Komšija je osoba izvan naše porodice s kojom dijelimo mnoge životne uslove. Kao što su nam komšije osobe koje s nama dijele istu zgradu, ulicu, također, naše komšije su i ljudi koji s nama dijele isti put, istu školu, isto radno mjesto, istu tržnicu, isto prijevozno sredstvo.

Naša vjera pravog komšiju opisuje kao osobu koja pomaže svog komšiju kad zapadne u siromaštvo, koja mu kada  zatraži pozajmi novac, koja mu čestita kada postigne neko dobro, koja mu izrazi saosjećanje i pruži utjehu kada ga zadesi nešto loše, koja ga obiđe kada se razboli, koja mu klanja dženazu kada umre i kao osobu koja nikada ne nanosi bol svome komšiji. Ovo su istovremeno i komšijske obaveze i prava.

“I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha, u kojeg vjerujete.” (Ma’ide, 88)

“...Koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika... koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (A’raf, 157)

Sa aspekta konzumacije određene vrste hrane ili pića, osnovno je da ta hrana odnosno piće bude mubah (dozvoljeno). U suštini, sve stvari su stvorene da bi se ljudi koristili njima. Stoga, sve ono što je u svojoj osnovi čisto i što nije štetno za čovjekov razum i zdravlje - meso određenih vrsta životinja, proizvodi poput pšenice, ječma, riže; voće, povrće i razne vrste čistih napitaka - su halal, i mogu se jesti odnosno piti.

Međutim, neke stvari, zbog toga što su štetne i što su u suprotnosti sa razumom i stvarnim potrebama čovjeka, u našoj vjeri su zabranjene za jelo i piće.

Riječ mezheb je izvedenica iz korjena „ z-h-b“ - ići, hoditi - i znači put kojim se ide, put kojim se hodi. U fikhskoj terminologiji mezheb znači vjerovanje i vjerski propisi jednog mudžtehida na način kako je on to razumio. 

IDŽTIHAD U STOLJEĆU SREĆE (ASR-I SAADET)

Naredbu „Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite“ (Hašr 7), bez sumnje, najbolje su razumjeli i to na najljepši način primjenili plemeniti ashabi, radijallahu anhum. U Stoljeću sreće svako je svoju bol iznosio Resul-i Ekremu, sallallahu alejhi ve sellem, kod njega nalazio rješenje i od njega lijek dobijao. Pejgamberov, sallallahu alejhi ve sellem, odgovor bi bio dokaz koji bi svakoga obavezivao i bio bi jedan vjerski propis, a ono za šta se da propis nije bilo potrebno ponovo pitati. Vjerski propisi bi bili obzanjivani direktno od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Resula ili bi bili obznanjeni kao posljedica nekog događaja ili pitanja. Bez nužde nijedan ashab ne bi se usuđivao dati neki propis ili učiniti idžtihad. Tih nekih nužnih situacija je bilo, međutim, posljednju riječ bi opet davao naš Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem. Navest ćemo jedan primjer.

Koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju i koji u onaj svijet čvrsto vjeruju. (En-Neml, 3)

Namaz je jedan od 5 islamskih šartova. Namaz je također naredba Uzvišenog Allaha: Namaz obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji namaz obavljaju i vi obavljajte! (El-Bekare, 43)

Uslovi da bi namaz bio farz – obligatan:

  • Biti musliman: namaz nije obaveza nemuslimana jer uslov za namaz jeste iman u Allaha.
  • Biti pametan i razuman: umno poremećene i nezdrave osobe nisu dužne obavljati namaz. No međutim, ukoliko se osoba izliječi od ludila u toku namaskog vremena taj namaz joj spada u obavezu.
  • Biti punoljetan: nepunoljetna djeca nisu obavezna izvršavati namaz. No, roditelji su ti koji su dužni djecu navikavati na namaz već od njihove sedme godine. Poslanik (a.s.) kaže: naredite svojoj djeci obavljanje namaza kada navrše sedmu godinu života (TemelİlmihalBilgileri, Şemseddin Bektaşoğlu, Semerkand Yayınları)

Riječ "džamija" je arapskog porijekla nastala od korjena "džem" što znači mjesto okupljanja, a riječ ''mesdžid'' od korjena ''sedžd'' što znači mjesto obavljanja sedžde.

U prvo vrijeme džamijom se nazivala samo bogomolja u kojoj se pored dnevnih namaza klanjala i džuma namaz a mesdžidom su se nazivala mjesta gdje su se obavljali dnevni namazi. Vremenom, kada su se gradovi počeli širiti, i kada je postalo nemoguće da se džuma namaz klanja samo na centralnom mjestu, džamija i mesdžid su počeli da se razlikuju samo po vrsti građevine. Džamijom su nazivane veće građevine koje su imale munaru a mesdžidom su nazivani manji prostori predviđeni za obavljanje ibadeta ali bez munare.

Grijeh je svako ružno djelo koje je naša vjera zabranila. To su sve radnje i riječi koje imaju loše posljedice. Grijeh je suprostavljanje Allahovim emrovima, prelaženje Njegovih granica, zapostavljanje islamskih dužnostI.

Allah Teala kaže: ''Ostavite i javne i tajne grijehe. Jer za grijehe sljeduje kazna'' (Enam, 120)

Umra, u leksičkom smislu znači posjeta/zijaret. U teološkoj terminologi umra obuhvata tavaf oko Kabe i saj između Safe i Merve. Umra se može obaviti u svakom periodu, međutim na dan Arefata i u danima Kurban-bajrama umra je mekruh.

Umra je sunnet mueked/pritvrđeni sunnet. Prema malikijskom mezhebu, tj prema Imamu Maliku umra je također sunnet mueked, ali prema Imamu Šafiji, umra jedanput u životu je farzi ajn. Prema hambelijskom mezhebu umra je farzi ajn i to odmah nakon otvaranja mogućnosti.

Odlazak na put i posjeta ovim mubarek mjestima, zbog hadždža i umre je ustvari pokazatelj ljubavi prema uzvišenom Stvoritelju.

Stranica 1 od 3

Pretraga