„Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani toga se klonite. I bojte se Allaha. Zaista, Allah žestoko kažnjava.“ (Hašr 7)

Sunnet u jezičkom smislu znači put, navika, narav, karakter, ponašanje, vladanje, ophođenje. U smislu definicije sunnet označava riječi, dijela i pešutna odobravanja hazreti Poslanika, s. a. v. s. Ukratko, Sunnet je tumačenje Islama na način kako ga je Poslanik, s. a. v. s. živio. Drugim riječima, Sunnet je Kurʼan koji se živi, odnosno, njegova konkretizacija.

Mubarek riječi našeg Plemenitg Poslanika, s. a. v. s., nazivaju se „kavl-i sunnet“, njegovo ponašanje i ophođenje, izuzev onoga što je samo njemu naređeno, naziva se „fil-i sunnet“, a ono što je on vidio i šutnjom odobrio naziva se „takrir-i sunnet“.

Vjera se sastoji od Allahovog odgajanja čovjeka. Ovaj odgoj odvija se kroz tri temeljna segmenta, a to su vjerovanje, ibadet i ahlak. Da bi neko bio istinski vjernik uslov je da vjeru živi u sva tri njena segmenta.

Poznati hadis u kojem je Džebrail a.s. došao Resulullahu s.a.v.s. i upitao ga šta je iman, islam i ihsan, govori o tome da našu vjeru sačinjavaju tri neodvojiva dijela .(Buhari,Iman 37.)

Dijelom koji govori o imanu – imanskim osnovama se bave učenjaci akaida, dijelom islama - ibadeta učenjaci fikha a ihsan ili ahlak se tiče unutrašnjeg odgoja čovjeka. Ahlak se ostvaruje uz vodstvo kamil ( potpunih ) insana. Ovi kamil insani se odgajaju u školama tesavufa pod nadzorom muršidi kamila.

Ihsan koji je spomenut u hadisi šerifu govori o važnosti unutrašnjeg čišćenja i odgoja koje se odvija kroz tesavvuf - sufizam.

Uzvišeni Allah o svojim odabranim robovima, evlijama, kaže:

''Znajte da za Allahove prijatelje nema ni straha ni tuge. Za njih su radosne vijesti (i kerameti) na ovom i na onom svijetu. U onom što je Allah obećao nema ni najmanje promjene. A najveći uspjeh je postići nagradu koju je Allah obećao.'' (Junus, 10/62-64)

''Allahovi prijatelji su samo mutekije. Ali većina ljudi (nevjernika i gafila) to ne zna.'' (Enfal, 8/34)

''U svemu slijedi one koji su se Meni okrenuli.'' (Lukman, 31/15)

''Oni su ti koje je Allah uputio. Pa slijedi i ti njihov put.'' (En'am 6/90)

Naš Gospodar je odhazreti Adema pado ponosa svijeta Muhammeda, s.a.v.s., objavljivao Svoje naredbe i zabrane radi dobrobiti i spasa čovječanstva te radi dunjalučke i ahiretske sreće. Vjera koja nas uči šta trebamo raditi a šta ne, i koja nam pokazuje najispravniji način života, upotpunjena je sa poslanicom Muhammeda, s.a.v.s. Muslimani su zaduženi da ovu vjeru slijede u potpunosti. Ukoliko ne budu u skladu sa odredbama koje je vjera postavila, u pogledu spoljašnjosti i nutrine, te ukoliko ne budu sve usvojili i prakticirali – neće moći postati potpuni (kamil) mu’mini. Biti potpuni vjernik moguće je jedino vezivanjem za dinske propise (ahkam), materijalne i duhovne, unutrašnje i vanjske, zahirske i batinske.

Spomenuta u Kur’anu, duhovna putovanja ili izgradnja i odgajanje duše bila su tema svih islamskih prvaka kroz historiju islama. Metodi su se tu i tamo razlikovali, ali je cilj uvijek bivao isti – odgojiti čovjeka kroz prelazak dionica duhovnog puta koji se na arapskom zove sejr-i suluk. Kod nakšibendija-halidija ovaj put se prelazi kroz oživljavanje nježnih duhovnih središta – letaifa (kalb, ruh, sir, hafa i ahfa) putem hafi (bezglasnog) zikra. Kod kadirija sejjid Abdulkadir Gejlani je praktično pokazao taj put kroz dvadeset godina osame (halvet), i taj put odgajanja duše pretočio u nekoliko risala koje su njegovi učenici prenijeli. Allah, dž.š., dušu je učinio središnjom između tame tijela i svjetlosti ruha. Narav joj je također središnja, jer može doći do savršenstva (kemal) kao što može i nisko pasti. Ona je sredina i između dva svijeta; razumijeva grijeh, a može se uzdići i na melekski stepen nakon čišćenja, jer uzvišeni Allah kaže: “Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi” (eš-Šems, 9–10). 

U drugom stoljeću nakon hidžre, počelo se nazirati slabljenje u vjerskom životu. Sa novim osvajanjima i ulaskom novih ljudi u vjeru Islam se proširio na veoma široko područje, a to je donijelo i određene probleme. Alimi i dobri Allahovi robovi su ulagali veliki trud kako bi novim pripadnicima vjere objasnili Islam na ispravan način.

Učenjaci akaida su nastojali da ljudima dostave znanje iz oblasti akaida, učenjaci fikha su govorili o ibadetima, muhadisi o hadisu, mufesiri o tefsiru, znalci jezičkih nauka o arapskom jeziku. Oni su danonoćno radili da ožive ove nauke i istovremeno ih sačuvaju od bilo kakvih neispravnosti. I Allahovim izunom uspjeli su u tome. S druge strane, Allahovi dostovi, koji su bili nazivani imenima poput arifi, salihi, evlije, sufije i slično, okrenuli su se očuvanju i podučavanju ljudi edebu, ahlaku, ilahi ašku i čišćenju srca. Svoj himmet i gajret su trošili na tom polju. Tada su razvili metode odgajanja i čišćenja srca, sukladne ljudskoj prirodi.

U svakom tom poslu, osnovu i dokaz su uzimali iz Kur'ana i sunneta. Ne odvajajući se od puta ashaba i salih robrova koji su ih slijedili. Vjerski odgoj su prvo sproveli na vlastitim nefsovima a zatim svojim primjerom pokazali vrhunski ahlak drugim ljudima.

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''O vjernici! Allaha mnogo zikr činite!''

Postoji mnoštvo ajeta i hadisa koji naređuju zikr i govore o važnosti istog, što pokazuje da je zikr nesumnjivo sebeb života za čovjeka.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Koja god se grupa ljudi okupi da bi radi Allahovog zadovoljstva zikr činili, sa neba se čuje jedan glasnik koji kaže: 'Raziđite se oproštenih grijeha, i Allah vam je grijehe pretvorio u sevape.' (Imam Ahmed, Musned)

Vrijednost zikra se ne mjeri po tespihu, tekbiru, tehlilu ili slično, istinski zakir je svako onaj ko se pokorava Allahu i radi njega uradi jedan posao.

Said ibni Džubejr r.a. i drugi alimi navode sljeeće:

''Zikr medžlisi se sastoje od izučavanja halala i harama. Kako ćeš nešto kupiti kako prodati. Kako klanjati namaz, kako postiti. Kako se oženiti ili razvesti i slične mesele.''

Tesavvuf je jedan od najstarijih i najuvriježenijih damara islamske tradicije. On je i znanje i institucija. Istovremeno, to je ustanova koja se veoma pogrešno shvata, pogrešno predstavlja i zloupotrebljava. Trenutno je pred nama nova i zaista velika opasnost: 

Tesavvuf se predstavlja  kao komercijalno sredstvo. Od izvedbi sema'a u restoranima do jeftine, popularne muzike, od tehnike duhovnog opuštanja do ljubavnih pjesama, rađa se neka vrsta tesavvufske industrije.

Da se podsjetimo:

Tesavvuf je naziv za islamski život sa svim njegovim propisima, ne praveći kompromise ni koliko trun. Tesavvuf podučava čovjeka najdjelotvornijem i najodabranijem putu duhovnog sazrijevanja. Sa aspekta ciljeva i metoda svojstvenih isključivo tesavvufu, tesavvuf znači „disciplina“.

Osnovni cilj tesavufa je zadobijanje vjerovanja ehli-sunneta i pridržavanje šerijata. Svrha tesavufa je osigurati ehli-sunnetski iman, snažan i čvrst, kojeg ne mogu načeti sumnje. Iman koji počiva samo na razumu, dokazima i logici ne može biti tako čvrst. Značenje koje, između ostalog, podrazumijeva dvadeset osmi ajet sure Er-Ra’d: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!”, je ulazak imana u srce i da je njegovo učvršćivanje u srcu moguće jedino zikrom (spominjanjem Allaha).

Drugi cilj tesavufa je da nam olakša ibadete, da ih činimo sa oduševljenjem i radošću, a ne sa lijenošću kako to nalaže nefs.

Kad je čovjek bolestan ili kad ga nešto boli odmah trči kod doktora, na preglede, na snimanja… Posmatra sam sebe u ogledalu.

Ako je bolest ozbiljna, radi boljeg liječenja, zaputi se čak i u Istanbul, pa ako izlječenje ni tamo nije moguće, traži lijeka dalje u Evropi. U svrhu liječenja, koristi sva moguća sredstva, troši imetak i žrtvuje sve što ima. Da bi otklonio bolest i bolove, te vratio tjelesno zdravlje, rahatluk i dobar ugođaj, čovjek troši imetak i daje sve od sebe.

Stranica 1 od 2