Semerkand je jedan od najstarijih gradova Srednje Azije, u Turkmenistanu, koji se nalazi na obali rijeke  Zerefsan u oblasti Ma Wara'un-Nahr1 ( predstavlja područje između rijeka Amu Darja i Sir Darja). U gradu prvo naseljeno mjesto prije islamizacije jeste Afrasjab, brdo koje su zauzeli  trurski i iranski  legendarni junaci. Bio je glavni grad Sogdijanske pokrajine Persijskog carstva. Nakon različitih civilizacija koje su se protezale i obitavale na tom prostoru hiljadama godina, u 8.stoljeću prelazi u ruke muslimana. Nakon toga, od 11. do 12. stoljeća grad se vrlo brzo širio prema južnoj strani te postao kulturni i trgovinski centar  tog vremana.

Semerkand je bio pod dominacijom Samanida (892-999), Karahanida (840-1212), Seldžuka (1038-1157), Mongola (12-14st.) Timuraca (14-15.st) i Ozbeka. Kasniji period nakon ruske okupacije u 19.st. grad je počeo da gubi na značaju. Nakon pada komunizma u novonastaloj drzavi Ozbekistanu on postaje jedan od važnih gradova.

Allah, dž.š., kuneći se vremenom u Kur'an-i Kerimu kaže: “Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Al-Asr, 1-3) Imam Šafija o ovoj suri je kazao slijedeće: “Da ljudima nije objavljeno ništa osim ove sure, (sa porukama i značenjima koje nosi) ova sura bi im bila dovoljna.” Naznačeno je da ova sura (u sažetku) sadrži sva Kur’anska znanja. Zato što je sva Kur’anska znanja moguće sabrati u slijedeća četiri polja koju su sažeta u ovoj suri: Iman, Salih amel (dobra djela), naređivanje dobra i sprečavanje zla.” Kažu vrijeme je novac. Znači vrijeme je najveće blago. Jedan sat proveden u imanu je najdragocijeni trenutak života.  Džunejd Bagdadi, k.s., kaže: “Dobro iskoristite blago vremena. Ono nam samo jednom dolazi u ruke, jesil ga ispustio, više ga nikad za nikad nećeš dobiti. Nema vrijednijeg blaga na dunjaluku od vremena.” Na dunjaluku se svaki trenutak samo jednom doživljava, on se više nikad ne vraća. Zato su Allahovi prijatelji svaki svoj uzdah (nefes) koristili kao da im je posljednji. Iz tog razloga su sufije sebe opisale kao ‘ibnul vakt’ ili sinove vremena, a to znači svaki trenutak biti budan, biti uvijek u ‘huduru’. 

Stranica 4 od 4

Pretraga