Kloniti se krajnosti

Po pitanju razumjevanja i življenja vjere moramo paziti na dvije opasnosti:  ifrat (pretjerivanje) i tefrit (manjkavost). Ifrat je prelaziti sve granice i pretjerivati po nekom pitanju, a tefrit je, suprotno tome, lijenost, bezvoljnost, zanemarivanje ili nepridavanje nikakvog značaja nekom poslu ili djelu. Ukratko, prelaziti određene granice je pretjerivanje, a zaostajti i popuštati je manjkavost.

Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno, traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u oproštajnoj hutbi kazao:

„O Ljudi! Čuvajte se pretjerivanja. Razlog propasti prijašnjih ummeta je njihovo pretjerivanje u vjeri.“ (Ibn Hišam, Sira)

 

Ummet sredine

Uzvišeni Allah u Kur'an-i Kerimu ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, je opisao kao „srednji ummet“.  Izraz „srednji ummet“ spomenut u Kur'anu podrazumjeva da budemo oni koji slijede srednji put, koji su umjereni i promišljeni i koji su daleko od pretjerivanja.

Pretjerivanje i ravnodušnost (zanemarivanje) su oblici ponašanja koje naša vjera ne prihvata i na koje ne gleda blagonaklono. Razumno ponašanje je postupati umjereno slijedeći srednji put.

Pretjerivanje i drsko ponašanje, bilo  djelima ili riječima, negativno utječu na ljubav, slogu i međuljudske odnose (solidarnost), otuđuju društva i pojedince jedne od drugih, pa čak ih vodi ih ka neprijateljstvu i  nespokojstvu.

Najljepše riječi, postupci i djela su ona koja su umjerena. Najljepši ahlak se postiže sa  umjerenošću.

Između agresivnosti i kukavičluka nalazi se hrabrost i to je osobina koja se prima i koja je hvale vrijedna. Agresivnost i kukavičluk su ružne i pogrdne osobine; hrabrost je pohvaljena osobina. Rasipništvo i škrtost su osobine koje se također osuđuju, a darežljivost je pohvaljena.

Agresivnost i rasipništvo su pretjerivanje, kukavičluk i škrtost su manjkavost, a srednji put je hrabrost i darežljivost. Musliman ide srednjim putem. Musliman nije sklon pretjerivanju i drskom ponašanju.

Umjerenost je opis ovog lijepog ummeta. Jedna od njegovih osobina jeste držati se umjerenosti. Naš Gospodar po ovom pitanju kaže u Kur'an-i Kerimu:

„Eto tako smo vas učinili ummetom koji je umjeren da bi vi bili svjedoci  drugim ljudima i da bi Poslanik bio svjedok vama.“(Bekara, 143)

Naš uzor i vodič, Ponos svijeta, sallallahu alejhi ve sellem, nam je pokazao umjerenost u svim stvarima: jelu, piću, odjevanju, sjedenju, ustajanju, pričanju, u porodičnom životu, pri ponašanju sa ljudima, u džihadu, ibadetu, itd. Njegovim lijepim ahlakom (ponašanjem) su se okitile sve muttekije koje su ga slijedile, svi istinski alimi koji su stekli čast da budu njegovi nasljednici i svi Allahovi dostovi (prijatelji). Svi oni su vodili jedan život koji je bio umjeren i daleko od od bilo kakve pretjeranosti i drskosti. Postali su poslanički primjer i uzor osobama oko njih i to će biti do Kijametskog dana.

 

Umjerenost u ibadetima

Naša vjera ne samo da ne dozvoljava pretjerivanje i drsko ponašanje u svakodnevnom životu, također, ona ne dozvoljava pretjerivanje i prisilu i u ibadetima. Naš Gospodar je kazao:

 

„Ne objavljujemo Kur’an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji.“ (Taha, 2,3)

U vjerskim izvorima postoji mnogo predaja u kojima naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem naređuje i preporučuje umjerenost svome ummetu, kako u ibadetima tako i u svim drugim stvarima.

Prema predaji od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, jedna grupa ashaba je otišla do Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, mubarek kuće i pitala o njegovom ibadetu. Nakon što im je predočen Poslanikov ibadet, sallallahu alejhi ve sellem, zaključili su: „S obzirom da su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oprošteni svi grijesi, i prijašnji i budući, on zbog toga treba da malo čini noćni ibadet.  Međutim, naše stanje se ne može porediti sa njim.“ Jedan je odlučio da će svaku noć provoditi u ibadetu, drugi da će svaki dan postiti, a treći da se neće nikako približavati svojoj hanumi. Kasnije je vijest o ovome došla do Poslanika ,sallallahu alejhi ve sellem, pa ih je pozvao i rekao im: ''Kazali ste to i to. Allahom se kunem, da se ja najviše bojim Allaha, i najviše se čuvam Njegovih zabrana, ali, opet, nekad postim nafilu post, a nekad i ne postim, noću klanjam, a i spavam, a bivam zajedno i sa svojim ženama (to je moj sunnet). Ko okrene glavu od mog sunneta nije od mene.'' (Buhari, Muslim, Nesai)

Ovi ashabi su se odlučili na ovakve postupke jer su smatrali da Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije potrebno da čini mnogo ibadeta budući da su mu svi grijesi oprošteni, kao što se i spominje u drugom ajetu sure Feth, a što se tiče njih, smatrali su da će čineći više ibadeta i oni stići do oprosta. Međutim, čim je naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, čuo za to odmah je reagovao i pojasnio da takav postupak znači udaljavanje od umjerenosti i nije ispravan pa makar bio i sa dobrim nijetom.

Abdullah ibn Amr ibn As, radijallahu anhu, pripovijeda: „Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, su prenesene moje riječi: 'Tako mi Allaha, sve dok sam živ danju ću postiti, a noću klanjati'. Pozvao me je i upitao: 'Kazao si tako i tako, da li je to istina?' Odgovorio sam: 'Da tako sam rekao, Allahov Poslaniče!' Kazao je: 'Ti nemaš snage za to. Ponekad posti, a ponekad nemoj postiti. Ponekad ustani na noćni namaz, a ponekad spavaj. U mjesecu tri dana posti (nafilu post). Jer Uzvišeni Allah dobra djela nagrađuje desetorostruko. Ta tri dana zamjenjuju godinu posta.' Rekao sam: 'Ja imam snage za više od toga.' Kazao je: 'Onda posti jedan dan, a dva dana napravi pauzu.' Ponovo sam rekao: 'Ja imam snage za još više.' Kazao je: 'Onda jedan dan posti, a jedan preskoči. To je Davudov, alejhi-s-selam, post. To je najvrijedniji post.' Kada sam ponovo rekao: 'Ja imam snage za još više', kazao je: 'Nema bolje od toga.''' (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizija, Nesaija)

Ovdje pažnju privlači to da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije smatrao ispravnim da se neko obaveže (zavjetuje) djelima koja će mu vremenom dozlogrditi i postati teška. Ono što se cijeni i što je ispravno jeste djelo koje se stalno čini pa makar bilo i malo.

Naša majka hazreti Aiša, radijallahu anha, pripovijeda: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao jednu hasuru. Noću bi je koristio kao zastor i iza nje bi klanjao namaz, a danju bi je sterao na zemlju i sjedio na njoj. Narod je počeo da dolazi Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da klanja kao i on. Vremenom se njihov broj poprilično uvečao. Na to im se, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo i kazao: 'O ljudi! Činite stvari za koje imate snagu. Sve dok vama ne dosadi, Allahu neće dosaditi da vam piše sevape. (Znajte) Allahu najdraža djela su ona koja su stalna pa makar i mala.'''

Ravija (prenosilac) ovoga hadisa kao lično zapažanje kaže: „Kada bi Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, porodica činila neko djelo, bila bi u tome postojana (ne bi ga više napuštala već bi ga stalno radila).“ (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Nesaija)

Sve ove predaje nam ukazuju na sljedeće: ne postoje granice po pitanju činjenja lijepog i ulaganja truda da se bude besprijekoran, međutim, često se dese slučajevi da oni koji kažu radiću najbolje i tako djeluju,  vremenom zapadnu u nekakve vesvese (slutnje, sumnje), osjete zasićenje ili se umore. Eto, da se ne bi desile takve negativne stvari, naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je stalno preporučivao umjerenost u postupanju i naglasio da je najbolje ponašanje ono koje vodi računa i pazi na umjerenost.

 

Umjerenst je istrajnost

Umjerenost je Pravi put (siratu-l-mustekim), to je potpuna istrajnost. Insan se obavezno mora kloniti krajnosti (pretjerivanja i manjkavosti) kako bi bio umjeren u svome razmišljanju, promišljanju i u praktičnom ponašanju. 

U suri Hud, za koju je Ponos svjetova, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da ga je osijedila, naš Gospodar kaže: „Budi ustrajan na Pravom putu, kao što ti je naređeno.“ Znači, radi ono što ti je naređeno i nemoj sam od sebe pretjerivati a niti umanjivati.

Ne postoji nijedna toliko teška naredba niti toliko visok mekam/položaj kao što je biti istrajan i istinski paziti na istrajnost  po svakom pitanju. Jer istrajnost (istikamet) je paziti na umjerenost u ibadetima bez pretjerivanja i umanjivanja, i biti istrajan na Allahovom putu izvršavajući naredbe kako je naređeno - na najbolji način i koliko insan može. Zbog toga je najveći keramet istrajnost.

 

Voljeti ono što je Allah uzvisio

Jedna od stvari u kojoj se ide u krajnosti jeste voljenje i poštivanje stvorenja koje naša vjera prihvata kao svete.

Svako stvorenje je onoliko časno, poštovano i sveto koliko je blisko i vezano za Uzvišenog Allaha. Naprimjer, kada se kaže nekom stvorenju Allahov pejgamber, Allahov dost, Allahova kuća, to onda tom stvorenju daje jednu posebnu vrijednost i svetost.

Mi trebamo voljeti ono što Allah voli, uzvisivati ono što je Allah uzvisio, iskazivati poštovanje onome čemu je Allah dao vrijednost. To zahtijeva naš iman, poštovanje i ljubav prema Njemu Uzvišenom. Istovremeno to je i mjerilo imana i edeba  koji se nalazi u srcu. O toj istini se u Kuran-i Kerimu kaže:

Eto toliko! Pa ko poštiva Allahova znamenja - znak je bogobojaznog srca. (Hadž, 32)

“Šeair“ su Allahova znamenja, odnosno, stvari koje ukazuju na Njega, upučuju na Njega, koje bude ljubav prema Njemu. Naprimjer, Safa, Merva, životinje za kurban se u Kur'anu pokazuju kao Allahov znamenja (šeair). Stoga, te stvari koje se vežu za Allaha su svete, prema svakoj od njih pokazuje se jedno prikladno (dolično) poštovanje.

Po pitanju svetih stvari na dva načina se zapada u pogrešku. Prvi je pretjerivati, a drugi je negirati ili zanemarivati ih. Odmah ćemo kazati da je pretjerivanje i labavost (ravnodušnost) po pitanju vjerskih stvari od šejtana. Najviše što obraduje šejtana jeste čovjekovo pretjerivanje. Pretjerati se može po svakom pitanju. Međutim, kada su u pitanju sveta stvorenja i svete stvari, mora se biti mnogo oprezniji zbog toga što  se to pretjerivanje tiče vjere. Jer kad se izgubi mjera u ljubavi, onda se ljubav pretvara u nepoštivanje (nepristojnost) onoga ko se voli. Ono što naša vjera traži od nas jeste umjerenost. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je po ovom pitanju postavio mjeru:

„O ljudi! Pažljivo govorite! Pazite se da vas šejtan ne navrati na proste stvari. Ja sam Muhammed sin Abdullahov i Allahov poslanik. Tako mi Allaha ja ne volim da me uzdižete više nego što me je Allah uzdigao.“ (Ahmed, Nesai, Ibn Kesir)

Hazreti Omer, radijallahu anhu, je posjetio sveti kamen „hadžeru-l-esved“ i nakon što ga je poljubio kazao je lijepe riječi i postavio mjeru:

„Ej kamenu! Ja znam da ti niti kome koristiš niti štetu donosiš. Da nisam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da te ljubi, ni ja te ne bih poljubio.“ (Buharija, Ebu Davud, Nesaija)

Znači, nije uslov znati zašto i kako je neka stvar sveta. Međutim, nakon što saznamo da nešto ima svetost kod Uzvišenog Allaha, mi trebamo iskazati poštovanje.

Prvi razlog pogrešnog odnosa prema svetim stvarima jeste neznanje. To znači ne znati prema kome i kako se ponašati. Zaključci po ovom pitanju - koji se donesu bez potpunog razumjevanja onoga što se pročita ili suprotno tumačeći ono što se čuje - jesu nerazumjevanje, a uzrok toga jeste gaflet (nemarnost).

Drugi razlog pogrešnog odnosa prema svetim stvarima jeste inat i fanatizam (zasljepljenost). To znači svjesno biti dušman svetim stvarima.

 

Naša posljednja dova je EL-HAMDU LILLAHI RABBI-L-ALEMIN

Više iz iste kategorije: « Čuvanje jezika Praštanje »

Pretraga