Naši mezhebi - Put koji vodi do Hakka

Riječ mezheb je izvedenica iz korjena „ z-h-b“ - ići, hoditi - i znači put kojim se ide, put kojim se hodi. U fikhskoj terminologiji mezheb znači vjerovanje i vjerski propisi jednog mudžtehida na način kako je on to razumio. 

IDŽTIHAD U STOLJEĆU SREĆE (ASR-I SAADET)

Naredbu „Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite“ (Hašr 7), bez sumnje, najbolje su razumjeli i to na najljepši način primjenili plemeniti ashabi, radijallahu anhum. U Stoljeću sreće svako je svoju bol iznosio Resul-i Ekremu, sallallahu alejhi ve sellem, kod njega nalazio rješenje i od njega lijek dobijao. Pejgamberov, sallallahu alejhi ve sellem, odgovor bi bio dokaz koji bi svakoga obavezivao i bio bi jedan vjerski propis, a ono za šta se da propis nije bilo potrebno ponovo pitati. Vjerski propisi bi bili obzanjivani direktno od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Resula ili bi bili obznanjeni kao posljedica nekog događaja ili pitanja. Bez nužde nijedan ashab ne bi se usuđivao dati neki propis ili učiniti idžtihad. Tih nekih nužnih situacija je bilo, međutim, posljednju riječ bi opet davao naš Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem. Navest ćemo jedan primjer.

 

Hazreti Ammar i hazreti Omer, Allah sa obojicom bio zadovoljan, su zajedno krenuli na put. Ujutro kada su se probudili hazreti Ammar je trebao uzeti gusul. Zato što u mjestu na kojem su se zatekli nije bilo vode, nije odmah mogao odlučiti šta da učini. Ajet  „...ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i tejemum učinite...“ (El-Maide 6) je već bio objavljen. No, oni nisu znali kako da primjene ovaj ajet.

Hazreti Ammar je uporedio poluciju u snu - koja zahtjeva gusul - sa odnosom sa ženom i odlučio da uzme tejemum. Tejemum, kojeg nije znao kako uzeti, je uporedio sa gusulom i cijelo tijelo je potrao sa zemljom. Tako je uzeo tejemum i klanjao namaz. Poslije kada se vratio u Medinu, otišao je do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao mu šta mu se desilo te upitao da li je ispravno postupio. Resul-i Ekrem, sallallahu alejhi ve sellem, je potvrdio upoređivanje polucije sa odnosom sa ženom i uzimanje tejemuma, međutim, nije potvrdio upoređivanje tejemuma sa gusulom. Pojasnio je da je za tejemum dovoljno, nakon potiranja rukama čiste zemlje, potrati lice do podbradka i ruke do laktova. (Buharija)

IDŽTIHAD POSLIJE POSLANIKA, S. A. V. S.

Nakon Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja na ahiret situacija se promjenila. Više nije bilo moguće iznijeti našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, stavove za novonastale situacije. S druge strane, državni poslovi su počeli postajajati raznovrsniji i islam se počeo širiti, bilo putem pohoda bilo putem trgovine. Pojavljivale su se nove situacije, koje nisu prije sretali. Oni ashabi koji su prednjačili u fikhu za ove novonastale situacije su u ime islama davali (iznalazili) propise.

Prema tome, ako se odgovor na pitanje, koje se pred njima pojavilo, jasno nalazio u Kur'anu i Sunnetu, oni su davali taj odgovor. Ako se odgovor nije nalazio u ta dva izvora, ili ako se nalazio na način koji daje mogućnost različitim tumačenjima, ashabi su činili idžtihad. Jer njih je tako podučio Resul-i Ekrem, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upućene hazreti Muazu, radijallahu anhu, kada ga je slao u Jemen su primjer tome.

Muaz ibn Džebel, radijallahu anhu, je bio ashab koji je jako volio Allaha i Njegovog Poslanika, ashab koji se nije odvajao od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, koji je živio slijedeći Poslanika u svemu i bio je ashab koji je imao jaku sposobnost shvatanja i razumjevnja. Nakon bitke na Tebuku Resul-i Ekrem, sallallahu alejhi ve sellem, ga je poslao u Jemen sa zadatkom prikupljanja zekata, podučavanja Kur'ana, upučivanja ljudi (iršada) i suđenja. Kada ga je pratio, predavši ga Jemencima sa pismom „Šaljem vam najboljeg čovjeka“, upitao ga je:

- Kada ti dođe neko pitanje, prema čemu ćeš postupati?

- Prema Allahovoj Knjizi - odgovorio je.

- A ako ne nađeš u Allahovoj Knjizi?

- Prema sunnetu Njegovog Poslanika.

- A ako ne nađeš ni u Poslanikovom sunnetu.

- U tom slučaju ću postupiti prema svome ubjeđenju (idžtihadu) i učinit ću ono što je do mene.

Na ovakav odgovor Resul-i Ekrem, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao:

-Hvala Allahu koji je Poslanikovog izaslanika obdario razumjevanjem sa kojim će On biti zadovoljan.

Vjerski izvori mogu biti otvoreni za više od jednog tumačenja ili metod jednog mudžtehida može biti drugačiji od metoda nekog drugog mudžtehida. Zbog toga, i mnogih drugih razloga mudžtehidi su imali različite stavove. Međutim, te razlike su za ummet milost (rahmet), a dokaz tome je hadis: „Različitost ummeta je milost.“ (Bejheki)

 

POJAVA MEZHEBA

Ashabi mudžtehidi su odgojili generaciju mudžtehida poslije njih (tabi'ine), a oni su opet odgojili mudžtehide koji su došli poslije njih. Ljudi od nauke (ilma), koji su učili kod jednog mudžtehida, više bi ostajali pod njegovim uticajem i njegov idžtihad bi uzimali za osnovu. Oko sredine drugog stoljeća po Hidžri imami mudžtehidi, koji su bili živi, počeli su polahko da obrazuju metode idžtihada. Nijihovi učenici su njihove idžtihade i metode izvođenja propisa  zapisivali te su na taj način  mezhebi sistematizovani.

U historiji islama bilo je mnogo mudžtehida. Neki od njih su imali mezheb kao što je mezheb Hasana Basrija, mezheb Evzaija, mezheb Sevrija, mezheb Taberija, mezheb Ibn Ebi Lejla, međutim, ovi spomenuti mezhebi su mezhebi  koji danas nemaju svojih pripadnika i po kojima se ne može postupati. Kod ehli-sunneta postoje četiri poznata mezheba koji se slijede. Hanefijski, Malikijski, Šafijski i Hanbelijski mezheb. Svi ovi mezhebski imami, i mudžtehidi obrazovani u ovim mezhebima, su učili jedni od drugih i jako su poštovali i voljeli jedni druge. Ovaj lijep odnos - ako se izuzmu neki izuzeci - su nastavili i muslimani, sliijedeći njihov put, sve do današnjih dana.

 

POTREBA VEZIVANJA ZA JEDAN MEZHEB

Pitanje oko kojeg se danas vodi najveća rasprava jeste pitanje vezanosti za jedan mezheb. Prema osobama koje negiraju mezhebe i koje zagovaraju bezmezhebstvo, nepotrebno je vezati se za jedan mezheb i svako treba da vlastiti stav izvlači iz Kur'ana i Sunneta. Oni kažu da je Kur'an jedini vjerski izvor i kažu da nema nikakve potrebe hadise uzimati za vjerski izvor. Čak smatraju da je pojava mezheba rezultat postupanja po hadisima. Oni vrše propagandu o nepotrebnosti mezheba. Pored toga, tvrde da su mezhebi u historiji islama, posebno za vrijeme Osmanlija,  bili prepreka jednom jednobraznom pogledu i tvrde da su mezhebi ti koji vode ka neslaganju. Pojedini „takozvani alimi“ ehli-sunnetsku ulemu, koja je čitav svoj život potrošila i posvetila ilmu da bi islamsko blago prenijela do nas i da bi mogli učiti hadis, tefsir itd. nazivaju „klasična islamska ulema“ te kažu da njihova djela danas ne donose neku korist i da njihovi stavovi nisu u skladu savremenog doba.

Stoljećima su muslimani slijedili jedan od četiri mezheba. Po tom pitanju  niko nije uložio validan prigovor. Muffesiri, muhaddisi pa čak i fakihi su obavezno slijedili jedan mezheb, nisu se podvajali. Kao primjer za to možemo spomenuti mnoga imena: Serhasi, Pezdevi, Ibnu-l-Hadžib, Zejlai, Kadi Ijad, Bejheki, Hatib el-Bagdadi, Nevevi, Ibn Hadžer, Sujuti, Džessas, Begavi, Zerkeši, Ibnu-l-Humam, Imamu-l-Haramejn, Gazali, Subki, Ibn Kudame i mnogi drugi islamski alimi, rahmetullahi alejhim. Zašto li su, onda, ovako ovi veliki alimi slijedeili velike mezhebske imame i u vjerovanju i djelovanju?

Jedan dio onih koji negiraju mezhebe kažu da je jedino Kur'an dovoljan, a da se hadis-i šerifi ostave, dok drugi sakupljajući razne hadiske knjige govore: „Ja sam pročitao mnogo hadisa. Posjedujem mnogo hadiskih knjiga. Šta kaže Poslanik ja po tome radim“, te zagovaraju da su mezhebi nepotrebni. Međutim, da li to što neko zna mnogo hadisa ili ima mnogo hadiskih knjiga znači da je to dovoljno da on donosi idžtihad?

Trebamo razmisliti o slijedećem: koji je ashab prenio najviše hadisa? Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Broj hadisa koji su došli do nas je više od 5300. Prenio nam je hadisa skoro koliko ima i ajeta u Kur'anu. Kada pogledamo u historiju islamskog prava, iako je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, znao napamet toliki broj hadisa, nije se ubrajao među ashabe fakihe, naprotiv, po nekom pitanju - kako primjeniti i šta je namjera hadisa koje je znao - on je pitao hazreti Omera r.a, hazreti Aliju r.a, Abdullaha ibn Omera r.a, Abdullaha ibn Abbasa r.a, Abdullaha ibn Mesuda r.a, Zejd ibn Sabita r.a i našu majku hazreti Aišu, radijallahu anhum. Eto, čak i jedan veliki ashab kao što je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, nije kazao: „Znam mnogo hadisa, donsit ću idžtihad.“ Zato niko ne može kazati: „Puno sam hadisa pročitao, nemam potrebe za jednim fakihom, mogu donositi idžtihad i raditi djela“, a ako tako kaže, to je pogrešno. Možemo vidjeti da ovakva tvrdnja (svojeglavost) nije imala mjesta u životima ashaba.

Kada analiziramo islamsku historiju, nakon vremena mezhebskih imama (mudžtehida), koji su god došli alimi i koliki god su dostigli stepen idžtihada, možemo  vidjeti da su slijedili jednog od četvorice mezhebskih imama. Naravno, to ne znači da i njihov idžtihad nije valjan. Naprotiv, imali su dozvolu za idžtihad, ali oni su se trudili sakupiti i prenijeti generacijama poslije njih sva pravila izvođenja propisa, koje su na osnovu vjerskih izvora izvodili ashabi, tabiini ili mezhebski imami (mudžtehidi).

Omer Nasuh Bilmen u djelu „Veliki islamski ilmihal“ po pitanju nužnosti mezheba kaže: „Četiri velika imama koja smo spomenuli su za muslimane jedna Allahova milost. Oni su iz četiri vjerska izvora izvodili propise i ukazali na put koji će muslimani slijediti. Na kraju, ko god slijedi jedan od četiri mezheba, on se vezao za ispravan mezheb, znači, nalazi se na Pejgamberovom putu.“

Sva četvorica ovih poštovanih mudžtehida su se usaglasila oko temeljnih vjerskih pitanja. Iz tog ugla gledno među njima nema razlike. Razlike ima samo u nekim pitanjima drugostepene važnosti. Međutim, ako se i to dobro analizira, vidi se da da je to samo formalna razlika. Jer u tim mnogim pitanjima jedan od ovih velikana bi slijedio put azimeta (put izbjegavanja olakšica), a drugi put ruhsata (put korištenja olakšica). Na taj način mu'minima se otvorilo polje ogromnog rahmeta (milosti). Na to ukazuje hadis-i šerif: „Različitost u stavovima među mojim ummetom je milost.“ (Munavi, Fejzu-l-kadir)

Među muslimanskim alimima postoji saglanost o veličini ova četiri imama (mudžtehida) i da su njihovi mezhebi ispravni. Također, svi alimi su saglasni po pitanju neslijeđenja nekog drugog mezheba osim ova četiri. Jer svaki od ova četiri imama i osnivača jednog mezheba je živio u vremenu koje je bilo blizu Poslanikovog vremena, ukrasili su se velikim ilmom i lijepim djelima. Imali su izvanrednu inteligenciju, njihova djela su stigla i do nas i oni su osobe koje su zavrijedile poštovanje svih muslimana.  Na taj način su među muslimanima zatvorena vrata razdvajana i nije ostavljen prostor da se oni koji nemaju kompetencija odvažuju da čine idžtihad.

 

 

Posljednja naša dova je EL-HAMDU LILLAHI RABBI-L-ALEMIN

Pretraga