Čuvanje od grijeha

Grijeh je svako ružno djelo koje je naša vjera zabranila. To su sve radnje i riječi koje imaju loše posljedice. Grijeh je suprostavljanje Allahovim emrovima, prelaženje Njegovih granica, zapostavljanje islamskih dužnostI.

Allah Teala kaže: ''Ostavite i javne i tajne grijehe. Jer za grijehe sljeduje kazna'' (Enam, 120)

Vrste grijeha

Grijesi se dijele na velike i male:

  • Veliki grijesi

Veliki grijesi su sve ono što je jasno zabranjeno u našoj vjeri; za što je određena kazna na dunjaluku, i na ahiretu.

Deredže grijeha se mijenjaju shodno veličini zla i stepenu odgovornosti počinioca. Neki grijehi dobijaju status velikog grijeha, nekad zbog istrajnosti u činjenju istog, a nekad zbog teških i velikih posljedica. Hz. Poslanik, s.a.v.s., je velike grijehe nazvao ''mubikat'' što znači oni koji upropaštavaju.

Razdvajanje grijeha na velike i male, potječe iz Kur'ana časnog. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže:

''Ako se budete čuvali velikih grijeha, vaše male grijehe ćemo oprostiti...''(Nisa, 31)

Najveći od svih grijeha je širk tj. pridruživanje druga Allahu Teala. Onaj ko čini širk on neminovno ulazi u kufr. Za muslimana koji čini druge velike grijehe, osim širka, kaže se da je fasik. Takvi ljudi se ubrajaju u muslimane sve dok ne zanegiraju neki od harama (ne ustvrde da je dozvoljen neki od velikih grijeha).

Alimi su na različite načine napravili podjelu između velikih i malih grijeha. Prema Ibn Mesudu, r.a., veliki grijesi su:

Širk, gubljenje nade u Allahovu milost, i sigurnost od Allahove kazne.

Ibn Abbas, r.a., kaže: ''Tri su vrste velikih grijeha; činiti ono što je Allah zabranio, ne činiti ono što je naredio, i sve ono za što postoji prijetnja kaznom ili Allahovom srdžbom''

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

''Čuvajte se od sedam grijeha koji upropaštavaju!''

Ashabi, r.a., ga upitaše: ''O Allahov Poslaniče, koji su to grijesi?'' A on, s.a.v.s., im odgovori:

''Pridruživanje druga Allahu, pravljenje sihira, ubistvo nedužnog čovjeka, jedenje kamate, jedenje imetka jetima, bježanje sa bojnog polja i potvaranje čestitih nevinih žena.'' (Buhari; Ebu Davud)

  • Mali grijesi

Mali grijesi se u Kur'anu spominju pod terminom ''lemem'' i ''sejjie''. Mali grijesi su grijesi za koje ne postoji otvorena prijetnja džehennemom i za koje nije predviđena šerijatska kazna. To su sve greške i poskliznuća, izvan velikih grijeha. Kao na primjer, donijeti odluku da će se učiniti neki od velikih grijeha, tj nalaziti se na njegovom početku, pod uslovom da se ne učini to se ubraja u mali grijeh. Međutim, osoba koja istrajava na malim grijesima, ili to ne smatra važnim, ulazi u veliki grijeh, iz razloga što olahko uzima Allahove zabrane.

Mali grijesi, koje je moguće izbrisati teobom ili dobrim djelima, iz različitih razloga se mogu pretvoriti u velike grijehe. Kao što Poslanik, s.a.v.s., kaže:

''Ne postoji nijedan mali grijeh a da neće prerasti u veliki grijeh ukoliko se podcjeni, smatra nevažnim. I nema nijednog velikog grijeha a da se teobom i istigfarom neće pretvoriti u mali.'' (Dejlemi)

Omalovažavanje malih grijeha, i istravanje na njima dovodi čovjeka u stanje spremnosti da učini veliki grijeh. Ne smije čovjek da se zavara time što za male grijehe ne postoji prijetnja, treba da bude svjestan da su mali grijesi put ka velikim, te da ne gleda na manjinu grijeha nego na veličinu Onog prema kome se čine.

Gavsi Bilvanisi (Sejjid Abdulhakim el Husejni), k.s., je rekao: ''Kada čovjek učini mali grijeh on treba da se kaje i moli Gospodara za oprost kako mali grijeh ne bi prerastao u veliki. Ako se ne pokaje i taj grijeh smatra nevažnim, on će kod Allaha postati veliki kao planina. Mali grijesi koji se čine stalno postaju veliki , a veliki grijesi se brišu teobom i istigfarom.

 

Muminu je svaki grijeh velik

Vjernik, koji god grijeh počini, za njega je to veliko. Suprotno tome, onaj ko je slabog imana on čak i najveće grijehe smatra malim i ''opravdanim'' te ne vidi potrebu da se kaje i traži oprost za njih.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Onaj ko je mumin, on grijeh koji učini vidi kao planinu; strahuje da se svakog trena ne sruči na njega. A onaj ko je ogrijezao u griješenju, svoj grijeh vidi kao mušicu koja je sletjela na njega i koja će svakog trenutka otići. '' (Buhari)

Svi poslanici, a.s., ashabi kiram, evlije i svi Allahovi dostovi, su i najmanji grijeh smatrali velikim, zbog toga su plakali i tražili oprosta od Allaha.

Jedan od velikana Fudajl b. Ijaz, r.a., je rekao: ''Koliko je grijeh u očima onog ko ga počini mali, toliko je kod Allaha velik. Koliko je u očima osobe grijeh velik, toliko je kod Allaha taj grijeh mali.''

 

Grijeh povlači drugi grijeh

Šejtan čovjeka najprije uvlači u mali grijeh, zatim ga vodi u veliki. Zbog toga ne treba nijedan grijeh uzimati olahko. Zapravo smatranje grijeha malim je veće i gore od samog grijeha. Ako Allah pokrije grijeh a rob to smatra nevažnim i ne vidi Allahovu milost, to biva sebeb da ode u zabludu te da se osjeća sigurnim od Allahove kazne, što je ustvari veliki grijeh i veliki gaflet naspram Allaha uzvišenog.

Hz. Poslanik, s.a.v.s., u jednoj dovi ovako se obraća Stvoritelju: ''Allahu moj, koji pokazuješ ono što je lijepo a prekrivaš ono što je ružno, i koji roba ne kažnjava odmah za učinjeni grijeh...'' (Hakim)

 

Mumin osjeća odvratnost naspram grijeha

Ako se nakon grijeha u čovjeku rađa osjećaj kajanja onda je to znak imana, ali ako osoba ne osjeća nelagodu i kajanje to je onda znak munafikluka. Resulullah, s.a.v.s.: ''Ko nakon grijeha osjeća nelagodu a nakon dobročinstva radost, taj je mumin'' (Tirmizi)

Grijesi prouzrokuju nemir, i vode čovjeka u propast. Umanjuju Allahov bereket, gase u čovjeku lijepe osjećaje a povećavaju loše osobine. Izlažu čovjeka sramoti i sebeb su rušenju svega što je lijepo.

 

Željeti grijeh

Kada su Ebu Muhammeda Sehla upitali za stanje onog ko je napustio grijeh, učinio tobu ali ga se srcem sjeća i osjeća čežnju, odgovorio je:

''U ovoj situaciji jedino što rob može učiniti jeste da se požali svome Gospodaru, od Njega zatraži pomoć, zatim da misli koje mu dolaze o tom grijehu, smatra ružnim, i nefsa tjera da ih smatra ružnim. Pored toga treba da moli Allaha da ga zaokupi zikrom i pokornošću te da tako zaboravi na grijeh. Ukoliko ne bude prekoravao želju za grijehom koja se pojavljuje, postoji opasnost da se ista smjesti duboko u srcu. Međutim, ako osoba istovremeno u srcu bude osjećala želju prema grijehu, koju želi da otkloni, i ujedno tugu zbog toga, ta joj želja ne može nauditi. Ali sve dok se u srcu nalaze šehveti/strasti, čovjek ne može učiniti istinsku teobu. Rob treba da se trudi da očisti srce.

 

Pričati o grijesima

Učiniti grijeh je jedna nevolja ali pričati o njemu ili se hvaliti s njim je nešto još gore. To je prelaženje granice i veliki edebsuzluk.

Poslanik, s.a.v.s., o tome kaže: ''Oprošteno je svima koji se pokaju osim onim koji otkrivaju svoje grijehe. Čovjek u noći počini grijeh, Allah Teala pokrije grijeh, ali čovjek ujutro izađe, podigne perdu kojom je Allah, dž.š., prekrio i ispriča ljudima svoj grijeh.'' (Buhari)

 

Predvoditi u griješenju

Neki ljudi čine grijehe ali istovremeno bivaju sebeb hiljadama drugih grijeha, tj bivaju sebeb griješenja drugih ljudi. Ljudi gledjaući u njih, idu putem griješenja i tako oni bivaju oni koji predvode u griješenju. Na taj način im se piše dio od svih učinjenih grijeha kojima su bili povod.

Jedan od alima je rekao: ''Nemoj činiti grijehe, a ako se baš nađeš u situaciji da pogriješiš, pogriješi sam. Ne vodi i drugog u grijeh. Jer u tom slučaju imat ćeš dva grijeha.''

U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Ko započne jedno ružno djelo, a zatim ga drugi nastave prakticirati, od svih njih dio će se pisati i onom ko je započeo. A da se njima neće ništa umanjiti...'' (Muslim; Nesai; Ahmed)

 

Posljedice griješenja

Posljedice grijeha su mnogobrojne. Najveća od njih je to što zatamnjuju srce, nakon toga srce postaje tvrdo i na kraju umire potpuno. Čovjek koji čini grijehe lišen je lijepog robovanja, ne može osjetiti slast u hizmetu i navlači na sebe Allahovu srdžbu. Da nema nijedne druge posljedice osim ovih, to je čovjeku dovoljno kao kazna.

 

Utjecaj grijeha na srce

Učinjeni grijeh unosi nemir u srce. Ukoliko osoba zanemari to stanje i nastavi sa griješenjem, nakon nekog vremena srce umire, i grijesi opasaju čovjeka. Dok se ne očisti teobom ne može razumjeti vjeru i ne može osjetiti slast imana i islama. Poslanik, s.a.v.s., kaže:

''Kada vjernik učini grijeh, na srcu se pojavljuje jedna crna tačka. Ako učini tobu srce se očisti i zasija. Ali ako ne učini tobu nego nastavi sa griješenjem, crnilo se povećava i na kraju prekriva cijel osrce. Na njih se odnosi ajet: 'A nije tako, nego su njihovi grijesi potpuno prekrili njihova srca...' (Mutaffifin, 83/14)'' (Mulsim; Tirmizi; Ahmed; Ibn Madže)

Ebu Turab en-Nahšebi, k.s., je rekao:

''Tri su znaka da je srce potamnilo; prvi je da osoba izgubi strah od činjenja grijeha, drugi je, postaje nemarna u ibadetu, i treći, ne dotiče ju vaz ni nasihat''

Prema riječima Allahovih dostova, najefikasniji lijek za bolesti srca i tijela jeste napuštanje grijeha.

 

Vrata teobe su uvijek otvorena

Koliki god da je grijeh kojeg vjernik učini, ukoliko se iskreno pokaje, ne smije da gubi nadu u Allahovu milost. I to je zapravo jedna od najvećih blagodati darovanih čovjeku.

U jednom kudsi hadisu se prenosi da je Gospodar rekao: ''Da rob učini grijeha koliko su cijela nebesa, ako od Mene zatraži oprost i bude se nadao Mojoj milosti, Ja ću mu oprostiti.'' (Tirmizi)

Istinski vjernik daje sve od sebe kako bi se sačuvao od grijeha, međutim unatoč tome moguće je da svjesno ili nesvjesno pogriješi. Kajanje i traženje oprosta nakon učinjenog grijeha je odlika vjernika.

 

Hikaja

Hz. Ibrahim b. Edhemu dođe neki čovjek da ga pita za savjet.

Čovjek se požali:

  • O Ibrahime, moj nefs je zaista prešao granice u griješenju. Možeš li mi reći nešto što će ga osvijestiti i opametiti.

  • Ako možeš da ispuniš pet stvari, grijesi ti neće nanijeti nikakvu štetu, reče mu Ibrahim b. Edhem k.s.

  • Reci o Ibrahime, odgovori čovjek

  • Prvo, kada odlučiš da učiniš grijeh, nemoj jesti Allahovu opskrbu!

  • A šta da jedem onda? Sve što postoji na zemlji je Njegova opskrba!

  • Pa da li je lijepo da jedeš Njegovu opskrbu a nepokoran si mu?

  • Nije... Šta je drugo?

  • Kada odlučiš da griješiš nemoj stajati na Njegovoj zemlji!

  • Pa gdje da stojim onda? Svako mjesto je Njegovo!

  • A da li ti se čini lijepim da istovremeno jedeš Njegovu opskrbu i stojiš na Njegovoj zemlji a nepokoran si mu?

  • Ne... Šta je treće?

  • Kada odlučiš da griješiš sakrij se negdje gdje te Allah ne vidi!

  • Ej Ibrahime, On vidi čak i ono što je skriveno u srcima ljudi, pa kako da ja nađem mjesto gdje me neće vidjeti?

  • Pa da li je lijepo da jedeš Njegovu opskrbu, hodaš po Njegovoj zemlji, i griješiš, dok te On gleda?

  • Ne... Šta je četvrto?

  • Kada ti dođe melek smrti ti mu reci: 'sačekaj me i daj mi vremena da učinim tobu i dobra djela'!

  • Melek to neće prihvatiti!

  • O čovječe, ti ne možeš da odgodiš smrt i svjestan si kada dođe da nema povratka, pa kako se onda misliš spasiti?

  • ... Šta je peto?

  • Kada te na Sudnjem danu Zebanije povedu prema Džehennemu ti nemoj poći s njima!

  • Oni mene neće slušati! Neće me pustiti!

  • Pa kako ćeš se onda spasiti?

  • O Ibrahime, dosta, dosta! Molit ću Allaha za oprost i okrećem se Njemu. Nema drugog izbora

 

Teoba učinjena sa muršidom

Uzvišeni Allah u 31. ajetu sure Nur naređuje vjernicima da zajedno učine teobu i kaže: ''Ovjernici svi se zajedno Allahu pokajte, da biste bili spašeni''

Čovjek može sam učiniti teobu ali je jako teško da je sam očuva. Najljepši put da se očuva teoba jeste življenje vjere u džematu uz dovu i podršku vjernika mutekija.

Uzvišeni Allah onima koji se ogriješe i nepravdu sebi učine pokazuje na koji način da učine najljepšu teobu: ''... A da oni koji su se prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv'' (Nisa, 64)

Znači najbolja teoba je teoba učinjena pored Allahovog voljenog Poslanika, s.a.v.s., pod njegovim mubarek nazarom, uz njegovo svjedočenje, podršku njegove dove i istigfara.

Danas, varisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Allahovi šahidi i halife – muršidi kamili predstavljaju svojstvo Poslanikovo koje se spominje u ajetu. Oni su šahidi robovog okretanja Allahu, robove teobe, i, oni mole Gospodara da ju primi. Zbog njihove dove i mekama kod Allaha, teoba učinjena s njima, kao i zikrovi koje daju, hizmeti i sva druga djela učinjena po njihovoj preporuci kod Allaha imaju mnogo veću vrijednost i mnogo su Mu draža. Bitno je samo da čovjek ne bude munkir/negator i da zna edeb u njihovom prisustvu.

Teoba učinjena u prisustvu Allahovog dosta sadrži poniznost i slomljenost srca. Jer u toj situaciji čovjek slama svoj kibur, unizuje nefsa, uviđa svoju manjkavost i traži lijeka srcu. Uzeti olahko ovako učinjenu teobu je znak munafikluka i onaj ko tako učini u opasnosti je da se ubroji u one na koje se odnosi ajet:

''A kada im se kaže dodjite da Pejgamber zamoli oprost za vas, vidjet ćeš ih kako okreću glave i udaljavaju se oholo'' (Munafikun, 63/5)

Mumin dolaskom kod muršida i čineći teobu zajedno s njim, ne kaže: ''Ja sam učinio taj i taj grijeh ti mi očisti ili oprosti'' tako nešto je nezamislivo, nego kaže: ''Ja želim da se vratim Gospodaru, da steknem Njegovo zadovoljstvo, a tebe pritom uzimam za svjedoka i imama. Ti posvjedoči ovo moje djelo i moli za oprost moj. Zatim u školi ovog imama takvlauka, uči ihlas, takvlauk i edeb. To je tesavuf, to je teoba, to je intisab. Posao arifa je da Allaha omile robovima, i robove omile Allahu.

VE AHIRU D'A VANA ENIL HAMDULILLAHI RABBEL A'LEMAIN

 

 

 

Pretraga