Kad vjerniku postane svejedno hvalili ga ili kudili, jasan je znak da je prešao stepen nefs-i emmare (duša sklona zlu). – Mevlana Halid
1. Uvod
U radu se izlažu osnovni biobibliografski podaci o uzornom životu šejha Mevlane Halida od Bagdada, koji je osnovao i po kome je i dobio naziv halidijski kol – ogranak unutar nakšibendijskoga derviškog reda – tarikata kojeg je etabilirao poštovani šejh Muhammed Behauddin, poznatiji kao Šah-i Nakšibend (pr. 1389). Mevlana Halid je obilježio epohu svoga vremena u kojoj je živio i djelovao. Spadao je u duhovnu avangardu XIX vijeka. U literaturi b/h/s jezičkog areala ne nalazimo podrobnije informacije o životu i djelu šejha Bagdadija, pripadnika mudžeddidi ogranka nakšibendijskoga reda i rodoslovniku novog ogranka koji je ponio ime po njemu: halidijski ogranak. Pomenuti ogranci: mudžeddidi i halidi su prisutni u našoj domovini unazad par vijekova.
Stoga smo se odlučili u ovome radu, u kratkim crtama iz historijske perspektive, opisati njegov život i djelo kako bi popunili tu prazninu u našoj literaturi i osvijetlili lik eponima halidijskoga reda kojemu pripadaju ili su pripadali mnogi naši zemljaci, da li ovdje u Bosni ili diljem svijeta kuda su ih nanijele životne prilike.
Tursku kulturnu javnost je 2016. godine sa životom i djelom šejha Bagdadija upoznao Abdulcebbar Kavak publikujući svoju doktorsku diseratciju pod naslovom: Mevlana Halid-i Nakşibendî ve Halidilik (Istanbul: Nizamiye Akademi, 2016., 527. str.). Spomenuta knjiga predstavlja dosad najrelevantnije i najdetaljnije štivo o životu i djelu šejha Halida.
Nadamo se da će ovaj naš rad predstavljati pozitivan dodatak istraživačkome poduhvatu posvećenom osvjetljavanju tema iz tesavvufa.
2. Biografski podaci Mevlane Halida Bagdadija
Puno ime Mevlane Halida Bagdadija je Halid b. Ahmed b. Husein b. Ali b. Abdulah b. Husein b. Taha. U literaturi se navode i nadimci po kojima je bio poznat: Ebu ‘l-Beha, Mevlana, Dijauddin, el-Kurdi, eš-Šehrezuri, eš-Šafi, en-Nakšibendi, el-Mužeddidi i još neki drugi. Priimenak Zuldženahajn, u značenju „posjednik dvaju krila“, tj. „letač na krilima šerijata i tarikata“ je zadobio kao pomiritelj tih dviju perspektiva islama: šerijata i tarikata. To znači da je važio za savršenoga čovjeka (el-insan el-kamil, hommo perfectus) i obistinjenoga, istinskog čovjeka (el-insan el-hakiki, el-insan el-muhakkak, hommo verus). Epitet Bagdadi, po kome je najviše danas poznat, dobio je po gradu Bagdadu u kome je boravio određeno vrijeme, oko pet godina. Znakovito je da niko od njegovih učenika nije koristio taj nadimak da oslovi Mevlanu Halida, pa čak ni prvi autori koji su zapisali njegovu biografiju poput Ibn Abidina, Muhammeda el-Hanija, Muhammeda b. Sulejmana, Ibrahima Fasiha i dr. Navedeni hagiografi nijedanput ga nisu oslovili Bagdadijem. Rođen je oko 1779. godine u mjestu Zerdijava koje pripada nahiji Karadagu, u blizini Šehrizora (Şehrezur), na udaljenosti oko pet milja od Sulejmanije. Njegovom ocu je bilo ime Husein b. Ahmed čije porijeklo seže do hazreti Osmana (pr. 655), a preko majčine strane je povezan sa hazreti Fatimom (pr. 632) i hazreti Alijom (pr. 656). Zbog srodstva sa hazreti Osmanom često je nazivan i Osmani. Na Vječni svijet je preselio u petak uveče, 14. zu’l-ka’dea hidžretske 1242., odnosno 9. VI 1827. godine. Uzrok njegova „ispijanja smrtne kapi“ je bila opaka i zarazna bolest kuge. Pokopan je u mjestu preseljenja na Vječiti svijet, u Damasku, u naselju Salihijja koje pripada području Ruknuddin s izrazitim kurdskim naslijeđem. Uzvišeni Allah ga je, prema riječima El-Hanija, “nadahnuo o tome da je došlo vrijeme preseljenja. Naredio je da mu (…) iskopaju mezar (…). U srijedu poslije ikindije namaza se razbolio, a u petak uveče preselio u Vječnu kuću“.
Što se tiče nadimaka, Mevlana Halid se sam oslovljavao kao „miskin“ (jadnik), „ad’afu’l-‘ibad“ (najslabašniji Božiji rob), „el-‘abdu’l-muznib“ (grješni Božiji rob) ili samo kao Halid. Od oko skoro 300 pisama i rasprava kojima je imao pristupa, Ferhad Shakely zaključuje da ih je sve potpisivao raznim imenima poput el-Kurdi, el-Džafi (sic!) i eš-Šahrazi. Epitet Bagdadi nikada nije osobno upotrijebio. Sintagmom Mevlana Halid (naš učitelj Halid) oslovio ga je njegov duhovni mentor (muršid) Šah Abdullah Dihlevi (pr. 1824) prilikom ispisivanja hilafetname. U hilafetnami ga je oslovio kao „hazreti Mevlana Halid“, smjestivši ga time na najviši pijadestal respekta i duhovne zrelosti.
Prvu teološku naobrazbu je stekao pod budnim okom i nadzorom svoga oca, a zatim je školovanje nastavio u Šejh-Abdullatifovoj medresi u nahiji Zerdijava. Posebnu sklonost je ispoljavao ka izučavanju morfologije i sintakse arapskog jezika (sarf i nahv), te šafijskoga fikha iz kojeg je uspješno savladao djelo Tuhfetu’l-muhtadž bi šerhi’l-Minhadž, a koje je zapravo komentar Ibn Hadžera el-Hejtemija (pr. 1565) na djelo Minhadžu’t-talibin ve umdetu ‘l-muftin koje je napisao Muhjiddin Ebu Zekerijja Jahja b. Šerefuddin en-Nevevi (pr. 1277). Izučavao je i kur’ansku egzegezu (tefsir), islamsku tradiciju (hadis) i muslimansku apologetiku (‘ilmu’l-kelam). Studirao je pred sljedećim učenjacima: Sejjid Abdulkerim Berzendži (pr. 1798), Sejjid Abdurrahim Berzendži (pr. 1800), Abdullah Hirpani (pr. 1838), Mulla Ibrahim Bijari (pr. 1835), Mulla Dželaluddin Hurmali (pr. 1816), Mulla Mahmud Gazai, Mulla Salih Teremari (pr. 1814), Mulla Abdurrahim Zijari, Mulla Muhammed Baleki (pr. 1844) i nekih drugih. Pored navedenih nauka, okušao se i u sticanju znanja i vještina iz astronomije, aritmetike i geometrije pred Muhammedom Kasimom (pr. 1819) u medresi u Sanadadžu.
Studirao je i u medresama u Halabdži, Kojsandžaku i Hariru. Tu je izučavao, pod mentorstvom Mullazade Abdurrahimom ez-Zijarijem, djelo Šerhu Tehzibu ‘l-Mantik od Dželaluddina ed-Devanija (pr. 1502). Odatle se uputio u Bagdad gdje je studirao usulu ‘l-fikh kod učenjaka Sibgatullaha el-Mavranija (pr. 1805.). Pod mentorstvom spomenutog učenjaka detaljno je proučio djelo Muhtesaru ‘l-Munteha.
Iz literature se da nazrijeti da je Mevlana Halid bio fluentan u maternjem kurdskom, a zatim i arapskom i perzijskom koji su mu bili radni jezici. Pored toga, bio je upućen u sljedeće discipline: morfologija, sintaksa, stilistika, metrika arapskog jezika (sarf, nahv, me’ani, ‘arud), nauka o pjesničkim ukrasima (ilmu ‘l-bedi’), muslimanska jurisprudencija (fikh), kur’anska egzegeza (tefsir), islamska tradicija (hadis), muslimanska apologetika (‘ilmu ‘l-kelam), logika, geometrija, aritmetika, književnost, tesavvuf, disputacija i astronomija.
Godine 1798., smrću šejha Abdulkerima Berzendžija, profesora na medresi u Sulejmaniji, a koju je prouzrokovala kolera, Mevlana Halid je došao na njegovo mjesto. Dok je radio kao profesor tumačeći propise vjere islama, nije se nikoga bojao. Njegov govor je imao pozitivan utjecaj na druge, a način života je odavao da je veoma pobožna osoba koja posjeduje postojanost (istikamet) u ibadetu Uzvišenome Allahu. Izbjegavao je olakšice, a skromnost i zadovoljavanje sa malim su bili ono po čemu je bio prepoznatljiv, dok je strpljivost bila faktor koji ga je činio izrazito velikim u očima ljudi. U svojstvu profesora je proveo oko sedam godina, da bi 1805. godine otišao na hadž u Meku gdje je svjedočio najezdu falangi vehabita, tih tobožnjih vjerskih puritanaca, na muslimanske svetinje, zbog čega se vratio s hadža vidno potresen i ophrvan tugom.
Na hadžu je upoznao šejha Muhammeda el-Kuzberija (pr. 1806), muhaddisa iz Damaska, i njegova učenika, muhaddisa i šejha kadirijskog derviškog reda, Mustafu el-Kurdija, od kojih je dobio idžazet za hadisku nauku i počasno (teberruken) za šejha kadirijskog derviškog reda. Svoje znanje iz oblasti hadiskih nauka je prenio i na jednog od svojih učenika, Ibn Abidina (pr. 1836), davši mu idžazet.
Dok je bio na hadžu, o čemu nas izvještavaju Nedžmuddin b. Muhammed Nakşibendî i Muhammed el-Hani, Mevlana Halid je jednoga petka klanjao namaz, te obavio tavaf oko Kabe, a zatim počeo čitati Delailu’l-hajrat. Opazio je jednoga crnobradog čovjeka naslonjenog na Kabu kako ga posmatra. Mevlana Halid je pomislio u sebi da se radi o nekakvoj neznalici koja ne zna da u lijepo ponašanje i bonton vjernika ne spada naslanjati se leđima na Kabu, te mu se približio sa željom da ga opomene zbog njegova nepriličnog čina. Dok mu se približavao, čovjek mu se obratio riječima: „Brate! Poštovanje prema vjerniku je veće od poštovanja prema Kabi. Srce jednog vjernika koje je uvijek svjesno Allaha je uzvišenije od jednog kamena Kabe. Zašto ti smeta što sam okrenuo Kabi leđa, a tebi lice?! Kako si samo brzo zaboravio ono što ti je rečeno u Medini?!“ Nakon ovih riječi, shvatio je da se radi o jednom odabranom Allahovom robu. Približio mu se kako bi ga poljubio u ruku, tražio izvinjenje i iskazao želju da želi da bude njegov učenik i sljedbenik, na što mu je taj čovjek pokazao prema Indiji i kazao da se tamo nalazi čovjek koji će biti njegov učitelj i duhovni mentor (muršid).
Nakon upotpunjenoga hodočašća u svete gradove, Mevlana Halid se, prije povratka u Sulejmaniju, nakratko obreo u Damasku gdje se družio sa uglednim vjerskim znalcima. Nakon povratka u Sulejmaniju, upoznao je šejha Mevlanu Muhammeda Dreviša Azimabadija ili Mirzu Rahimullaha, kako se još naziva, a koji je doputovao iz Delhija. Pored toga što je bio veleučen u oblasti islamskih nauka, Mevlana Halid koji je među narodom, iako mladić u dobi od dvadeset i šest ili dvadeset i sedam godina, bio poznat kao „šejh Halid“ povjerio se Mevlani Azimabadiju da unutar sebe osjeća veliku prazninu, te da je u potrazi za muršid-i kamilom. Mevlana Azimabadi, koji je bio također muršid-i kamil, uputio ga je da ide u Delhi i potraži gavsa Abdullaha Dihlevija (pr. 1624) koji je kazao kako će u Indiju stići iz Anadolije jedan učenjak za koga je Azimabadi pretpostavljao da se radi o Mevlani Halidu. Čuvši njegove riječi, Mevlana Halid je ubrzo donio konačnu odluku o odlasku u Indiju, u potragu za učiteljem i odgajateljem na duhovnome putu (sejr-i suluk).
3. Susret Mevlane Halida Bagdadija i šejha Abdullaha Dihlevija
Godine 1224. po Hidžri (1810) Mevlana Halid je stigao u Delhi. U Divanu, jedinome poetskom ostvarenju njegova opusa, nalaze se sljedeći stihovi na perzijskome koji govore o njegovu odlasku u Indiju :
در شام و مکه ات گره از کار وانشد
من بعد صبح را بره هند شام کن
خود را بخاک پای غلام علی فکن
محو هوای روضه۶ دار السلام کن
Pošto se čvor posla tvoga u Damasku i Meki ne razriješi
Ti kreni put Indije od jutra do večeri nigdje ne zastavši
Pod noge Gulama Alija sebe baci
Ljubljenu iz bagdadskih vrtova iz sebe izbaci
Sljedstveno citiranim stihovima, okriva nam se razlog njegova dolaska u Indiju: nemogućnost pronalaska istinskog duhovnog učitelja – muršida u Bagdadu, Meki i Damasku. Šejh kojeg je tražio krio se u osobi Abdullaha Dihlevija koji je pripadao mudžeddidi ogranku nakšibendijskog tarikata. U jednom pismu koje je napisano na perzijskom jeziku, Mevlana Halid je obavijestio svoju porodicu i svojtu da je 26. zu ‘l-hidžeta hidžretske 1224. godine, poslije ikindije, dao prisegu (bej’at) šejhu Dihleviju.
Gulam Ali ili Šah Abdullah Dihlevi je rođen 1745. godine u Pendžabu. Njegov otac Šah Abdullatif je, prema predanju, imao snoviđenje u kome mu je najavljeno da će dobiti sina te da mu treba nadjenuti ime Ali. Kada je dobio sina, Šah Abdullatif je dao djetetu pored imena Ali i ime Gulam (sluga) sa željom da bude sluga Imama Alije, u smislu da služi širenju njegove mudrosti i učenosti. Nakon toga, u snu je vidio blagoslovljenoga vjerovjesnika Muhammeda, alejhisselam, koji je naredio Šahu Abdullatifu da djetetu nadjene ime Abdullah.
Abdullah Dihlevi je bio veliki stručnjak u oblasti tefsira i hadisa. Napisao je dva djela: Mekamat-i mazharijje i Izahu‘t-tarika. Jedan od njegovih učenika, Šah Reuf Ahmed (pr. 1837) kompilovao je i pisma Šejha Dihlevija koja je upućivao svojim učenicima, prijateljima i korespodentima. Pisma su sabrana u zbornik koji je nazvan Mekatib-i šerife.
Po dolasku u tekiju šejha Dihlevija, Mevlana Halid je dobio zadatak da se pozabavi služenjem drugih derviša (hizmet) i studioznim iščitavanjem slijedećih pet djela: Nefehatu ‘l-uns min hazarati ‘l-kuds (Abdurrahman Džami), Adabdu ‘l-muridin (Abdulkahir es-Suhraverdi), Mektubat (Ahmed es-Sirhindi), Avarifu ‘l-me’arif (Ebu Hafs es-Suhraverdi) i Er-risala el-kušejrijja fi ‘ilmi ‘t-tesavvuf (Ebu Kasim el-Kušejri).
Nakon uspješnog upotpunjenja duhovnoga odgoja (sejr-i suluk) u trajanju od jedne godine, Šah Dihlevi je izdao idžazetnamu Mevlani Halidu, i to za sljedeće derviške redove – tarikate: kadirijski, nakšibendijski, suhraverdijski, kubrevijski i čištijski. Pored toga, dobio je i idžazet i ovlaštenje za tradiranje šest hadiskih zbornika (Kutubu sitte): Buharijev, Muslimov, Tirmizijev, Ebu Davudov, Nesaijev i Ibn Madžeov. Također je dobio idžazet za tefsirku nauku.
Na sljedećim shemama ćemo sagledati duhovne geneaologije (silsila) derviških redova, a za koje je Šah Dihlevi ovlastio Mevlanu Halida:
Nakšibendijska silsila:
Allahov poslanik (s.a.v.s.) → Ebu Bekr (r.a.) → Selman el-Farisi (r.a.) → Ebu Muhammed Kasim (pr. 720) → Džafer Sadik (pr. 765) → Bajazit Bistami (pr. 875) → Ebu Hasan Harkani (pr. 1029) → Ebu Ali Farmedi (pr. 1084) → Hadže Jusuf Hemedani (pr. 1140) → Abdulhalik Gudždevani (pr. 1220) → Arif Rivgeri (pr. 1251) → Mahmud Indžir Fagnevi (pr. 1271) → Ali Ramiteni (pr. 1305) → Muhammed-baba Semmasi (pr. 1339) → Sejjid Emir Kulal (pr. 1375) → Muhammed Behauddin Šah-i Nakšibend (pr. 1389) → Alauddin Attar (pr. 1399) → Jakub Kerhi (pr. 1443) → Ubejdullah Ahrar (pr. 1490) → Mevlana Muhammed Zahid Vahšuvari (pr. 1516) → Mevlana Muhammed Derviš (pr. 1562) → Hadže Muhammed Imkeneki (pr. 1599) → Muhammed Baki Billah (pr. 1605) → Imam-i Rabbani Ahmed Sirhendi (pr. 1624) → Muhammed Ma’sum (pr. 1686) → Sejfuddin b. Muhammed Ma’sum (pr. 1689) → Nur Muhammed Bedauni (pr. 1723) → Habibullah Mazhar Džan-i Džanan (pr. 1780) → Abdullah Dihlevi (pr. 1824) → Mevlana Halid Bagdadi (pr. 1827)
Kadirijska silsila:
Allahov poslanik (s.a.v.s.) → Ali b. Ebi Talib (r.a.) → Hasan b. Ali (r.a.) → Husejn b. Ali (r.a.) → Zejnulabidin (pr. 713) → Muhammed Bakir (pr. 732) → Džafer Sadik (pr. 765) → Musa Kazim (pr. 799) → Ali Rida (pr. 819) → Ma’ruf Kerhi (pr. 815) →Sirri Sekati (pr. 867) → Džunejd Bagdadi (pr. 910) → Ebu Bekr Šibli (pr. 946) → Abdulvahid b. Abdulaziz Jemeni (pr. 1033) → Ebu ‘l-Feredž Jusuf Tartusi → Ebu Hasan Hakkari (pr. 1093) → Said Mahzumi → Abdulkadir Gejlani (pr. 1166) → Abdurrezak b. Abdulkadir (pr. 1207) → Šeref Kattal → Abdulvehhab → Behauddin → Ukajl → Šemsuddin Sahrai → Geda Rahman Evvel → Šemsuddin Arif → Geda Rahman Sani → Šah Fudajl → Šah Kemal → Šah Iskender → Imam-i Rabbani Ahmed Sirhendi (pr. 1624) → Muhammed Said → Abdulehad → Muhammed Abid Senami → → Habibullah Mazhar Džan-i Džanan (pr. 1780) → Abdullah Dihlevi (pr. 1824) → Mevlana Halid Bagdadi (pr. 1827).
Kubravijska silsila:
Allahov poslanik (s.a.v.s.) → Ebu Bekr (r.a.) → Selman el-Farisi (r.a.) → Ebu Muhammed Kasim (pr. 720) → Džafer Sadik (pr. 765) → Musa Kazim (pr. 799) → Ali Rida (pr. 819) → Ma’ruf Kerhi (pr. 815) →Sirri Sekati (pr. 867) → Džunejd Bagdadi (pr. 910) → Ebu Ali er-Ruzbari → Ebu Ali Katib (pr. 933) → Ebu Osman Magribi (pr. 983) → Ebu Kasim Džurdžani (pr. 1058) → Ebu Bekr Nessadž → Ebu Nedžib Suhraverdi → Ammar Jasir → Nedžmuddin Kubra → Baba Kemal → Ahmed → Ebu Attar → Šems b. Mahmud → Hamiduddin Semerkandi → Ahmed Džunejnevi → Bedhan → Derviš Muhammed → Abdulkuddus → Ruknuddin → Abdulehad → Imam-i Rabbani Ahmed Sirhendi (pr. 1624) → Muhammed Ma’sum (pr. 1686) → Sejfuddin b. Muhammed Ma’sum (pr. 1689) → Nur Muhammed Bedauni (pr. 1723) → Habibullah Mazhar Džan-i Džanan (pr. 1780) → Abdullah Dihlevi (pr. 1824) → Mevlana Halid Bagdadi (pr. 1827).
Suhraverdijska silsila:
Allahov poslanik (s.a.v.s.) → Ali b. Ebi Talib (r.a.) → Hasan Basri (pr. 728) → Habib Adžemi (pr. 767) → Davud Tai (pr. 801) → Ma’ruf Kerhi (pr. 815) →Sirri Sekati (pr. 867) → Džunejd Bagdadi (pr. 910) → Mimšad Dineveri → Ahmed Esved → Jar Muhammed → Abdullah Ammuje → Abdulkahir es-Suhraverdi → Ebu Nedžib es-Suhraverdi → Šihabuddin es-Suhraverdi → Behauddin Zekerijja Multani → Sadruddin → Ruknuddin → Dželaluddin → Sejjid Edžmel → Bedhen Behraidži → Derviš Muhammed b. Kasim el-Erdehi → Ruknuddin el-Kenkuhi → Abdulehad → Imam-i Rabbani Ahmed Sirhendi (pr. 1624) → Muhammed Said → Abdulehad → Muhammed Abid Senami → Habibullah Mazhar Džan-i Džanan (pr. 1780) → Abdullah Dihlevi (pr. 1824) → Mevlana Halid Bagdadi (pr. 1827).
Čištijska silsila:
Allahov poslanik (s.a.v.s.) → Ali b. Ebi Talib (r.a.) → Hasan Basri (pr. 728) → Abdulvahid b. Zejd → Fudajl b. Ijad → Ibrahim b. Edhem → Huzejfe el-Mer’aši → Eminuddin Ebu Hubejre el-Basri → Mimšad Dineveri → Ebu Ishak eš-Šami → Ebu Ahmed Abdal Čišti (pr. 935) → Ebu Muhammed Čišti (pr. 942) → Nasiruddin Jusuf Čišti (pr. 970) → Mevdud Čišti (pr. 1127) → Šerif Zindani (pr. 1207) → Osman Haruni (pr. 1215) → Muinuddin Hasan Čišti (pr. 1236) → Kutbuddin Bahtijar Kaki (pr. 1235) → Feriduddin Šeker (pr. 1261) → Alauddin b. Ali Sabir (pr. 1271) → Šemsuddin Panipeti (pr. 1315) → Dželaluddin panipeti (pr. 1363) → Abdulhak Ridolevi (pr. 1429) → Ahmed Arif (pr. 1433) → Muhammed Arif (pr. 1493) → Abdulkuddus (pr. 1526) → Ruknuddin → Abdulehad (pr. 1598) → Imam-i Rabbani Ahmed Sirhendi (pr. 1624) → Muhammed Said → Abdulehad → Muhammed Abid Senami → Habibullah Mazhar Džan-i Džanan (pr. 1780) → Abdullah Dihlevi (pr. 1824) → Mevlana Halid Bagdadi (pr. 1827).
Nakon stjecanja idžazeta Mevlana Halid se 1811. godine, po šejhovu nalogu, uputio u Kurdistan sa pastoralnim zadatkom i zadaćom širenja tarikata. Na putu ka Kurdistanu svratio je u Bagdad gdje je pet mjeseci proveo u tekiji sejjida Abdulkadira el-Gejlanija (pr. 1166), a potom nastavio put ka domovini. Dolaskom u Sulejmaniju Mevlana Halid se susreo sa velikim antipatijama i rivalstvom šejha Ma’rufa Node (pr. 1838), vođe kadirijskog tarikata. Tada je kadirijski red prevladavao u Kurdistanu i imao je veliku utjecaj na narod, pa čak i na vladara kurdske Baban kneževine. Suparništvo šejha Ma’rufa je eskaliralo do te mjere da je Mevlanu Halida optužio da je apostata i heretik. Vjerovatno je bio ljubomoran i zbog činjenice da je Mevlana Halid tada već ima oko 12.000 učenika.
Duboko dirnut okolnostima, Mevlana Halid je pokazao suzdržljivost prema polemici i prepirkama te je mirno i dostojanstveno odselio u Bagdad, gdje je proveo oko tri godine. Osobni stav šejha Halida o tim neprilikama je nemoguće rekonstruisati, jer te gorke zalogaje teških trenutaka je naprosto progutao, nikada o njima ne prozborivši javno. Sve što znamo o tome sukobu je zahvaljujući njegovim hagiografima i njihovome subjektivnom stavu. Godine 1816. ili 1817. Abdurahman-paša, novi vladar kneževine Baban, je pozvao Mevlanu Halida da se vrati u rodnu grudu, što je ovaj i učinio. Situacije je bila takva da je odlučio zauvijek napustiti Sulejmaniju. Tu konačnu odluku neopozivo je donio 25. X 1820. godine. Odselio je u Bagdad, a zatim je najvjerovatnije u novembru ili decembru 1822. godine otišao u Damask gdje će postati najvažnija historijska ličnost u historiji reda u Damasku, a i samoj Siriji. Svi savremeni šejhovi nakšibendijskog reda u Siriji uglavnom imaju duhovnu genealogiju koja ih spaja s Mevlanom Halidom. Pojedini tvrde da se tobožnji razlog napuštanja Bagdada krio u bojazni neprijateljstva kadirija čija matična tekija je bila u Bagdadu.
4. Djela Halida Bagdadija
4.1. El-ikdu ‘l-dževheri fi’l-ferki bejne kesbeji ‘l-Maturidi ve ‘l-Eš’ari
Djelo je napisano na arapskom jeziku u periodu dok je Mevlana Halid boravio u Damasku te elaborira pitanje čovjekove slobodne volje i „teoriju stjecanja” (nazarijjetu ‘l-iktisab) prema viđenju imama Ebu Hasana el-Eš’arija (pr. 935) i imama Ebu Mensura el-Maturidija (pr. 944). Naime, Eš’ari je smatrao da je Uzvišeni Bog stvara ljudska djela svojom stvaralačkom božanskom snagom (kudra kadima), a da čovjek posredstvom svoje slobodne volje i izvedene moći (kudra hadisa) stječe djela i nagradu, odnosno kaznu za ista. Maturidi je naučavao da Bog samo daje čovjeku odredbe i zabrane, te mu osigurava misao o dobrim i zlim djelima, ali čovjek je taj koji stvarno izvršava svoja djela u skladu sa svojom moći i izborom, pa je tako jedino on i odgovoran za svoja djela. Kada čovjek ne bi bio odgovoran za svoja djela, onda bi cijeli nazor o nagradi i kazni na Sudnjemu danu bio besmislen.
4.2. Ta’likat ‘ala Hašijeti Sijalkuti ‘ala ‘l-Hajali
U pitanju je komentar (oko 130 str.) na glosu Abdulhakima es-Sijalkutija (pr. 1657), jednog od učenika Ahmeda Sirhindija, na djelo el-Hajali čiji autor je Šemsuddin Ahmed b. Musa el-Hajali el-Izniki (pr. 1481.). Djelo el-Hajali je opet komentar na Nesefijev (pr. 1310) Akaid, djelo iz muslimanske dogmatike. U djelu se posebno obrađuje relacija znanje-djelo (‘ilm-‘amel). Prema autoru, konstitutivna nit koja povezuje pomenute dvije perspektive jeste čovjekovo čvrsto ubjeđenje (jekin) da ga Uzvišeni Allah vidi svakoga trena te da su znanje i djelo „dvije strane iste medalje”; odnosno da dihotomno i zasebno ne mogu egzistirati. Svoju istinsku puninu doživljavaju jedino i samo u koaliciji.
Djelo je štampano 1843. i 1889. godine u Istanbulu pod pokroviteljstvom sultana Abdulmedžida i to zajedno sa prethodnim djelom.
4.3. Akide-i iman
Mevlana Halid je ovo djelo napisao na kurdskome jeziku. Centralna tema djela je elaboracija imanskih i islamskih šarta. Nakon prolegomene, u kojoj se izlaže zahvala Uzvišenome Bogu i prizivaju Božiji blagoslovi poslaniku Muhammedu i njegovim drugovima, porodici i sljedbenicima, autor veli:
”Ako neko upita šta je to islam; islam ima pet šarta. Svaki punoljetan i psihički zdrav musliman ih mora znati i prema njima se ponašati i djelovati.”
Potom slijedi isto pitanje i isti odgovor za imanske šarte. Na kraju djela stoji da je završeno 21. džumade’l-ula 1243. hidžretske godine (21. III 1819.).
4.4. Šerhu ‘l-‘akaidi’i ‘l-‘adudijje
Pomenuto djelo je komentar djela El-akaidu ‘l-‘adudijje Aduddina el-Idžija (pr. 1355). Spada u djela iz oblasti muslimanske apologetike.
4.5. Šerhu hadisi Džibril – Feraidu ‘l-fevaid
Napisano je na perzijskome jeziku i predstavlja komentar poznatoga hadisa koji se u djelima muslimanskih učenjaka naziva „Džibrilov hadis – Džibrilovo predanje.” Ovim hadisom koji se prenosi od Omera b. el-Hattaba (pr. 644) imam Muslim (pr. 875) započinje svoju zbirku hadisa. Na samome početku hadisa se govori o kada i kaderu (pre/određenje), zatim se redaju islamski i imanski šarti i predznaci smaka svijeta, odnosno ono što se naziva „temeljni sadržaji vjere”. Vincent J. Cornell je primijetio da ovaj hadis islam definiše na tri načina: a) teološki, potvrđujući da je Allah jedini Bog, a ne jedan iz skupine božanstava; b) historijski, potvrđujući da je Muhammed, alejhisselam, Božiji izaslanik, čime se doba nastanka islama odvaja od prethodnog doba teološke neukosti – džahilijeta; c) doktrinarno, ustanovljavanjem pet osnovnih stubova islamske vjeroispovijesti koji jasno islam odavajaju od drugih religija.
Djelo je upotpunjeno 1233. hidžretske godine (1817), a 1895. godine Hadži Fejzullah-efendija ga je preveo na turski, te je štampano u izdavačkoj kući „Mısır İlmiyye Matbaası”. Godine 1991. izdavačka kuća „Hakikat Kitabevi” ga je izdala na arapskom jeziku pod naslovom El-iman ve ‘l-islam. Također je prevedeno i na engleski, francuski i njemački jezik.
4.6. Hašija ‘ala Džem’i ‘l-fevaid min Džamii’l-usul ve Medžme’i ‘z-zevaid
Komentar na djelo Džem’u‘l-fevaid min Džamii’l-usul ve Medžme’i ‘z-zevaid, autora Muhammed b. Sulejmana el-Magribija (pr. 1682.). Magribijevo djelo je jedno od najpoznatijih djela iz oblasti hadiske nauke, a predstavlja sintezu četrnaest hadiskih zbornika.
4.7. Hašija ‘ala Nihajeti ‘r-Remli
Osnovno djelo Nihajetu‘l-Muhtadž je kao komentar djela Ebu Zekerijje Nevevija (pr. 1277) Minhadžu ‘t-talibin napisao Muhammed er-Remli (pr. 1595). Djelo je iz područja muslimanske jurisprudencije, tačnije iz oblasti šafijske pravne nauke. Djelo je koncipirano u dva toma.
4.8. Džalijetu ‘l-ekdar ve ‘s-sejfu ‘l-bettar fi ‘s-salati ‘ale ‘l-Muhtar
Osnovna potka traktata je elaboracija duhovnih eksercitija, invokacija i litanija nakšibendijskog tarikata. Autor tumači imena i svojstva Uzvišenog Allaha te vrijednost zazivanja blagoslova časnome vjerovjesniku Muhammedu. Pored toga su navedena imena Poslanikovih, alejhisselam, drugova koji su izgubili živote u Bitki na Bedru.
4.9. Risaletu ‘r-rabita
Traktat o „rabiti” u nakšibendijskom derviškom redu. Naime, Mevlana Halid izlaže dokaze i stavove poznatih muslimanskih učitelja poput Abdulkadira Gejlanija (pr. 1166), Šaha Nakšibenda (pr. 1389) i imama Ebu Hamida Gazalija (pr. 1111) koje su zauzeli kada je posrijedi rabita. Rabita je, naime, jedna odgojna metoda u tesavvufu koja podrazumijeva vezivanje srca za duhovnog učitelja koji je dospio na „stepen osvjedočenja” (mekam-i šuhud) sa ciljem da se preuzmu osobine duhovnog učitelja koji je sve svoje postupke uskladio sa postupcima blagoslovljenoga vjerovjesnika Muhammeda, alejhisselam. Dakle, cilj rabite nije duhovni učitelj (šejh, muršid), nego dospijeće u stanje da se derviš ponaša kao njegov duhovni mentor, a čiji postupci nisu izvan časnog sunneta; odnosno da poprimi „duhovnu boju” svoga učitelja (insibag). Pošto svaki „savršeni duhovni mentor” (muršid-i kamil) posjeduje svijest da ga Uzvišeni Bog svaki čas posmatra, te je svoje srce doveo na stepen „ihsana” koji, prema hadisu znači obožavati Allaha kao da ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi (Muslim, 1); a sam ihsan je vrhunac duhovnoga puta (sejr-i suluk).
Dr. Samir Beglerović definiše rabitu na slijedeći način :
Radi se o stalnom psihičkom osjećaju, srčanoj povezanosti učenika sa učiteljem budući da autentični šejh ima sposobnost „osjetiti” učenika u svakome trenu i time mu biti na usluzi savjetima i moralnom podrškom.
Zaključak Mevlaninog djela o rabiti bi se mogao sukusirati u rečenici da ona ne predstavlja ništa neukusno i strano islamskome nauku.
4.10. Risala fi adabi ‘z-zikr li ‘l-muridin
Lajtmotive poslanice su pitanja o dnevnim zadaćama pripadnika nakšibendijskog derviškog reda. Sadržava pitanja neobaveznih namaza, zikra, svakodnevnoga ponaša te propisa po pitanju jela i pića.
4.11. Risala fi ‘t-tarik
Traktat u kome su izloženi pogledi Mevlane Halida o sufizmu. Po svome sadržaju i osnovnim načelima on je par excellence ogledalo šejh-Halidovog poimanja tesavvufa i dimenzija duhovnog odgoja. On će docnije postati temeljni dokument onoga što će se nazvati halidijski pravac u sufizmu. Pisan je izvorno na arapskome jeziku, a poznat je još i kao Er-risaletu ‘l-halidijjetu fi adabi ‘t-tarikati ‘n-nakšibendijje. Pod pomenutim naslovom je štampana 1890. godine na trideset i četiri stranice u Kazanu. Godine 1841., Šerif Ahmed b. Ali je traktat preveo na turski jezik.
4.12. Divan
Divan je poetsko ostvarenje, djelo koje je priskrbilo najviše renomea Mevlani Halidu. U njemu se nalazi 1258 bejtova – dvostiha na perzijskom, arapskom i kurdskome jeziku. U Divanu je opisao vlastiti duhovni put koji vremenski obuhvata period od adolescenstskog doba pa do vremena duhovnog uozbiljenja njegove osobe; stoga Abduldžebar Kavak, jedan od prevodilaca Divana na turski jezik, zaključuje da on predstavlja „sažetak njegova života u stihovima”.
Ovo pjesničko djelo koje je, mogli bismo reći, korpus najprefinjenijih spoznaja koje je introspektivno baštinio Mevlana Halid, otkriva čitaocu njegovu učenost, poetsku akribiju, jezičku minucioznost, krasnorječivost i pogled na svijet, život, vjeru i tesavvuf.
4.13. Šerhu Mekamat-i Hariri
„Mekam” (ar. maqām) u jezičkome smilsu označava mjesto gdje se stoji, boravi. Paralelno sa navedenim značenjima označava i mjesto na kojem se oslanjaju noge. Leksem mekama (ar. maqāmah) fungira u značenju zborišta, skupa ili društva ljudi. Terminološki, u arapskoj književnosti, mekama je „kratka poludramska priča koju u rimovanoj prozi priča pripovjedač o snalažljivom, lukavom i prosvijećenom glavnom liku koji se poduhvata avantura i vješto obmanjuje radi sticanja materijalnih dobara, glvnom liku koji može biti kritičar društvenih i političkih prilika, znalac pitanja iz vjere i jezika, ili spisatelj, u skladu s ulogom koju igra. Njena vanjska forma, dakle, počiva na jednom pripovjedaču i jednom glavnom liku, čija imena pisac ponavlja ne samo u svim dijelovima mekame već i u svim mekamama iz jednog zbira.”
Basranin Ebu Muhammed el-Kasim b. Ali b. Muhammed el-Hariri (pr. 1122) se, bez sumnje, smatra najznamenitijim piscem među akterima mekame u arapskoj književnosti. Svoje je mekame počeo sa motivima prosjačenja, a onda im je iznašao pripovjedača i glavni lik. Sačinio je pedeset mekama koje su postale čuvene dotle da su mekame drugih autora potisle u zaborav kao nešto prevaziđeno. Dostigle su vrhunac ljepote i imale dosta sreće da ih prihvate i obrazovani ljudi i običan svijet.
Pomenute Haririjeve mekame je Mevlana Halid prokomentarisao u navedenome djelu koje je napisao na perzijskom jeziku.
4.14. Ta’likat ‘ala Tetimmeti Sijalkuti li Hašijeti Abdulgafur ‘ala Šerhi ‘l-Džami ‘ala Kafijeti ‘bni ‘l-Hadžib
Abdurrahman Džami (pr. 1492) je napisao komentar na Kafiju Ibn Hadžiba (pr. 1248/49) koji je svojedobno bio jedan od najvećih znalaca nauke o jeziku. El-Kafijetu fi ‘n-nahv (Dostatnosti u gramatici) je djelo iz oblasti arapske gramatike, tačnije sintakse. U arhitektonici arapske gramatike predstavlja jedno od aksijalnih djela . Komentar na Džamijevo djelo je započeo pisati Abdulgafur el-Lari (pr. 1506), jedan od njegovih učenika, ali ga je smrt spriječila u dovršetku istoga; stoga je Abdulhakim es-Sijalkuti (pr. 1657.), jedan od učenika Ahmeda Sirhindija, napisao dodatak Larijevom nedovršenom komentaru. Mevlana Halid je komentarisao Sijalkutijev doprinos pomenutim djelima.
4.15. Šerhu Atvaki ‘z-zeheb
Imam Zamahšeri (pr. 1144) napisao je djelo Atvaku ‘z-zeheb fi ‘l-mev’aiz ve ‘l-hutab (Zlatne ogrlice u savjetima i propovjedima). Djelo je poznato i kao En-Nesaihu ‘s-sigar (Mali savjeti). Djelo je moralno-didaktičkog uklona kakvo je npr. djelo Pendnama koje se pogrešno pripisuje Feriduddinu Attaru (pr. 1220.). Mevlana Halid je ovaj komentar napisao na perzijskome jeziku.
4.16. Džalijetu ‘l-akdar fi Tekallubati ‘l-emsar
4.17. Risale fi adabi ‘l-muridi me’a šejhihi – Poslanica o obavezama murida prema njegovome šejhu
4.18. Risale fi ahkami ‘s-salati – Poslanica o propisima namaza
5. Zaključak
Kroz prethodne retke, koji predstavljaju kratak pogled u život i šejha Mevlane Halida Bagdadija, mogli smo steći utisak da njegov život i djelo mogu biti zanimljiva tema za izradu magistarskog ili doktorskog rada.
Mevlana Halid Bagdadi je svojim životom posvjedočio da spada u onu plejadu islamskih učenjaka čija djela, postupci i riječi nisu u diskrepanciji. Tokom svoga veoma burnoga života bio je požrtvovan borac za i/Istinu.
Pored toga što je bio vrsni poznavalac nauka poput: tefsira, hadisa, akaida, fikha, ilmu ‘l-kelama, logike, islamske filozofije, disputacije, arapske jezikoslovne nauke, tesavvufa, bio je i pjesnik koji je svoje emocije i unutarnja stanja čežnje za Božijom blizinom vješto prenosio na papir maternjim kurdskim jezikom, ali i arapskim koji je, možemo slobodno kazati, maternji jezik svakoga ozbiljnog i velikog islamskog učenjaka, alima te perzijskim koji je neizbježan u pisanju tesavvufske poezije.
Svojim perom je pokazao kako se istinski brane tradicionalne islamske nauke i vrijednosti. Dokazujući svoje stvavove pokazivao je koliko je dobro poznavao poslanička predanja i komentare Časnog Kur’ana.
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
