“Hubbü’l-vatan mine’l-îman” kaže naš Resul. „Ljubav prema domovini je od imana.“

Neki alimi hadisa kažu da ove riječi koje se u djelima Mevlane i Imam-i Rabbanija, k.s., spominju kao hadis ne mogu biti hadis. Ova nesuglasica se kao i kod drugih izreka koje se spominju u tesavvufskim knjigama prihvata kao 'prenošenje hadisa kešfom'.  Mi ćemo se izbjeći tu raspravu i usmjeriti se na njeno značenje. Vatan odnosno domovina znači mjesto gdje je jedna osoba odnosno zajednica rođena, odrasla, gdje obitava odnosno gdje provodi svoj dunjalučki život.  Zaključujemo: Ljubav prema domovinu je prirodna ljudska emocija. Bio vjernik ili ne, svaki čovjek voli svoj zavičaj. To je najviše zbog uspomena koje ga vežu za taj prostor. Rekli smo da svaki čovjek po svom fitretu u srcu ima emociju, ljubav prema rodnom zavičaju. Tako isto i muslimani. Znamo da je Pejgamber, s.a.v.s., prilikom činjenja hidžre izlazeći iz Mekke sa brežuljka Hazvera, okrenuo se prema gradu i rekao: „Tako mi Allaha, ti si najbolje i najdraže mjesto koje je Allah stvorio. Meni nema ljepšeg i dražeg doma od tebe. Da nisam primoran, nikad se ne bih odvoio od tebe, nebih te mjenjao za drugi dom.“

Iman je čvrsto vjerovanje u Allahovo dž.š. postojanje i jednoću, zatim vjerovanje da je Muhammed Allahov rob i Poslanik, s.a.v.s. To je prvi korak i uslov ulaska u Islam, i sažeto je u ''kelime –i šehadetu''. Svako ko ovu svetu rečenicu izgovori jezikom i potvrdi srcem, on vjeruje i smatra se muminom i muslimanom.

U leksičkom smislu, ''džennet'' znači bašča, mjesto ispunjeno biljem i drvećem. U teološkoj terminologiji, Džennetom se naziva mjesto pripremljeno za vjernike i ispunjeno raznovrsnim blagodatima. Džennet, i život u njemu, je vječan. Svi koji dođu pred Gospodara sa imanom i dobrim djelima, ući će u Džennet. Vjernici koji umru kao griješnici, ukoliko im Allah ne oprosti, nakon što odsluže kaznu za grijehe, ući će u Džennet i u njemu vječno ostati...

Kako saznajemo iz Kur'ana časnog, Džennet je mjesto prostrano koliko su nebesa i zemlja. Vjernici će se u njemu napajati iz rijeka od mlijeka i meda, i vodom čiji se ukus ne kvari. Tamo niti je pretoplo niti prehladno. U Džennetu je raznovrsno voće, vinogradi, mnogobrojne vrste ptičijeg mesa. Tamo će biti sve što požele duše Džennetlija.

Kur'an-i kerim je najčasnija i najsvetija Knjiga na Zemlji. Toliko je sveta da je postizanje sreće moguće samo uz slijeđenje te Knjige.
Kur'an časni je Allahova riječ, koju je Allah posredstvom Džebraila, a.s., dostavio Poslaniku, s.a.v.s. Čitanje/učenje riječi ove Knjige donosi sevap a njeno značenje je zakon po kojem muslimani postupaju.
Kur'an-i kerim ne liči ni na jednu knjigu. Niko je ne može promijeniti; riječi zamijeniti nekom drugom, niti bilo koji prijevod može izmijeniti značenje.
Kur'an-i kerim je vječna mudžiza, i njenoj ljepoti nema kraja. Da se svi ljudi i džinni okupe ne bi mogli napraviti niti nešto slično najkraćoj suri.
Kur'an-i kerim ima nevjerovatno dejstvo na čovjekovu dušu. Oni koji su čistog srca, dok čitaju i razumjevaju Kur'an padaju u stanje duhovne opijenosti, usljed čega im se bude najdublje emocije.

Umra, u leksičkom smislu znači posjeta/zijaret. U teološkoj terminologi umra obuhvata tavaf oko Kabe i saj između Safe i Merve. Umra se može obaviti u svakom periodu, međutim na dan Arefata i u danima Kurban-bajrama umra je mekruh.

Umra je sunnet mueked/pritvrđeni sunnet. Prema malikijskom mezhebu, tj prema Imamu Maliku umra je također sunnet mueked, ali prema Imamu Šafiji, umra jedanput u životu je farzi ajn. Prema hambelijskom mezhebu umra je farzi ajn i to odmah nakon otvaranja mogućnosti.

Odlazak na put i posjeta ovim mubarek mjestima, zbog hadždža i umre je ustvari pokazatelj ljubavi prema uzvišenom Stvoritelju.

Strahovanje i nadanje su dvije temeljne karakteristike ahlaka vjernika. Ta dva svojstva, vjernika drže u ravnoteži. Pomoću njih hodi putem istine, čini dobra djela, i čuva ih. Opisujući vjenike, uzvišeni Allah, kaže:
''Oni, sa strahom i nadom ustaju iz svojih postelja, kako bi Gospodaru ibadet činili'' (Sedžda, 32/16)
Strah od Allaha i nadanje Allahovoj milosti je pokazatelj ispravnog imana. To dvoje liči na dva krila ptice. Kako god ptica ne može letjeti samo sa jednim krilom, isto tako ni osoba koja se boji Allaha a ne vjeruje u Njegovu milost ne može ispravno vjerovati.

Ovaj svijet je svijet iskušenja. Kada se čovjek suoči sa iskušenjima i teškoćama treba da pokaže strpljenje/sabur i čini sve kako bi prošao taj ispit, jer ustvari, i nema druge opcije.

Čovjek će biti iskušavan bolešću, nepravdom, prirodnim nepogodama, smrću bližnjih i drugim raznim nedaćama, koje su zapravo svaka za sebe ispit i iskušenje. Uzvišeni Allah kaže:

''Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote. A ti (Poslaniče) obraduj izdržljive! One koji kad ih kakva nevolja zadesi samo kažu: 'Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.' Njih čeka oprost Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu.'' (Bekara, 155-157)

Naš Gospodar kome nema slična i koji je iznad svih nedostataka stvorio je jedan savršen svijet iskušenja. U Njegovom stvaranju i u svemu onome što je On stvorio nema nikakvog nedostatka. Sve se odvija po Njegovom znanju na jedan savršeno skladan način. Nedostaci su samo pojmovi koji se pojavljuju u čovjekovom razumu vezano za iskušenja. Sva stvorenja koja liče jedna na druge i koja različitim osobinama, oblicima i bojama upotpunjuju jedni druge, provode taj božanski poredak. I čovjek je također tu zauzeo mjesto kao dio koji nosi značajno breme odgovornosti tog poretka.

Koliko je važno raditi, važno je i odmoriti se, opustiti i relaksirati. Odlazak na odmor je aktivnost za koju ljudska priroda ima potrebu, kako zbog otklanjanje umora tako i zbog skupljanja energije i podsticaja za još plodonosniji rad, naročito jer uslovi savremenog života u kojem se nalazimo zahtijevaju neophodan odmor, opuštanje i relaksaciju u granicama dozvoljenog. Raditi isti posao sa istim ljudima pod istim uslovima, pa čak i biti na istom mjestu tokom cijele godine, kod čovjeka može proizvesti zamor, dosadu i prezasićenost. Zbog toga, ljudi čiji su uslovi rada monotoni osjećaju još veću potrebu za promjenom. Odmor i opuštanje su uvijek išli uz potrebe kao što su jelo, piće i spavanje.

Sve stvoreno u kosmosu kreće se u skladu svojegravitacijske sile, a sâm kosmos se kreće po Božijoj odredbi. Svako to kretanje događa se u skla- du apsolutne moći Gospodara svjetova i vodi Njemu. Sve stvoreno spominje i veliča svoga Gospodara i na svoj način teži Njemu. Kada je riječ o čovjeku, on sa ljubavlju pohranjenom u svojoj čistoj prirodi (fitret) također teži svome Gospodaru. Došao je od svoga Gospodara i sigurno će se opet Njemu vratiti.
U osnovi svih tih kretanja nalazi se ljubav (muhabbet). Kada bi se ljubav odvojila od kosmosa i čovjeka, kosmos bi postao besmislen, besciljan i prazan, a ljudi bi postali beživotna trupla bez energije, nade i nastojanja. Može se reći da je ljubav srž i duša našeg života. Sve zapovijedi i naredbe našeg Gospodara izražavaju poziv bliskosti Njemu, upućen sa ljubavlju. Svaka naredba je poput duhovnog užeta koje približava Njemu, a svaka zabrana je uklanjanje prepreka koje mogu prekinuti uže ljubavi (muhabbeta) pruženo prema Njemu.

Pretraga