Allah uzivšeni kaže:“Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: Oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (el-Feth, 29)

Ako bismo definisali ko je ashab najjednostavnija definicija bi bila da je ashab svaki musliman koji je sreo Poslanika, a.s., i umro kao musliman. Ovdje ćemo nama radi pouke navesti riječi jednog od ashaba Abdullaha ibn Mesuda koji je rekao: “Ko se hoće ugledati na nekoga neka se ugleda na one koji su umrli, jer za živog nije sigurno da neće izazvati smutnju.”

Sve stvoreno u kosmosu kreće se u skladu svojegravitacijske sile, a sâm kosmos se kreće po Božijoj odredbi. Svako to kretanje događa se u skla- du apsolutne moći Gospodara svjetova i vodi Njemu. Sve stvoreno spominje i veliča svoga Gospodara i na svoj način teži Njemu. Kada je riječ o čovjeku, on sa ljubavlju pohranjenom u svojoj čistoj prirodi (fitret) također teži svome Gospodaru. Došao je od svoga Gospodara i sigurno će se opet Njemu vratiti.
U osnovi svih tih kretanja nalazi se ljubav (muhabbet). Kada bi se ljubav odvojila od kosmosa i čovjeka, kosmos bi postao besmislen, besciljan i prazan, a ljudi bi postali beživotna trupla bez energije, nade i nastojanja. Može se reći da je ljubav srž i duša našeg života. Sve zapovijedi i naredbe našeg Gospodara izražavaju poziv bliskosti Njemu, upućen sa ljubavlju. Svaka naredba je poput duhovnog užeta koje približava Njemu, a svaka zabrana je uklanjanje prepreka koje mogu prekinuti uže ljubavi (muhabbeta) pruženo prema Njemu.

Povjerljivost je jedna od najvažnijih karakteristika vjernika. Svaki čovjek koji vjeruje u Allaha i onaj svijet, mora biti od povjerenja. Ustvari, jedno od značenja riječi ''mumin'' jeste i povjerljiv. Shodno tome nezamislivo je da vjernik bude osoba koja je nepovjerljiva, i koja ne stoji iza onog što kaže. Jer to su osobine munafika.

Povjerljiva osoba je osoba kod koje su ispravne i riječi i djela. Osoba koja govori ono što radi, govori ono što jeste, ne skriva istinu, pokuzuje se onakvim kakav jeste, na vanjštini manifestuje ono što zna i ono što vjeruje. Biti povjerljiv znači biti iskren.

Biti od povjerenja također znači i imati svojstvo čuvanja emaneta. Mumin koji je sposoban da čuva emanet je na uvijek na hajru.

Naš Gospodar je odhazreti Adema pado ponosa svijeta Muhammeda, s.a.v.s., objavljivao Svoje naredbe i zabrane radi dobrobiti i spasa čovječanstva te radi dunjalučke i ahiretske sreće. Vjera koja nas uči šta trebamo raditi a šta ne, i koja nam pokazuje najispravniji način života, upotpunjena je sa poslanicom Muhammeda, s.a.v.s. Muslimani su zaduženi da ovu vjeru slijede u potpunosti. Ukoliko ne budu u skladu sa odredbama koje je vjera postavila, u pogledu spoljašnjosti i nutrine, te ukoliko ne budu sve usvojili i prakticirali – neće moći postati potpuni (kamil) mu’mini. Biti potpuni vjernik moguće je jedino vezivanjem za dinske propise (ahkam), materijalne i duhovne, unutrašnje i vanjske, zahirske i batinske.

Iz hadisa u kojem se kaže: ''Znanje je farz svakom muslimanu i muslimanki'' (Bejhaki), biva jasno da je stjecanje znanja stroga obaveza svakom muslimanu, međutim koje je to znanje koje je farz, ostaje da se nauči.

Znanje koje se spominje u hadisu je dio ilma koji je farzi-ajn.A to je ono što treba da zna svaki musliman. Kad kažemo da je nešto farz, onda to znači da je nužno i potrebno do te mjere kao što nam je potrebna hrana, piće i zrak.

Kako god je farz činjenje određenih djela, isto tako je farz i usvojiti znanje o istim. A na mjesto onog što je farz ne može ništa drugo doći kao zamjena. Ukoliko neko ne izvrši jedan farz, koliko god da na mjesto toga učini nekog drugog dobra, to ne može nadoknaditi ni nadomjestiti mjesto farza.

Muharem je Allahov mjesec (Šehrullahi muharem) u kojem Allah obilno spušta Svoj rahmet, bereket, fejz i mnoge druge blagodati. 

Dan ašure je deseti dan mjeseca Muharema i taj dan kod Allaha ima posebno mjesto. U njemu je uzvišeni Allah svojim poslanicima dao razne počasti i uzdigao njihove stepene. Post u ovom danu ima veliku vrijednost. U vezi posta u mjesecu muharemu Poslanik s.a.v.s. je rekao:"Najbolji, najvredniji post, nakon mjeseca Ramazana, jeste post u mjesecu Muharemu. Najvredniji namaz, nakon farz namaza jeste noćni namaz." (Muslim)

U drugom hadisu kaže:

"Ako ćeš postiti post nafilu, posti u mjesecu Muharemu. Jer to je Allahov mjesec. U tom mjesecu ima jedan dan u kojem je Allah primio dovu jednom od naroda prijašnjih. U tom danu oprašta grijehe onima koji se kaju." (Tirmizi)

Ime mu je Abdullah. Krvnom vezom sastaje se sa Resulullahom, a.s., kod šestog im pretka – Murre b. Ka‘ba. Rođen je dvije godine i nekoliko mjeseci nakon Godine slona. U vezi sa njim, konsenzusom učenjaka, objavljeni su slijedeći ajeti:  

“Kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini (...)” (et-Tevbe, 40)  

“A od nje će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi stekao naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg, i on će, zbilja, zadovoljan biti!” (el-Lejl, 17– 21) 

Evo i nekoliko hadsa koji se odnose na njega:  “Nijedan imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekrov!” Na te riječi Ebu Bekr, r.a., zaplakao je i rekao: “Zar ja i moj imetak pripadamo ikome drugome osim tebi, Allahov Poslaniče?!” (Ahmed)  

Ime mu je Abdullah. Krvnom vezom sastaje se sa Resulullahom, a.s., kod šestog im pretka – Murre b. Ka‘ba. Rođen je dvije godine i nekoliko mjeseci nakon Godine slona. U vezi sa njim, konsenzusom učenjaka, objavljeni su slijedeći ajeti:  

“Kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini (...)” (et-Tevbe, 40)  

“A od nje će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi stekao naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg, i on će, zbilja, zadovoljan biti!” (el-Lejl, 17– 21) 

Evo i nekoliko hadsa koji se odnose na njega:  “Nijedan imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekrov!” Na te riječi Ebu Bekr, r.a., zaplakao je i rekao: “Zar ja i moj imetak pripadamo ikome drugome osim tebi, Allahov Poslaniče?!” (Ahmed)  

“Ebu Bekr i Omer su prvaci srednjovječnih ljudi u džennetu, prvih i potonjih, izuzimaju- ći vjerovjesnike i poslanike.” (Ahmed, Tirmizi) 

Ebu Bekr, r.a., prvi je od punoljetnih muškaraca koji je prigrlio islam. Njemu pripada i prvenstvo u mnogobrojnim drugim fadiletima. 

Talkin srčanog zikra 

Hidžru je činio lično sa Vjerovjesnikom, a.s., i bio je njegov drug u pećini Sevr u kojoj ga je Vjerovjesnik, a.s., talkin učinio murakabetu’l-meijje, tj. da postane trajno svjestan Allahove blizine, Njegovog uzvišenog zajedništva. Naime, kada je Vjerovjesnik, a.s., osjetio da je Ebu Bekr, r.a., tužan (s obzirom na to da su mušrici bili na ulazu pećine), a što je sastavni dio ljudske dimenzije, isto mu je zabranio riječima: “La tehzen – ne žalosti se!” S obzirom na to da mu je u tom stanju bilo jako teško sprovesti tu naredbu, Resulullah, a.s., dodao je: “Innellahe meana – zaista je Allah sa nama!”, otkrivajući mu na taj način ono čime će odagnati žalost i tugu. Značenje ovih riječi je slijedeće: Sjećaj se, opažaj i budi u murakabi prema Allahovom zajedništvu u odnosu na nas (meijjetullahi lena). Onaj ko opaža Božansko uzvišeno zajedništvo i prisustvo (el-meijje el-ilahijje), i u tom veličanstvenom stanju bude postojan, od njeg će biti odstranjena tuga i ostale ljudske osobenosti, jer će iz njih biti u tim momentima izveden. To je i razlog zbog čega je kod Siddika, r.a., bila prisutna tihoća i tajnovitost u noćnim namazima. Ovim ti je postala sasvim jasna veza između nakšibendijskih prvaka koji daju prednost skrivenom, tajnom, srčanom zikru (ezzikru’l-hafij), sa Ebu Bekrom es-Siddikom, r.a., jer su skrivenost, tajnost i srčani zikr bili njegova stanja. 

Strah od Allaha, dž.š. 

Njegov nadimak je i el-Evvah, jer je bio izuzetno milostiv, osjećajan i vlasnik potpunog takvaluka. Mnogo je razmišljao i često je plakao. Aiša, r.a., rekla je: “Ebu Bekr, r.a., često je plakao. Nije se mogao suzdržati od plača kada bi učio Kur’an.” (Buhari) Jednog dana je zatražio da nešto popije, pa su mu donijeli posudu sa medovinom. Tada  se toliko rasplakao da su i svi prisutni počeli plakati. Potom je prestao, kao i ostali, da bi se ponovo rasplakao toliko da je počeo glasno jecati. Kada je došao k sebi, svojim ogrtačem je obrisao svoje suze, a prisutni ga upitaše: “Šta te je na ovo navelo? Svi smo pomislili da ćeš se sa dušom rastati.” Ispričao je: “Bio sam sa Mustafom, a.s., pa je počeo nešto odgurivati od sebe riječima: ‘Bježi od mene, bježi od mene!’ Pored njega, a.s., nikoga nisam vidio, pa sam ga upitao u vezi s tim, a on mi reče: ‘Dunjaluk mi se pokazao u svome raskošu, pa sam ga odgurnuo. Odmaknuo se u stranu i rekao: ‘Ako si se ti spasio od mene, tako mi Allaha neće se od mene spasiti oni koji dolaze poslije tebe!’’ Radi toga sam se prepao da me dunjaluk nije sustigao te sam se rasplakao.” Bio je ozbiljan i nikada nije prelazio granicu. Imao je najispravnije mišljenje i najtačnije je tumačio snove. Od svih ashaba bio je najispravnijih riječi i djela. O njegovoj časti i vrijednosti dovoljno govore Resulullahove, a.s., riječi: “Zaista Allah prezire da Ebu Bekr es-Siddik pogriješi!” (Taberani) Najbolje je poznavao Allaha, dž.š., i najviše Ga se bojao. Strogo je vodio računa o svojoj hrani i piću. Ako bi saznao da je nešto pojeo ili popio u čemu ima sumnja, natjerao bi se na povraćanje. Jednom je popio mlijeko koje je zaradio njegov sluga. Kad ga je pitao u vezi sa tim, sluga mu je rekao da je u jednom plemenu predskazivao (tj. proricao budućnost), pa je na taj način zaradio mlijeko. Tada je Ebu Bekr, r.a., stavio prst u grlo i povraćao da je pomislio da će umrijeti. Rekao je: “Moj Allahu, tražim ispriku kod Tebe za onu što su ponijele vene i što se pomiješalo sa crijevima!” U počasti kojim ga je Allah, dž.š., obdario spada i činjenica da su mu roditelji i sva djeca prigrlila islam. 

Njegove riječi: 

Nema dobra u riječima kojima se ne želi postizanje Allahovog zadovoljstva, niti u imetku koji se ne udjeljuje na Allahovom putu, ni u onome čija razboritost ne preteže njegovu glupost, a niti u onome koji se boji po pitanju Allahove vjere nečijeg prijekora. Ko prezre svoj nefs radi Allaha, On će ga sigurnim učiniti od Svoga prezira. 

Čuvajte se ponosa i nāma! A kakav ponos i nām može imati onaj koji je stvoren od zemlje u koju će biti vraćen, i koga će crvi rastočiti?! Nema dobra u dobru poslije kojeg dolazi vatra, a niti ima zla u zlu poslije kojeg dolazi džennet. Kada bi bio pohvaljen, rekao bi: “Moj Allahu, Ti me poznaješ bolje nego ja sam sebe, a ja sebe bolje poznajem od njih, pa učini me boljim od onoga što oni misle a oprosti mi ono što oni ne znaju i nemoj me ispitivati za ono što oni govore!” 

Zadnja oporuka 

Kada se smrtno razbolio, bilo mu je rečeno: “Želiš li da ti pozovemo ljekara?” Odgovorio je: “Već me je pogledao!” “Šta ti je rekao?”, upitali su. “Rekao je: ‘Ja radim ono što Ja želim!’”, odgovorio je. Nakon toga je pozvao Omera, r.a., pruživši mu određene savjete, usljed čega ga je rasplakao. Na kraju mu je kazao: “Ako zapamtiš moj vasijet, neće ti od odsutnih stvari biti draže ništa od smrti, a ona će ti doći. A ako zanemariš moj vasijet, od odsutnih stvari najmrža će ti biti smrt, a nećeš joj moći umaći.” Potom se prisutnima obratio: “Ostavljam vam u vasijet da se istinski bojite Allaha, jer ste potpuno (o Njemu) ovisni i siromašni ste. Hvalite Ga onako kako Mu dolikuje i stalno od Njega tražite oprosta! Zaista On mnogo prašta! Ve’sselam!” 

Na ahiret je preselio u ponedjeljak između akšama i jacije, 21. džumade’l-ahireta 13. godine po Hidžri (22. august 634.) u šezdeset i trećoj godini. Onaj ko se želi dodano informisati o njegovoj biografii neka se pozove na djela Tarih od Ibn Asakira i Tarihu’l-Hulefa od Dželaluddina es-Sujutija, Allah njima dvojicom bio zadovoljan. Tajnu ove časne duhovne silsile od Ebu Bekra, r.a., preuzeo je Selman el-Farisi, r.a.

Spomenuta u Kur’anu, duhovna putovanja ili izgradnja i odgajanje duše bila su tema svih islamskih prvaka kroz historiju islama. Metodi su se tu i tamo razlikovali, ali je cilj uvijek bivao isti – odgojiti čovjeka kroz prelazak dionica duhovnog puta koji se na arapskom zove sejr-i suluk. Kod nakšibendija-halidija ovaj put se prelazi kroz oživljavanje nježnih duhovnih središta – letaifa (kalb, ruh, sir, hafa i ahfa) putem hafi (bezglasnog) zikra. Kod kadirija sejjid Abdulkadir Gejlani je praktično pokazao taj put kroz dvadeset godina osame (halvet), i taj put odgajanja duše pretočio u nekoliko risala koje su njegovi učenici prenijeli. Allah, dž.š., dušu je učinio središnjom između tame tijela i svjetlosti ruha. Narav joj je također središnja, jer može doći do savršenstva (kemal) kao što može i nisko pasti. Ona je sredina i između dva svijeta; razumijeva grijeh, a može se uzdići i na melekski stepen nakon čišćenja, jer uzvišeni Allah kaže: “Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi” (eš-Šems, 9–10). 

Kur'an i Kerimu Uzvišeni kaže: ''A kada oni koji su sebi štetu nanijeli, budu upitani: 'Šta ste učinili?' oni će odgovoriti 'Mi smo bili jadni na zemlji'. A meleki će ih upitati: 'Zar Allahova zemlja nije prostrana? Zašto niste hidžru učinili?' A njihovo boravište je džehennem!...'' (Nisa)

Prema riječima mufesira ovaj ajet govori da ukoliko na jednom mjestu nije moguće živjeti Allahovu vjeru, onda treba učiniti hidžru.

A prema riječima islamskih učenjaka svaka hidžra učinjena iz bilo kojeg vjerskog razloga, bilo da je to zbog traganja za znanjem, hadždža, džihada ili slično, smatra se kao hidžra učinjena Allahu dž.š. i Poslaniku s.a.v.s.

Pretraga