Naša vjera traži umjerenost

NAŠA VJERA TRAŽI UMJERENOST, NE PRIHVATA NI IFRAT/PRETJERIVANJE NI TEFRIT/NEDOSTATNOST

Eto tako smo vas učinili ummetom koji je umjeren da bi vi bili svjedoci  drugim ljudima i da bi Poslanik bio svjedok vama.“(Bekara ,143.)

Pri prakticiranju i razumjevanju naše vjere, potrebno je voditi računa o dvije stvari. Jedno je ifrat a drugo tefrit. Ifrat je pretjerivanje po nekom pitanju a tefrit je lijenost i manjkavost ili nedostatnost u nekom poslu. Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti.

Istikamet je da u svakom poslu budemo daleko od ifrata i daleko od tefrita a najbolji primjer za to je Pejgamber s.a.v.s. koji je vjeru živio prema znanju/ilmu u skladu. To podrazumjeva slijeđenje učenja Ehli sunneta na polju vjerovanja, zatim na polju fikha slijeđenje jednog od četiri hakk mezheba i na polju duhovnog odgoja slijeđenje jedng istinskog poznavaoca tesavvufa.

Prema riječima uleme, bez Allahove pomoći, upute i svijesti da se sve zbiva Allahovom voljom i davanjem (moć i snaga su od Njega), nemoguće je u djelima biti na istikametu i ni dlaku ne ulaziti u polje ifrata/pretjerivanje i terfita/nedostatnosti.

LJUBAV PREMA SVETINJAMA

Jedna od tačaka po pitanju koje se ulazi i ifrat u tefrit je odnos prema stvarima koje je naša vjera učinila svetim.

Bilo koje bivstvo sveto je i vrijedno onoliko koliko je blisko Allahu i vezano za Njega. Na primjer ako za nekog ili nešto kažemo da je Allahov pejgamber, Allahova knjiga, Allahova kuća ili Allahov dost onda zbog ove veze sa Allahom ta stvar ili osoba dobija posebnu vrijednost ili svetost.

Ono što Allah dž.š. voli, i mi smo obavezni voljeti; ono što uzvisuje i cijeni i mi smo obavezni poštovati i smatrati uzvišenim. Stoga što to proizilazi iz ljubavi i pažnje koju imamo prema Njemu uzvišenom.  Istovremeno to je i pokazatelj edeba i imana koji nosimo u srcima. U ajeti kerimu stoji: “Ko poštuje Allahova obilježja (alamete), pa to je plod takvaluka u srcima.“ (Hadždž, 32.)

Obilježja ili alameti su stvari koje upućuju na Allaha, dž.š., omiljavaju Ga i upoznaju nas s Njim. Na primjer u Kur'anu su, Safa, Merva i životinje namjenjene za kurbane tako okarakterisane te su stoga svete i spram svake od njih postoji poseban, svojstven njima, vid hurmeta i poštovanja.

Pogrešan odnos spram svetinja izražava se u dva oblika, u pretjerivanju prilikom izražavanja poštovanja odnosno u njihovom zanemarivanju. Odmah da napomenemo, ovakav odnos u vjeri je od šejtana a ono što on najviše voli jeste prelaženje granica. Pretjerivanje je moguće na svim poljima, ali obzirom da odnos spram svetinja dotiče polje imana onda to dobija posebnu važnost. Ako se prekorači mjera u ljubavi onda to prelazi u nepoštovanje prema Onom zbog koga se voli.

Prvi razlog pogrešnog odnosa prema svetinjama je neznanje/džehalet, tj. ne znati kako i prema kome se treba ponašati. Nepotpuno razumijevanje pročitanog ili krivo tumačenje naučenog, je ustvari nerazumijevanje vjere a razlog tome je gaflet.

Drugi razlog griješenja u odnosu prema svetinjama je fanatizam i tvrdoglavost. To se ubraja u svjesno neprijateljstvo spram svetinja.

 

UMJERENOST U AKAIDU

Odmah nakon perioda ashaba, muslimani, čija je temeljna odlika bila umjerenost, dolaze u intenzivnu vezu sa drugim vjerama i kulturama te dolazi do podjele u razne frke i grupacije koje su detaljno opisane u knjigama kelama. Stanje umjerenosti koje nam je preporučivao Poslanik s.a.v.s. i u kojem su živjeli ashabi, u cjelosti je sačuvala samo grupacija koju zovemo Ehli sunnet vel džemaat, dok su svi  drugi po raznim pitanjima upadali u zamke ifrata i tefrita.

Primjer toga su Haridžije i Mutezile koji su smatrajući velikog griješnika nevjernikom ušli u polje ifrata dok su Murdžije stavom da grijeh i nečinjenje djela nimalo ne šteti ušli u polje tefrita. Ehli sunnet je ostao na srednjem putu ili pravoj mjeri smatrajući da će grijesi i nečinjenje djela donose štetu i da će, ukoliko Allah, dž.š., ne oprosti, bit  uzrok azabu/kazni na Ahiretu, te da griješnik ne postaje nevjernik sve dok ne zanegira nešto od onog što ulazi u imanske osnove.

 

AKO ALLAH STVORI ROB ĆE URADITI

Drugi od primjera su Džebrije, koji tvrde da sve što robovi rade biva, u potpunosti i samo, Allahovim kudretom i svemoći. Prema njima robovi su bespomoćni i nemoćni kao suhi list na talasu snažnog vjetra; njegovo djelovanje ne postoji, niti šta može želiti da uradi niti donijeti bilo kakvu odluku. Suprotno tome Mutezile koje su ušle u polje tefrida, tvrde da Allahovo određenje nema nikakva mjesta ni uticaja na djela robova. Prema njima rob sam stvara svoja djelovanja.

Ehli sunnet, čuvar itidala (prave mjere, sredine), tvrdi: Rob donosi nijet i odluku, i usmjerava se ka djelu. Rob posjeduje ovu moć, međutim, da bi se djelo koje je rob zanijetio i desilo, uslov je da to Allah dž.š. želi i hoće. Ako Allah Teala nešto ne želi, to niko ne može učiniti. Ali ako se poklope nijet roba i Allahova volja, onda Allah stvara djelo a rob ga čini. Rob niti je nemoćan i prisiljen kako tvrde Džebrije, niti stvara svoja djela kako tvrde Mutezile. Bez sumnje, rob ima svoju volju, s tim da je njegova volja djelomična (džuzi) a Allahova potpuna  (kulli).

Treba napomenuti da Ehli sunet nikad nije zauzimao stav po principu: ta ili ta frka/skupina ulazi u ifrat ili tefrit po tom pitanju, mi shodno njima vjerujemo ono što je između toga, ono što je sredina. Ehli sunnet se jednostavno uvijek držao samo onog što propisuje Kur'an i sunnet a to je uvijek itidal tj. srednji put. Prigrliti emrove i držati se zabrana Kur'ana i sunneta je ustvari srednji put. I, umjerenost Ehli sunneta proizilazi upravo iz toga što se zalaže za istinsko slijeđenje i izvršavanje propisa Kur'ana i sunneta.

 

STAV O ASHABIMA

Na ovom polju je došlo do pretjerivanja još na samom početku. Jedni su pretjerali u ljubavi i davali im nepripadajuće osobine, dok su ih drugi omalovažavali i podcjenjivali. Oni imaju visoku vrijednost koja proizilazi iz druženja sa Poslanikom, a.s., oni su skupina sa kojom je Allah, dž.š., zadovoljan, međutim među njima postoje razlike u deredžama. Ali ljubav prema svima njima jedan je od emrova naše vjere.

Među ashabima, Poslanikova porodica – ehli bejt ima posebno mjesto, međutim hz. Ali, kao dio te porodice, koji je ujedno i more znanja i mudrosti, je veoma često bio predmet pretjerivanja. Neki su ga smatrali iznad samog Poslanika, s.a.v.s., a neki su ga i bogom proglasili. Neki su pak rekli da je pravo na prvi hilafet pripadao njemu, te da mu je prvi halifa zulum učinio. Sve navedeno je prelaženje granice i ulazak u kufr. S druge strane su se pojavili oni koji su hz. Ali proglasili nevjernikom kojeg je trebalo ubiti. I jedni i drugi su otišli u krajnost i izašli iz okvira ehli sunneta.

Ono što je istina, tj ono što nas uči Ehli sunnet je to da je hz. Ali časni ashab, amiđić posljednjeg Poslanika, s.a.v.s., koji je prihvatio Islam još kao dijete, voljeni je zet Poslanikov, s.a.v.s., njegov prijatelj i pomagač. I ljubav prema njemu je od vjere. 

Kako je pogrešno smatrati ashabe bezgriješnim poput pejgambera ili pripisivati im nadljudske osobine, isto tako je pogrešno smatrati ih insanima poput nas, te vjerovati da nas njihove izreke ničim ne obavezuju. U pitanjima vjere njihovi postupci i izreke su za nas dokaz i primjer.

Dakle, grupacije Šija su ušli u ifrat tvrdeći da je h. Ali iznad svih ashaba te da je imao pravo na hilafet na osnovu objave, i da su prva četvorica halifa i svi oni koji su im dali bejat oduzeli to njegovo pravo, dok su Haridžije gajeći mržnju prema njemu zauzeli sasvim suprotnu stranu. Ehli sunnet je, ne odvajajući se od prave mjere, hz. Aliju dao pravo mjesto, ne umanjujući nimalo poštovanje prema njemu ali i ne pridajući pažnju izmišljenim predajama o hilafetu kao njegovom pravu, te na taj način ne umanjujući vrijednost nijednog od ashaba.

 

MJERA U LJUBAVI PREMA EHLI BEJTU

 Zbog čega i kako trebamo voljeti Ehli bejt, učimo iz Poslanikvog, s.a.v.s., sunneta i od islamskih alima. I to je ujedno uslov za ispravno razumijevanje vjere uopće. Ukoliko se vjerski propisi slijede odnosno izvršavaju prema sunnetu onako kako je to ulema protumačila, onda je vrlo lahko i moguće držati se pravog puta, daleko od pretjerivanja i manjkavosti.

Po pitanju Ehli bejta pojavile su se dvije krajnosti, jedni su otišli predaleko u ljubavi prema njima te su prema mnogim ashabima izrazili mržnju i neprijateljstvo, a drugi su pak zanemarili njihovo pravo u potpunosti, uskrativši im potrebnu pažnju i ljubav, a neki su čak otišli toliko daleko da su prema njima izražavali mržnju i potvarali ih.

Kao i u svemu, tako i po ovom pitanju ispravan odgovor nalazimo u vjerovanju Ehli sunneta. Nesumnjivo je da svaki musliman treba da voli Poslanika, s.a.v.s., ashabe, njegove žene – naše majke, djecu, zetove i drugu rodbinu. Ukoliko se ne vole neki od njih ne može se istinski voljeti ni Poslanik, s.a.v.s. Ali voljeti Ehli bejt a pritom iskazivati mržnju prema bilo kojem od ashaba, nije ispravno.

Ljubav prema ashabima i Ehli bejtu treba da bude na istom nivou. Ljubav i prema jednim i prema drugim treba da bude zbog Poslanika, s.a.v.s. Jer Poslanik s.a.v.s. je rekao:

''Ko voli Allaha, on voli Kur'an. Ko voli Kur'an, voli mene. Ko voli mene voli moje ashabe i moju porodicu.'' (Tirmizi,Menakib,31.)

Ljubav prema Ehli bejtu ne svrstava čovjeka u grupaciju Šija, ono što čovjeka svrstava u Šije neprijateljstvo prema ashabima.

Prema tome, ljubav prema Ehli bejtu je od imana i oni koji vole Poslanikovu porodicu i sve ashabe su od ehli sunneta. I ujedno, to je ono što nalaže zdrav razum i ljubav prema časnom Poslaniku s.a.v.s.

  

UMJERENOST U AMELU

Kako u svim poljima, Poslanik, s.a.v.s., je od svojih sljedbenika tražio umjerenost (ispravnu mjeru)i u ibadetu i djelu.

Prenosi se od Enesa b. Malika r.a. da su neki ashabi nakon što im je predočen ibadet Poslanika s.a.v.s., zaključili, da on, s.a.v.s., može da ibadeti malo (misli se na noćni namaz) jer su mu oprošteni svi prijašnji i budući grijesi. Međutim pošto sa drugim ljudima nije tako, oni trebaju postupiti drugačije odnosno ibadetiti više. Jedan je odlučio da će svaku noć provoditi u ibadetu, drugi da će svaki dan postiti a treći da se neće nikako ženiti. Vijest o ovome je došla do Poslanika s.a.v.s. pa ih je pozvao i rekao im: ''Ja se najviše od vas bojim Allaha, i najviše se čuvam Njegovih zabrana, ali opet, nekad postim nafilu post a nekad ne, dio noći klanjam a dio spavam, i dio provodim zajedno i sa svojim ženama (to je moj sunnet). Ko okrene glavu od mog sunneta nije od mene.'' (Buhari, Muslim, Nesai)

 

HIKAJA: Učiniti djelo u skladu sa edebom

Imam Gazali, k.s., u djelu Ihja prenosi sljedeći slučaj:

Jedan od velikih Allahovih dostova, Abdullah b. Muhammed, jednu večer se vraćao iz džamije. Na ulici je vidio mladića kako napada neku ženu. Mladić je bio pijan, vukao je ženu za odjeću, a žena je počela da viče, pritom se skupiše ljudi i počeše da tuku mladića. Hazret im priđe i reče:

''Ovo je moj rođak, ostavite ga meni''

Zatim je pozvao mladića da mu priđe. Mladi čovjek mu priđe postiđen, a Abdullah b. Muhammed, k.s., ga zagrli. Potom mu reče:

''Pođi sa mnom''

Kada je došao kući, zapovjedi djeci da ga smjeste, i da mu jave kada se otrijezni. Sin je sjedio pored njega i čekao da se otrijezni. Nakon što je mladić došao sebi, sin mu je ispričao šta se desilo a on je počeo da plače. Zatim su ga odveli kod Abdullah b. Muhammeda a Hazret ga upita:

''Zar se ne stidiš sebe i svoje časti da budeš u takvom stanju? Boj se Allaha, ostavi se tog posla''

''Kajem se, i obećavam da više nikada neću piti'' rekao je mladić i učinio tobu. Hazret ga tada poljubi u glavu i reče:

''Divno si postupio, sine moj''

Nakon tog događaja, mladić se nije odvajao od njega. Ubrojao se među njegove učenike i od njega naučio hadisku nauku.

Ovaj zat je rekao: 'Ljudi naređuju dobro i odvraćaju od zla, međutim, zato što to ne rade radi Allahovog zadovoljstva, u skladu sa edebom, njihovo doborčinstvo ne daje plodove, nego naprotiv. Budite blagi u svim poslovima i postići ćete cilj''

 

UMJERENOST U LJUBAVI I MRŽNJI

 Poslanik, s.a.v.s., nam je preporučio da budemo umjereni i u ljubavi i u mržnji, te je rekao:

''Ne pretjeruj u ljubavi prema prijatelju, moguće je da će doći dan kada će ti biti neprijatelj. Ne pretjeruj u mržnji prema dušmanu, može doći dan kada će ti biti prijatelj.'' (Tirmizi,Birr,60)

Jednog dana hz. Omer je rekao:

''Neka tvoja ljubav prema prijatelju, ne dostigne stepen aška. Neka tvoja mržnja prema neprijatelju ne dostigne stepen koji vodi u propast!''

''Kako je to moguće?'' upitaše ga

''Kada nekog voliš, ne pretjeruj kao malo dijete kad nešto voli. kada se na nekog ljutiš, ne ljuti se tako da mu poželiš propast i zlo!''

 

UMJERENOST U HURMETU/POŠTOVANJE

Pretjerana ljubav podrazumjeva jadan vid sljepila i gluhoće. Inasn nije u stanju i ne želi da vidi mahane osobe koju pretjerano voli.

Vjernik, ibadet čini Allahu kao svom Gospodaru, poslanicima se pokorava kao vođama na Allahovu putu, a hurmet/poštovanje i pokornost koji se pokazuje prema Allahovim dostovima je radi Allaha.

Milost svih svjetova i prvak svih ljudi, s.a.v.s, ovako je definisao umjerenost u ljubavi prema njemu: ''Nemojte me uzdizati hvalama koje nisu na mjestu kao što su to kršćani učinili sa Isaom sinom Merjeme a.s. Ja sam samo jedan rob, za mene govorite Allahov rob i Poslanik.'' (Buhari, Enbija ,48.)

U vezi sa sa drugim poslanicima, naš Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

''Nemojte uzdizati neke pejgambere iznad drugih'' (Muslim, Fedail,159.)

Ono što je naša dužnost je da sve poslanike vjerujemo i da se nastojimo okoristiti od njihovih časnih vrijednosti. Samo Allah, dž.š., zna koji od njih je sa stanovišta deredže bliži Njemu.

Prema riječima velikog mufesira Elmalili Hamdi Jazira, r.ah., mjera u ljubavi je sljedeća:

„Ljubav prema Allahovim voljenim robovima nije grijeh ni širk nego je Allahov emr, i dokaz ljubavi prema Allahu. Međutim, ta ljubav nikada ne smije biti kao što je ljubav prema Allahu. Najslikovitiji primjer zato imamo u primjeru odnosa kršćana prema Isau, a.s. Oni su njega podigli na stepen božanstva i svoje poštovanje prema njemu uzdigli na stepen ibadeta. Mi, kako nalaže šehadet, poslanika prihvatamo kao Allahvog roba i poslanika, a Allaha prihvatamo za jedno i jedino božanstvo, sve druge bogove odbijamo. Zatim, Poslanika, s.a.v.s., volimo i poštujemo kao Božjeg izaslanika. Iman se upotpunjuje sa tom ljubavlju. Ljubav prema evlijama, također podliježe pod ovo mjerilo, i zahtjeva isti edeb.''

Putniku na Allahovom putu ne pristoji da preko mjere hvali svog muršida, naročito ako je ta hvala samo isprazna priča. Zadatak putnika je da se ukrasi lijepim ahlakom koji se nalazi kod muršida. Resulullah, s.a.v.s., je lijepo rekao: ''Onoga koga njegova djela unazade porijeklo ga ne može unaprijediti.''  (Ebu Davud ,Ilm, 1)

Ono što se traži je amel ( djelo). Formalno poštovanje (koje na tom ostaje), i ljubav na jeziku nikad nisu bili primljeni. Obratimo pažnju na sljedeći događaj:

Imam Zuhri r.a.  prenosi da mu je jedan od Ensarija ovako kazao: ''Kada bi Resulullah, s.a.v.s., uzimao abdest, neki od ashaba bi se, radi bereketa, potirali vodom koja bi za njim ostajala. Jedne prilike Resulullah, s.a.v.s., ih je pitao zašto to rade?

Odgovorili su da to rade radi bereketa i sevaba. Na to im je Resulullah, s.a.v.s., rekao: ''Onaj koji želi da zadobije ljubav Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., neka umjesto ovakvih stvari govori istinu, čuva emanet i ne pričinjava muke komšiji.'' (Hejsemi, Medžmeu-zzevaid,8/271)

Dakle ljubav murida prema muršidu ne treba da ostane na zahirskom obaranju glave, ljubljenju ruke i sl. Nego treba da se izrazi u srčanoj iskrenosti, istikametu u halu, ispunjavanju datih riječi i hizmetu ljudima radi Allahova zadovoljstva.

Šejh Ebu-l-Abbas el-Mursi  k.s. je rekao: ''Nije murid onaj ko se hvali svojim šejhom nego onaj s kim se šejh hvali.''

Izgovarati rečenice poput  ''Šejh sve zna poput Allaha.'' ili  ''On daje rizk svojim muridima.'' i slično su kufr. Također, haram je govoriti da se cio svijet nalazi u muršidovoj ruci i da on upravlja kako želi. Nastojati uzvisiti muršida navodeći izmišljene keramete je džehalet. Nastojati predstaviti muršida pomoću snova, i sličnih viđenja zanemarujući njegov ilm, edeb, takvaluk, robovanje, hizmet i džihad je izdaja čistog tesavvufskog puta. Ne uzimati ništa iz viđenih radnji i pokreta nego tražiti mudrosti i hikmete iza perde nije feraset/pronicljivost nego gaflet/nemar. Šta može biti ljepše od osobina, imena i sposobnosti koje je Allah dž.š. dao jednom robu?

 Poštujući edeb, dozvoljeno je čuvati stvari pejgambera i evlija radi bereketa. Ovdje je edeb da jednoj stvari dajemo onu vrijednost koju su joj dali Allah, dž.š., i Njegov Poslanik,s.a.v.s.

 

Ne smije se zaboraviti da evlija, bez obzira na kojem mekamu bio, ne izlazi iz domena roba. On je samo Allahov voljeni rob, i na stepen evlijalukav nije došao zahvaljujući svojim sposobnostima nego slijedeći sa ihlasom najvećeg od svih evlija – Muhammeda Mustafu, s.a.v.s.

Uzvišeni Allah one koje je obavezao iršadom pomaže nurom, fejzom, mogučnosti utjecaja na srca ljudi, džezbom, kerametima i drugim nimetima. A sve to dolazi kao plod takvaluka/bogobojaznosti.

Postoje tarikati koji zagovaraju važnost adaba iznad sunneta. Po ovom pitanju istinski prvaci tesavvufa kao što su Imam Gazali, Imam Rabbani, k.s., i drugi, su rekli:

''Vrijednost jednog sunneta je veća od hiljadu nafila i adaba. Kako god je jedan farz za hiljadu puta vredniji od sunneta, isto tako je sunnet za hiljadu puta vredniji od tesavufskih adaba.''  Ovdje se ne želi umanjiti vrijednost i potreba tesavufskih adaba, nego se želi istći vrijednost sunneta, koji je neophodan na putu tesavufa.

 

Da nam Allah nasib učini da budemo uvijek na pravom putu, putu istikameta a daleko od ifrada i tefrida. Amin!