Na putu stjecanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva vjernik ima više prepreka. Tu su, s jedne strane, njegov nefs sa neprestanim prohtjevima i šejtan sa mnogobrojnim zamkama, a sa druge strane su oni koji vjerniku pokušavaju unijeti sumnju i napraviti pometnju u njegovom srcu. Naravno da je mnogo prepreka, ali je i blagodat na putu shodno pokazanom trudu.
Ne postoji lahkoća bez muke. Zar nije rekao naš Gospodar: “Ko Mi se približi jedan korak, Ja mu se približim deset!” Gospodar svih svjetova je toliko samilostan, pa u čemu je onda problem? Sav problem jeste u našoj želji i našem nijetu.
Već smo rekli da postoji više prepreka. U sputavanju vjernika koji se uputio Allahu, dž.š., pojedine prepreke nisu mogle biti učinkovite u dovoljnoj mjeri u prošlosti, ali sa tehnološkim mogućnostima ne možemo ni naslutiti kakve su se sve prepreke pojavile da sputavaju vjernike. Ovdje govorimo o onima koji pokušavaju raznim tvrdnjama i optužbama ubaciti sjeme sumnje u čista mu’minska srca. Neke od tih riječi jesu one koje kaljaju i kvare našu lijepu vjeru. Nažalost, svjesno ili nesvjesno to pričaju oni ljudi koji ne poznaju dovoljno vjeru ili je poznaju površno. To sve biva razlogom pojave raznih sumnji u vjeri. S druge strane, te izjave i tvrdnje mogu baciti sumnju i na iskrene vjernike. Nosioci ovakvih tvrdnji pozivaju nas muslimane koji smo već izgubili nadmoć u modernom svijetu da provjerimo vjerodostojnost i tačnost činjenica na koje se oslanjamo stoljećima. Prema njihovim iskazima i tvrdnjama, ono što se treba nužno provjeriti jesu mezhebi i tesavufski ogranci. Naime, oni kažu da je naše klasično razumijevanje vjere, zajedno sa hadisom, tefsirom, idžtihadima i tesavufom, odgovorno za nazadovanje i zaostajanje muslimana. Njihove izjave su, kao na primjer: “Napustite i dignite ruke od alima, idžtihada, mezheba i muršida koje uzimate između vas i Gospodara!”, “Sam slijedi Poslanika i živi njegov sunnet” itd.
Ovoj propagandi nema kraja, ali zanimljivo je da se tokom čitave historije islama mezhebi i tesavuf prvi put prikazuju u toliko lošem svjetlu. Ovdje odmah treba razjasniti da su tokom historije postojale, a i danas postoje, sekte zastrte od istine i pogrešna tesavufska shvatanja, ali većina muslimana se nikad nije upustila u te pogubne tokove.
Naši alimi su shvatanja ove vrste sklonili u stranu i nazvali ih “zalutale grupe”. S druge strane, učinili su veliki hizmet čistoj vjeri islamu tako što su do u detalje objasnili načela i principe ehl-i sunnetske staze.
Eto, mi za ovakva potpuno ispravna shvatanja koja su kao trake na jednom širokom i pravom putu kažemo – ispravni mezheb, a za metode i načine duhovnog odgoja koji se nalaze u okviru ehl-i sunnetskog puta kažemo – ispravni tesavuf. I jedno i drugo mi posmatramo i vidimo kao pravi put koji nas vodi do našeg cilja.
Znamo i to da niko od nas nije iste naravi; znanje i shvatanje nam je različito. U tom slučaju, za stizanje do apsolutne istine trebamo slijediti one koji su ehl-i ilm, tj. one koji posjeduju znanje. U bilo kojem vremenu islamsko vjerovanje, ibadet i propisi se nikad neće promijeniti. Kako možemo reći da će pojedinci i generacije kod kojih se nalaze razlike u odgajanju i u razumijevanju Kur’ana dostići isti cilj?! I plemeniti ashabi su slijedili jedan drugog u razumijevanju vjere, pa i u načinu života. Znači, vjernicima je uvjet da nauče i da žive u okvirima jasnih i preciziranih odredbi islama, tj. da hode putem kojeg su trasirali naši alimi, a te odredbe jesu ustvari mezhebi i mešrebi (duhovni putevi). Jedan mu’min koji je rekao: “ja vjerujem” treba slijediti jedan mezheb i jedan od puteva kojim će zadobiti nur i duhovno zadovoljstvo (mešreb).
Ali opet naš um može biti zauzet ovakvim pitanjima: Zašto čovjek, da bi bio na istikametu, ima potrebu za jednim mezhebom i duhovnim putem? Ako je tako, onda bi trebao da bude u Poslanikovom, a.s., mezhebu i da njega duhovno slijedi! Te pitanjem da li su u tom sretnom dobu postojali mezheb i mešreb?
Bez ikakve sumnje, u doba Poslanika, a.s., nije postojao ni mezheb ni mešreb zato što je Poslanikovo, a.s., srce direktno bilo pod božanskom kontrolom. Uz to, Poslanikovo, a.s., usmjerenje je bilo onako kako je želio uzvišeni Allah, on je zapravo bio središte svih pravaca. Zbog toga se Pejgamber, a.s., ne može ograničiti ni sa jednim mezhebom niti duhovnim pravcem. On je centar u koji vode svi putevi. Prema tome, Poslanik, a.s., je mezheb svih mezheba i mešreb svih mešreba. Ashab-i kiram su, naprimjer, bili vezani za Poslanikov, a.s., put prema svom zahirskom i duhovnom stečenom znanju i prema vlastitom halu (stanju). Iz tog razloga možemo reći da je svaki od ashaba za sebe mezheb i mešreb. Tako nam je i poznat hadis Pejgambera, a.s.: “Moji su ashabi poput zvijezda na nebu, za kojim god krenete bit ćete na pravom putu.”
U tom sretnom periodu nije ni postojalo ime mezheb ili mešreb, jer su muslimani zbog bilo kakvih međusobnih nesuglasica rješavali nesporazume obraćajući se Pejgamberu, a. s. Nakon Poslanikove, a.s., smrti vjernici su islam učili tako što su pitali ashabe. Kad im je Allah objavio vjeru islam, od tog momenta za njih je postojao samo on, a svoje vlastite misli, prohtjeve i želje su ostavili po strani. Sve propise vjerovanja su podjednako prenijeli na sljedeće generacije. Za ovakvo vjerovanje koje su oni direktno naučili do Pejgambera, a.s., kažemo da je ehl-i sunnetsko vjerovanje.
Plemeniti ashabi su vjerovali onako kako je Poslanik, a.s., vjerovao i tačno tako su i nama prenijeli vjeru. Što se tiče perioda koji su došli poslije, javile su se različitosti u razumijevanju i tumačenju Kur’ana i sunneta. Tako su se počela pojavljivati nova i drugačija gledišta, te je u tom kretanju i razvoju od velike važnosti bilo razdvojiti ispravno od pogrešnog.
Naši alimi, od kojih je svaki kao jedna zvijezda u znanju, pokazujući ogroman napor i dosljednost, slijedili su čistu praksu Poslanika, a.s., i njegovih ashaba. U tefsiru, hadisu, fikhu, ahlaku i u svim drugim disciplinama su pisali jedinstvena djela, te odgajali buduće naraštaje. Jedan od drugog su se razlikovali samo u pojedinostima i detaljima, a svi su bili pripadnici mezheba i mešreba.
Mi, vjernici današnjice i sve vjerničke generacije do Sudnjega dana, držat ćemo se ovih mubarekskih alima i hodeći njihovim stazama ići ćemo ka Allahovom zadovoljstvu. Naš zadatak je da ne slušamo riječi onih koji pokušavaju promijeniti naš put i hiljadu četiri stotine prisutan usūl, te nas obmanuti da skrenemo s pravog puta. Kako za vlastito tako i za njihovo popravljanje trebamo činiti dove, jer znamo da nijedan od onih koji je osporavao alime i muršide koji su čitav svoj život utrošili na Allahovom putu nije bio na dobitku. Davno prije, u našim se kućama mogla vidjeti levha na zidu na kojoj je pisalo edeb ja hu – “Drži se edeba!” Ima li išta drugo što tako lijepo priliči mu’minu od edeba?!
Allahov selam, rahmet i bereket neka je na sve vas.
Autor S. Muhammed Sâki Erol
