Ime mu je Abdullah. Krvnom vezom sastaje se sa Resulullahom, a.s., kod šestog im pretka – Murre b. Ka‘ba. Rođen je dvije godine i nekoliko mjeseci nakon Godine slona. U vezi sa njim, konsenzusom učenjaka, objavljeni su slijedeći ajeti:  

“Kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini (...)” (et-Tevbe, 40)  

“A od nje će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi stekao naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg, i on će, zbilja, zadovoljan biti!” (el-Lejl, 17– 21) 

Evo i nekoliko hadsa koji se odnose na njega:  “Nijedan imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekrov!” Na te riječi Ebu Bekr, r.a., zaplakao je i rekao: “Zar ja i moj imetak pripadamo ikome drugome osim tebi, Allahov Poslaniče?!” (Ahmed)  

Ime mu je Abdullah. Krvnom vezom sastaje se sa Resulullahom, a.s., kod šestog im pretka – Murre b. Ka‘ba. Rođen je dvije godine i nekoliko mjeseci nakon Godine slona. U vezi sa njim, konsenzusom učenjaka, objavljeni su slijedeći ajeti:  

“Kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini (...)” (et-Tevbe, 40)  

“A od nje će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi stekao naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg, i on će, zbilja, zadovoljan biti!” (el-Lejl, 17– 21) 

Evo i nekoliko hadsa koji se odnose na njega:  “Nijedan imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekrov!” Na te riječi Ebu Bekr, r.a., zaplakao je i rekao: “Zar ja i moj imetak pripadamo ikome drugome osim tebi, Allahov Poslaniče?!” (Ahmed)  

“Ebu Bekr i Omer su prvaci srednjovječnih ljudi u džennetu, prvih i potonjih, izuzimaju- ći vjerovjesnike i poslanike.” (Ahmed, Tirmizi) 

Ebu Bekr, r.a., prvi je od punoljetnih muškaraca koji je prigrlio islam. Njemu pripada i prvenstvo u mnogobrojnim drugim fadiletima. 

Talkin srčanog zikra 

Hidžru je činio lično sa Vjerovjesnikom, a.s., i bio je njegov drug u pećini Sevr u kojoj ga je Vjerovjesnik, a.s., talkin učinio murakabetu’l-meijje, tj. da postane trajno svjestan Allahove blizine, Njegovog uzvišenog zajedništva. Naime, kada je Vjerovjesnik, a.s., osjetio da je Ebu Bekr, r.a., tužan (s obzirom na to da su mušrici bili na ulazu pećine), a što je sastavni dio ljudske dimenzije, isto mu je zabranio riječima: “La tehzen – ne žalosti se!” S obzirom na to da mu je u tom stanju bilo jako teško sprovesti tu naredbu, Resulullah, a.s., dodao je: “Innellahe meana – zaista je Allah sa nama!”, otkrivajući mu na taj način ono čime će odagnati žalost i tugu. Značenje ovih riječi je slijedeće: Sjećaj se, opažaj i budi u murakabi prema Allahovom zajedništvu u odnosu na nas (meijjetullahi lena). Onaj ko opaža Božansko uzvišeno zajedništvo i prisustvo (el-meijje el-ilahijje), i u tom veličanstvenom stanju bude postojan, od njeg će biti odstranjena tuga i ostale ljudske osobenosti, jer će iz njih biti u tim momentima izveden. To je i razlog zbog čega je kod Siddika, r.a., bila prisutna tihoća i tajnovitost u noćnim namazima. Ovim ti je postala sasvim jasna veza između nakšibendijskih prvaka koji daju prednost skrivenom, tajnom, srčanom zikru (ezzikru’l-hafij), sa Ebu Bekrom es-Siddikom, r.a., jer su skrivenost, tajnost i srčani zikr bili njegova stanja. 

Strah od Allaha, dž.š. 

Njegov nadimak je i el-Evvah, jer je bio izuzetno milostiv, osjećajan i vlasnik potpunog takvaluka. Mnogo je razmišljao i često je plakao. Aiša, r.a., rekla je: “Ebu Bekr, r.a., često je plakao. Nije se mogao suzdržati od plača kada bi učio Kur’an.” (Buhari) Jednog dana je zatražio da nešto popije, pa su mu donijeli posudu sa medovinom. Tada  se toliko rasplakao da su i svi prisutni počeli plakati. Potom je prestao, kao i ostali, da bi se ponovo rasplakao toliko da je počeo glasno jecati. Kada je došao k sebi, svojim ogrtačem je obrisao svoje suze, a prisutni ga upitaše: “Šta te je na ovo navelo? Svi smo pomislili da ćeš se sa dušom rastati.” Ispričao je: “Bio sam sa Mustafom, a.s., pa je počeo nešto odgurivati od sebe riječima: ‘Bježi od mene, bježi od mene!’ Pored njega, a.s., nikoga nisam vidio, pa sam ga upitao u vezi s tim, a on mi reče: ‘Dunjaluk mi se pokazao u svome raskošu, pa sam ga odgurnuo. Odmaknuo se u stranu i rekao: ‘Ako si se ti spasio od mene, tako mi Allaha neće se od mene spasiti oni koji dolaze poslije tebe!’’ Radi toga sam se prepao da me dunjaluk nije sustigao te sam se rasplakao.” Bio je ozbiljan i nikada nije prelazio granicu. Imao je najispravnije mišljenje i najtačnije je tumačio snove. Od svih ashaba bio je najispravnijih riječi i djela. O njegovoj časti i vrijednosti dovoljno govore Resulullahove, a.s., riječi: “Zaista Allah prezire da Ebu Bekr es-Siddik pogriješi!” (Taberani) Najbolje je poznavao Allaha, dž.š., i najviše Ga se bojao. Strogo je vodio računa o svojoj hrani i piću. Ako bi saznao da je nešto pojeo ili popio u čemu ima sumnja, natjerao bi se na povraćanje. Jednom je popio mlijeko koje je zaradio njegov sluga. Kad ga je pitao u vezi sa tim, sluga mu je rekao da je u jednom plemenu predskazivao (tj. proricao budućnost), pa je na taj način zaradio mlijeko. Tada je Ebu Bekr, r.a., stavio prst u grlo i povraćao da je pomislio da će umrijeti. Rekao je: “Moj Allahu, tražim ispriku kod Tebe za onu što su ponijele vene i što se pomiješalo sa crijevima!” U počasti kojim ga je Allah, dž.š., obdario spada i činjenica da su mu roditelji i sva djeca prigrlila islam. 

Njegove riječi: 

Nema dobra u riječima kojima se ne želi postizanje Allahovog zadovoljstva, niti u imetku koji se ne udjeljuje na Allahovom putu, ni u onome čija razboritost ne preteže njegovu glupost, a niti u onome koji se boji po pitanju Allahove vjere nečijeg prijekora. Ko prezre svoj nefs radi Allaha, On će ga sigurnim učiniti od Svoga prezira. 

Čuvajte se ponosa i nāma! A kakav ponos i nām može imati onaj koji je stvoren od zemlje u koju će biti vraćen, i koga će crvi rastočiti?! Nema dobra u dobru poslije kojeg dolazi vatra, a niti ima zla u zlu poslije kojeg dolazi džennet. Kada bi bio pohvaljen, rekao bi: “Moj Allahu, Ti me poznaješ bolje nego ja sam sebe, a ja sebe bolje poznajem od njih, pa učini me boljim od onoga što oni misle a oprosti mi ono što oni ne znaju i nemoj me ispitivati za ono što oni govore!” 

Zadnja oporuka 

Kada se smrtno razbolio, bilo mu je rečeno: “Želiš li da ti pozovemo ljekara?” Odgovorio je: “Već me je pogledao!” “Šta ti je rekao?”, upitali su. “Rekao je: ‘Ja radim ono što Ja želim!’”, odgovorio je. Nakon toga je pozvao Omera, r.a., pruživši mu određene savjete, usljed čega ga je rasplakao. Na kraju mu je kazao: “Ako zapamtiš moj vasijet, neće ti od odsutnih stvari biti draže ništa od smrti, a ona će ti doći. A ako zanemariš moj vasijet, od odsutnih stvari najmrža će ti biti smrt, a nećeš joj moći umaći.” Potom se prisutnima obratio: “Ostavljam vam u vasijet da se istinski bojite Allaha, jer ste potpuno (o Njemu) ovisni i siromašni ste. Hvalite Ga onako kako Mu dolikuje i stalno od Njega tražite oprosta! Zaista On mnogo prašta! Ve’sselam!” 

Na ahiret je preselio u ponedjeljak između akšama i jacije, 21. džumade’l-ahireta 13. godine po Hidžri (22. august 634.) u šezdeset i trećoj godini. Onaj ko se želi dodano informisati o njegovoj biografii neka se pozove na djela Tarih od Ibn Asakira i Tarihu’l-Hulefa od Dželaluddina es-Sujutija, Allah njima dvojicom bio zadovoljan. Tajnu ove časne duhovne silsile od Ebu Bekra, r.a., preuzeo je Selman el-Farisi, r.a.

Spomenuta u Kur’anu, duhovna putovanja ili izgradnja i odgajanje duše bila su tema svih islamskih prvaka kroz historiju islama. Metodi su se tu i tamo razlikovali, ali je cilj uvijek bivao isti – odgojiti čovjeka kroz prelazak dionica duhovnog puta koji se na arapskom zove sejr-i suluk. Kod nakšibendija-halidija ovaj put se prelazi kroz oživljavanje nježnih duhovnih središta – letaifa (kalb, ruh, sir, hafa i ahfa) putem hafi (bezglasnog) zikra. Kod kadirija sejjid Abdulkadir Gejlani je praktično pokazao taj put kroz dvadeset godina osame (halvet), i taj put odgajanja duše pretočio u nekoliko risala koje su njegovi učenici prenijeli. Allah, dž.š., dušu je učinio središnjom između tame tijela i svjetlosti ruha. Narav joj je također središnja, jer može doći do savršenstva (kemal) kao što može i nisko pasti. Ona je sredina i između dva svijeta; razumijeva grijeh, a može se uzdići i na melekski stepen nakon čišćenja, jer uzvišeni Allah kaže: “Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi” (eš-Šems, 9–10). 

Uzvišeni Allah kaže:

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

„Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (Alek)

Ključ vrata nauke je čitanje, učenje. Cijeli univerzum i čovjekovo postojanje je jedna knjiga. Knjiga Allahovih ajeta... A Kur'an-i Hakim je srž, duša te knjige.

„Čitaj!...“ Savršeni poredak u svjetovima je srž nauke (znanja). A Islam je strana tog poretka koja je posvećena ljudskom rodu. Kompas za sreću na oba svijeta, Islam, je utjelovljenje nauke: nauka poznavanja Gospodara svjetova, nauka poznavanja stvorenoga, nauka poznavanja sebe...

U drugom stoljeću nakon hidžre, počelo se nazirati slabljenje u vjerskom životu. Sa novim osvajanjima i ulaskom novih ljudi u vjeru Islam se proširio na veoma široko područje, a to je donijelo i određene probleme. Alimi i dobri Allahovi robovi su ulagali veliki trud kako bi novim pripadnicima vjere objasnili Islam na ispravan način.

Učenjaci akaida su nastojali da ljudima dostave znanje iz oblasti akaida, učenjaci fikha su govorili o ibadetima, muhadisi o hadisu, mufesiri o tefsiru, znalci jezičkih nauka o arapskom jeziku. Oni su danonoćno radili da ožive ove nauke i istovremeno ih sačuvaju od bilo kakvih neispravnosti. I Allahovim izunom uspjeli su u tome. S druge strane, Allahovi dostovi, koji su bili nazivani imenima poput arifi, salihi, evlije, sufije i slično, okrenuli su se očuvanju i podučavanju ljudi edebu, ahlaku, ilahi ašku i čišćenju srca. Svoj himmet i gajret su trošili na tom polju. Tada su razvili metode odgajanja i čišćenja srca, sukladne ljudskoj prirodi.

U svakom tom poslu, osnovu i dokaz su uzimali iz Kur'ana i sunneta. Ne odvajajući se od puta ashaba i salih robrova koji su ih slijedili. Vjerski odgoj su prvo sproveli na vlastitim nefsovima a zatim svojim primjerom pokazali vrhunski ahlak drugim ljudima.

“Allah je među svojim robovima odabrao neke kako bi oni odgajali i usavršavali ostale, ne zbog Svoje potrebe za halifom već zbog toga što robovi nisu sposobni direktno primati ilahi fejz i ilahi emrove te što im je potrebna pomoć u tom procesu. Allahove, dž.š., halife rade upravo to. Nur i ilahi šuur (saznanja) koja primaju od Uzvišenog dijele drugima.”

Allah, dž.š., je za posao obnavljanja vjere zadužio kjamil pripadnike Pejgamberovog, a.s., ummeta. Zbog njihovog iskrenog truda i “oživljavajućih dahova” (u duhovnom smislu) vjera se počinje živjeti s ljubavlju; srca oživljavaju i kod vjernika se rađa novi život.

Poznavali mi svijet ili ne Uzvišeni zna i saopćava da je posao poslanika i arifa da robove učine pravim robovima. Nijedan Poslanik, s.a.v.s, i evlija, k.s., nije sebe uzvisio niti je izjavio da je naputio svojstava roba. Nijedan od njih nije pozivao ljude da mu robuju niti je ikada razmišljao o takvome nečemu.

Određeni ljudi postavljaju sljedeća pitanja: “Da li se u Kur’anu i Sunnetu objašnjava rabita opisana u tesavvufu i korist koja se želi njom ostvariti? Koje je mjesto rabite u temeljnim izvorima naše vjere?”

S vremena na vrijeme smo pokušali podsjetiti na to da se u Kur’anu ne traži naziv neke stvari, već njeno značenje, sifati/osobine, karakteristike i sadržaj. Kad kažemo sadržaj mislimo na ono što se razumije iz značenja koje je izraženo u ajetima. Sve što čovjaka podsjeća na Allaha,dž.š, i što mu usavršava edeb se potvrđuje od strane Kur'ana. Rabita kao sifat/svojstvo se otvoreno obrađuje u mnogim ajetima i u jednom obliku se traži od svakoga.

Kur'an se obraća svima onima koji posjeduju pamet: “Zar ne shvatate?“, “zašto ne razmislite?“, “razmislite!“, “zašto se ne urazumite?“, “pogledajte!“

Svi Kur'anski ajeti koji objašnjavaju tefekkur/promišlajnje su ustvari po jedan dokaz za tesavvufsku rabitu. Jer svako stvorenje o kome se razmišlja, onome koji razmišlja pokazuje manifestacije Stvoritelja, budi mu srce, pokreće ga ka zikru, povećava mu ljubav prema Uzvišenom... Ova ljubav čovjeku uljepšava edeb.

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha dž.š.. Resulullah s.a.v.s. zabranio nam je zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”

Htjeli mi to ili ne, i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: ''O vjernici! Allaha mnogo zikr činite!''

Postoji mnoštvo ajeta i hadisa koji naređuju zikr i govore o važnosti istog, što pokazuje da je zikr nesumnjivo sebeb života za čovjeka.

U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Koja god se grupa ljudi okupi da bi radi Allahovog zadovoljstva zikr činili, sa neba se čuje jedan glasnik koji kaže: 'Raziđite se oproštenih grijeha, i Allah vam je grijehe pretvorio u sevape.' (Imam Ahmed, Musned)

Vrijednost zikra se ne mjeri po tespihu, tekbiru, tehlilu ili slično, istinski zakir je svako onaj ko se pokorava Allahu i radi njega uradi jedan posao.

Said ibni Džubejr r.a. i drugi alimi navode sljeeće:

''Zikr medžlisi se sastoje od izučavanja halala i harama. Kako ćeš nešto kupiti kako prodati. Kako klanjati namaz, kako postiti. Kako se oženiti ili razvesti i slične mesele.''

Nema sumnje da je u Allahovim emrovima(naredbama) skriveno mnoštvo mudrosti i koristi za čovjeka. I kako god ljudsko tijelo ima potrebu za određenom hranom isto tako i čovjekov ruh ima potrebu za ibadetom i za duhovnom hranom. Čovjek koji se sastoji iz dvije dimenzije, tijela i ruha, treba da drži u ravnoteži i jedno i drugo. Od najvažnije hrane za ruh jeste ibadet učinjen sa čvrstim imanom i prisustvom srca (hudurom).

Ibadeti jačaju čovjekov iman(vjerovanje) i usavršavaju njegov ponašanje (ahlak). Iman je drvo a ahlak plod. Ko drvo imana hrani sa ibadetom plodovi će biti lijepo ponašanje (ahlak).

Ko je ustrajan u ibadetu, u njegovom srcu sija svjetlo (nur) imana i zadobija strah od Allaha. Rob se ibadetom oslobađa od loših misli i crnila grijeha. A ko stekne ove vrijednosti i usavrši svoj ahlak on postiže duhovnu zrelost. Oslobađa se od robovanja dunjaluku i njegov ruh se uzdiže.

Pretraga