Vjerovanje u Allaha dž.š. i Ilahi ašk/Božanska ljubav

Iman je čvrsto vjerovanje u Allahovo dž.š. postojanje i jednoću, zatim vjerovanje da je Muhammed Allahov rob i Poslanik, s.a.v.s. To je prvi korak i uslov ulaska u Islam, i sažeto je u ''kelime –i šehadetu''. Svako ko ovu svetu rečenicu izgovori jezikom i potvrdi srcem, on vjeruje i smatra se muminom i muslimanom.

 

Kelime-i šehadet

Kelime i šehadet sačinjavaju riječi: Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluhu.

Što znači: Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed (s.a.v.s.) Njegov rob i poslanik.

Onaj ko izgovori kelime-i šehadet on daje riječ da će se čuvati svih Allahovih zabrana a izvršavati Njegove zapovjedi. Jer izgovarajući kelime-i šehadet, čovjek prihvata Allaha dž.š. za jedinog boga kojem će ibadet činiti.

Kelime-i šehadet je jedan sporazum između roba i Gospodara kojem svjedoči cijeli kosmos. Ako ga pokvarimo ili pogazimo datu riječ, sve stvoreno svjedočit će protiv nas.

Iman se realizira u srcu. Ako neko srcem ne prihvati i ne povjeruje, izgovaranje jezikom nema nikakvu vrijednost. Vjerovanje u imanske osnove; Allaha, meleke, kitabe, poslanike, sudnji dan, kada i kader je uslov/šart da bi iman bio valjan. Zbog toga se navedeni postulati zovu imanski šarti. Zanegirati ili ne vjerovati bilo koji od navedenih čovjeka izvodi iz vjere.

 

Riječ najteža na vagi/mizanu

Poslanik, s.a.v.s., prenosi:

''Na Sudnjem danu Allah Teala će izvesti jednog čovjeka. Predočit će mu se knjiga djela, zatim će ga upitati:

'Negiraš li išta od toga? Da li su ti meleki pisari učinili nepravdu?'

'Ne Gospodaru' odgovorit će čovjek

Potom će uzvišeni Allah reći:

'Ti imaš i dobro djelo. Danas ti neće nepravda biti učinjena' a zatim će se donijeti jedan papir na kojem će pisati 'Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu' i Gospodar će narediti:

'Izvagajte!'

A čovjek će reći:

'Ja Rabbi, pored ovolike knjige, šta može značiti jedan papir?'

'Danas ti neće biti učinjena nepravda' reći će Gospodar a zatim će na jedan tas vage biti stavljena knjiga a na jedan tas papir sa kelime i šehadetom, i tas sa papirom će prevagnuti. Jer Allahovo ime se ni sa čim ne može mjeriti'' (Tirmizi)

 

Koji su uslovi potrebni da bi iman bio sahih/valjan?

Da bi iman bio sahih, potrebno je sljedeće:

  1. Da bude stalan, do zadnjeg daha

  2. Da u našem vjerovanju ne bude sumnje

  3. Da vjerovanje/iman bude onakvo kako to Kur'an i sunnet od nas traže. Ako nije u skladu sa navedenim, nije validno

  4. Da iman bude između straha i nade. Čovjek treba da se oslanja na Allahov rahmet i nada se džennetu ali i da se boji Allahove kazne i džehennema. Nije ispravno da se pouzdava u svoja djela i da bude siguran od Allahove kazne. Niti je ispravno da zbog grijeha prekida nadu u Allahovu milost. Allah nije zadovoljan sa takvim ponašanjem.

  5. Da bude daleko od riječi i djela koja negiraju Allahove hukmove/propise. Ukoliko neko prihvata sve propise a negira samo jedan farz, na primjer negira post (obaveznost posta) on izlazi iz imana. Isto tako ne simpatisati neki od ibadeta, može biti sebeb da čovjek izađe iz vjere.

  6. Ono što je po vjeri halal da smatra dozvoljenim a ono što je haram da smatra zabranjenim. U suprotnom iman dolazi u opasnost.

 

Može li Islam biti bez djela?

Vjeru sačinjavaju Allahovi propisi. Musliman sa iskrenošću ispunjava ove propise. Onaj ko se pokorava on i slijedi, onaj ko slijedi on je spokojan. Jer u Allahovoj vjeri je sadržano sve što je potrebno za čovjekovu sreću i spokoj. Allah, dž.š., je stvorio čovjeka i on najbolje zna šta mu je potrebno.

Vjera se ne sastoji samo od vjerovanja i prihvatanja srcem. Vjera znači iskreno vjerovati i živjeti sa ihlasom ono što vjeruješ. Suština vjere je ihlas. Što znači biti iskren prema Allahu. U jednom srcu ne može istovremeno biti i iman i olahko shvatanje Allahovih propisa. Onaj ko se nađe u ovakvom stanju on će ili shvatiti svoj nedostatak, šejtanovu spletku i učiniti teobu, ili će iz njegovog srca izaći iman.

Allah Teala je na preko 50 mjesta u Kur'anu spomenuo dvije najvažnije karakteristike vjernika, jednu uz drugu. Prva je čvrsto vjerovanje, druga je dobra/salih djela. Nema sumnje da se u džennet ulazi Allahovom milošću, ali Allah, dž.š., je Svoju milost obećao robovima muminima koji čine dobra djela.

Istinski vjernik nikada ne može reći ''Ja vjerujem u Allaha, ali sam određujem kako ću živjeti na dunjaluku. Šta je dobro a šta loše sam ću odlučiti, jest ću i piti šta želim, ženiti se s kim želim i neću uvažavati granice halala i harama'' Onaj ko tako kaže on ne može biti vjernik. U takvom srcu se iman ne zadržava.

Musliman, čije je vjerovanje potpuno i koji je daleko od širka, čak iako se povede za nefsom i napusti neke farzove ili učini neke od grijeha, on time ne izlazi iz vjere. Teoba mu je farz, ali čak i ako umre u tom stanju, bez da učini teobu, on je vjernik. Allah Teala će mu ili oprostiti grijehe i uvesti ga u Džennet ili ga kratkoročno kazniti i nakon toga uvesti u Džennet. Najvažnije je da čovjek zna i vjeruje da je Allah, dž.š., jedini Bog. A ako nema ni toliko onda za njega nema nade.

Iman se čuva sa znanjem i dobrim djelima. Ako čovjek, iman koji ima u srcu ne potvrdi svojim riječima i djelima, on ne može osjetiti slast imana niti je jasno da ga uopšte ima. Da bismo svjedočili da je neko musliman potrebno je da on to obznani riječima ili djelima.

Iman i djela su kao srce i tijelo; jedno bez drugog ne može egzistirati. Kada se iman u srcu potvrdi pokornošću i dobrim djelima, tada čovjek živi Islam.

Onaj ko vjeruje u svog Gospodara a nema dobrih djela, on barem treba da se stidi zbog toga. Jer stid u takvom stnaju je zapravo znak imana i može donijeti čovjeku veliku korist. U vezi s tim Poslanik, s.a.v.s. je ispričao:

''Nekada davno živio jedan čovjek koji nije imao nijedno dobro djelo osim ispravnog vjerovanja. Jednog dana je okupio porodicu i rekao im:

'Kada umrem spalite moje tijelo. Zatim sačekajte da bude vjetrovit dan a onda dio pepela bacite u more a dio prospite po kopnu'

Kada je čovjek umro oni su ispunili ono što je tražio a uzvišeni Allah naredi vjetru: 'Sakupi i donesi prosuti prah' Vjetar sakupi prah i donese ga pred Gospodara a Gospodar upita čovjeka:

'Zbog čega si naredio da tako učine?'

'Zbog stida pred Tobom Gospodaru' odgovori čovjek, a Gospodar reče:

'Kad je tako praštam ti' '' (Buhari; Muslim; Ahmed)

 

Dobro djelo je uslovljeno imanom

Da bi jedno lijepo djelo, hizmet, umjetnost ili bilo koji posao donijelo nagradu, prvi uslov jeste vjerovanje u Allaha Gospodara svjetova. Drugi uslov je da to djelo bude učinjeno u skladu sa propisom i edebom kojem nas uči Gospodar.

Hz. Aiša prenosi: ''Poslaniku, s.a.v.s., sam spomenula Abdullah b. Džudana koji je živio u periodu prije Islama i bio poznat po svojim dobrim djelima. Čuvao je rodbinske veze, ugošćavao musafire, oslobađao robove, hranio siromahe, pazio komšije. Upitala sam Poslanika, s.a.v.s., hoće li na ahiretu imati koristi od toga a Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio:

'Ne. Neće imati koristi. Jer nijednom u životu nije rekao 'Oprosti mi Gospodaru' '' (Muslim)

Nevjernici koji na ovom svijetu budu činili dobra djela oni će nagradu za to dobiti na ovom svijetu. Zbog dobra koje budu činili drugima Allah će im dati zdravlje, povećat će im imetak i dati prijatan boravak na dunjaluku. Ili će ih počastiti imanom i islamom.

Ashab Hakim b. Hizam, r.a., jednom dođe Poslaniku, s.a.v.s., i reče: ''Hoću li imati ikakvu nagradu za dobročinstva koja sam učinio prije nego sam postao musliman?'' A Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori:

''Pa dobio si Islam (postao si musliman) kao nagradu za ta djela'' (Buhari; Muslim)

 

Muhabetullah (ljubav prema Allahu)

Sve u kosmosu je u stanju kretanja... sve žuri i hodi ka svom Stvoritelju. Sve stvoreno Ga zikr čini, na sebi svojstven način, i svako je u sebi svojstvenom stanju džezbe (duhovne opijenosti).

I čovjek, u čijem fitratu (prirodi) je ljubav, trči i čezne za susretom sa Stvoriteljem. Od Gospodara je došao, Njemu se vraća.

Temeljni čimbenik koji pokreće sva ova kretanja, dolaske i povratke jeste muhabet (ljubav). Kada bi nestalo muhabeta, kosmos i sve u njemu bi postalo prazno i besmisleno. Stoga možemo reći da je muhabet srž života, duša života. Svi Allahovi propisi su poziv muhabetu poziv susretu (vuslat). Svaka zapovjed je kao uže koje povlači čovjeka ka susretu. Svaka zabrana otklanja prepreke koje su smetnja muhabetu.

Muhabet ili ljubav je nešto što prožima sve segmente čovjekovog života. Nalazi se u svakom čovjeku ali da bi dalo pozitivan ishod uslov je da bude usmjereno prema onom što zavređuje da se voli. Ukoliko čovjek svoju ljubav usmjeri prema bezvrjednim i prolaznim stvarima ishod je poniženje i propast. Zbog toga naša vjera zabranjuje da se čovjek okreće dunjaluku onoliko koliko će ga odvesti u zaborav od Allaha, dž.š.

Ljubav u čovjeku sazrijeva i prelazi u stanje muhabetullaha/božanske ljubavi samo uz pomoć Islama, nijedna druga vjera, strategija niti filozofija ne može dovesti čovjeka u to stanje. Muhabet - božanski emanet i dar smješten u prirodi čovjeka svoje suštinsko značenje može doseći samo živeći Islam. Samo muhabet čovjeka koji je vjernik musliman se pretvara u nur/svjetlost koji se rasprostire po cijelom kosmosu. Svi drugi ljudi koliko god da se zaklinjali u ljubav, njihova ljubav nije ništa drugo do ljubav prema vlastitom nefsu.

U muhabetullahu, mnoštvo nije prepreka tevhidu. Jer sve što se voli, voli se zbog Voljenog. Stoga broj voljenih ne nanosi štetu muhabetullahu, naprotiv povećava spoznaju što biva sebebom povećanja ljubavi.

U našoj vjeri muhabet ima izuzetno važno mjesto. Toliko da možemo reći da je temelj, pokretač i energija ibadeta, uslov telimijeta i uzrok stvaranja.

Uzvišeni Allah je sva stvorenja stvorio sa muhabetom i svako od njih učinio dokazom svoje ljepote i savršenosti. Unutar svih stvorenja, čovjek kao najsavršenije i najčasnije stvorenje je manifestacija najpotpunijeg oblika muhabeta. Jer uzvišeni Allah je stvorio cijeli kosmos, kako bi bio spoznat, kao što kaže u jednom kudsi hadisu. Allah Teala je rekao:

''Bio sam skrivena riznica, poželio sam da budem spoznat i stvorio sam kosmos'' a čovjeka je učinio središtem tog kosmosa.

Muhabet se manifestira na svim stvorenjima. Kao rezultat tog muhabeta čak i otrovni akrep svoje mlade svija uz sebe i nosi na leđima. Sva stvorenja su stvorena sa tendencijom da vole, a kod čovjeka je ta sklonost na vrhuncu. A pošto je čovjek u svijetu iskušenja, on svoju ljubav usmjerava prema ćemu želi i bit će odgovoran zato.

Sve što nam je Allah podario na ovom svijetu; djeca, roditelji, suprotan pol, sve ih treba voljeti radi Allaha i smatrati sredstvom do hakiki ljubavi. Čovjek ne smije dozvoliti da mu srce bude rob ničemu od toga. Onaj ko je ašik on mora da bude usmjere prema cjelini a ne prema djelovima. Oni koji se usmjere i vežu za dijelove oni će ostati mahrum od svega.

Posjednik zdravog razuma će lahko zaključiti da je nužno da povuće granicu u ljubavi prema prolaznim stvarima a usmjeri se prema istinskoj ljubavi. Jer apsolutna ljepota pripada Allahu. Sve ljepote kojima se divimo na dunjaluku samo su odraz mrvice ljepote Dženneta.

Na putu do hakiki ljubavi potrebno je prolaziti korak po korak. Shodno povećanju ljubavi nužno je da se povećava i kabiljet/kapacitet srca. A to se može postići samo uz vodstvo istinskog muršida – Rabbani alima.

Za kraj ćemo navesti primjer koji govori o tome kako, one koji posjeduju istinsku ljubav, ništa na dunjaluku ne može srušiti:

 

U bici na Uhudu poginulo je sedamdeset ashaba. Nakon bitke jedna ashabijka je išla prema mjestu borbe kako bi saznala šta se desilo. Među šehidima su bili njen otac, muž i brat. Kada su joj saopštili ovu tužnu vijest ona je upitala:

"Kako je Allahov Poslanik?"

"On je dobro, elhamdulillah" odgovoriše.

"Pokažite mi ga" reče žena. Pokazaše joj i ona otrča prema mjestu gdje je stajao. Kada ga je ugledala zaboravila je na svoju tugu i rekla:

"Ja Resulallah, sve dok si ti živ i dok si sa nama, lahki su mi svi musibeti"

 

VE AHIRU D'A VANA ENIL HAMDULILLAHI RABIL A'LEMIN

 

 

 

Pretraga