Iman - vjerovanje

Iman je čvrsto vjerovanje u Allahovo postojanje i Njegovo jedinstvo, odnosno vjerovanje da nema drugog boga osim Allaha, da je Muhammed a.s. njegov rob i poslanik, i vjerovanje u Knjigu koja je po njemu poslana (Kur'an).

Prvi uslov da bi neko postao musliman jeste prihvatanje istine objedinjene u riječima kelime i šehadeta; vjerovanje u Allaha i Poslanika s.a.v.s. Osoba koja ovu svetu rečenicu jezikom izgovori a srcem potvrdi, dobiva status muslimana – vjernika.

 Kelime i Tevhid

''Kelime'' znači ''riječ'', a tevhid znači ''vjerovanje da je Allah jedan i jedini bog''. Osoba koja izgovori riječi kelime i tevhida govori da je: ''jedino Allah bog, jedini dostojan da Mu se ibadet čini, da osim Njega nema boga i da je Muhammed a.s. Njegov poslanik. Ko, vjerujući; izgovori ove riječi biva musliman.

Kelime i tevhid glasi: ''La ilahe illallah Muhammedun Resulullah.''

Značenje: ''Nema boga osim Allaha, Muhammed s.a. je Njegov poslanik.''

Rečenica kelime i tevhida je najkraći, najjasniji i najsadržaniji izraz islamskog vjerovanja. Ovim riječima se izražava vjerovanje u Allahovo jedinstvo i hz. Muhammedovo poslanstvo. Ko vjeruje u to on automatski vjeruje i u Kur'an i sve njegove propise. Poslanik s.a.v.s. je rekao: ''Kome posljednje riječi budu 'la ilahe illallah' ući će u džennet." (Ebu Davud)

U drugom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže: ''Uistinu je Allah zabranio vatri onog ko tražeći Njegovo zadovoljstvo izgovori riječi 'la ilahe illallah'.''

Kelime i šehadet

U jezičkom smislu ''šehadet'' znači svjedočiti nešto. Kelime i šehadet ima gotovo isto značenje kao i riječi kelime i tevhida. Smisao je isti, razlika je samo u izražavanju.

Kelime i šehadet glasi: ''Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu''

Značenje: ''Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed a.s. Njegov rob i njegov poslanik."

Musliman koji izgovori kelime i šehadet, daje riječ da će izvršavati Allahove emrove a kloniti se Njegovih zabrana. Jer onaj ko donese kelime i šehadet on ustvari priznaje da je Allah jedini bog i obavezuje se da će samo Njemu ibadet činiti.

Donošenju kelime i šehadeta svjedoči cijeli kosmos. To je ustvari jedna vrsta sporazuma. Ukoliko pokvarimo taj sporazum ili učinimo nešto suprotno njemu sve što je na dunjaluku, na Sudnjem danu će svjedočiti protiv nas.

Biti musliman, znači: svjesno, svojevoljno, bez prisile, vjerovati i prihvatati. Ukoliko neko samo izgovori riječi tevhida ili kelime i šehadet, bez da srcem to vjeruje, to nije iman. Temelj u islamskom vjerovanju jeste: vjerovanje u uzvišenog Allaha, meleke, Allahove Knjige, poslanike, Sudnji dan, i kada i kader. Prihvatiti i vjerovati u navedno je temeljni šart vjerovanja. Zbog toga se svaka od ovih istina naziva imanski šart, i njih je šest. Vjerovanje u njih je obavezno. Sve dok osoba ne vjeruje ispravno u sve navedeno ne može zaimati iman. Zanegirati bilo koji od imanski šarta, čovjeka izvodi iz vjere, da Allah sačuva od toga.

 

Riječi koje donose najviše sevapa

Poslanik milosti s.a.v.s. kaže:

''Na Sudnjem danu, Allah će izvesti jednog čovjeka. Zatim će postaviti 99 dokumenata koji će biti dovoljno veliki da će ih svi moći vidjeti. Potom će upitati čovjeka:

''Poričeš li išta od ovoga? Jesu li ti meleki pisari nanijeli nepravdu?''

''Ne, Gospodaru.'' odgovorit će čovjek.

''Ti kod Nas imaš i sevapa. Neće ti biti učinjena nepravda.'' Zatim će pokazati jedan papir na kojem piše: 'Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enneMuhammeden abduhu ve resuluhu.'Potom će reći:

''Izvagajte!''

''Gospodaru moj, pored ovoliko papira šta znači jedan papir?'' reći će čovjek.

''Tebi danas neće biti učinjena nepravda'' odgovorit će mu se.

Na jedan tas vage stavit će se 99 papira a na drugu jedan papir. Papir na kojem je kelime i šehadet će prevagnuti. Jer Allahovo ime se ni sa čim ne može mjeriti.'' (Tirmizi)

Uslovi valjanosti (sahih) imana

Da bi naš iman bio i ostao valjan (sahih), potrebno je da budu ispunjeni određeni uslovi. To su:

1) Da je iman stalan. I da ga očuvamo do posljednjeg daha

2) Istine u koje vjerujemo da vjerujemo bez sumnje

3) Da naše vjerovanje bude onako kako to Kur'an i sunnet naređuju.

4) Da bude uvijek između straha i nade. Da razmišljamo o Allahovom rahmetu i nadamo se da ćemo biti od onih koji će biti džennetlije, a istovremeno da razmišljamo o Njegovoj kazni i bojimo se da ne budemo od onih koji će biti u džehennemu. Kako god nije ispravno pouzdavati se usvoje ibadete i smatrati sebe sigurnim džennetlijom isto tako nije ispravno ni gubiti nadu u Allahovu milost i smatrati da nam Allah neće oprostiti. Allah ne voli ni jedno ni drugo ponašanje.

5) Da naš iman ne bude u stanju beznadežnosti

6) Držati se podaleko od riječi i postupaka koje negiraju vjerske propise. Svi propisi se moraju prihvatati i smatrati lijepim. Jer ako bi neko vjerovao u sve vjerske propise a negirao samo jedan, recimo post, on gubi iman. Isto tako negodovati, ne smatrati lijepim neki ibadet biva sebebom da se izgubi iman. (da Allah sačuva od toga)

7) Smatrati dozvoljenim ono što je vjera dozvolila a zabranjenim ono što vjera zabranjuje. U suprotnom postoji opasnost od gubljenja imana.

 

Najveći nimet (blagodat)

Prema jednoj predaji, dok je hz. Poslanik s.a.v.s. sjedio u mesdžidu zajedno sa ashabima, hz. Bilala je obuzelo stanje aška. Počeo je da pleše i igra. U tom trenutku u mesdžid je ušao hz. Omer i vidjevši ga u ovom stanju odmah mu priđe:

''O Bilale, šta ti je? Jesi li zaboravio da je ovo mesdžid i da se ovdje nalazi Poslanik s.a.v.s.?''

Hz. Bilal mu odogovori:

''Šta nije uredu sa mojim stanjem? Ako želiš idi reci Poslaniku za moj hal, ako radim nešto pogrešno učinit ću tobu i to više neću ponoviti.''

Hz. Omer odmah ode do Poslanika s.a.v.s. i reče mu:

''Ja Resulallah, kao što vidite Bilal narušava mir u mesdžidu. Veseli se, pleše, igra, nešto govori...''

Poslanik s.a.v.s. reče da ga pozovu a zatim mu se obrati:

''O Bilal! Šta je to što te navelo da igraš, veseliš se, plešeš?''

''O Allahov Poslaniče! Uzvišeni Allah je meni hidajet nasib učinio (uputio me). Ja sam bio jedan obični rob. Mnogi mekkanski prvaci ostali su uskraćeni od ove blagodati. Uskraćeni od vječne sreće. Njima nije bilo nasib a meni je Allah nasib učinio. Pa ako se ja neću veseliti ko će?''

Na te riječi Poslanik s.a.v.s. reče:

''Ne dirajte Bilala. Neka se veseli, to je njegov hak!'' (Kapija rahmeta, Siradžedin Onluer)

 

Može li musliman bez djela

Vjera se ne zasniva samo na lijepom mišljenju. Vjera je Allahov zakon – Allahovi propisi. Musliman je osoba koja se sa iskrenošću pokorava ovim propisima. Onaj ko se pokorava, on slijedi. Ko slijedi postiže sreću i spokoj. Jer u Allahovoj vjeri je sadržano sve što je potrebno da čovjeka učini sretnim. Zar da onaj koji je stvorio čovjeka ne zna šta je najbolje za njega?

Vjera nije samo vjerovanje i prihvatanje srcem. Vjera je da iskreno vjeruješ u vjerske osnove i da ih živiš sa ihlasom. Temelj vjere je ihlas, što znači biti iskren prema Allahu. Vjera se sastoji od robovanja i lijepog ahlaka. Vjeru sačinjavaju propisi i edebi koje je Allah poslao čovjeku. Nezamislivo je da onaj ko ima iman zanemaruje Allahove propise, olahko ih shvata ili smatra nepotrebnim. Takva osoba će ili shvatiti svoju grešku, učiniti teobu i početi robovati ili će iman izaći iz srca.

Uzvišeni Allah je na više od pedeset mjesta u Kur'anu spomenuo dvije najvažnije karakteristike vjernika koji će ući u džennet. Jedna od njih je bezuslovan iman a druga, dobra djela učinjena radi Allaha. Naravno da se u džennet ulazi sa Allahovom milošću, međutim tu milost Allah je obećao vjernicima koji čine dobra djela.

Pravi musliman nikada neće reći: ja vjerujem u Allaha, ali sam donosim odluku kako ću živjeti na dunjaluku, sam odlučujem šta je dobro a šta zlo, jest ću i piti šta mi se dopada, oženiti se s kim hoću i slično. Onaj ko to kaže ne može biti vjernik; ko tako razmišlja i govori kod njega iman ne može ostati.

Ako je musliman, ispravnog imana, daleko od širka, međutim povede se za nefsom i napusti neke farzove ili uđe u haram, time nije izašao iz imana. U toj situaciji njemu je teoba farz, ali čak i da umre ne učinivši teobu, vjernik je. Jer umro je ispravnog vjerovanja. Allah ako želi može mu oprostiti i bez kažnjavanja staviti ga u džennet. Ili će ga kratko kazniti pa ga nakon toga staviti u džennet za vječno. Ono što je glavno i osnovno jeste vjerovati u Allaha i Njegovo jedinstvo. Onaj ko nema ni toliko, njemu je džennet zauvijek zabranjen.

Iman se čuva znanjem i činjenjem dobrih djela. Jer ako se iman u srcu ne potvrdi jezikom i ne dokaže djelima, ne može se osjetiti slast imana. Da bi se za nekog čovjeka moglo posvjedočiti da je musliman on mora obznaniti svoju pripadnost islamu ili pokazati je svojim djelima.

Iman i djelo je kao srce i tijelo. Jedno bez drugog ne može opstati. Djelo i ibadet su svjedoci imana u srcu. Onaj ko vjeruje u Allaha koji ga je stvorio i opskrbio, ali mu nije pokoran, morao bi barem da bude postiđen naspram Allaha. Jer i taj stid je alamet imana u srcu i čovjeku može donijeti korist.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. pripovijeda:

''U ummetu prije vas, živio jedan čovjek koji osim imana nije imao nijedno dobro djelo. Jednog dana je okupio porodicu i rekao im:

''Kada umrem, zapalite moje tijelo. Skupite prašinu od izgorjelih kostiju a onda kada bude vjetrovito vrijeme dio bacite u more dio prospite po kopnu.''

Kada je čovjek umro, porodica učini kako im je oporučio. Uzvišeni Allah naredi vjetru da skupi prašinu koju je raznio, i vjetar tako i učini. Sakupi sve i donese pred Gospodara. Uzvišeni Allah upita čovjeka:

''Zbog čega si tako učinio?''

''Zbog toga što se stidim Tebe, Gospodaru moj'' odgovori čovjek.

''Oprostio sam ti'' odgovori mu Hakk Teala. (Buhari, Muslim)

 

Uslov za primanje dobrih djela je iman

Da bi jedan posao, hizmet, dobro djelo donijelo sevape prvi uslov je vjerovanje odnosno iman u uzvišenog Allaha koji stvara sva djela. Drugi uslov je da djelo bude učinjeno u skladu sa propisima kojima nas Allah podučava.

Hz. Aiša r.a prenosi sljedeći događaj: jedne prilike sam Poslaniku spomenula Abdullaha b. Džudana koji je u džahilijetu bio poznat po dobroti; gostio je musafire, čuvao rodbinske veze, oslobađao robove, hranio siromahe, pazio komšije. Upitala sam Poslanika a.s. da li će za to imati nagradu na ahiretu. Hz. Poslanik odgovori:

''Ne. Neće imati nagradu. Jer nijedanput u životu nije rekao: 'ja Rabbi oprosti mi'.'' (Muslim)

Oni koji rade dobra djela, a nisu vjernici, oni od toga neće imati koristi na onom svijetu ali će imati barem na ovom. Kao nagradu za to što su ljudima činili dobročinstvo, Allah im daje zdravlje, povećava imetak i daje im rahatluk na dunjaluku Ili im poklanja iman i islam.

Jedan od ashaba, Hakim b. Hizam r.a. dođe Poslaniku s.a.v.s. i upita ga: ''Da li ću imati ikakve koristi od dobrih djela koje sam činio u džahilijetu?''

''Pa postao si musliman, to ti je nagrada za tvoja dobročinstva.'' odgovori mu Poslanik s.a.v.s. (Buhari)

Pretraga