namaza i njegovog pothranjivanja, na izbjegavanje velikih grijeha i, korak po korak, prelaze na ostale farzove. Posebnu pažnju posvećuju podučavanju zikru ili veličanju Allaha Uzvišenog. Naši preci su sa muhamedanskom ljubavlju svakoga prigrlili i takvim ophođenjem uveli u din toliko mnogo nevjernika i od njih načinili dobre Allahove robove.Ako nešto ne možemo ostvariti u potpunosti, ne moramo ni sve iz ruku ispustiti. Naša vjera nas uči da je najljepši način postizanja takvaluka i kemalijeta (bogobojaznosti i potpunosti), biti dio džemaata u ime Allaha i, na taj način se međusobno upotpunjavati. Vjera nam nalaže slijeđenje dobrih robova sa ciljem postizanja spasa.

“Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti” (Maida, 2) “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujete” (Ali ‘Imran, 103) “I svi se skupa Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite” (Nur, 31). Navedeni ajeti zahtijevaju od nas da budemo ujedinjeni na istinskom putu. Veliki je fadilet i beskrajni bereket kada se islam živi u džemaatu koji je pod prismotrom uzornog arifa i bogobojaznog imama.

Ovo je put selameta. Oni koji znaju ovaj put i idu njime, oni postižu svoj cilj brzo i sa lahkoćom, oni su zaštićeni svih opasnosti. Ovo je najživlji put. U svim njegovim stanjima i poslovima vlada ljubav prema Allahu i ushićenost prema Rabbu. Ovo zadovoljstvo nikada ne malaksava, onome koji ga je okusio nema dosade, a onaj koji ga je pronašao ne boji se da će ono ikada prestati. Ljubav prema Allahu je lijek za srce, ona je tijelu snaga pa su ašici neumorni, a duše odanih nikada ne nagriza zub vremena.

Ovo je put bereketa. Svako djelo učinjeno na ovom putu je sa iskrenošću. Sevabi svih djela dijele se sa svima onima koji su srcem pristupili ovom putu. Tako onaj koji je učinio jedno djelo uz njega dobija i duhovni udio u djelima njegove braće koji su s ljubavlju i zadovoljstvom ujedinjeni na putu i time se njegova dobit hiljadama puta umnogostručuje.

Ovo je najoprobaniji put. Sva dobra djela učinjena na ovom putu, hizmet hiljadama kjamili insana, koji ih je uzdigao do savršenstva, najljepši plodovi njihovog truda, jasno razdvojeni dobri od loših i čisti od prljavih, svi lijepi halovi i ahlaci, u vidu silsile (lanac prenosilaca živog učenja) prenešeni su na one koji poslije njih dolaze. Dakle, ovaj put je veoma plodonosan, njegov ishod veoma jasan, njegova karavana mnogobrojna a njegovi su vodiči vrlo vješti i uvijek budni.Ovo je najispravniji put. Jedina briga i jedini cilj imama ovog puta i njegovog džemaata je postizanje Allahovog zadovoljstva, pridržavajući se naredbi Kur’ana i sunneta kroz sve halove, unutarnje i vanjske, skrivene i otkrivene, vesele i žalosne.

Kjamili muršidi (potpuni učitelji) pridaju veliku važnost i ulažu veliki trud u slijeđenju Resulullaha alejhisselam pa čak i kada se radi o načinu na koji je on sjedio ili ustajao. Oni svoje sunnete obavljaju sa istom preciznošću i oprezom kao i farzove a to traže i od svojih odanih učenika.

Ovaj put je najbliži Allahu. Ovim se putem hoda zaljubljenog srca i na svakom se koraku, na svakoj stanici i postaji Allahovo džellešanuhu ime veliča i spominje. Tako se postiže rahmet iz kudsi hadisa: “Ja sam sa onim koji Mene spominje” (Buhari, Muslim), kao i radosna vijest iz ajeta: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti” (Bekare, 152).

Poniznost i edeb su osnova ovog puta. Od velike važnosti su i nafila namazi. Prednost se daje onim stvarima koje će biti uzrok postizanja Allahove blizine. Srca se čiste od loših osobina kao što su oholost i izopačenost koje su prepreka za ulazak u Allahov mir i spokojstvo.

Autor dr. Dilaver Selvi

Pretraga