“Allah je među svojim robovima odabrao neke kako bi oni odgajali i usavršavali ostale, ne zbog Svoje potrebe za halifom već zbog toga što robovi nisu sposobni direktno primati ilahi fejz i ilahi emrove te što im je potrebna pomoć u tom procesu. Allahove, dž.š., halife rade upravo to. Nur i ilahi šuur (saznanja) koja primaju od Uzvišenog dijele drugima.”

Allah, dž.š., je za posao obnavljanja vjere zadužio kjamil pripadnike Pejgamberovog, a.s., ummeta. Zbog njihovog iskrenog truda i “oživljavajućih dahova” (u duhovnom smislu) vjera se počinje živjeti s ljubavlju; srca oživljavaju i kod vjernika se rađa novi život.

Poznavali mi svijet ili ne Uzvišeni zna i saopćava da je posao poslanika i arifa da robove učine pravim robovima. Nijedan Poslanik, s.a.v.s, i evlija, k.s., nije sebe uzvisio niti je izjavio da je naputio svojstava roba. Nijedan od njih nije pozivao ljude da mu robuju niti je ikada razmišljao o takvome nečemu.

Određeni ljudi postavljaju sljedeća pitanja: “Da li se u Kur’anu i Sunnetu objašnjava rabita opisana u tesavvufu i korist koja se želi njom ostvariti? Koje je mjesto rabite u temeljnim izvorima naše vjere?”

S vremena na vrijeme smo pokušali podsjetiti na to da se u Kur’anu ne traži naziv neke stvari, već njeno značenje, sifati/osobine, karakteristike i sadržaj. Kad kažemo sadržaj mislimo na ono što se razumije iz značenja koje je izraženo u ajetima. Sve što čovjaka podsjeća na Allaha,dž.š, i što mu usavršava edeb se potvrđuje od strane Kur'ana. Rabita kao sifat/svojstvo se otvoreno obrađuje u mnogim ajetima i u jednom obliku se traži od svakoga.

Kur'an se obraća svima onima koji posjeduju pamet: “Zar ne shvatate?“, “zašto ne razmislite?“, “razmislite!“, “zašto se ne urazumite?“, “pogledajte!“

Svi Kur'anski ajeti koji objašnjavaju tefekkur/promišlajnje su ustvari po jedan dokaz za tesavvufsku rabitu. Jer svako stvorenje o kome se razmišlja, onome koji razmišlja pokazuje manifestacije Stvoritelja, budi mu srce, pokreće ga ka zikru, povećava mu ljubav prema Uzvišenom... Ova ljubav čovjeku uljepšava edeb.

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha dž.š.. Resulullah s.a.v.s. zabranio nam je zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”

Htjeli mi to ili ne, i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''O vjernici! Allaha mnogo zikr činite!''

Postoji mnoštvo ajeta i hadisa koji naređuju zikr i govore o važnosti istog, što pokazuje da je zikr nesumnjivo sebeb života za čovjeka.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Koja god se grupa ljudi okupi da bi radi Allahovog zadovoljstva zikr činili, sa neba se čuje jedan glasnik koji kaže: 'Raziđite se oproštenih grijeha, i Allah vam je grijehe pretvorio u sevape.' (Imam Ahmed, Musned)

Vrijednost zikra se ne mjeri po tespihu, tekbiru, tehlilu ili slično, istinski zakir je svako onaj ko se pokorava Allahu i radi njega uradi jedan posao.

Said ibni Džubejr r.a. i drugi alimi navode sljeeće:

''Zikr medžlisi se sastoje od izučavanja halala i harama. Kako ćeš nešto kupiti kako prodati. Kako klanjati namaz, kako postiti. Kako se oženiti ili razvesti i slične mesele.''

Nema sumnje da je u Allahovim emrovima(naredbama) skriveno mnoštvo mudrosti i koristi za čovjeka. I kako god ljudsko tijelo ima potrebu za određenom hranom isto tako i čovjekov ruh ima potrebu za ibadetom i za duhovnom hranom. Čovjek koji se sastoji iz dvije dimenzije, tijela i ruha, treba da drži u ravnoteži i jedno i drugo. Od najvažnije hrane za ruh jeste ibadet učinjen sa čvrstim imanom i prisustvom srca (hudurom).

Ibadeti jačaju čovjekov iman(vjerovanje) i usavršavaju njegov ponašanje (ahlak). Iman je drvo a ahlak plod. Ko drvo imana hrani sa ibadetom plodovi će biti lijepo ponašanje (ahlak).

Ko je ustrajan u ibadetu, u njegovom srcu sija svjetlo (nur) imana i zadobija strah od Allaha. Rob se ibadetom oslobađa od loših misli i crnila grijeha. A ko stekne ove vrijednosti i usavrši svoj ahlak on postiže duhovnu zrelost. Oslobađa se od robovanja dunjaluku i njegov ruh se uzdiže.

Tesavvuf je jedan od najstarijih i najuvriježenijih damara islamske tradicije. On je i znanje i institucija. Istovremeno, to je ustanova koja se veoma pogrešno shvata, pogrešno predstavlja i zloupotrebljava. Trenutno je pred nama nova i zaista velika opasnost: 

Tesavvuf se predstavlja  kao komercijalno sredstvo. Od izvedbi sema'a u restoranima do jeftine, popularne muzike, od tehnike duhovnog opuštanja do ljubavnih pjesama, rađa se neka vrsta tesavvufske industrije.

Da se podsjetimo:

Tesavvuf je naziv za islamski život sa svim njegovim propisima, ne praveći kompromise ni koliko trun. Tesavvuf podučava čovjeka najdjelotvornijem i najodabranijem putu duhovnog sazrijevanja. Sa aspekta ciljeva i metoda svojstvenih isključivo tesavvufu, tesavvuf znači „disciplina“.

Jedan od velikih ashaba koji je čitav svoj život proveo podučavajući i tumačeći Kur’an-i Kerim. Zato su mu kasnije generacije dale nadimak ‘Sultan svih mufessira.’

Bio je čovjek koji je uložio toliko napora da bi nama približio način na koji je živila prva i najhairnija generacija muslimana. Zašto najhairnija? Zato što su ashabi rasli i odgajani uz Pejgambera, a.s.,  te lično bili svjedoci spuštanja Objave. Cilj svakog od njih bio je da te ajete sprovede u život. I Hz. Ibn Abbas je na taj način bio ‘živi Kur’an.’

Pretraga