Živjeti ispunjeno u sadašnjem trenutku - Vukuf-i zaman

Pravilna ispunjenost sadašnjeg vremena ili vukuf-i zaman znači biti svjestan važnosti svakog trenutka. Tragalac za istinom mora znati koja su najhairnija djela za njega/nju i treba da ih i izvršava. Svoje vrijeme treba da ispuni činjenjem raznih zikrova, mora paziti na ponašanje svoga nefsa, a ako su njegova djela lijepa i dobra onda treba da je zahvalan. Zahvalnost je vrsta zikra. Ako je insan zagazio u ružna i loša djela odmah treba da se pokaje i da prigrli činjenje istigfara koji je također vrsta zikra. Insan se mora truditi da sve svoje prijašnje nedostatke i nepotpunosti izbjegne i odstrani od sebe. Sa svakim dahom koji udahne, čovjek treba provjeravati stanje svoga srca i da li mu je nefs u stanju smirenosti i zikra ili je u gafletu. Arifi za ovakav hal kažu da je to stanje ma’nevijatske pripravnosti.   

Tragalac za istinom mora misliti o tome da li je pod Allahovom zaštitom i kontrolom. Mora biti svjestan da će se vratiti Uzvišenom Allahu i da se približava smrti, mora raditi na tome da se probudi iz gafleta, a ako se ne probudi, mora znati da će sigurno jednog dana biti probuđen.

Tragalac za istinom mora mnogo raditi i u svakom trenutku mora biti usmjeren najuzvišenijim ciljevima. Biti budan i svjestan svoga cilja i biti svjestan svih stvari je zapravo svojstvo Allahovih alima i, kao takav, on je sebe uzeo pod stalni nadzor i sebe je opasao korisnim informacijama i znanjem. Takav insan svaki svoj pokret radi znajući da Allah sve vidi i sve zna te biva prosvijetljen Allahovim Nurom. U kojem god stanju da se nalazi, da li u stanju mirovanja ili pokreta, Dženab-i Hak vidi svaki hal.

Tragalac za istinom svaki dan i noć zasigurno mora da svede račun za svoja djela. Mora da vidi kako je provodio svoje dane i noći i čime je bio zauzet u tim trenucima. Ako su mu dani hairli prošli, onda treba da zahvaljuje Allahu, a ako su mu prošli ispunjenim lošim stvarima, onda za to potraćeno vrijeme mora činiti  hairli stvari kako bi kompenzirao štetu i iz srca se mora pokajati i vratiti se svome Stvoritelju.

Yakub-i Džerhi (k.s) pripovjeda: Moj šejh Alaeddin Attar (k.s) mi je ovo rekao: "Ako ti značenje nekog problema bude prikriveno, ne gubi vrijeme već prigrli istigfare i teobu. A ako osjetiš uzrok problema odmah se zahvali Stvoritelju i klanjaj Mu se. Ove dvije situacije koje sam ti rekao se zovu vukuf-i zaman odnosno pravilno i ispunjeno živjeti u datom trenutku."

 

Sadašnji trenutak je samo sad

 

Ako si arif kloni se brige za prošlost i budućnost, posveti se i dobro iskoristi trenutak u kojem si sad jer je priroda vremena takva i kloni se priča bilo jednom nekad davno.  Život na ovom svijetu nam je Allah dodijelio i njegov vijek je nepoznat, a sačinjen je od vremena. Vrijeme je bogatstvo naših života. Šta god da radili život izmiče, protiče i ide i njegov tok ne prestaje, to je bogatstvo koje se ne vraća. Svaki okončan dan nam se oduzima iz života. Ko god da uzaludno troši vrijeme taj uzaludno troši svoj život. Traćiti vrijeme ili život izvan pogleda njegove prave svrhe je zapravo nepoznavanje vremenskog nimeta i blagodati.

Da bi spoznali vrijednost vremena, potrebno je promijeniti našu percepciju. Kako god da vrijeme nazovemo, da li kao prošlost, sadašnjost ili budućnost, i koliko god da je ovakva podjela tačna za nas, najvažniji opis vremena je da je to ono što treba da iskoristimo maksimalno u korisne svrhe i to je ono što je sad trenutno prisutno. Prošlost je svršen čin, a za dolazak budućnosti nemamo garanciju. Vrijeme je kao novac koji, ako se ne troši u prikladne svrhe, izlazi iz cirkulacije i više nije u opticaju.  

Naši životi su sačinjeni od sadašnjeg trena i trenutnog uzdaha. U tesavufu ovaj vid poimanja vremena se zove vukuf-i zamani što ujedno i znači biti svjestan vremena i bitnosti svakog trena. Znak svjesnosti sadašnjeg trena jeste spoznati vrijednost svakog trenutka i samim tim naših života, svaki uzdah koju uzmemo da ga ne bi potraćili gafletom ne treba da se igramo i zamaramo sa prošlošću i budućnošću.  

Ljudi zamarajući se i baveći se prošlim vremenima ili budućim problemima troše uzalud momenat u kojem se nalaze i time uništavaju životno bogatstvo. Naši preci su, s ciljem da bi nas odvratili od ove štete, poručivali “Danas je danas, ovaj sat je ovaj sat i ovaj tren je samo ovaj tren.”  

 

Procijeniti i iskoristiti vrijeme

 

Cilj prethodno rečenih stvari je da se spozna vrijednost vremena. Vrijeme je zaista poput oštrog mača koji od jednom prođe i nestane. Proteklo vrijeme nije moguće vratiti i zbog toga vrijeme treba iskoristiti čineći zikr, preispitivanjem sebe, učeći Kur’an i s drugim sličnim ibadetima.

Jedno od najvrednijih stvari o kojima Allah Govori insanima jeste vrijeme u kojem stiču ili gube mnoge mogućnosti i vrijednosti. Svaki izgubljeni trenutak je blago koje se više ne može povratiti. Materijalna izgubljena dobra se vremenom mogu pridobiti i povratiti, ali izgubljeno životno bogatstvo je nemoguće povratiti. 

Gospodar nam Poručuje: “Tako mi vremena čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Al-Asr, 1-3)

Fahreddin er-Razi radijallahu anhu tefsireći suru Al-Asr kaže: “Uzvišeni Allah je vrijeme uzeo za zakletvu jer u vremenu ima mnogo raznih halova i događaja. U vremenu postoji sreća i tuga, zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, ali nešto što bi pariralo ili bilo na istoj ljestvici vrijednosti s vremenom tako nešto ne postoji.”

Za svakog od nas pojedinačno najvrednija stvar je naš život koja je ujedno i najoriginalnija  sržna vrijednost. Zbog toga se Allah i kune vremenom. Allah nam je dao noć i dan kao priliku ali je mnogi ljudi upropaste. Vrijeme je čisto i kompletno bez ikakvih manjkavosti, a insan je taj kojeg treba kriviti i koji je na gubitku.  

Resulullah, salallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu kaže: “Postoje dva nimeta/blagodati a koje većina ljudi ne iskoristi pravilno to su: zdravlje i slobodno vrijeme”. S ovim riječima Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, nam kaže da su zapravo oni koji iskoriste svoje vrijeme pravilno i ispunjeno, oni koji su uspješni i pobjednici.

Ako neko od insana cijeli svoj život provede u negaciji i gafletu naspram stvarnih vrijednosti i u zadnjem svom momentu učini teobu i u tom halu preseli on će dobiti džennet i vječnu sreću. U ibadetu proveden ovakav jedan tren je vremenski i životni najvredniji trenutak. Ne postoji ni jedno materijalno dobro na dunjaluku koje bi moglo čovjeku u jednom času donijeti ovakvu sreću što znači da jedan tren može biti vredniji od cijelog dunjaluka. 

Na dunjaluku se samo jednom tren živi i nikad se više vratiti ne može. Zbog toga Allahovi prijatelji svaki trenutak vide kao posljednju priliku i svaki svoj uzdah udišu kao da je posljednji. Zaista čovjekov život je vrijeme između uzdaha i izdisaja. Ako se udisaj ne izdahne životu nastupa kraj i tako je i obratno. Svaki udisaj i izdisaj je određen i njegov broj je za čovjeka skriven. Niko ne može reći ostalo mi je ovoliko ili onoliko zraka da udišem ili da ovoliko još vremena živim. 

Život insana se dijeli na troje. Jedno je prošlo vrijeme koje je ostalo sa dobrim ili lošim, drugo je vrijeme koje će tek doći a za koje insan ne zna hoće li dočekati i treće je sadašnji trenutak u kojem insan se nalazi i za njega se kaže da je to prilika. Šta god ima da se uradi treba sad uraditi jer će i ono proći. U hairli poslovima reći: “poslije ću uraditi” je zasigurno od šejtana. 

Allahova milost svim svjetovima Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, nam je poručio: “Iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti."

Život jednog vjernika je opisan u ovom ajetu gdje Allah Uzvišeni kaže: “Reci: "Klanjanje  moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.” (Al-An’am, 162)

Svaki korak ili radnja u vremenu, kao što je voljeti, spominjati i hvaliti, pripadaju samo Allahu. I ovo se neće nikad moći promijeniti jer robov svaki trenutak je kao drugi život a čiji izvor je Uzvišeni Allah. I na dunjaluku i na ahiretu insanu je potreban samo Allah. Na danu polaganja računa svi će biti pitani za četiri nimeta, a od kojih dva su u vezi vremena. Uzvišeni Allah će sve posebno upitati gdje su svoju mladost i preostali ostatak života potrošili. A druga dva nimeta za koje će ljudi biti pitani jesu imetak i znanje. 

Džunejd Bagdadi (k.s) kaže: “Bogatstvo vremena dobro iskoristite. Ono dođe samo jednom, ako ga ispustite, više se nikad ne može nadoknaditi. U cijelom kosmosu ne postoji vrednije bogatstvo od vremena.”

Hasan Basri (k.s) opisujući stanje sahabe-i kiram, radijallahu anhum, ovako je rekao: “Ja sam se susreo s takvim ljudima koji više štite svoje vrijeme i nastoje da ga ne upropaste nego što vi štitite  vaša zlata i srebra. Kako od vas neko ne bi volio da potroši svoje zlato ili srebro na nešto što mu neće donijeti dobit isto tako oni svoje vrijeme pažljivo štite čak ni jedan uzdah svoj ne potraće i sve to koriste samo u pokornosti Allahu Uzvišenom.”

Hazreti Alija, radijallahu anhu, je jedne prilike rekao hazreti Fatimi, radijallahu anha,: “Fatima! Kada praviš jelo pravi da bude lahko i da se ne treba puno žvakati. Žitka jela se brzo jedu dok suhu hranu mnogo treba sažvakati. Razlika između njih je pedeset puta činjenja tespiha i zikra. Nemoj da provodimo puno vremena za sofrom da ne bi propustili priliku čineći hairli poslove.”

U hair stvarima reći “nemoj sad uradit ćemo poslije” je zaista od šejtana. Kako nas je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, obavijestio da će koji tako kažu biti sigurno od onih koji će se kajati, tako je u svakom poslu. Kada insan dospije do stanja zrelosti tada i počinje njegova odgovornost gdje je insan odgovoran za svoje vrijeme. Svaki čovjekov posao koji uradi u trenutku mora biti vezan za činjenje ibadeta.  Najveći emanet koji je Allah dao insanu jeste vrijeme. Allah želi da insan iskoristi i zaštiti od propusta vrijeme koje mu je dato. U halalu i hairli poslovima život insana je obogaćen i zaštićen, dok je u haramu provedeno vrijeme uništeno i uzaludno. 

 

İbn’ul-Vakt ili sin vremena

 

Jedan od arifa Ebu Muhammed el-Džerir (k.s) kazajući “tesavuf, insan u vaktu u kojem živi od svih stvari koje treba da uradi je najhairnija stvar” je predstavio i najbitniju osobitost Allahovih prijatelja. Kada pogledamo kroz historiju, vidjet ćemo da se životi tako ispunjeni, živi, fajdali i potpuno predani Allahu ne mogu naći nigdje kao kod kâmil insana.

Arifi, opisujući sufiju, kažu “ibnu’l-vakt” ili sin vremena.  Ovaj opis znači da insan ono što je potrebno u datom trenutku da se uradi on to i uradi, drži se podalje od nepotrebnih stvari i besposlica te svoje vrijeme koristi onako kako je najhairnije za njegov din i za dunjaluk. Dobro poznavati vrijeme jeste činiti stvari koje će biti od koristi za naš dunjaluk i ahiret. Zaista u ovom našem vremenu najviše potraćeno i upropašteno bogatstvo je upravo vrijeme. Posebno mladalački dani se smatraju kao period igre i zabave. Mladalački dani i mladost su nam dati samo kao priprema za život na ahiretu.  

Nema ništa gore i žalosnije nego potrošiti taj mladalački period u besposlice.  Ali uprkos svemu mnogi od nas žive u prohtjevima naših nefsova, težimo da imamo dug život na dunjaluku i to sve nas čini zabrinutim i neispunjenim. Ovakvo stanje se zove “duga nada”. Duga nada učini insana tromim, lijenim, oslabi ga, vodi ga u besposlice, brine ga budućnošću i na kraju sahibiji duge nade samo nanesu teške ozljede. Kao preventiva ovakvom stanju su preporuke da treba žuriti u činjenju hajra i da ono što treba da se uradi da bude urađeno prve prilike.   

Pretraga