Muršid, iršad i Menzil

Ovo je drugi u nizu tekstova o životu, savjetima i mudrostima Gavs-i sanija k.s. koje objavljujemo u časopisu SEMERKAND i ovaj tekst objavljen u oktobarskom broju 178. koji još možete naručiti. U prošlom septembarskom broju 177. objavljeni su tekstovi koje u cjelosti možete pročitati na ovimm linkuovima: Gavs-i Sani Šejh Sejjid Abdulbaki el-Husejni kuddise sirruhu i Savjeti Gavs-i Sanija kuddise sirruhu. Ove tekstove smo objavili u cjelosti kako bi što više muslimana okoristile sa ovim divnim savjetima i mudrostima.

Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu veli: „(…) milost Moja obuhvaća sve“ (El-A’raf, 156), „On je Sebi propisao da bude milostiv“ (El-En’am, 12), „Od milostivih On je najmilostiviji.“ (Jusuf, 92; El-Enbija’, 83)
Iz tog razloga, On ne ostavlja Svoje robove bespomoćnima u toku ispita i testa na ovome svijetu – dunjaluku. On daje bezbrojne blagodati i nebrojene mogućnosti da bi Njegovi robovi mogli postići ljepote i na ovom i na onom svijetu.
Čovjeka je stvorio s prirodom koja se sklona usvajanju istine i hakikata, sposobnog za duhovni razvoj, sa srcem koje može shvatati, te ga je pozvao na Pravi put preko poslanikā koje je poslao i knjiga koje je objavio. Počastio ga je blagodati islama, upotpunjenom, savršenom i jedinom vjerom, i posljednjim poslanikom i pečatom vjerovjesništva, sallallahu alejhi ve sellem, kao primjerom kako će islam živjeti na najljepši način. Također je, kao odraz Svoje beksrajne milosti, učinio da pod nebeskim svodom nikada ne nedostaje kamil, potpunih, vjernika, koji u doba u kojem žive oponašaju njega, sallallahu alejhi ve sellem, kao vrhunskog primjera, i koji su sposobni činiti iršad.
Uzvišeni Allah je učinio ove izuzetne pojedince sredstvom za uputu Svojim robovima koji Mu se žele iskreno obratiti, ali kojima je teško nositi se sa svojim nefsovima. Traži od nas da ih tražimo i pronađemo.
Ismail Hakki Bursevi, rahmetullahi alejh, tumačeći 35. ajet sure El-Maide u kojem stoji da vjernici trebaju tražiti „vesilu“ prilikom približavanja Uzvišenom Allahu, kaže da se pod „vesilom“ misli na kamil muršide i rabbani alime.
Dakle, u tom smislu se pod zapovijedi vjernicima da traže „vesilu“ s ciljem da bi Mu se približili misli na to da trebaju sebi za vodiče i primjer uzeti alime i arife koji odano izvršavaju svoju obavezu robovanja, da trebaju biti skupa s njima i ići s njima u istom pravcu, a što je i odzivanje na naredbu koja se navodi u ajetu: „O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!“ (Et-Tevbe, 119)
Mufessiri ili komentatori Časnog Kur’ana su također izjavili da ajet „Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu!“ (Jasin, 21), koji je u kontekstu slijeđenja poslanikā, pokriva i učenjake koji su njihovi nasljednici.

Ko je kamil muršid?

Kamil muršidi su, dakle, neke od tih posebnih osoba koje je Svemilosni učinio sredstvom preko kojeg se približava Njemu i koje želi da mi slijedimo. Muršid znači „onaj koji vodi“, odnosno „onaj koji pokazuje i upućuje ljude na Pravi put.“
Iako se za svakoga ko obavlja i izvršava obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla, koja je kolektivni farz ili farz-i kifaje, može kazati da je muršid, ova se titula uglavnom koristi za Allahove prijatelje ili dostove koji su ovlašteni da usmjeravaju svoje sljedbenike putem tesavvufskog odgoja ili terbijeta. Te osobe, koje se nazivaju i šejhovima i pirovima, spominju se u sljedećem hadisu: „Učenjaci su nasljednici poslanikā.“ (Ebu Davud, Ilm, 1) Takve osobe su preuzele na sebe odgovornost za očuvanje stila podučavanja i načina odgoja Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, prenoseći ih s generacije na generaciju kao njegovo naslijeđe. Ova odgovornost zahtijeva od njih da budu „kamil / upotpunjeni“ i „mukemmil / upotpunjavajući“. Svojstvo kemalijeta se postiže čvrstim slijeđenjem vjerovjesničkog sunneta, nastojanjem da se liči na našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio na vrhuncu savršenosti ljudskog bića, i ispunjavanjem vanjskih, zahirskih, i unutrašnjih, batinskih, dijelova vjere.
Iz tog razloga, najočitija karakteristika, čak se može reći i najprepoznatljivija osobina kamil muršida, jeste to da su oni uvijek na Pravom putu, istikametu, čvrsto slijedeći sunnet. Prvi i najdefinitivniji dokaz da je osoba pravi kamil muršid nije to da posjeduje „keramet“, već da je na „istikametu“, tj. da živi striktno slijedeći Časni Kur’an i sunnet u svakoj stvari.
Kamil muršidi, koji su kvalificirani za tesavvuf i iršad, također su upotpunjeni Allahovi prijatelji, evlije, to jest, imaju sposobnost da usavrše druge. Oni dobijaju ovlaštenje ili idžazet od kamil muršida iz autentične loze, silsile, koja se spaja s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Budući da je već prešao sejr-i suluk, duhovni put, zna kako ići tim putem, sejr-i sulukom, te poznaje njegove postaje i opasnosti. Sa ovim iskustvom, on postaje vodič za muride koji prelazi sejr-i suluk. Muršidi na svoje sljedbenike djeluju stanjem, halom, i djelima, a ne riječima. Svjetlost imana se ogleda na njihovim licima. Posjeduju hejbet ili duhovnu harizmu, koja inspiriše druge da prema njima osjećaju poštovanje i poverenje, i koja im unosi smiraj i spokoj. Oni mogu osvojiti srca jednim pogledom, pa čak i osmijehom. Jer, oni su svoja srca, koja su očistili i učinili bejtullahom, doveli u stanje ogledala za srca drugih ljudi. Oni su obdareni manifestacijama ili tedžellijatima Allahovih imena i svojstava.
Ukratko, prema riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kamil muršidi su takve osobe, da onaj koji ih ugleda, taj se prisjeti Uzvišenog Allaha. (Ibn Madže, Zuhd, 4)
Kamil muršidi pozivaju ljude na put koji ih vodi Uzvišenom Allahu, a ne njima samima, i upućuju ih na taj put. Za to ne očekuju nikakvu ovosvjetsku nagradu. Oni su uzorni ljudi koji u vlastitim životima primjenjuju svaki savjet ili naredbu koje upućuju svojim sljedbenicima. Bez obzira na to koji nivo dostignu na putu istine, oni nikada ne misle da su oslobođeni od vjerskih obaveza; naprotiv, još više povećavaju svoje robovanje. Oni su posjednici firaseta i besireta.

Imaju mnogo simpatizera, ali ne manjka i onih koji im se suprotstavljaju

Kamil muršidi su ljudi koji su izvori manifestacije ljepote. Veoma su voljeni. Ova ljubav prema njima, koja gotovo pa dostiže nivo aška, jeste božanski dar koji im je dat zbog odanosti i iskrenosti u njihovom klanjanju Njemu.
U Časnom Kur’anu stoji: „One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će, sigurno, voljenim učiniti.“ (Merjem, 96) A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Kada Allah zavoli nekog roba, onda ga učini voljenim i kod meleka i kod ljudi.“ (Muslim, Birr, 157)
Ova ljubav, koju naš Gospodar budi u srcima robova naspram Svojih dostova, u suštini je velika blagodat kako za one koji vole tako i za one koji su voljeni. Jer, ljubav prema muršidu je uslov da se okoristi od njegovog fejza i iršada, kao i to da se slijede njegova uputstva na putu koji vodi ka Stvoritelju, da mu se preda i da nastoji da ga se oponaša. Rečeno je da ako nema aška, nema ni meška, odnosno nema truda da se liči na onoga koji se treba voljeti.
Ljubav prema muršidu također zahtijeva od njegovih sljedbenika da ga vide kao najkompetentnijeg i najsavršenijeg muršida među postojećim. Nema ništa loše u tome. To ne znači ne smatrati kompetentnim druge muršide koji postupaju u skladu sa ehli sunnetom. Kao što je bitno da osoba priznaje sva četiri mezheba u fikhu kao ispravne, ali da mezheb kojem pripada posmatra kao najispravniji, tako je i u tesavvufu, koji je batinski fikh.
Voljeti muršida ne opravdava pretjerivanje u ljubavi. Kao i u svim stvarima, i u ljubavi postoje maniri i mjere koje se moraju poštovati. Pripisivati neke kvalifikacije muršidu koje pripadaju izričito Gospodaru predstavlja širk. Pogrešno je i neispravno smatrati ih većim od naših poslanika ili ashaba. Takvo neznanje, osim što uzrokuje da salik zaluta, također uzrokuje da se nanese nepravda putu kojeg slijedi. Kamil muršidi su Allahovi dostovi, uzorni vjernici, muttekije, ljudi vrijedni poštovanja. Ali i oni su ipak ljudska bića. Jedu, piju, spavaju, raduju se, tuguju, umaraju se i razboljevaju, a kako to njihova ljudska priroda zahtijeva. Oni se mogu baviti ovosvjetskim poslovima koji su dozvoljeni, ali ne srcem, već tijelom. Oni nisu oslobođeni grešaka. Mogu pogriješiti, ali ne insistiraju na svojim greškama. Ovo što smo kazali ne bi trebalo uzrokovati da se izgubi ljubav prema muršidu i da se rodi sumnja u njegovu potpunost.
Mnogo je onih koji vole kamil muršide, koji su Allahovi dostovi, ali oni imaju i protivnike i one koji ih ne vole. Neki od njih, ne mislimo na kafire i munkire, generaliziraju greške nekih sufija koje proizlaze iz pretjerane ljubavi. Neki od njih kritiziraju sufije tvrdeći da se šejh mora izolirati od društva i dunjalučkog života, napustiti društveni svijet i živjeti u siromaštvu. Ali ove tvrdnje su potpuno neosnovane.
Zapravo, to što su oni izloženi kritikama, uvredama i sumnjičenjima jeste jedna od osobina kamil muršida. Uzvišeni Allah upućuje na ovu osobinu kamil muršida, koje On u Časnom Kur’anu naziva „posebnim robovima Svemilosnog“, jer ih je učinio, kao rezultat Svoje milosti, sredstvom za iršad ljudi: „A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ‘Mir vama!’” (El-Furkan, 63)
Drugim riječima, uvijek će biti onih koji se sarkastičnim, uvredljivim ili vulgarnim jezikom rugaju i suprotstavljaju Allahovim dostovima i kamil muršidima. No, oni dove za njihovo dobro, umjesto da se raspravljaju sa takvim neznalicama, i hizmete na Allahovom putu ne obazirući se na osude onih koji ih osuđuju.

Tesavvuf: poslanički način terbijeta (duhovnog odgoja)

Način naodi odgoja kojom je svoje plemenite ashabe odgajao i podizao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. To je primijenjena i praktična disciplina. Dakle, potrebno je slušati muršida i slijediti njegove upute. Na putu tesavvufa se ne može uspjeti samim čitanjem ili slušanjem, već živeći i praktično primjenjujući njegova načela.
Cilj tesavvufskog terbijeta je da se muslimani čvrsto pridržavaju adaba u robovanju, da vjeru žive na najispravniji i najljepši način, s entuzijazmom i ljubavlju. Dakle, da postanu savršeni vjernici koji su zadovoljni svojim Gospodarom i kojima je Gospodar njihov zadovoljan. Tesavvuf ima za cilj da musliman ispunjava batinske šartove ibadeta, a kao što su to iman, ihlas, hušu, takvaluk i ihsan. Riječju, cilj tesavvufa je da muslimana preobrazi u uzornog vjernika sa dobrim moralom, koji poštuje adabe u svojim odnosima sa Gospodarom, sa drugim ljudima i sa svim živim i neživim bićima.
Kamil muršidi odvode svoje sljedbenike, koji su izjavili svoju volju da će im biti pokorni, na duhovno putovanje zvano sejr-i suluk, s ciljem da dođu do ovih ljepota. Vodeći ih na ovom putu korak po korak, oni ih okreću od neznanja ka znanju, od loših navika ka plemenitome moralu, od mnoštva ka jednoći, od zablude da rob umišlja kako on postoji do uvjerenja da istinski postoji samo Uzvišeni Allah, Koji jedini istinski postoji.
Vođenje muršida na ovom putu sastoji se od otkrivanja sposobnosti duhovnog razvoja svakog ljudskog bića, a koje se nalaze u njegovoj primordijalnoj prirodi s kojom je rođen (fitret). Svojim sljedbenicima daju razna zaduženja putem kojih treba da pročiste svoje duše i očiste svoja srca zikrom, a koja se sastoje od raznih metoda odricanja, kako bi se riješili gafleta, masive, ljubavi prema dunjaluku te šejtanskog i nefsanskog uticaja. Napredak murida na putu usavršavanja zavisi od njegovog pažljivog i iskrenog ispunjavanja obaveza ovog procesa čišćenja nefsa (tezkije) i pročišćavanja srca (tasfije) u skladu sa datim uputstvima.
Zbog razlika u sposobnostima, temperamentu i trudu, tesavvufski odgoj ili terbijet se ne primjenjuje na sve muride u istoj mjeri. Iako je početak isti za sve, dužnosti bivaju davane u količinama i oblicima koji odgovaraju prirodi svakog murida. Mogu postojati i razlike u odgojnim metodama (usul), principima (erkan) i adabima različitih tarikata.
Neki tarikati, naprimjer, svoje odgojne metode zasnivaju na prolasku kroz nivoe nefsa, a neki preko otvaranja srčanih letaifa. Neki od njih su usvojili džehri(glasni) zikr, a neki su usvojili hafi(skriveni). Pod uslovom da su unutar ehli sunneta, ove razlike ne iziskuju da se neki tarikati vide manje vrijednima ili da se odbacuju.
Budući da je tesavvuf nauk o halu, nije ga moguće pretočiti u riječi u potpunom skladu sa njegovom suštinom. Može izazvati nesporazume kada se to nastoji učiniti nasilu. Nema koristi spekulisati o ispravnosti tesavvufske discipline putem razglabanja i razgranavanjem tog pitanja. Kao što se ne osjeća slast meda izgovaranjem riječi med, ne može se riječima ni suditi da je med gorak.
U svim definicijama tesavvufa koje su kazali velikani te discipline, naglasak je na spoznaji Allaha, čvrstom i potpunom vjerovanju, dobrim djelima, plemenitom moralu i adabima. Bilo bi pogrešno u tesavvufskom odgoju tražiti svrhu suprotnu spomenutom.
Također je slučaj da stanja aška, vedžda, ševka, džezbe i istigraka, koja se često doživljavaju na putu tesavvufa, ponekad navode sufije na neke riječi ili ponašanja koja nisu u skladu sa Šerijatom. Postoje struje koje smatraju normalnim takve ispade, koje ih poistovjećuju sa tesavvufom i nastoje uskladiti sa standardima islama.
Međutim, tesavvuf nije izvan Šerijata. Nijedna metoda, nikakva osnova, nikakva svrha suprotna standardima Kur’ana i Sunneta ne može naći mjesto za sebe u istinskom tesavvufu.

Metod iršada koji se primjenjuje u Menzilu

Menzil, koji baštini halidijsko-nakšibendijsku tesavvufsku tradiciju, jedan je od centara mudrosti koji se ističe svojom osjetljivošću u poštivanju Šerijata. Uključujući i ovu karakteristiku, jedinstveni stil u iršadu koji se primjenjuje u Menzilu zasniva se čvrstom pridržavanju principa tradicije za koju se veže.
Jedan od principa te tradicije jeste i fokusiranje na učenje islamskih nauka, posebno fikha, pored tesavvufa. U historiji nakšibendijskog tarikata se uviđa da se derviške tekije i medrese nikada nisu sukobljavale, uvijek su bile jedna uz drugu. Tako je metod iršada uvijek, u svakoj epohi ovog tarikata, bio u okviru granica Šerijata.
Ova osjetljivost se i danas primjećuje. Mulle, koje bivaju poslane u mjesta u kojima se nalaze sufije, podučavaju ih u pitanjima koja se odnose na zahirske nauke, te se i na taj način implementira iršad. Časopisi, knjige, radio i TV emisije, koje postoje u okviru hizmeta koji se sporovode pod nadzorom Menzila, i koje su osnovane radi imeplementiranja iršada, provjeravaju nadležni organi u pogledu njihove usklađenosti sa kriterijima Šerijata. U knjigama adaba, kao što je to i djelo El-Minhadžu ‘s-senijj koje je napisao rahmetli Gavs-i Sani Sejjid Abdulbaki el-Husejni, kuddise sirruhu, objašnjavaju se, uz navođenje argumenata iz Šerijata, ajeta i hadisa, neki pojmovi koji se pogrešno razumijevaju i nerijetko i zloupotrebljavaju, a kao što su to, primjerice, tevedždžuh, tevessul, istimdad, rabita, tevba, intisab i neki dr.
Druga osnova nakšibendijskog puta je „sohbet“. Sohbet je suprotnost od „halveta“, a što znači: kloniti se društva, povući se u osamu. Biti isprepleten sa društvom znači sprijateljiti se s ljudima i pomagati im. To je metod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojim je odgajao plemenite ashabe. Zapravo, riječ „sohbet“, „ashab“ i „sahib“ dolaze od istog korijena.
Iz tog razloga, dakle, u menzilskom ogransku nakšibendijskog tarikata nema posebnog stila odijevanja po kojem bi se muridi razlikovali od društva, i prema kojim bi se iskazivali drugačijim od drugih ljudi. Niko se ne marginalizira. Prihvata se bezuslovno bejat od ljudi svih temperamenta, svih nivoa i klasa. O svima se radi Allahova zadovoljstva vodi računa i prema svima se pokazuje prijateljstvo kako bi se spriječili grijesi. Ne zalazi se u različite temperamente i životne stilove ljudi, pod uslovom da su u okviru Šerijata, u nastojanju da se ljudi transformišu u jedan tip. Od ljudi se ne traži da prekinu veze sa svojim porodicama i ljudima oko sebe. Izbjegava se sve ono što bi narušilo jedinstvo, mir i spokoj društva.
Spomenuti stav je doveo do toga da ovaj tarikat ima jako mnogo murida, a među kojima ima mnogo onih koji nisu čak savladali ni ilmihal, a kojima se posvećuje posebna pažnja. Publikacije, video emisije, sohbeti licem u lice i halke znanja i dersova se koriste kao metode iršada, a temelje se na obrazlaganju osnova akaida, ibadata, muamelata i ahlaka.
Međutim, moguće je da oni koji se pokaju i krenu na ovaj put sa iskrenim žaljenjem zbog svog neznanja, nedostataka, grešaka i grijeha, za kratko vrijeme pređu dug put. Jer ako murid na početku puta poveže svoje srce sa Uzvišenim Allahom putem virda, može okončati faze imana i islama odjednom i dostići nivo ihsana.
Kod menzilskih sufija se, za razliku od sufija u drugim tekijama, zapaža stanje džezbe ili ushićenost koje izvire iz Allahovog privlačenja murida prema Sebi. To je rezultat muridovog vezivanja srca za Njega Uzvišenog. Nije ispravno prekoravati to.
Naposljetku, jedan od principa ovog tarikata jeste i „hizmet.“ Hizmet koji se na početku puta zahtijeva od murida jeste zarad njegova pročišćenja i odgoja nefsa. Nakon toga, od njega se traži da učestvuje u dobrotvornim aktivnostima i aktivnostima iršada u skladu sa svojom snagom, mogućnostima i sposobnostima. Na taj način murid ne samo da ide daleko, već i stiče nagrade i štiti se od sebičnosti. Zbog toga je, dakle, „hizmet nimet.“