Riječ „ilm“ znači znanje. Kao vjerski termin znači poznavati stvari koje su Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. naredili da se znaju. Temelj vjere islama, njegova duša i život je znanje. Bez znanja ne može se razmišljati o životu vjere islama i njegovom opstanku. Zbog toga su neprijatelji Islama najprije znanje označili kao neprijatelja.

Ustvari, znanje je uslov da se od taklid-i imana/oponašajući iman pređe na istinski iman i u imanu stekne jekin/ubjeđenje. Pitanja koja se vjeruju prvo se saznaju sa znanjem. Poslije, učenje dokaza vjerovanja je opet sa znanjem. Tamo gdje nema znanja teško je odvojiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. I pamet bez znanja je manjkava. Insan sa znanjem dobija vrijednost. Zapravo, prva zadaća Adema a.s. , je bila da svoj umet poduči znanju, da im ga omili i da ih podstiče na znanje.

Držati se date riječi odnosno ispunjavanje ugovora znači biti lojalan, održati riječ i dosljedan onoga na šta se čovjek obavezao.... U ajetima i hadisima spomenuto je kako je pridržavanje ugovora jedna od osobina potpunih vjernika (Muminun, 8; Mearidž, 32)

Najljepši primjer nam je Hz. Pejgamberov, s.a.v.s., život ispunjen  odanošću i vjernošću, koji je čak i kod onih koji su ga negirali bio poznat pod nadimkom el-Emin – pouzdani, povjerljivi.  Zato je izvršavanje obećanja jedna od najistaknutijih osobina jednog potpunog vjernika. 

Hz. Pejgamber, s.a.v.s., kaže da je držanje date riječi od imana i kaže da je jedna od znakova licemjerstva to kada čovjek obeća a ne ispuni.  Oni koji krše svoje obećanje biće poniženi i na dunjaluku, a pogotovo na ahiretu. Kaže se u jednom hadis-i šerifu. “Na kijametskom danu, za svakog izdajnika bit će pobodena zastava, te će se reći to je izdaja/nevjerstvo toga i tog.”

Mahremijet je riječ koja u arapskom dolazi od riječi haram i znači haram ili zabranjeno. Svaka radnja koja je zabranjena zove se haram. Za tu stvar koja je haram može se takođe reći da je mahrem ili muharrem a za stanje zabranjenosti kaže se mahremijjet ili u drugom značenju nešto što se ne smije dirati.

Mahremijet ili tajnovitost u privatnom životu je nešto što je urođeno(fitret) kod čovjeka. Naša vjera posvetila je ovom osječaju značajnu pažnju i u vezi toga postavila određena pravila. Kuća nije samo mjesto u kom se čuvamo od hladnoće i toplote nego je i mjesto u kom se čuva mahremijjet. Mahremijjet je za osobe, porodice ili društva posebno polje koje se pokriva i ne smije se dirati. Čuvanje mahremijjeta je manifestacija stida koji se nalazi u čovjeku.

Ibadet je cijeli svoj život urediti prema Allahovim dž.š. naredbama i zabranama, i izvršiti obavezu zahvale na bezbrojnim blagodatima koje je Uzvišeni Allah dao. Ibadet je usmjeriti se Njemu, uočavajući svoje nedostatke, slabost i siromaštvo spram Njega Uzvišenog, i pogeti glavu spram Njegovog besprimjernog savršenstva i moći. Iako čovjek posjeduje izvanredne osobine, zbog razuma (akla) koji mu je dat, on je i jako slabašno stvorenje. Toliko slabašan da će biti slabiji i od jedne mušice...

Stoga rob treba biti svjestan te svoje nemoći i ne treba da prelazi svoje granice. Treba da se pokori naredbama Allaha, dželle šanuhu, Gospodara svijetova, Vladara Sudnjega dana. Jedino Njemu treba da ibadet čini i samo od Njega da moli pomoć. Treba da zna svrhu stvaranja i kome treba da ibadet čini.

Riječ mezheb je izvedenica iz korjena „ z-h-b“ - ići, hoditi - i znači put kojim se ide, put kojim se hodi. U fikhskoj terminologiji mezheb znači vjerovanje i vjerski propisi jednog mudžtehida na način kako je on to razumio. 

IDŽTIHAD U STOLJEĆU SREĆE (ASR-I SAADET)

Naredbu „Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite“ (Hašr 7), bez sumnje, najbolje su razumjeli i to na najljepši način primjenili plemeniti ashabi, radijallahu anhum. U Stoljeću sreće svako je svoju bol iznosio Resul-i Ekremu, sallallahu alejhi ve sellem, kod njega nalazio rješenje i od njega lijek dobijao. Pejgamberov, sallallahu alejhi ve sellem, odgovor bi bio dokaz koji bi svakoga obavezivao i bio bi jedan vjerski propis, a ono za šta se da propis nije bilo potrebno ponovo pitati. Vjerski propisi bi bili obzanjivani direktno od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Resula ili bi bili obznanjeni kao posljedica nekog događaja ili pitanja. Bez nužde nijedan ashab ne bi se usuđivao dati neki propis ili učiniti idžtihad. Tih nekih nužnih situacija je bilo, međutim, posljednju riječ bi opet davao naš Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem. Navest ćemo jedan primjer.

Koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju i koji u onaj svijet čvrsto vjeruju. (En-Neml, 3)

Namaz je jedan od 5 islamskih šartova. Namaz je također naredba Uzvišenog Allaha: Namaz obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji namaz obavljaju i vi obavljajte! (El-Bekare, 43)

Uslovi da bi namaz bio farz – obligatan:

  • Biti musliman: namaz nije obaveza nemuslimana jer uslov za namaz jeste iman u Allaha.
  • Biti pametan i razuman: umno poremećene i nezdrave osobe nisu dužne obavljati namaz. No međutim, ukoliko se osoba izliječi od ludila u toku namaskog vremena taj namaz joj spada u obavezu.
  • Biti punoljetan: nepunoljetna djeca nisu obavezna izvršavati namaz. No, roditelji su ti koji su dužni djecu navikavati na namaz već od njihove sedme godine. Poslanik (a.s.) kaže: naredite svojoj djeci obavljanje namaza kada navrše sedmu godinu života (TemelİlmihalBilgileri, Şemseddin Bektaşoğlu, Semerkand Yayınları)

Riječ "džamija" je arapskog porijekla nastala od korjena "džem" što znači mjesto okupljanja, a riječ ''mesdžid'' od korjena ''sedžd'' što znači mjesto obavljanja sedžde.

U prvo vrijeme džamijom se nazivala samo bogomolja u kojoj se pored dnevnih namaza klanjala i džuma namaz a mesdžidom su se nazivala mjesta gdje su se obavljali dnevni namazi. Vremenom, kada su se gradovi počeli širiti, i kada je postalo nemoguće da se džuma namaz klanja samo na centralnom mjestu, džamija i mesdžid su počeli da se razlikuju samo po vrsti građevine. Džamijom su nazivane veće građevine koje su imale munaru a mesdžidom su nazivani manji prostori predviđeni za obavljanje ibadeta ali bez munare.

Grijeh je svako ružno djelo koje je naša vjera zabranila. To su sve radnje i riječi koje imaju loše posljedice. Grijeh je suprostavljanje Allahovim emrovima, prelaženje Njegovih granica, zapostavljanje islamskih dužnostI.

Allah Teala kaže: ''Ostavite i javne i tajne grijehe. Jer za grijehe sljeduje kazna'' (Enam, 120)

Umra, u leksičkom smislu znači posjeta/zijaret. U teološkoj terminologi umra obuhvata tavaf oko Kabe i saj između Safe i Merve. Umra se može obaviti u svakom periodu, međutim na dan Arefata i u danima Kurban-bajrama umra je mekruh.

Umra je sunnet mueked/pritvrđeni sunnet. Prema malikijskom mezhebu, tj prema Imamu Maliku umra je također sunnet mueked, ali prema Imamu Šafiji, umra jedanput u životu je farzi ajn. Prema hambelijskom mezhebu umra je farzi ajn i to odmah nakon otvaranja mogućnosti.

Odlazak na put i posjeta ovim mubarek mjestima, zbog hadždža i umre je ustvari pokazatelj ljubavi prema uzvišenom Stvoritelju.

NAŠA VJERA TRAŽI UMJERENOST, NE PRIHVATA NI IFRAT/PRETJERIVANJE NI TEFRIT/NEDOSTATNOST

Eto tako smo vas učinili ummetom koji je umjeren da bi vi bili svjedoci  drugim ljudima i da bi Poslanik bio svjedok vama.“(Bekara ,143.)

Pri prakticiranju i razumjevanju naše vjere, potrebno je voditi računa o dvije stvari. Jedno je ifrat a drugo tefrit. Ifrat je pretjerivanje po nekom pitanju a tefrit je lijenost i manjkavost ili nedostatnost u nekom poslu. Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti.

Istikamet je da u svakom poslu budemo daleko od ifrata i daleko od tefrita a najbolji primjer za to je Pejgamber s.a.v.s. koji je vjeru živio prema znanju/ilmu u skladu. To podrazumjeva slijeđenje učenja Ehli sunneta na polju vjerovanja, zatim na polju fikha slijeđenje jednog od četiri hakk mezheba i na polju duhovnog odgoja slijeđenje jedng istinskog poznavaoca tesavvufa.

Stranica 1 od 3