Kao što je poznato, imam Gazali, k.s., bio je od onih učenjaka koji su dostigli stepen mudžtehida. U prvo vrijeme odbacivao je tesavufsko znanje. Nije vjerovao u nauku tesavufa. S druge strane, njegov brat nije bio mnogo učen, ali je bio od ljudi tesavufa, bio je u jednom od tarikata. Brat nije običavao klanjati namaz za imamom Gazalijem, k.s. Jednog dana pozva ga njihova majka i upita: “Sine, zašto ti ne klanjaš namaz za svojim bratom? Znaš koliki je on alim. Ljudi mu dolaze sa svih strana svijeta kako bi našli rješenje za svoje probleme. Svi imaju koristi od njega. Obični svijet, pa čak i alimi, posjećuju ga i dolaze sa raznim pitanjima. U ovom kraju nema većeg alima od njega. Pa, je li onda uredu to što ti ne klanjaš za njim?” Brat odgovori: “Majčice, ja za njim ne mogu klanjati.” Majka će ljutito: “Kako ne možeš? Ljudi mu dolaze sa svih strana, a ti govoriš da ne možeš za njim klanjati?!” Na majčino insistiranje brat popusti i reče: “Dobro, radi tebe ću otići i klanjati za njim.” 

Na početku 18. godine po hidžri, u Hidžazu se desila jako velika suša. Ta godina je prozvana «godina pepela». Zbog nedostatka kiše, suha zemlja je zadobila oblik pepela, pa ju je vjetar raznosio kao pepeo.
Okolno stanovništvo bi zbog hrane dolazio u Medinu u velikom broju; uz to, divlje životinje su se zbog gladi počele približavati ljudima. Halifa hz. Omer, r.a., je podijelio svu hranu iz bejtu-l mala narodu. Posebno pomoć koja je došla sa karavanom iz Basre, Egipta i Šama podijeljena okolnom stanovništvu. Još od ranije hz. Omer, r.a., koji je inače jeo hljeb zadrobljen u mlijeko, za vrijeme suše nije ništa jeo osim hljeba i maslina, zbog toga mu se boja promijenila i poprilično je smršao. Ova suša je trajala devet mjeseci, u tom periodu mnogo ih je umrlo od gladi.

Za vrijeme hilafeta hz. Omera, r.a., 14. godine po hidžri, dogodio se poznati rat Kadisijje između Arapa muslimana i Iranaca. U tim danima komandant muslimana Sa'd b. Ebi Vakkas, r.a., nije mogao stajati na nogama zbog bolesti od čira koja mu se raširila po tijelu. Zbog toga je izašao na balkon u kasarni s kojeg je, naslanjajući se prsima na jedan jastuk, počeo upravljati vojskom.
U istoj zgradi se nalazio uhapšeni junak Ebu Mihdžen koji je bio poznat po svojoj poeziji. Taj pjesnik, u prošlosti poznat i po pijanstvu, napisao je u jednoj svojoj pjesmi nekoliko stihova, u njima opisivajući i hvaleći vino.
On je uhapšen zbog svojih nekih grešaka i zbog stihova u kojima hvali vino.

Za vrijeme Muhammed Šemseddin Hanefija, k.s., (u. 847/1443), jednog od velikih evlija koji je živio u Egiptu, Sultan Feredž je zbog gađanja (streljaštva) iz razonode, s vremena na vrijeme sa ljudima gađao strijelom koja nije imala zašiljen željezni vrh. Jednog dana Šemseddin, k.s., se usprotivi toj sceni. Međutim, i Sultan se usprotivi njemu grubim riječima:

- Je li država moja, ili tvoja?

Šemseddin, k.s., odgovori:

- Država nije ni tvoja ni moja. Ona je Allahova, Onoga koji je jedan jedini i koji uništava.

Po završetku razgovora, Šemseddin, k.s., slomljenog srca napusti to mjesto. Nakon nekog vremena Sultan se razboli od turbekoloze. Skoro da je umro. Veliki broj doktora je dolazilo da ga izliječi. Međutim, svi su ostali bespomoćni. Na kraju jedan pametni čovjek blizak Sultanu, podsjeti da ova bolest može biti kazna zbog toga što je slomio srce Šemseddin Hanefiju, k.s. Na to Sultan, šaljući izaslanika Šemseddinu, k.s., odabra put zadobijanja srca.

Jednom davno je živio jedan veoma pametan i mudar čovjek pod imenom Šenn. Jednog dana je, da bi se oženio i da bi našao ženu pametnu poput sebe, uzjahao konja i krenuo na put. Na putu je sreo jednog čovjeka koji je išao prema svome selu. Šenn mu se pridružio, pa ga upita:

- Hoću li ja tebe opteretiti ili ćeš ti mene? 

- Kakav je to govor? Dok smo oba na konju kako da se opteretimo?

Nakon što su se približili selu Šenn je vidio požnjeveno žito, pa upita:

- Je li ovo žito pojedeno ili nepojedeno?

- A, neznalice čovjeka! Vidiš žito u klasu i još pitaš je li pojedeno ili ne?