Poniznost

Poniznost je jedna lijepa osobina koju Uzvišeni Allah želi da posjeduje svaki rob sa kojim je On zadovoljan. Poniznost je ostaviti oholost, uobraženost i nadmenost. Poniznost je prihvatiti istinu  bez obzira od koga dolazila, biti poslušan Uzvišenom Hakku i prema ljudima biti jednostavan. Poniznost je svakog muslimana smatrati boljim od sebe, a sebe smatrati lošijim od svakog muslimana. Poniznost je kloniti se buntovništva naspram Allahovih naredbi, pokoravati se Uzvišenom Allahu i biti poslušan Njegovom Resulu, sallallahu alejhi ve sellem. Poniznost je u svim našim postupcima biti umjeren i blago postupati.

Uzvišeni Allah kaže: „I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18)

Ibn Ata, kaddesallahu sirrehu, je rekao: „Poniznost je prihvatiti istinu bez obzira ko je kazao.“ (Kušejri, Risala)

 

Prema Džunejdu el-Bagdadiju, kaddesallahu sirrehu, poniznost je prema stvorenjima raširiti krila saosjećanja i milosti i prema svakome blago postupati. (Suhreverdi, Avarifu-l-mearif)

Istinska poniznost

Prema ljudima koji posjeduju poniznost, prava poniznost je nefsa istinski smjestiti u okvire skromnosti, a prava skromnost je sniziti mu njegov ugled među ljudima. Međutim, realizacija toga se ostvaruje sa držanjem svoga nefsa u smislu osobine ili svojstva na jednom niskom nivou, u suprotnom, namjerno se pred svijetom ponižavati i omalovažavati nije poniznost.

Pored toga, prava poniznost je vlastitog nefsa - koji se nalazi u čovjeku - smatrati niskim i ništavnim, i vjerovati da je on (nefs) jedno beznačajno i nevažno stvorenje. U suprotnom, pokazivati sebe kao posjednika ove vrline, prisiljavajući se i sa izvještačenim pokretima, nije prava poniznost. Znak da jedan čovjek posjeduje pravu poniznost je taj da se ne ljuti kada ga neko kritikuje ili ukori, pa čak i kada ga neko okleveta i potvori da je počinio neki veliki grijeh, tu osudu ne smatra ružnom za svoga nefsa.

Kad neko na nekom mjestu pokaže poniznost, ako u sebi osjeti neku utučenost, njegova poniznost je izvještačena. Kad neko pokaže poniznost, pa poslije toj poniznosti pridaje značaj i hvali se, poniznost takve osobe je iskvarena (izvitoperena). To pokazuje da kod te osobe još postoji samodopadljivost, takva osoba se veseli kada je neko hvali, kao što se ljuti i ne toleriše, kada je neko ukori. 

Kad neko spusti svoj nefs ili pokaže skromnost, pa zbog toga ne osjeti nešto, ili kad pokaže poniznost, pa zbog te pokazane poniznosti u njemu se ne pojavi neko dejstvo ili utisak, njegova poniznost i skromnost su istinske i postaju njegove prirodne osobine. Takav neko više nije uznemiren na prijekor naroda, zato što svog vlastitog nefsa smatra faličnim i manjkavim. Opet i ne veseli se pohvalama koje dolaze od naroda,  zato što svome nefsu ne daje neku vrijednost i što ga ne vidi na nekim visokim deredžama. U ovom slučaju poniznost i skromnost postaju neodvojive čovjekove osobine.

Jedan od velikana, Muhammed bin Semmak, rahmetullahi alejhi, je kazao: „Najveća poniznost je da sebe ne smatraš boljim ni od koga, naprotiv, da svakoga smatraš dostojnijim od sebe, da iskreno i srčano daješ prednost svakom vršnjaku kojeg vidiš, da čekaš njihovu dovu i da se nadaš da će Uzvišeni Allah bereketom njihove dove od tebe otkloniti nevolje. To je najveća poniznost.“

Koristi poniznosti

Poniznost je velika osobina koju svako voli i koja približava onoga ko je posjeduje Uzvišenom Allahu, Džennetu i ljudima, a udaljava ga od šejtana i Džehennema. Mu'min treba biti ponizan. To je za mu'mina velika korist. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao:

„Zaista će Uzvišeni Allah podići ugled osobe koja je ponizna.“ (Muslim)

Za glavu svakoga je privezano jedno uže kojeg drže dva meleka. Kad rob pokaže poniznost, tim melekima se kaže: 'Uzvisite ga, povucite gore uže', a kada se uzoholi i pokaže samodopadljivost, kaže im se: 'Ponizite ga, oborite mu glavu dolje.''' (Hejsemi, Medžmeu-z-zevaid) 

Riječi arifa o poniznosti

Hazreti Omer, radijallahu anhu, je kazao: „Kada rob radi Allaha pokaže ponizost, Uzvišeni Allah mu uveća mudrost i poveća deredže.“ 

Hazreti Alija, radijallahu anhu, je kazao: „Tražio sam visinu pa sam je našao u poniznosti.

Preneseno je da je Selman el-Farisi, radijallahu anhu, rekao: „Na dunjaluku Allaha radi budite ponizni. Allah će na Kijametskom danu uzvisti one koji su bili ponizni na dunjaluku.

Urve ibn Zubejr, radijallahu anhu, bi govorio: „Ono što vam treba je poniznost, jer poniznost je jedna velika blagodat i na ovoj blagodati niko ti ne zavidi.

Zijad en-Nemiri, radijallahu anhu, kaže: „Zahid (asketa) koji nije ponizan liči na drvo koje ne daje plod.

 

Visoka poniznost hazreti Pejgambera, s. a. v. s.

Naš Pejgamber, hazreti Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je posjedovao sve lijepe osobine. Naravno, među njima je i poniznost.

Ebu Seleme je upitao Ebu Seid el-Hudrija: „Šta kažeš za odjeću, jelo i piće koje prave ovi ljudi i njihovo jahalice?“

Ebu Seid, radijallahu anhu, je kazao: „Bratiću, radi Allaha jedi, pij i oblači se. Ukoliko se u to umješa samodopadljivost, hvalisanje, pokazivanje i pretjerivanje, to je grijeh. U kućnim poslovima postupaj kao što je Resul-i Ekrem, sallallahu alejhi ve sellem, postupao. Sam je vezao svoju devu, davao joj hranu, meo i uređivo kuću, muzao ovce i krpio odjeću. Jeo bi sa svojim hizmećarom, pripremio mu jelo, išao na pijacu i donosio potrepštine. Razgovarao je i sa bogatim i siromašnim, nije pravio razliku mali-veliki. Nazivao bi selam svakom muslimanu kojeg bi susreo, bilo da je dijete ili čovjek, ne praveći razliku između crnca i bijelca, slobodnog čovjeka i roba.  On nije imao posebnu odjeću za kuću a posebnu za vani, niti se posebno ukrašvao kada bi bio negdje pozvan, uvijek je bio čist i lijepo odjeven. Ko god bi ga pozvao, makar i na jednu hurmu, nije omalovažavao poziv. Ne bi navečer pripremao hranu za ujutro, niti bi ujutro pripremao hranu za navečer. U ophođenju sa ljudima bio je lahak, lijepog ahlaka, blage naravi, nagodan, nasmijanog lica, ozbiljnog ali ne grubog stava i pomalo tužnog držanja koje nije prelazilo u zlovoljnost. Bio je posjednik poniznosti koja nije prelazila u ponižavanje i darežljivosti koja nije prelazila u rasipanje. Prema bližnjima i svim muslimanima je bio merhametli (milostiva) i blaga srca. Kad bi hodao uvijek je gledao ispred sebe. Nikada nije jeo do sitosti i nikada prema hrani nije ruku pružao sa pohlepom i gramzivošću.“

Ebu Selame,  radijallahu anhu, dalje kaže: „Otišao sam do hazreti Aiše, radijallahu anha, i prenio ono što je Ebu Seid kazao o Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, skromnosti.“ 

Hazreti Aiša je kazala: ''Ebu Seid ni trunku nije pogriješio, možda je čak i malo skratio. Jer on tebi nije kazao da se Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije do sitosti najeo i zbog toga se nije nikome žalio, da je postio kada ne bi mogao naći nešto za jelo, iako bi navečer gladan legao, da je njemu siromaštvo bilo draže od bogatsva, a da je poželio mogao je posjedovati i istok i zapad. Mnogo puta sam zaplakala ne mogavši da podnesem njegovo gladovanje, svojim rukama mu trljala stomak, a kada  sam mu kazala: 'Molim te, kad bi osigurao dunjaluka barem toliko da bude dovoljno', kazao je: 

'Moja braća pejgamberi su mnogo više patila od mene. S takvim ponašanjem su preselili svome Gospodaru i stekli velike deredže. Ja se stidim da na dunjaluku živim u izobilju, a da na ahiretu budem na niskom položaju. Da bi bio sretan na vječnom svijetu, na oveme ću propatiti nekoliko dana. Sva moja težnja i cilj je da stignem i dospijem do svoje braće.''' 

Zatim je hazreti Aiša kazala: „Nakon ovog razgovora, nije prošla ni jedna sedmica, preselio je na vječni svijet.“ (Ibn Kesir, Šemail-r-Resul; Hejsemi, Ez-Zevaid)

Naša posljednja dova je EL-HAMDU LILLAHI RABBI-L-ALEMIN