Uzvišeni Allah kaže:

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

„Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (Alek)

Ključ vrata nauke je čitanje, učenje. Cijeli univerzum i čovjekovo postojanje je jedna knjiga. Knjiga Allahovih ajeta... A Kur'an-i Hakim je srž, duša te knjige.

„Čitaj!...“ Savršeni poredak u svjetovima je srž nauke (znanja). A Islam je strana tog poretka koja je posvećena ljudskom rodu. Kompas za sreću na oba svijeta, Islam, je utjelovljenje nauke: nauka poznavanja Gospodara svjetova, nauka poznavanja stvorenoga, nauka poznavanja sebe...

U drugom stoljeću nakon hidžre, počelo se nazirati slabljenje u vjerskom životu. Sa novim osvajanjima i ulaskom novih ljudi u vjeru Islam se proširio na veoma široko područje, a to je donijelo i određene probleme. Alimi i dobri Allahovi robovi su ulagali veliki trud kako bi novim pripadnicima vjere objasnili Islam na ispravan način.

Učenjaci akaida su nastojali da ljudima dostave znanje iz oblasti akaida, učenjaci fikha su govorili o ibadetima, muhadisi o hadisu, mufesiri o tefsiru, znalci jezičkih nauka o arapskom jeziku. Oni su danonoćno radili da ožive ove nauke i istovremeno ih sačuvaju od bilo kakvih neispravnosti. I Allahovim izunom uspjeli su u tome. S druge strane, Allahovi dostovi, koji su bili nazivani imenima poput arifi, salihi, evlije, sufije i slično, okrenuli su se očuvanju i podučavanju ljudi edebu, ahlaku, ilahi ašku i čišćenju srca. Svoj himmet i gajret su trošili na tom polju. Tada su razvili metode odgajanja i čišćenja srca, sukladne ljudskoj prirodi.

U svakom tom poslu, osnovu i dokaz su uzimali iz Kur'ana i sunneta. Ne odvajajući se od puta ashaba i salih robrova koji su ih slijedili. Vjerski odgoj su prvo sproveli na vlastitim nefsovima a zatim svojim primjerom pokazali vrhunski ahlak drugim ljudima.

Kurban odnosno klanje kurbana, u vjerskoj terminologiji podrazumjeva klanje životinje koja ispunjava određene uslove, sa nijetom ibadeta, u određenom vremenu. Klanje kurbana je jedan vjerski hukum i za to postoje dokazi u Kur'anu, sunnetu i jednoglasan stav (idžma).

Uzvišeni Allah u Kur'an I Kerimu kaže:

''Klanjaj se Allahu i kolji kurban.'' (Kevser, 2)

U tefsiru ovog ajeta Muhammed b. Ka'b el-Kurazi kaže: Allahovi ajeti: ''Mi smo tebi uistinu darovali Kevser. Stoga  se klanjaj Gospodaru i kolji kurban!'' znače: Neki ljudi se klanjaju drugom osim Allahu, i njemu prinose žrtve, tj. kolju kurban. A Mi smo tebi darovali Kevser. Stoga neka tvoj namaz i tvoj kurban ne bude ni za koga osim za Allaha.''

Uzvišeni Allah u Kur'an i Kerimu kaže:  ''Vjernici su uistinu braća. Zato izmirujte braću i bojte se Allaha. Ne bi li vam se Allah smilovao.'' (Hudžurat)

Graditi bratsku vezu sa vjernicima i družiti se sa njima radi Allahovog zadovoljstva,  jedan je od najvažnijih puteva koji vode Allahovom zadovoljstvu. Naša vjera nam to naređuje i podstiče nas na to. Jer ljubav radi Allaha je jedna od najjačih imanskih veza. Postoji mnoštvo rivajeta koji govore o vrijednosti druženja sa vjernicima, muhabetu prema njima, i vrijednosti  međusobnog posjećivanja.

Većina naših dobrih prethodnika su rekli da je sevap i dobro djelo uspostaviti bratsku vezu sa što više vjernika. Stoga što u tom slučaju osoba u vremenu blagostanja živi veću ljepotu, a u vremenu teškoća im više podrške i pomoći, kao i pomoći na Allahovom putu.

Oni koji su se okupili oko jednog Rabbani alima, postavivši sebi za cilj hizmet ummetu, moraju dobro da znaju svoje vazife i edeb. Edeb u ovom poslu je temelj. U suprotnom ne može se ispoštovati hak prijateljstva i bratstva.

Allah dž.š. u Kur'anu kaže: 

„U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla.“ (Bekara 185.)

Ramazan je sultan svih dvanaest mjeseci. Ovaj mubarek mjesec sa postom, teravijama, Kur'anom, dijeljenjem na Allahovom putu vraća nas pravom putu, otvara srce za Allaha zikr i tefekkur.

VRIJEDNOST MJESECA RAMAZANA

Mjesec Ramazan je najčasniji i najbolji mjesec. Mjesec posta i mjesec Kur'ana. U njemu je počela objava Kur'ana časnog.

Ramazan je mjesec pokornosti, ibadeta, dobrote, dobročinstva, oprosta, milosti i postizanja Allahovog zadovoljstva.

Uzvišeni Allah u Kur'anu časnom kaže:

O vjernici čuvajte sebe i porodicu svoju od vatre...“(Tahrim, 6.)

A Poslanik s.a.v.s. nas uči kako da se čuvamo od te vatre. U hadisu kaže: “ Naredite im da rade ono što Allah dž.š. voli, a zabranite im da rade ono što On ne voli.“( Sujuti)

Temeljni cilj formiranja porodice jeste obezbjeđivanje zdravog potomstva. Svi smo čobani i svi ćemo odgovarati za svoje stado. Dijete je plod roditelja, i oni pomoću djece, na neki način, nastavljaju da žive. Dobro dijete koje čini dove za roditelja nakon njegove smrti,  je najveće bogatstvo, jer biva uzrok da se čovjeku djela i dalje pišu.

Svako dijete je predisponirano i za dobro i za zlo, šta će prevagnuti zavisi od uticaja roditelja i sredine.

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''O vjernici! Allaha mnogo zikr činite!''

Postoji mnoštvo ajeta i hadisa koji naređuju zikr i govore o važnosti istog, što pokazuje da je zikr nesumnjivo sebeb života za čovjeka.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Koja god se grupa ljudi okupi da bi radi Allahovog zadovoljstva zikr činili, sa neba se čuje jedan glasnik koji kaže: 'Raziđite se oproštenih grijeha, i Allah vam je grijehe pretvorio u sevape.' (Imam Ahmed, Musned)

Vrijednost zikra se ne mjeri po tespihu, tekbiru, tehlilu ili slično, istinski zakir je svako onaj ko se pokorava Allahu i radi njega uradi jedan posao.

Said ibni Džubejr r.a. i drugi alimi navode sljeeće:

''Zikr medžlisi se sastoje od izučavanja halala i harama. Kako ćeš nešto kupiti kako prodati. Kako klanjati namaz, kako postiti. Kako se oženiti ili razvesti i slične mesele.''

Putopisci Azije za Semerkand su nerijetko koristili termin ''glavni grad svijeta''. Opisujući ga, govorili bi sljedeće: 'Semerkand je jedan veličanstven grad, koji osvaja starim građevinama, prekrasnim džamijama i turbetima koji posjeduju nesvakidašnju ljepotu.' 

Semerkand je jedan od najstarijih gradova srednje Azije.  Njegovo prvo ime je bilo Marakan. Zbog svog geografskog položaja i prirodnih dobara Semerkand je uvijek bio meta velikih vojnih sila. 329. godine prije milada se nalazi pod vladavinom Aleksandra Velikog, u 6. stoljeću prelazi u ruke azijskih turaka a u 8. stoljeću dolazi pod vlast muslimana i tada doživljava svoj procvat. Poslije dolazi pod okupaciju  Samanida, zatim preuzimaju Karahanidi, potom Selćuci i Harzem Šahovi. 

Poslije dolazi pod okupaciju Mongola i biva potpuno uništen.  Nakon toga u periodu Timura ponovo oživljava. 1365 godine Timur ponovo podiže i gradi ovaj grad te ga proglašava glavnim gradom Ozbekistana.  Glavni grad ostaje do 1930. godine. Danas iako to nije, nimalo nije izgubio na svojoj vrijednosti i važnosti. 

Znak muslimana

Istišara je dogovor, savjetovanje po bilo kojem pitanju sa čovjekom ili ljudima čije je znanje, stručnost i ahlak provjeren tj. siguran, sa ciljem pronalaska najboljeg mogućeg rješenja.

Istišara je znak muslimana. U Kur'anu časnom, u suri Šura, pohvaljeno je savjetovanje među vjernicima. U suri Imran u 159. ajetu Gospodar se obraća Poslaniku s.a.v.s. riječima: '' Savjetuj se (sa onima koji te slijede)''. Poslanik s.a.v.s. se, slijedeći ovaj ajet, savjetovao sa ashabima po svim pitanjima koja su bila izvan objave.

Prenosi se da je Ebu Hurejre r.a. rekao: ''Nisam vidio nikoga ko se više od Poslanika savjetovao sa prijateljima.'' U suštini, Poslanik s.a.v.s. nije imao potrebu za mišljenjem drugih, stoga što je bio nosioc objave i posjednik fetaneta (poslanička pronicljivost), međutim unatoč tome on s.a.v.s. je taj koji je najviše činio istišaru. Prema riječima, uleme to je činio kako bi ummetu bio primjer i kako bi im ukazao na važnost istišare.

Tako su muslimani, istinski vjernici, sljedbenici sunneta istišaru učinili nezaobilaznom praksom u svom svakodnevnom životu. Od porodičnih do državnih pitanja, svaki svoj posao rješavaju putem istišare. I tako dolaze do rješenja čak i u onim situacijama koje su naizgled nerješive.

Bitka na Uhudu se odvijala u tri etape:

1. U prvoj etapi muslimani su pobjeđivali, potjerali neprijatelja.

2. U drugoj etapi dolazi do preokreta i gine 70 ashaba, stoga što su većina strijelaca koji su pokrivali leđa muslimana prekršili naredbu Poslanika a.s. i napustili svoje položaje kako bi pokupili plijen.

3. U trećoj etapi muslimani se ponovo okupljaju oko Resulullaha s.a.v.s. i uspijevaju da odbiju napade nevjernika.

Nakon što su nevjernici doživjeli poraz na Bedru, ogorčeni, ulažu veliku zaradu i opremaju moćno naoružanu  vojsku od 3000 vojnika, zatim kreću prema Medini u želji za osvetom.

Kada je Resulullah s.a.v.s. obavješten o tome, sazvao je ashabe kako bi sa njima učinio istišaru. Jedna grupa njih, zajedno sa Resulullahom s.a.v.s. su zasupali mišljenje da treba voditi odbrambeni rat u okviru naselja dok su drugi, naročito oni koji su propustili Bedr, željeli da se uđe u frontalni sukob van grada.

Pretraga