Ovo je skup tekstova o životu, savjetima i mudrostima Gavs-i sanija k.s. koje smo objavljivili u časopisu SEMERKAND počevši sa septembarskim brojem 177. Ove tekst smo objavili u cjelosti kako bi što više muslimana okoristile sa ovim divnim savjetima i mudrostima.
Gavs-i Sani šejh sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, koji je preselio na ahiret 12. jula 2023. godine, rođen je u selu Taruni, u okrugu Bajkan u provinciji Siirt, 1362. godine po hidžri (1943). Njegov otac, Gavs-i Azam šejh sejjid Abdulhakim el-Husejni, kuddise sirruhu, je bio šejh halidijskog ogranka nakšibendijskog tarikata. Šejh Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, živio je sa svojim ocem u selu Taruni oko godinu i pol, da bi zatim odselili u Bilvanis, gdje su se zadržali pet godina. Nakon toga su živjeli u Kasriku jedanaest, a zatim u Gadiru devet godina. Godine 1971. nastanio se u selu Menzil sa svojim ocem Gavs-i Kasrevijem, kuddise sirruhu.
Gavs-i Sanijevo djetinjstvo i mladost protekli su u obrazovanju i hizmetu. Nakon očeve smrti 1972. godine, njegov stariji brat Sejda Muhammed Rašid el-Husejni, kuddise sirruhu, je preuzeo obavezu iršada. Tokom perioda iršada svog brata, završio je sejr-i suluk i dobio hilafet u tarikatu. Kada je Sejda Muhammed Rašid el-Husejni, kuddise sirruhu, preselio na ahiret 1993. godine, počeo je s iršadom u selu Menzil, koje pripada Kahti u Adijamanu.
Šejh sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, se tokom iršada posebno fokusirao na teme kao što su to nijet, znanje, tevba, zikr, hizmet i poniznost. Često nas je podsjećao da nijet treba stalno provjeravati i kontrolisati. Uložio je velike napore da poveća i broj i mogućnosti islamskih obrazovnih institucija, a naročito medresa. Zadužio je učenjake koji su završili ove institucije da ljudima objasne osnovna vjerska znanja, da ih upute da svoje ibadete obavljaju u skladu sa ehl-i sunnetskim učenjem i da se ponašaju shodno islamskim standardima u svim životnim oblastima.
Tokom perioda iršada, redovno je sa svojim posjetiocima, gotovo nakon svakog namaza, činio tevbu. Mnogima je pomogao da napuste zlo i okrenu se dobroti. Podsticao je sve svoje sljedbenike i muride da obavljaju zikr i uče vird u skladu s metodama nakšibendijskog tarikata. Naglasio je da je zikr suštinska potreba srca i da se nikada ne smije zanemariti. Bio je pionir u formiranju i funkcionisanju mnogih institucija i organizacija kako bi njegovi učenici, sljedbenici i muridi mogli hizmetiti u jedinstvu i uz ahlak istišare. Preporučivao je da se u najvećoj mogućoj mjeri izbjegava sve ono čime se može slomiti nečije srce, da se pazi na pravo drugih, te je savjetovao da se sa svima lijepo ophodi i da se svakome iskazuje poštovanje.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je imao sljedbenike i učenike diljem svijeta. Vodio je ove ljude svojim plemenitim ahlakom i omogućio im da čine mnoga dobra djela koja će im, inšallah, biti od koristi na ahiretu, te koja su obezbijedila korist cijelom čovječanstvu već na ovome svijetu. Izgradio je mnoga djela, brojne obrazovne i vaspitne centre i institucije. Veliku važnost pridavao je pomaganju svim potlačenim i potrebitim, te pored toga što je ujedinjavao muslimane Turske, bio je povod da se muslimani diljem svijeta ujedine i da zajedno čine velika djela koja su od enormne koristi cijelome svijetu. Pokazao je ljepote nakšibendijskog tarikata cijelom čovječanstvu živeći njegove principe i ponašajući se prema njima u svom životu. Podsjetio je sve da je cilj tesavvufa da se iskreno ispunjavaju naredbe i preporuke vjere islama i da se doslijedno slijedi sunnet.
Molimo Uzvišenog Gospodara da mu podari vječni džennet, te da nama podari njegov šefat…
Više o Menzilu i šejhovima ove silsile pročitajte na linku: O Menzilu
Više o lancu prenosilaca duhovnog znanja – silsili pročitajte ovdje: Lanac prenosilaca – silsila
Nastavljamo ispod drugi i treći dio teksta o životu i mudrostima Gavs-i sanija k.s. koje objavljujemo u časopisu SEMERKAND i ovaj tekst objavljen u oktobarskom broju 178. i decembarskom broju 180.
Cijeli svoj život je proveo kao hizmećar muslimana…
Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, bio je jedan od velikih muršida nakšibendijskog tarikata s kojim smo imali čast živjeti u istom periodu i imali privilegiju da izbliza iskusimo njegov iršad. Najveći dokaz da je bio veliki muršid bili su njegova pomoć i njegov hizmet koje je pružao cijelome svijetu.
Životi evlija se mogu opisati samo kroz tezkire. Mjesto njihovog rođenja, ljudi od kojih su dobili znanje i obrazovanje, mjesta u kojima su otpočeli sejr-i suluk, pitanja kojima su se bavili, njihove službe, sohbeti i osobine… To su teme koje se obrađuju u vezi evlija. Djela i pisma nekih evlija također nam pomažu da dođemo do informacija o metodama i stilovima podučavanja i iršada koji su činili. Međutim, koliko god truda ulagali, ove ljude nije moguće u potpunosti razumjeti i objasniti.
Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, bio je jedan od velikih muršida nakšibendijskog tarikata s kojim smo imali čast živjeti u istom periodu i imali privilegiju da izbliza iskusimo njegov iršad. Najveći dokaz da je bio veliki muršid bili su njegova pomoć i njegov hizmet koje je pružao cijelome svijetu. Živio je radi Allaha, dželle dželaluhu, tokom tridesetogodišnjeg činjenja iršada, disao radi hizmeta vjeri, činio svaki korak radi Njega i iršad činio milione ljudi, živeći potpuno u skladu sa sunnetom.
Iako smo svjedočili hizmetima koje je pružao čovječanstvu svojim iršadom, opet se ne može u potpunosti objasniti njegov značaj.
Život Gavs-i Sanija šejha sejjida Abdulbakija el-Husejnija, kuddise sirruhu, predstavlja život posvećen iršadu i vođenju ljudi ka spoznaju istine i suštine, i to samo zarad postizanja Allahova zadovoljstva. On je jedan kamil i mukemmil muršid. Imao je čast da u jednom ovakvom vremenu iršad čini toliko mnogo ljudi, a što je privilegija koju dobije jako malo evlija. Emanet koji je preuzeo je ispunio i ostavio halife da bi ga i dalje nastavile prenositi.
Njegov životopis pripremili smo slušajući njegove najbliže osobe.
Porodica El-Husejni
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao sedmero djece: Kasim, Abdullah, Ibrahim, Zejneb, Rukajja, Ummu Kulsum i Fatima, radijallahu anhum. Samo je Fatima, radijallahu anha, ostavila potomstvo iza sebe, te se potomstvo Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nastavilo preko nje.
Hazreti Ali, radijallahu anh, je oženio našu majku Fatimu, radijallahu anha. Dobili su dva sina, Hasana i Husejna, radijallahu anhuma. Potomstvo hazreti Husejna, radijallahu anh, nosi titulu „sejjid“, u značenju gospodin, plemić, prvak. Sejjidi se nazivaju i husejnijama. Priimenak „el-Husejni“, dakle, ukazuje da je osoba iz ehl-i bejta, da je potomak hazreti Husejna, radijallahu anh.
Porodica i potomci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se općenito nazivaju „ehl-i bejt“. Međutim, ovaj izraz koji se koristi u nekim hadisima, obuhvata samo hazreti Alija, hazreti Fatimu, hazreti Hasana i hazreti Husejna, radijallahu anhum. Na osnovu ovih hadisa, hazreti Hasanovi i hazreti Husejnovi potomci imaju posebnu vrijednost u odnosu na ostalu Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, rodbinu.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, potiče od hazreti Husejna, radijallahu anhu, i posjeduje ehlibejtsku silsilu, koja predstavlja porodično stablo nekog od sejjida, na kojem pišu imena svih njegovih predaka do Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ta dokumenta su predmet istraživanja mnogih instituta i naučnih pregalaca. Nakon što je izdat zakon da se prezimena mogu mijenjati, porodica Gavs-i Sanija, kuddise sirruhu, je promijenila svoje prezime u Elhusejni, zbog toga što potiču od hazreti Husejna, radijallahu anh.
Porijeklo Gvs-i Sanija, kuddise sirruhu
Nakon preseljenja Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ahiret, Husejnije su se raselili po mnogim krajevima, iz različitih razloga. Sejjid Bilal, negdje polovinom 12. vijeka, je sa članovima svoje porodice doselio iz Bagdada u Bedžirman, selo koje se nalazi u okrugu Gerdžušu, koji pripada Batmanu. Riječ „bedžirman“ znači „besplatno, oslobođeno poreza“. Selo je nazvano tim imenom jer je dato sejjidu Bilalu na poklon, budući da je bio dobra i pobožna osoba. Ali Sani, jedan od predaka Gavs-i Sanija, kuddise sirruhu, je bio zajedno sa sejjidom Bilalom. Neko vrijeme poslije se naselio u Garzanu, u Siirtu, i tu podigao i osnovao selo Bilvanis.
Šejh Maruf, otac djeda Gavs-i Sanija, kuddise sirruhu, napustio je Bilvanis i nastanio se u selu Ridžlek u Bitlisu. Šejh Maruf nije bio alim i nije bio duhovni vodič ili muršid. Međutim, zvali su ga šejhom zbog njegovog dobrog morala i lijepog ahlaka.
ŠejhMarufjebiojedinodijeteTahira el-Husejnija. I on je imao samo jednog sina po imenu Muhammed. Šejh Maruf je jako želio da njegov sin uči islamske nauke. Njegov otac, Tahir el-Husejni, se tome vrlo oštro usprotivio i rekao: „Mi nemamo nikoga u našem selu, neka radi sa nama.“ Šejh Maruf je riskirao i odlučio je sina poslati na školovanje. Napustio je Bilvanis i nastanio se u Kermatu. Stanovnici Kermata su prihvatili šejha Marufa.
Šejh Maruf je uzeo svog sina Muhammeda, djeda Gavs-i Sanija, i otišao u Noršin, kod svog muršida šejha Muhammeda Dijauddina. Kada je predao svog sina na učenje, šejh Muhammed Dijauddin, kuddise sirruhu, je rekao: „Nećeš ga vidjeti sve dok ne završi svoje obrazovanje.“ Čak i kada bi šejh Maruf otišao da posjeti šejha Muhameda Dijauddina, vratio bi se a da ne bi vidio svog sina.
Sejjid Muhammed je sreo svog oca na putu dok se vraćao kući nakon što je završio svoje obrazovanje i dobio idžazet. Šejhu Marufu je bilo teško da prepozna svog sina, jer ga dugo nije vidio. Krv mu je proključala kada je saznao da mu je to sin. Zagrlili su se.
Sa sejjidom Muhammedom su bila još dva učenika. Svi su se skupa vratili u selo. Sejjid Muhammed je živio u Kermatu i Arinču. Otac Gavs-i Sanija, kuddise sirruhu, sejjid Abdulhakim el-Husejni, kuddise sirruhu, je rođen u Kermatu.
Šejh Muhamed Dijauddin, kuddise sirruhu, koji se borio sa Rusima i Jermenima u Prvom svetskom ratu, nastanio se u selu Sijanus nekoliko godina nakon oslobođenja Bitlisa, 1916. godine. Nakon toga, šejh Maruf, njegov sin Muhammed i unuk Abdulhakim el-Husejni počeli su živjeti u selu Sijanus s njim. Sejjid Muhammad bio je jedan od halifa šejha Muhammeda Dijauddina, ali nije djelovao kao muršid. Čuvao je u tajnosti da je halifa.
Nakon nekog vremena, šejh Muhammed Dijauddin je odselio iz Sijanusa u Noršin. Šejh Maruf i sejjid Muhammed preselili su na ahiret u Sijanusu. Gavs-i Kasrevi sejjid Abdulhakim el-Husejni, kuddise sirruhu, ostao je siroče i dopao pod zaštitu svog djeda šejha Marufa.
Tako je šejhu Marufu suđeno da bude u mogućnosti školovati i sina i unuka. Nakon što je šejh Maruf preselio, Gavs-i Kasrevi, kuddise sirruhu, se nastanio u selu Taruni. Gavs-i Sani šejh sejjid Abdalbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, rođen je 1943. godine u selu Taruni.
Šejh sejjid Abdulhakim el-Husejni, kuddise sirruhu, je iz prvog braka imao kćer i dva sina. Njegova kćerka je preselila u Izmitu, a sahranjena je u Menzilu. Dva sina su šejh sejjid Muhammed Rašid el-Husejni i šejh sejjid Muhammed.
Iz drugog braka Gavs-i Kasrevi, kuddise sirruhu, je imao šest sinova i četiri kćeri. Hazreti Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je prvi od ovih sinova. Imena njegovih drugih sinova su sejjid Mašuk, sejjid Ahmed, sejjid Abdulhalim, sejjid Muhjiddin, sejjid Enver. Imena njegovih kćeri su sejjida Ajnulhajat, sejjida Refia, sejjida Raika, sejjida Nadžija.
Period sticanja znanja
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je učio uglavnom kod svog oca Gavs-i Kasrevija, kuddise sirruhu, u selima Kasrik i Gadir. Također je učio kod dva muderrisa u Vanu. Jedan od ovih muderrisa je mulla Džihangir. Učio je i u selu svog brata sejjida Muhammeda, i u selu Dilbej sa sinom svog daidže, sejjidom Abdulbakijem. Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je također učio i kod važnih učenjaka iz regiona kao što su to mulla Jasin, mulla Derviš, mulla Abdussamed. Svojim bližnjima je govorio da voli da uči i da se pripremi unaprijed za ders, tako što bi ga memorisao.
Hazreti Gavs-i Sani je mnogo propatio tokom perioda u kojem je studirao zbog intenzivnog pritiska na medrese. Naprimjer, u medresi u Kasriku sagradili su sobu bez vrata. Kada bi državni službenici dolazili u inspekciju, tajno bi silazili sa krova stepenicama i sakrivali se u toj sobi. Dok je studirao u Vanu, zajedno sa studentima bio je u hapsu oko mjesec dana. Štaviše, razbolio se. Ali nastavio je da uči čak i u zatvoru i bio je ključan u činjenju iršada čak i tamo. Dok je samo jedna osoba klanjala u zatvoru, skoro svi su se počeli klanjati kada su izašli.
Kada je Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, bio zatvoren u Vanu, sufije su se bojale obavijestiti njegovog oca Gavs-i Kasrevija, kuddise sirruhu, o tome. Nisu znale kako da mu kažu da je i on, iako je bio jako bolestan, odveden u zatvor. Bili su veoma iznenađeni kada su mu rekli, zato što je Gavs-i Kasrevi, kuddise sirruhu, izgledao sretno, i nije bio tužan. Rekao je da je to veliki blagoslov. Objasnio je da su šejhovi Abdulkadir Gejlani, Šah-i Nakšibend, Imam-i Rabbani, Šah-i Hazne također bili zatvoreni i da je on na njihovom putu. Kazao je da Gavs-i Sani treba biti veoma zahvalan jer je uhapšen na Allahovom putu, iako nije počinio nikakav zločin.
Dok je bio dijete, Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je neprestano činio zikr. Muridi Gavs-i Kasrevija, kuddise sirruhu, koji su imali kešf prenijeli su da mu je srce još dok je bio dijete bilo ispunjeno zikrom.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je bio najslabiji od članova svoje porodice u pogledu zdravlja. U djetinjstvu, dok je studirao, imao je vrlo tešku bolest, tuberkulozu. Ostao je u bolnici dva-tri mjeseca. Liječio se u Ankari. Zbog bolesti je bio oslobođen služenja vojnog roka. Međutim, bio je suočen s velikim poteškoćama dok je dobio dozvolu da ne mora služiti vojni rok. Otišao je u Adijaman u vojni odsjek, pa su ga poslali u Malatju. Jedan od komandanata u Malatji se prema njemu ponašao veoma loše. Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, se mogao žaliti, ali nije. Kada je komandant pitao zašto se nije žalio, odgovorio je: „Ne žalim se, bilo bi mi dovoljno da mi date potvrdu o izuzeću koju zaslužujem.“
Hazreti Gavs-i Kasrevi je mnogo volio hazreti Gavs-i Sanija. Uvijek je s njim išao u džamiju. Čak i kad bi on zakasnio, čekao bi ispred kuće, i opet bi išli zajedno. Kada se Gavs-i Kasrevi, kuddise sirruhu, razbolio, Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, ga je hizmetio sedam godina.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, se oženio u Kasriku. Njegov otac Gavs-i Kasrevi, kuddise sirruhu, se također pridružio proslavi posljednjeg dana vjenčanja. Mnogi almi iz okoline su prihvatili poziv. Samo dva dana nakon vjenčanja, morao je otići u Siirt na operaciju. Tako je od ranih faza svog života uvijek bio na ispitu zbog bolesti i mnogo je patio. Strpljenjem je postigao velike položaje i božanske počasti kod Uzvišenog Allaha.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je imao pet sinova i dvije kćeri. Imena njegovih sinova su sejjid Muhammed Saki, sejjid Muhammed Fettah, sejjid Muhammed Mubarek, sejjid Muhammed Masum i sejjid Muhammed Emin. Njegove dvije kćeri se zovu Suada i Mesuda.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je od svih mjesta najviše volio Kasrik, mjesto u kojem je boravio zbog studija, te u kojem je proveo mladost. Volio je i stablo duda. Govorio bi: „Kada ljudi ili životinje jedu njegove plodove, to se piše u sadaku.“
Ispunjavanje preuzetog emaneta
Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, je rastao pod nazarom dva velika muršida, Gavs-i Azama Abdulhakima el-Husejnija, kuddise sirruhu, i Sejjida Muhammeda Rašida el-Husejnija, kuddise sirruhu. Dakle, blagoslovljeni nazari obojice su bili nad Sejjidom Abdulbakijem el-Husejnijem, kuddise sirruhu. Tako je zrio i stasavao. Mnogo je patio od raznih bolesti i bio pri tome veoma strpljiv. Nikada nije prestao da hizmeti u tekiji i nije napuštao hizmet koji je započeo kao veoma mlad. Svojim je rukama godinama nosio hljeb i čorbu na tacnama i služio ih sufijama koji su dolazili u Menzil da učine tevbu. Činjenica da ni na trenutak nije odustajao od hizmeta, čak i dok je u mladosti studirao, govori nam da dostizanje duhovne zrelosti nije moguće bez hizmeta. Jer onaj ko hizmeti na ovom putu postiže velike nimete.
Neki su rekli: „Allahovi dostovi su kao planine na koje se oslanjamo.“ Drugim riječima, oni su također odgovorni za podizanje duhovnih planina koje održavaju dunjaluk. Na ovaj način, dakle, emanet se prenosi sa jedne planine na drugu još od vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Radi se o jednom emanetu koji predstavlja veliku obavezu. To je takav emanet da se neprestano mora voditi računa o njemu…
Gavs-i Sani Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, opisao je svoje početke u činjenju iršada na sljedeći način: „Nakon što smo pokopali Sejdu Muhammeda Rašida, kuddise sirruhu, činio sam rabitu u Merkad-i Šerifu. Vidio sam tron kako je postavljen pravo na moja ramena. Na tronu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon tog dana, kad god sam davao tevbu, uvijek sam proživljavao to stanje.”
Period hizmeta
Hazreti Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, proveo je svoje djetinjstvo učeći kod hazreti Gavs-i Kasrevija, kuddise sirruhu. Sejda Muhammed Rašid el-Husejni, kuddise sirruhu, je bio zauzet činjenjem iršada. Gavsi San-i, kuddise sirruhu, nosio je i dijelio sufijama čorbu i hljeb. Bio je toliko ponizan da sufije nisu mogle shvatiti da je on brat hazreti Sejde. U prisustvu Sejde Muhammeda Rašida, kuddise sirruhu, se uvijek pridržavao edeba. Pored bolesti od koje je patio u djetinjstvu i mladosti, Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je 1980. godine pao niz stepenice. Neke kosti u predjelu struka su mu bile polomljene. Kasnije je mnogo patio od bolova u leđima.
Nakon puča 12. septembra 1980. godine, tokom vojne vladavine, na Merkad-i Šerifu je počela da se gradi kupola. Ne samo da nije bilo dozvoljeno da se nastavi, već su htjeli i da se ono što je izgrađeno sruši. Sejda Muhammed Rašid, kuddise sirruhu, je rekao: „Ne bi trebalo da ga vojska uništi, vi ga uništite.“ Sufije su plakale i svojim rukama uništile konstrukciju kupole. Hazreti Gavs-i Sani, koji je također učestvovao u ovom rušenju, bio je veoma tužan. Molio je Uzvišenog Allaha da mu dozvoli da izgradi lijep i veliki merkad.
Dova mu je bila prihvaćena. Zgrada Merkad-i Šerifa izgrađena je 1995. godine. Kupola ove zgrade bila je prva kupola u Menzilu. Vrijeme je prolazilo i svi dijelovi Menzila bili su ispunjeni kupolama. Danas u Menzilu postoji više od stotinu kupola.
Godine 1983. vojska je noću upala u Menzil da odvede Sejdu Muhammeda Rašida, kuddise sirruhu, u progonstvo u Gokčeadu. Hazreti Gavs-i Sani je tog dana napustio Menzil jer mu je majka bila bolesna. Na aerodromu u Dijarbekiru mislili su da je on Sejda. Misleći da bježi, zadali su mu mnogo problema. No, mogao je otići u Bursu. Te noći vojnici su upali u Menzil. Odveli su Sejdu Muhammeda Rašida na Gokčeadu. Hazreti Gavs-i Sani je otišao iz Burse na Gokčeadu. Vratio se u Menzil nakon što je tamo proveo oko mjesec dana. Tokom boravka Sejde Muhammeda Rašida, kuddise sirruhu, na Gokčeadi i kasnije u Ankari, Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je uvijek bio u Menzilu. S vremena na vrijeme odlazio je kod Sejde, kuddise sirruhu, a ponekad bi slao i članove svoje porodice.
Obavezni boravak je prestao 1986. godine i Sejda Muhammed Rašid, kuddise sirruhu, se vratio u Menzil.
Hazreti Gavs-i Sani je 1988. godine dobio hilafet od hazreti Sejde (prema izjavama nekih članova porodice, moguće da je to bilo 1989. ili 1990). Počeo je činiti iršad nakon što je hazreti Sejda Muhammed Rašid preselio 1993. godine. U prvim godinama iršada, posjetio je turbeta sadata u Turskoj i centralnoj Aziji. Tako je na početku iršada posjetio i Šah-i Nakšibenda, kuddise sirruhu. Tokom trideset godina čnjenja iršada često je spominjao sadate u svojim sohbetima i naglašavao važnost njihova slijeđenja.
Prve godine iršada
Sredinom 90-ih, selo Menzil u okrugu Kahta u Adijamanu… Dok se u ovom selu nastavlja iršad, a koje je njegov centar, sa trećim velikim muršidom, u regionu se pojavljuje velika nesloga. Neslogu je izazvala teroristička organizacija PKK. Ova grupa ubica, koja je namjeravala podijeliti državu, počinje ugnjetavati ljude u regionu. Ovaj narod, koji voli svoju vjeru, znanje i učenjake, ugnjetavan je od strane ove organizacije. Bile su ugrožene i medrese, učenjaci, šejhovi i tekije.
U ovom trenutku, Gavs-i Sani Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, zaustavlja sukob poput planine. Zaustavlja pobunu protiv države i podržava ljude u regionu. Poziva ih da se drže svoje vjere i da sačuvaju jedinstvo države. Ulaže velike napore da povrati mir u regionu. Kao rezultat toga, ovaj stav Menzila postaje žila kucavica te geografije. Menzil postaje jedno od uporišta ehli sunneta. Prijateljstvo različitih nacija na toj geografiji i drugim kritičnim geografskim područjima i danas traje kao rezultat razumijevanja „vjerskog bratstva“ koje je ponudio Menzil sa svojim šejhom na čelu. Sjeme koje je Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, zasijao dalo je ploda, daje i dalje će davati.
Period iršada
Hazreti Gavs-i Sani je većinu vremena živio u Menzilu dok je obavljao svoju dužnost iršada. U prvim godinama, obično je provodio ljeto u Afjonu. Devedesetih je započeo izgradnju kompleksa Kasr-i Arifan u selu Tepeoren, u istanbulskom okrugu Pendik. Izgradnja ovog kompleksa je završena 2000-ih i Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je počeo da ovdje u toku ljeta prima svoje goste i posjetioce. Tako je veći dio godine nastavio provoditi u Menzilu, a ljetne mjesece u Istanbulu.
Hazreti Gavs-i Sani je uvijek bio skupa sa svojim posjetiocima gdje god se nalazio. Klanjao bi s njima skupa, osim ako bi imao neki ozbiljniji zdravstveni problem. Kako su se njegovi zdravstveni problemi povećavali, nije mogao napustiti Istanbul u posljednje dvije godine života. Posljednji put je posjetio
Menzil krajem maja 2023. godine i prisustvovao ceremoniji dodjele idžazeta. Sredinom juna njegova bolest se pogoršala i počeo je da leži u bolnici u Istanbulu.
Naveli smo da je hazreti Gavs-i Sani u djetinjstvu imao tešku bolest, tuberkulozu, te da je imao ozbiljne probleme sa leđima nakon pada niz stepenice oko 1980. godine. Oko 2015. godine operisao je leđa u Istanbulu i ugrađen mu je metalni implantat. Također je obolio od šindre i pretrpio korona virus u posljednjim godinama života. Odstranjena mu je slezena jer je imao upalu. Preselio je u srijedu, 12. jula 2023. godine. Ljekari su ustvrdili da mu je veći dio organa zatajio. Sahranjen je u Merkad-i Šerifu u Menzilu.
Hazreti Gavs-i Sani je u toku svog tridesetgodišnjeg iršada odgojio devet halifa. Trojica od njih su preselili, a šest ih je na životu. Od tih šest, trojica su njegovi sinovi. Halife koje su preselile su sljedeće osobe: mulla Hidr, mulla Ibrahim i mulla Mustafa. Ostale halife su: sejjid Muhammed Saki, sejjid Muhammed Fettah, sejjid Muhammed Mubarek, mulla Abdurahman, mulla Nezir, mulla Šejhmus.
Prva trojica su sinovi hazreti Gavs-i Sanija.
Pod nadzorom Gavs-i Sanija, kuddise sirruhu, u Menzilu se od 1993. do 2023. provodio kontinuirani razvoj, izgradnja i obnova. Nekoliko puta je proširio džamiju, Merkad-i Šerif i Menzil. Izgradio je kompleks Sejjid Abdulhakim el-Husejni. Između 2019. i 2023. godine, dio u Menzilu, koji je namijenjen za posjetu, transformiran je u i izgrađen u skladu sa tradicionalnom arhitekturom.
Hazreti Gavs-i Sani je posebno naglašavao pitanja kao što su nijet, znanje, pokajanje, zikr i poniznost. Uporno je podsjećao da se nijet mora stalno provjeravati. Uložio je velike napore da poveća i broj i mogućnosti medresa. Zadužio je učenjake koji su dobili idžazete od ovih institucija da ljudima objašnjavaju osnovna vjerska znanja i da ih upute u hizmet u skladu sa islamskim standardima.
Tokom perioda u kojem je činio iršad, hazreti Gavs-i Sani se kajao sa svojim posjetiocima gotovo svaki put nakon namaza. Mnoge ljude je naveo da napuste zlo i okrenu se dobru. Podsticao je sve svoje učenike da obavljaju zikr i vird u skladu s metodom nakšibendijskog tarikata. Naglasio je da je zikr suštinska potreba srca i da se nikada ne smije zanemariti. On je bio pionir u formiranju i funkcionisanju mnogih institucija i organizacija kako bi njegove voljene sufije mogle hizmetiti u jedinstvu i prema adabima. Preporučivao je da se što je moguće više izbjegava lomljenje srca i kršenje ljudskih prava.
Hazreti Gavs-i Sani je imao učenike i simpatizere iz cijelog svijeta. Ove ljude je upućivao i vodio svojim dobrim moralom i omogućio im da čine dobra djela koja će koristiti cijelom čovječanstvu. On je bio pionir izgradnje i oživljavanja mnogih objekata čija je namjena hizmet. Veliku važnost pridavao je pomoći svim potlačenim i potrebitima, buđenju svijesti ummeta, te jedinstvu i solidarnosti Turske. Pokazao je ljepote nakšibendijskog tarikata živeći ga i podučavajući njemu. Podsjetio je sve da je svrha tesavvufa iskreno ispunjavanje naredbi i preporuka islama i doslovno slijeđenje sunneta.
Jedan dan u životu Gavs-i Sanija kuddise sirruhu
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, započinjao bi dan ustajanjem na tehedždžud-namaz. U džematu bi klanjao pet dnevnih namaza.
Posebno je volio klanjati u džamiji. Kad bi mu zdravlje to dozvoljavalo, odlazio u džamiju. Čak i ako ne bi mogao otići u džamiju kada bi bio bolestan, klanjao bi opet u džematu. Nije do kraja svog života napuštao klanjanje u džematu. Svojim bližnjim koji bi išli nekamo preporučivao je da klanjaju u džematu.
Nakon klanjanja sabah-namaza sa džematlijama, slušao bi pitanja i probleme sufija. Također bi slušao pitanja i njihove brige i probleme i nakon akšam-namaza. Međutim, kako se broj posjetilaca povećavao, ovo više nije bilo moguće. Nakon sabah-namaza bi se odmarao, a onda bi ustajao, klanjao duha-namaz i doručkovao.
Nakon klanjanja podna-namaza, primao bi goste u svojoj sobi. Poslije ikindija-namaza obavljao bi hatme-i hadžegan i učio džuz Časnog Kur’ana u džamiji. Petkom bi učio u Merkad-i Šerifu. Tokom ramazana bi učio još jedan džuz nakon jacije kako bi se pridržavao prakse Sadat-i Kirama, ali se nije zadovoljavao samo tim. Gotovo svo slobodno vrijeme tokom ramazana provodio je učeći ga. Ručao bi nakon ikindije. Nakon jacije razgovarao bi s članovima svoje porodice i jeo voće.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, jeo je dva obroka dnevno. Jedan prije podne, drugi poslije podne. Pored ovih obroka, jeo bi voće nakon jacije. Volio je da jede salatu i tanki okrugli tandir-hljeb koji je dolazio iz Medine. Ovaj hljeb se naziva afganskim hljebom ili hljebom iz Buhare. Sladoled je jeo skoro svaki dan, jer ga je volio. Volio je piti čaj, ali u posljednjih nekoliko godina nije mogao da pije mnogo čaja.
Odmarao bi se nakon jacije i nakon susreta sa članovima svoje porodice. Tako bi završavao jedan njegov dan. Veoma je vodio računa o vremenu i pridržavao se svog ustaljenog rasporeda aktivnosti. Bilo je jasno šta će uraditi u svakom trenutku. Bio je izuzetno osjetljiv po tom pitanju.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je striktno slijedio Sunnet. Također je veoma pazio da se pridržava običaja Sadat-i Kirama i adaba nakšibendijskog tarikata.
Naprimjer, jednog dana, iako je Gavs-i Sani bio jako bolestan i jedva pomicao prste, otkopčao je donje dugme prsluka jednog od svoje djece. Pokazujući na gorenje dugme, jer mu ruka nije mogla do njega doprijeti, rekao je da i njega otkopča, naglašavajući: „Gavs-i Kasrevi je ovako radio.“
Hazreti Gavs pridavao je važnost sunnet-namazima koliko i obaveznim i upozorio članove svoje porodice da redovno klanjaju sunnet-namaze.
Kada pogledamo u adabe tarikata i Sadat-i Kirama, vidimo da potiču iz Sunneta.
Cilj osnivanja Vakufa
Jedan od glavnih principa nakšibendijskog tarikata je „halvet der endžumen.“ To jeste, biti srcem sa Stvoriteljem, a tijelom sa stvorenjima. Da pojasnimo malo, to znači da treba da dijelimo nevolje i terete društva u kojem živimo, da hizmetimo i služimo ljudima, da im pomažemo u rješavanju problema, i da to sve činimo zarad Uzvišenog Allaha… Za provođenje ovog principa u praksi je potrebno marljivo raditi. Ako postoje ljudi koji gledaju u istom pravcu, ciljaju na isti cilj i teže istome, tada će ovaj princip biti na pravi način ispunjen.
Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, koji je živio potpuno u skladu sa Časnim Kur’anom i sunnetom, odlučio je da osnuje vakuf s ciljem hizmeta ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. O tome je rekao: „Uspostavili smo vakuf zbog dvije stvari. Prva je očuvanje Šerijata, a druga je očuvanje adaba nakšibendijskog tarikata.“
Zaista, prije nego što je Šejh Sejjid Abdulbaki elHusejni, kuddise sirruhu, osnovao vakuf, postojali su različiti problemi koji su proizašli iz nedostatka komunikacije među sufijama. Osnivanjem vakufa je došlo do očuvanja nakšibendijskog tarikata, ukazivanja na važnost poslušnosti muršid-i kamilu, a tarikat je došao do mnogih područja… Pored toga, vakuf je postao sredstvo za obavljanje velikih hizmeta i iršada, tako što je doprinio osnivanju brojnih tekija na raznim mjestima.
Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, pridavao je poseban značaj djeci i mladima. Podržao je mnoge aktivnosti usmjerene na akademski i duhovni razvoj mladih. U okviru ovog vakufa otvorena su udruženja koja pružaju usluge djeci i mladima gotovo svih uzrasta. Ova udruženja, koja su se okupila pod okriljem Genč-Kona, služila su i služe hiljadama djece i mladih.
Pažnja koju je pridavao znanju
Hazreti Gavs je jako volio medrese. Bio je veoma naklonjen učenjacima i učenicima. Medresa, učenjaci i učenici su osnova vjere. Spomenuo je da bez njih ljudi ne bi mogli naučiti svoju vjeru. Podsjetio je da su medrese ključne za širenje islama. S tim u vezi, prenosi se sljedeće:
“Nakon smrti Gavs-i Kasrevija, kuddise sirruhu, Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je želio da izgradi malu medresu od jedne ili dvije prostorije. No, nije mogao to uraditi zbog velikog pritiska na medrese. Zbog toga je bio veoma tužan. Obratio se dovom Gospodaru s namjerom da sagradi veliku i lijepu medresu u Menzilu, ako nađe pogodnu priliku za to. Vrijeme je prolazilo, te je uz Allahovu pomoć postalo moguće izgraditi kompleks Sejjid Abdulhakim el-Husejni.”
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je rekao o kompleksu Sejjid Abdulhakim el-Husejni: „Nema na cijelome svijetu ovakve medrese.“ Lično je prisustvovao ceremoniji dodjele idžazeta koja je održana u ovom kompleksu u maju 2023. godine, iako je bio teško bolestan.
Podsjetio je one koji su mu savjetovali da se odmori, budući da je bio slabog zdravstvenog stanja, na značaj koji pridaje nauci.
Na ovoj ceremoniji pozvao je jednog od službenika ovog kompleksa, pokazao na hiljade studenata koji su bili prisutni i rekao: „Ovo je odgovor na moju dovu.“ Jer, u prošlosti, zbog pritiska na medrese, molio se Uzvišenom Allahu da mu podari mogućnost da podigne na hiljade učenika. Kako su godine prolazile i povećavao se broj vjerskih obrazovnih institucija, nastavnika i studenata, stalno je pitao o kojem se broju radi.
Šejh sejjid Mubarek el-Husejni, koji ga je obavještavao o povećanju broja medresa, učitelja i učenika kako bi Gavs-i Sani bio sretan, jednom je rekao; „Htjeli ste da bude hiljadu učenika, pa je bilo hiljadu, onda ste htjeli da bude dvije hiljade, i bilo je dvije hiljade. Sada želite da bude tri hiljade, i bit će, ako Bog da.“ Svoju ljubav prema učenicima izrazio je riječima koje je tada rekao: „Želio bih pet ili deset hiljada…“
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, uložio je mnogo truda dok je sastavljao svoje djelo pod nazivom „El-Minhadžu ‘s-senijj fi adabi šejh sejjid Abdulhakim el-Husejni.“ Zbog toga je osnovao komisiju. Stalno se savjetovao sa sejjidom Galibom el-Husejnijem o knjizi. Čitali su rečenicu po rečenicu. Kada je knjiga objavljena, preporučio je da se čita. Poklonio je po knjigu svojim bližnjima i rekao im da je čitaju. Pratio je da li čitaju ili ne.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je posebnu pažnju posvećivao ceremoniji „sere sale“. To je činio posebno zbog toga što su na taj način prikupljali pomoć za učenike. „Obavezno je obilježavajte“, rekao je. Sam nije učestvovao u toj ceremoniji, ali bi mu učenici dolazili pred vrata, te bi im on davao pomoć.
„Sere sale“ označava na kurtskom novu godinu, koja nastupa u noći sa 13. na 14. januar. Nazivaju je i „Bizantska ili julijanska nova godina“. Kako se navodi u Časnom Kur’anu, vjernici su bili sretni kada su Bizantinci pobijedili Sasanide. Ovom prilikom, Sadati tolerišu održavanje ceremonija sere sale u medresama. Tokom ove svečanosti učenici organizuju razne predstave i zabavljaju se. Oni „kažnjavaju“ svoje starije. Po tradiciji, ove kazne koje stariji moraju platiti koriste se za potrebe učenika.
Medrese koje je osnovao
Drugi naziv za nakšibendijski tarikat jeste put hadžegana. Drugim riječima, put učitelja. Oni koji smatraju kako su šerijat i tarikat različiti i odvojivi, vidjeli su da je ova razlika uzaludna kada je u pitanju nakšibendijski tarikat. Jer u stvarnosti ne postoji razlika između šerijata i tarikata. Tarikat je postao naziv za one koji su odlučni da iskreno žive po pravilima vjere i da imaju plemeniti ahlak. Prema riječima imama Malika, rahmetullahi alejh: „Oni koji se budu bavili fikhom, a ne budu tesavvufom, ti će biti grešni. Oni koji se budu bavili tesavvufom, a ne budu fikhom, ti će zastraniti.“ Nakšibendijski tarikat je usvojio ovo shvatanje kao svoj princip. Tako šejhovi ovog tarikata podižu medrese uz tekije.
Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, je rekao: „Može li se zgrada izgraditi na ledu? Led se topi i zgrada se urušava kako se temelj ruši. Gradnja tekije bez medrese je kao gradnja zgrade na ledu.“ U Menzilu se znanja iz islamskih nauka podučavaju prema klasičnim metodama. Što se tiče sufija, oni se podučavaju putem sohbeta i dersova u tekijama. U Menzilu postoji velika medresa, koja je jedan od najzrelijih plodova ovog napora da se oživi podučavanje islamskim naukama prema klasičnim metodama.
Publikacije i izdavaštvo
Politički život u Turskoj donio je velike izazove muslimanima. Kada su muslimani počeli djelovati u svim oblastima života kao reultat slobode koja je plod zalaganja Turguta Özala, neke igre iza zavjese su i dalje nastavile trajati, s ciljem da se muslimanima uskrati sloboda. Naime, puč 28. februara je ponovo donio teška vremena za muslimane. Mnoge organizacije su zatvorene, mnogi mislioci i pisci zatvoreni, a mnoga izdanja su bila primorana da budu okončana. Čak je i učenje ajeta iz Časnog Kur’ana u radijskom programu postalo kritično. Na televiziji su se pojavljivale osobe koje su gotovo pa ismijavale vjeru.
U takvim trenucima šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, je odlučio da pokrene izdavačku djelatnost koja će izdavati knjige i publikacije u skladu s učenjima ehli sunneta, na osnovu Kur’ana i sunneta, a kako bi istina došla do ljudi. Tako se u januaru 1999. godine pojavio prvi broj časopisa „Semerkand“. Radi se o časopisu koji se dotiče svakog aspekta života, a koji je zasnovan na tesavvufskom razumijevanju islama.
Časopis „Semerkand“ je bio prihvaćen od strane muslimana i na početku dostigao nezamislivu cifru prodatih primjeraka, toliko da je prvi broj morao doživjeti čak tri izdanja. Ova činjenica pokazuje kolika je bila potreba muslimana za jednim takvim štivom.
Izdavačka djelatnost se kasnije proširila, te su se tako uspostavili odjeli za izdavaštvo na raznim jezicima i za različite starosne grupe. Uspostavljeni su časopisi za djecu, mlade i porodicu, a zatim i radio i televizijske emisije. Hiljade knjiga su izdate, na različitim jezicima. Konačno su uspostavljene i digitalne platforme i aplikacije. Ova situacija nas podsjeća na riječi Sejjida Abdulhakima el-Husejnija, kuddise sirruhu, koje je izrekao u vrijeme kada je Menzil bio malo selo: „Doći će vrijeme kada će iršad moje djece stići čak do Rusije…“
Pažnja koju je pridavao hizmetu
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, bi odmah intervenisao kada bi naišao na nešto što je suprotno šerijatu. Stavljao je veliki naglasak na obavljanje svih hizmeta u skladu sa šerijatom. Često je govorio: „Ni moj otac, ni moj brat, ni ja nismo dozvolili da nikakav haram uđe na ova vrata. Zato ljudi imaju koristi od ovih vrata.“
Veliku pažnju je posvećivao hizmetu i medresama. Često je savjetovao članovima svoje porodice, govoreći im o njihovom značaju i važnosti očuvanja. Posebno je bio zadovoljan kada su iz izdavačke kuće izašle knjiga na arapskom jeziku i knjige za medrese. Odobravao je i nedvosmisleno podržavao sve hizmete. Šejh sejjid Mubarek el-Husejni je rekao: „Moj otac je imao veoma široke poglede. Želio je da se hizmeti u svakom aspektu života, pod uslovom da se striktno poštuje šerijat.”
Pažnja koju je pridavao zdravlju i urednom životu
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je veliku pažnju pridavao redu, sistematičnosti, zdravlju i odijevanju. Ako bi na njegovoj odjeći bila i najmanja mrlja, odmah bi je promijenio. Ne bi lahko prihvatio stvari. Bio je pažljiv i selektivan. Naprimjer, članovi porodice prenose sljedeće uspomene: „Gavs-i Saniju su donijeli mnogo satova, ali mu se nijedan od njih nije svidio. Posljednji koji mu se svidio bio je jedan zeleni sat.“
Veliku važnost pridavao je nošenju galabije. Dok je bio teško bolestan, doktori nisu htjeli da je nosi jer ih je ometala pri pregledima. No, pokazao je na svoju galabiju i rekao: „Nikad je nisam skinuo u životu, nosio sam je i dan i noć.“
Volio je žuto džube koje je naslijedio od Gavs-i Kasrevija. Ovo džube se nalazilo kod jednog sufije iz Mersina kada je Gavs-i Kasrevi preselio na ahiret. Sufija je zamolio Sejdu Muhammeda Rašida za to džube i on mu ga je dao. Hazreti Gavs-i Sani bi ponekad odlazio u Mersin da vidi ovo džube. Jednog dana kada je bio u bolnici, sufija iz Mersina mu je poklonio ovo džube. Hazreti Gavs-i Sani je bio veoma sretan. Toliko je volio ovo džube da bi ga često nosio. Posljednji put je zatražio da se pokrije ovim džubetom, dok je ležao bolestan.
Vodio je računa o svom zdravlju, uvijek je odlazio kod ljekara kada bi bio bolestan i striktno se pridržavao preporuka ljekara. Uzimao bi lijekove na vrijeme. Pažljivo je radio svoje vježbe. Nakon što su mu stručnjaci savjetovali da odlazi u bazen, redovno bi odlazio u bazen i govorio: „Ovo je lijek.“ Kada je došlo do izbijanja korona virusa, pridržavao se pravila i preporuka koje su postavili stručnjaci i ohrabrivao ljude oko sebe da to čine. Osigurao je da se u Menzilu striktno provode mjere protiv epidemije. Prvom prilikom dobio je vakcinu protiv korona virusa. Živio je u skladu sa sunnetom u pogledu brige o zdravlju, kao i u svakom drugom aspektu svog života.
Njegov odnos prema članovima porodice
Hazreti Gavs-i Sani je bio veoma saosjećajan prema članovima svoje porodice. Pokazivao je izuzetnu naklonost posebno prema djevojkama. Međutim, bio je vrlo pedantan u pogledu pravde. Koliko
god volio nekoga, nije mu davao nikakvu privilegiju u odnosu na ostale. Nekad bi pomislili: „Voli tu osobu toliko mnogo, vjerovatno će se prema njoj odnositi posebnije“, ali Gavs-i Sani se prema svima odnosio jednako. Dugo je trebalo da se shvati koga voli i koliko.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, koji je bio veoma saosećajan, volio je da vidi svu svoju porodicu sa sobom svake večeri. Tu želju je jasno izrazio, posebno u posljednjim periodima svog života. Pozivao je članove svoje porodice i govorio im da dođu. Sjedio bi s njima nakon jacija-namaza. Neki od članova porodice ustali bi nakon kratkog sjedenja, a neki od njih bi čekali da Gavs-i Sani ode u svoju sobu kako bi se odmorio. Tek tada bi se vraćali svojim kućama.
Gavs-i Sani, kuddise sirruhu, je rekao svojoj djeci: „Puno vam puštam na volju, radite sve što biste željeli. Nijedan otac ne bi lahko pustio svoju djecu da se ponašaju tako slobodno.“ Misli se na slobodu pod uvjetom poštivanja naredbi i zabrana islama. Tako je Gavs-i Sani samo tražio od svoje djece da slijede našu vjeru i dozvolio im da se ponašaju kako žele u svim ostalim stvarima.
Sohbet Anne, žena Gavs-i Sanija, preselila je na ahiret 18. dana ramazana ili 30. aprila 2021. godine. Hazreti Gavs-i Sani bio je veoma tužan zbog smrti svoje supruge, njegove jedine žene.
Ljubav prema Mekki, Medini i Menzilu
Hazreti Gavs-i Sani volio je ići na hadž i umru. Svake godine je donosio nijet za hadž i uvijek priželjkivao odlazak na umru. Uzvišeni Allah mu je dao priliku da mnogo puta posjeti svete zemlje i obavi hadž i umru. Ako
bi neki njegov rođak išao na hadž ili umru, a on ne bi mogao da ga prati, rekao bi: „Volio bih da mogu poći s tobom.“
Također je izrazio da želi da ode u Buharu, negdje dva ili tri mjeseca prije smrti. Ponovo je, prije smrti, namjeravao otići na hadž. Tako je rekao članovima svoje porodice: „Nadam se da ćemo, ako mi bude bolje, ići zajedno.“
Hazreti Gavs-i Sani je gajio veliku ljubav prema Menzilu. Govorio je: „Menzil mi nakon Mekke i Medine, nikada ne silazi s uma.“ U posljednjim godinama života nije mogao ići u Menzil zbog bolesti, budući da se liječio u Istanbulu, a da bi zadovoljio svoju čežnju, tražio je da mu se levhe Menzila donesu u Istanbul. Prije posljednje posjete Menzilu, pitao je sve koje je vidio koji su bili iz Menzila: „Kako je selo?“ Vidjevši da mu je Menzil toliko nedostajao, članovi njegove porodice su se obratili ljekarima, ali im nisu dozvolili da ga odvedu jer nije bio dobrog zdravstvenog stanja.
Kada se hazreti Gavs-i Sani malo oporavio, imao je priliku da vidi Menzila posljednji put i prisustvuje ceremoniji dodjele idžazeta. Dok je napuštao Menzil, rekao je članovima svoje porodice: „Teško da ću se više vraćati ovamo.“ Tako se naizgled oprostio od svog jedinog sela, Menzila, kojeg je jako volio.
Ljubav prema sufijama
Hazreti Gavs-i Sani je jako mnogo volio sufije. Bio je veoma nježan prema njima. Uvijek je želio biti među sufijama i slušati njihove nevolje. Rekao je sufijama koji su insistirali da ga posjete kada je bio bolestan: „Uvijek smo bili uz vas sve dok smo imali priliku.“ Zapravo, posljednji put kada je došao u Menzil, kada ga je jedno od njegove djece, koje je znalo da mu Menzil jako nedostaje, pitalo da li mu je lahnulo, rekao je: „Nisam osjetio olakšanje jer nisam mogao otići među sufije i u džamiju.“
Prilikom posljednje posjete namjeravao je ići pet puta dnevno u džamiju u Menzilu, ali su mu ljekari dozvolili samo tri puta. Međutim, njegovo zdravlje ni to nije dozvoljavalo.
Hazreti Gavs-i Sani je volio džamiju u kojoj je susretao svoje posjetioce i ugošćavao svoje goste. Želio je da sve u džamiji bude uredno. Pridavao je važnost čistoći tepiha i želio je da se oni po potrebi mijenjaju odmah. Nije želio ni najmanje nedostatke u smještaju gostiju koji dolaze u Menzil. Zato je uvijek pregledavao džamiju i musafirhanu. Kada bi vidio neki problem, odmah bi naređivao da se riješi.
Neka mu Uzvišeni Gospodar uzvisi stepene i podari da se za nas zauzima. Amin.
Mehlem za rane
Selo Menzil je postalo utočište za siročad, obespravljene i siromašne osobe. Svi oni su pronalazili mir bacivši se u ovu sigurnu luku, te su tu pronašli i materijalno i duhovno olakšanje. Prva stvar koju su skoro svi koji su otišli u selo Menzil naučili bila je bratska solidarnost.
Bilo je događaja u kojima je bilo potrebno pružiti mnogo ozbiljniju pomoć. Zemljotres u Gölcüku 1999. godine bio je najbolnije iskustvo koje smo kao država doživjeli. Organizirane su kampanje pomoći i u međunarodnim katastrofama kao što je cunami u Acehu. A 2013. godine osnovano je Udruženje Bešir, čija je namjena pružanje humanitarne pomoći potrebitima.
Bešir baš kao što i sam naziv kaže: donosilac radosnih vijesti je dobrotvorna organizacija koja je uspjela postati dobra vijest za potlačena srca kojima je pružila svoju ruku. Bešir, jedan od glavnih aktera koji služe i hizmete ljudima na terenu u mnogim katastrofama, stekao je važno mjesto u srcima ljudi svojom osjetljivošću prema siročadi i uslugama potrage i spašavanja preživjelih u posljednjem zemljotresu u Kahramanmarašu, te podjelom hrane, odjeće i ostalim vidovima pomoći nastradalima. Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, koji je cijeli život služio potrebitima, rekao je svojoj djeci u vezi zone zemljotresa: „Sada je vrijeme da pravo pohizmetite. Trebate raditi naporno. Trebate se dobro potruditi, sada je potreban ozbiljan hizmet”, podsjećajući ih na činjenicu da je osnovna svrha osnivanja ovog udruženja, služenje javnosti zarad Allahova zadovoljstva.
Institucija za sve potrebe
Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, nam je dao mnoge organizacije kako bismo pružali posebne usluge i hizmete u svakoj oblasti za kojom muslimani imaju potrebu. Ove organizacije, čiji je zadatak da ljude poduče da žive ispravno po vjeri i da ispravno ispunjavaju vjerska pravila, uspjele su osvojiti srca ummeta. Nekoliko godina prije nego što će preseliti, lično je pokrenuo jedan poseban projekat koji je uključivao popravku starih turbeta i medresa u našoj zemlji i izgradnju kompleksa u kojima će se muslimani duhovno nadograđivati.
Njegove hizmete nije moguće opisati jedan po jedan i opširno ih objasniti. Mi ćemo ga pamtiti po jednoj njegovoj rečenici koja izražava namjere i ciljeve vakufa Semerkand: „Hizmet je nimet.“ Dakle, cilj osnivanja vakufa jeste hizmet muslimanima zarad postizanja najvećeg nimeta, Allahova zadovoljstva. Zašto je to učinio? Osnovao je vakuf jer je bio „hadimu ‘l-muslimin“. Prihvatio je da bude „sluga muslimana“ kao najveću čast, te je i svoje muride podučavao da hizmete muslimanima.
Savjete Gavs-i Sanija k.s. možete pročitati na ovom linku: Savjeti Gavs-i Sanija kuddise sirruhu
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.
Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
