U Kur'ani kerimu stoji: “A u njihovim imecima ima dio za one koji traže pomoć i one koji  (zbog časti ne traže) su uskraćeni“ ( Zarijat 51/19)

U čovjekovom imetku postoji dio koji pripada sirotinji. I imetak i čovjek su Allahovi. Uzvišeni Allah pojedinim robovima dao je da imaju viška, dok je drugima dao da oskudjevaju. U oba slučaja objasnio im je kako treba da se vladaju. Zekat i dijeljenje su obaveza koju je dao onima koji imaju viška.

Zekat je najmanja mjera koju moraju podijeliti oni koji imaju viška i zbog toga je farz. Osim što čovjek mora dati zekat onima kojima je potrebno da se da, on treba stalno da pomaže i čini razna dobročinstva. To se zove infak, odnosno, dijeljenje. Polje infaka je šire od zekata i u njega se ubraja sve što dajemo porodici, rodbini, dinskoj braći, okolini i cjelokupnoj društvenoj zajednici. Infak je dio ahlaka vjernika. Njegova najmanja mjera je zekat. Oni koji imaju imovine izvan osnovnih potreba, u visini nisaba, nakon što protekne jedna godina u tom bogatstvu treba da daju zekat.

A Allah bez sumnje ne voli ohole hvalisavce.(Nisa, 36)

Robovi Milostivog hodaju zemljom dostojanstveno i ponizno, a kad im se neznalice obrate, prođu uz riječi mira. (Furkan,63)

Centar poniznosti je u srcu. Onaj ko poznaje Uzvišenog Gospodara i svog nefsa nikako ne može biti ohol, škrtac i sebičan. Ovakva osoba jasno zna da sva vlast, materijalna i duhovna, pripada Allahu i stoga za sebe ne traži veće počasti i veličinu od slijeđenja ilahi edeba.

Uzvišeni Allah o svojim odabranim robovima, evlijama, kaže:

''Znajte da za Allahove prijatelje nema ni straha ni tuge. Za njih su radosne vijesti (i kerameti) na ovom i na onom svijetu. U onom što je Allah obećao nema ni najmanje promjene. A najveći uspjeh je postići nagradu koju je Allah obećao.'' (Junus, 10/62-64)

''Allahovi prijatelji su samo mutekije. Ali većina ljudi (nevjernika i gafila) to ne zna.'' (Enfal, 8/34)

''U svemu slijedi one koji su se Meni okrenuli.'' (Lukman, 31/15)

''Oni su ti koje je Allah uputio. Pa slijedi i ti njihov put.'' (En'am 6/90)

Prema miladi kalendaru 1. januar je dan oslobođenja Mekke. Tim povodom podsjetimo se događaja iz Poslanikovog s.a.v.s. života, fetha - pobjede najveće od svih pobjeda i oslobođenja Mekke, kao i oslobađanja srca.

Šta je Feth?

Feth je osvajanje gradova i zemalja sa ciljem širenja Allahove vjere, dostavljanja ljudima Allahove riječi. U arapskom jeziku riječ feth znači ''otvaranje, pokazivanje puta, donošenje presude, pobjeda''. U teološkoj terminologiji feth znači muslimansko osvajanje nemuslimanskih gradova sa određenim ciljem i u okviru određenih pravila.

Šta je hizmet?


Svako dobročinstvo učinjeno radi Allahovog zadovoljstva je hizmet. Dobročinstvo može biti kako prema ljudima tako i prema drugim živim bićima.
Hizmet je ahlak poslanika, mešreb evlija, i zanimanje onih koji žele da putuju Allahu. Hizmet je ogledalo vjernika, mjerilo imana.
Uzvišeni Gospodar u ajeti kerimu kaže:
''O vjernici! Želite li znati šta je to što će vas spasiti od žestoke kazne? Da vjerujete u Allaha i Poslanika i da se na Allahovom putu borite sa životima i imecima'' (Saf, 61/10-11)
Poslanik s.a.v.s. je rekao:
''Najbolji od ljudi je onaj ko im najviše koristi.'' (Ebu Davud)
''Najveću nagradu u jednoj zajednici ima onaj ko im najviše hizmeti'' (Said b. Mansur, Sunen)
U vezi sa hizmetom Gavs k.s. kaže:
''Na putu hizmeta Allahovoj vjeri, radite zajedno sa nama. Ako nam vi ne pomognete, Allah će meleke učiniti našim pomoćnicima. Hizmet neće stati. Allah iz Svog rahmeta i merhameta hizmete daje vama.''

U čovjeku su istovremeno sadržana i svojstva šejtana (pri nefsu) i osobine meleka (pri ruhu). Čovjekova dužnost je da se suprotstavlja nefsu i šejtanu te da slijedi put razuma i put vjere. Međutim, to je nešto što zahtjeva stalnu borbu.

Uzvišeni Allah je milostiv prema svojim robovima i iz te milosti je poslao poslanike kako bi bili podrška ruhu i melekskim osobinama u borbi protiv nefsansko-šejtanskih svojstava.

Da Allah nije poslao poslanike, bilo bi nemoguće da ljudi spoznaju Gospodara i da mu ispravno ibadet čine. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže:

''A poslanike smo poslali sa objavom i dali smo im Knjigu kako bi ljude uputili na pravi put. '' (Hadid, 25)

''... i da nebi ljudi imali izgovor pred Allahom...'' (Kasas, 47)

Povjerljivost je jedna od najvažnijih karakteristika vjernika. Svaki čovjek koji vjeruje u Allaha i onaj svijet, mora biti od povjerenja. Ustvari, jedno od značenja riječi ''mumin'' jeste i povjerljiv. Shodno tome nezamislivo je da vjernik bude osoba koja je nepovjerljiva, i koja ne stoji iza onog što kaže. Jer to su osobine munafika.

Povjerljiva osoba je osoba kod koje su ispravne i riječi i djela. Osoba koja govori ono što radi, govori ono što jeste, ne skriva istinu, pokuzuje se onakvim kakav jeste, na vanjštini manifestuje ono što zna i ono što vjeruje. Biti povjerljiv znači biti iskren.

Biti od povjerenja također znači i imati svojstvo čuvanja emaneta. Mumin koji je sposoban da čuva emanet je na uvijek na hajru.

Naš Gospodar je odhazreti Adema pado ponosa svijeta Muhammeda, s.a.v.s., objavljivao Svoje naredbe i zabrane radi dobrobiti i spasa čovječanstva te radi dunjalučke i ahiretske sreće. Vjera koja nas uči šta trebamo raditi a šta ne, i koja nam pokazuje najispravniji način života, upotpunjena je sa poslanicom Muhammeda, s.a.v.s. Muslimani su zaduženi da ovu vjeru slijede u potpunosti. Ukoliko ne budu u skladu sa odredbama koje je vjera postavila, u pogledu spoljašnjosti i nutrine, te ukoliko ne budu sve usvojili i prakticirali – neće moći postati potpuni (kamil) mu’mini. Biti potpuni vjernik moguće je jedino vezivanjem za dinske propise (ahkam), materijalne i duhovne, unutrašnje i vanjske, zahirske i batinske.

Iz hadisa u kojem se kaže: ''Znanje je farz svakom muslimanu i muslimanki'' (Bejhaki), biva jasno da je stjecanje znanja stroga obaveza svakom muslimanu, međutim koje je to znanje koje je farz, ostaje da se nauči.

Znanje koje se spominje u hadisu je dio ilma koji je farzi-ajn.A to je ono što treba da zna svaki musliman. Kad kažemo da je nešto farz, onda to znači da je nužno i potrebno do te mjere kao što nam je potrebna hrana, piće i zrak.

Kako god je farz činjenje određenih djela, isto tako je farz i usvojiti znanje o istim. A na mjesto onog što je farz ne može ništa drugo doći kao zamjena. Ukoliko neko ne izvrši jedan farz, koliko god da na mjesto toga učini nekog drugog dobra, to ne može nadoknaditi ni nadomjestiti mjesto farza.

Kao što je poznato, imam Gazali, k.s., bio je od onih učenjaka koji su dostigli stepen mudžtehida. U prvo vrijeme odbacivao je tesavufsko znanje. Nije vjerovao u nauku tesavufa. S druge strane, njegov brat nije bio mnogo učen, ali je bio od ljudi tesavufa, bio je u jednom od tarikata. Brat nije običavao klanjati namaz za imamom Gazalijem, k.s. Jednog dana pozva ga njihova majka i upita: “Sine, zašto ti ne klanjaš namaz za svojim bratom? Znaš koliki je on alim. Ljudi mu dolaze sa svih strana svijeta kako bi našli rješenje za svoje probleme. Svi imaju koristi od njega. Obični svijet, pa čak i alimi, posjećuju ga i dolaze sa raznim pitanjima. U ovom kraju nema većeg alima od njega. Pa, je li onda uredu to što ti ne klanjaš za njim?” Brat odgovori: “Majčice, ja za njim ne mogu klanjati.” Majka će ljutito: “Kako ne možeš? Ljudi mu dolaze sa svih strana, a ti govoriš da ne možeš za njim klanjati?!” Na majčino insistiranje brat popusti i reče: “Dobro, radi tebe ću otići i klanjati za njim.” 

Pretraga