Tesavvuf - put Kur’ana i Sunneta

Autor  Sejjid Mübarek Erol

Naš Gospodar je odhazreti Adema pado ponosa svijeta Muhammeda, s.a.v.s., objavljivao Svoje naredbe i zabrane radi dobrobiti i spasa čovječanstva te radi dunjalučke i ahiretske sreće. Vjera koja nas uči šta trebamo raditi a šta ne, i koja nam pokazuje najispravniji način života, upotpunjena je sa poslanicom Muhammeda, s.a.v.s. Muslimani su zaduženi da ovu vjeru slijede u potpunosti. Ukoliko ne budu u skladu sa odredbama koje je vjera postavila, u pogledu spoljašnjosti i nutrine, te ukoliko ne budu sve usvojili i prakticirali – neće moći postati potpuni (kamil) mu’mini. Biti potpuni vjernik moguće je jedino vezivanjem za dinske propise (ahkam), materijalne i duhovne, unutrašnje i vanjske, zahirske i batinske.

Našom vanjštinom, odnosno zahirom bavi se fih, dok se našom duhovnom dimenzijom, odnosno batinom bavi tesavvuf. Kao i u svim islamskim disciplinama, izvor u fihu i tesavvufu su Kur’an i sunnet. Tesavvuf je škola duhovnog odgoja i nauke koja nas odgaja u svijetlu Kur’ana i sunneta, koja nam:
- pokazuje načine čišćenja nefsanskih negativnosti,
- čuva nas od misli, riječi i namjera koje nam neće koristiti na ahiretu te
- naše srce čisti od svega mimo Allaha (ma sivallah).
Biti od Allahovih bliskih robova (mukarrebun), živjeti i doživljavati ljepote islama je nemoguće postići bez pridavanja značaja srčanim djelima, bez kontrolisanja svoga srca i bez tesavvufskog načina života. Čovjekov pravi i nepro mjenjivi cilj u okviru svetog emaneta koji nosi u svojstvu Allahovog halife na zemlji (halifetullah) jeste zadobiti spoznaju (ma‘rifetullah) te biti rob kroz ibadet i pokornost. Očuvanje ove časti i dostojanstva zavisi od njegove istrajnosti na tom cilju. Dokle god čovjek bude pod svjetlom razuma, znanja i mudrosti – neće se mučiti u razumijevanju ovog cilja. Naš Gospodar je slao pejgambere kako bi pokazao put ljudskom razumu kao odrazu Njegovog svojstva Rahim (Samilosni) i kako bi podsjetio čovjeka na riječ koju je dao svom Gospodaru u Ezelu (Praiskonu). Potpomognuti mudžizama (nadnaravnim djelima), ispunjeni svjetlom spoznaje, mudrosti i znanja, pejgamberi su bili ispravni vodiči na sirat-i mustekimu, putu stjecanja dunjalučke i ahiretkse sreće. Tako čovjek koji razmišlja (tefekkur) sa poukom (ibret) shvaća da su preneseni dokazi i znanje jedno sunce, a da je pamet pod nadzorom zahvaljujući tom suncu. Na ovom svijetu iskušenja u kojem je pomiješano dobro i zlo i na kojem smo zaduženi sa jednom vrlo osjetljivom zadaćom izabiranja dobra umjesto zla moramo uložiti maksimalni trud kako bismo ugledali realnost Tevhida (monoteizma) koji je osvijetljen tim suncem i kako bez vodiča svojom pameću ne bismo zalutali.
Kao što nam preneseno znanje jasno ukazuje, čovjek ima tri nepromjenjive zadaće (vazife), to su:
- da spozna sam sebe,
- da spozna svog Gospodara te
- da spozna svoje postupke i odnos između sebe i Gospodara pa prema tome svoj život promjeni i uskladi.
Spoznati sam sebe ključni je i prvi korak na putu postizanja cilja, odnosno spoznaje Allaha, dž.š., jer su u insanu pohranjene sva moć i pref njenost stvaranja Gospodara svjetova. Onaj ko spozna pref njenost te umjetnosti – shvatit će perfekciju, genijalnost i sposobnost u osobinama tog Umjetnika, te neće moći sakriti svoje divljenje. Insan sa svojom f zičkom i duhovnom dimenzijom najveći je dokaz i znak beskrajne sposobnosti, osobina, jednoće i moći uzvišenog Gospodara. Čovjek će spoznajom sebe spoznati svoga nefsa i njegove osobine, te će shvatiti stanja koje vode sreći, odnosno stanja koja ga vode u propast. Na taj način će napustiti uzroke koji vode u propast, a prigrlit će uzroke koji vode sreći... Na putu spoznaje Hakka i stjecanja Njegove blizine, što je i cilj na ovom svijetu iskušenja, bit će upoznat sa pref njenostima srčanog putovanja i saznat će koliko je ozbiljan posao velikog džihada – borbe sa svojim nefsom. Rob treba spoznati Gospodara s Njegovim svojstvima dostojnim slave, a ne po svom krnjavom shvatanju; znači bez nedostataka, na način kako nas je to obavijestio naš Gospodar. Zatim, utvr- đujući sve prepreke na putu spoznaje Gospodara treba naći način da ih ukloni.
Dakle, da bi ostvario cilj sadržan u ove dvije činjenice, postoji jedno pravilo koje su slijedili velikani i put kojim su išli prije svega Poslanik, a.s., njegovi ispravni nasljednici i arif koji su se napajali sa tog sunca nubuvveta. To je put onih koji su tražili Hakka, koji su svoju vjeru živjeli istinskim takvalukom. Taj put tesavvufa je put koji daje prednost stanju u odnosu na riječ, prednost srcu u odnosu na spoljašnjost.
Uzvišeni Hakk kaže: “Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi, od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti” (eš- Šuara, 88–89). Ovdje Uzvišeni ukazuje na potrebu postizanja srca očišćenog od svih loših stvari, osvijetljenog svijetlom tevhida, i na to da će samo sa takvim srcem biti moguće postići vječnu sreću. O tome ponos svijeta Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Pazite, u tijelu (čovjeka) ima jedan komad mesa, i kad je taj komad mesa ispravan – ispravno je cijelo tijelo, a kada je pokvaren taj komad pokvareno je cijelo tijelo. Pazite, to je srce” (Buhari). Ono što duša predstavlja za tijelo, to naša srčana djela predstavljaju za naše tjelesne ibadete. Da bi se kod osobe pojavila lijepa djela, lijep ahlak i lijepa stanja, potrebno je da mu nefs dostigne stepen mutmeinne (smirenosti). Gospodar se obraća smirenom nefsu i saopćava da je njime zadovoljan. Robovi kojima je zadovoljan Gospodar su osobe koje su postigle stepen smirene duše.
U ajet-i kerimu: “Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (eš-Šems, 9–10), ukazuje se da je odgoj nefsa jedan važan i značajan posao. U čišćenju srca i odgoju nefsa osoba u svim stanjima najprije mora gledati Allahovo zadovoljstvo, te živjeti po časnom sunnetu. Svoje ibadete treba obavljati na vrijeme sa poniznošću, kao da je Gospodar vidi. Strogo se mora kloniti harama i sumnjivih stvari. Treba mnogo činiti zikr i promišljati (tefekkur). Prema svim stvorenjima se treba odnositi sa merhametom i samilošću, a njeno obilježje treba biti hizmet. Praskozorje koje je srce noći ne bi trebala provoditi u gafl etu (spavajući). Sa čežnjom treba neprestano ići na sohbete dobrih i iskrenih robova. Šah-i Nakšibend, k.s., kaže: “Naš put je put sohbeta (druženja).” Zahvaljujući druženju sa dobrim, osoba nauči vjerske osnove, tesavvuf, edeb, propise, lijep ahlak te omogući da se to manifestuje na njegov način života. Pod utjecajem stanja dobrih robova osobi se olak- šava življenje po onome što zna. Uz to, sve počinje činiti iz ljubavi. Najkraći put u borbi sa nefsom jeste iskreno ispunjavanje vjerskih naredbi i strogo čuvanje vjerskih zabrana, te bivanje ustrajnim. Osoba koja u tome uspije postaje nosilac ma‘rifeta (spoznaje Allaha, dž.š), dospijeva u hakikat – stepen pravog robovanja.
Tesavvuf nije pokazivanje kerameta i doživljavanje nadnaravnih čuda kao što se misli. Izvanredna stanja i kerameti su Allahova dobrota, pod uslovom da se slijede principi Kur’ana i sunneta. Međutim, sufije ovim neće biti okupirani. Oni znaju da ih zauzetost time sprječava u postizanju cilja, a cilj roba je Allah, dž.š. Suf je se strogo čuvaju stvari koje su suprotne Kur’anu i sunnetu. O velikanima ovog puta Mevlana Halid el-Bagdadi, k.s., ovako kaže: “Putnik na našem putu je onaj ko je tijelom (zahiren) sa svijetom, a srcem (batinen) sa Hakkom.”
Sa Allahovom podrškom i pomoći…

Više i detaljnije o tesavvufu pročitajte ovdje: Pojava tesavvufa kao sistema

Više iz iste kategorije: « Pojava tesavvufa kao sistema