“Allah je među svojim robovima odabrao neke kako bi oni odgajali i usavršavali ostale, ne zbog Svoje potrebe za halifom već zbog toga što robovi nisu sposobni direktno primati ilahi fejz i ilahi emrove, te što im je potrebna pomoć u tom procesu. Allahove, dž.š., halife rade upravo to. Nur i ilahi šuur (saznanja) koja primaju od Uzvišenog dijele drugima.”
Allah, dž.š., je za posao obnavljanja vjere zadužio kjamil pripadnike Pejgamberovog, a.s., ummeta. Zbog njihovog iskrenog truda i “oživljavajućih dahova” (u duhovnom smislu) vjera se počinje živjeti s ljubavlju; srca oživljavaju i kod vjernika se rađa novi život.
Poznavali mi svijet ili ne, Uzvišeni zna i saopćava da je posao poslanika i arifa da robove učine pravim robovima. Nijedan poslanik i evlija nije sebe uzvisio niti je izjavio da je napustio svojstava roba. Nijedan od njih nije pozivao ljude da mu robuju niti je ikada razmišljao o takvome nečemu.
Gospodar u časnom Kur’anu o tome svjedoči ovim riječima:
“Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo poslije rekne ljudima: ‘Klanjajte se meni, a ne Allahu!’, nego: ‘Budite Božiji ljudi, jer vi Knjigu znate i nju proučavate!’ On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani?” (Ali Imran, 79–80)
Pokoravanje Allahu, dž.š., i Poslaniku, a.s.
Uzvišeni je između Sebe i roba postavio Poslanika, a.s., i svim ljudima koji su pametni naredio: “Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!” A ako oni glave okrenu – pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.” (Ali Imran, 32)
“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.” (En-Nisa 64)
Niko, pa čak ni poslanici, nemaju autoritet koji se temelji na njihovoj ličnosti i prema kojem su ljudi dužni da im se pokoravaju. Sva vlast i autoritet pripada vlasniku svjetova, Uzvišenom Allahu. Život i uputa su u Njegovim rukama. Mi, prema naredbi našeg Gospodara, slijedimo i pokoravamo se Njegovom Pejgamberu, a.s., i dostovima ili evlijama. Jedini razlog zbog kojeg ih volimo i slijedimo je to što su izabrani da nam budu vođe i primjeri u slijeđenju i pokoravanju Uzvišenom. Oni su ti s kojima želimo biti zajedno kada u svakom namazu u Fatihi učimo dovu: “Gospodaru moj! Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali!” Allah, dž.š., želi da budemo zajedno s njima.
Šta reći za one koji se klanjaju svojim nefsovima i prohtjevima? One koji slijeđenje takvih ljudi radi Allaha, dž.š., pokoravanje njihovim naredbama i savjetima na putu istine nazivaju stavljanjem nekoga između Boga i roba? One koji ljubav prema njima poistovjećuju s mušričkim kipovima i ljubav prema Allahovim, dž.š., dostovima koji su svojim takvalukom i edebom sredstvo ljudima u usmjeravanju ka Gospodaru – smatraju širkom? Zar da ne volimo našeg Pejgambera, a.s., Kur’an, ashabe, alime, evlije, roditelje i braću mu’mine?
Kjamil-muršidi koji jačaju našu imansku vezu sa Uzvišenim i koji nas vode ka takvaluku i edebu, su Resulullahovi, a.s., varisi (nasljednici). Njihov posao nije donijeti novu vjeru. Njihov posao je biti primjer i predvoditi ljude u življenju islama.
Mufesir Kadi Bejdavi ovako opisuje posao i zaduženje tih odabranih robova – Allahovih, dž.š., halifa: “Allah je među Svojim robovima odabrao neke kako bi odgajali i usavršavali ostale, ne zbog Svoje potrebe za halifom već zbog toga što robovi nisu sposobni direktno primati ilahi fejz i ilahi emrove te što im je potrebna pomoć u tom procesu. Halife Uzvišenog rade upravo to. Nur i ilahi šuur (saznanja) koja primaju od Uzvišenog dijele drugima.”
Muršid nije Gospodarev ortak, on je Njegov šahid ili svjedok!
Imanska veza
Uzvišeni Allah u 18. ajetu sure Ali Imran Sam svjedoči da nema boga osim Njega, ali isto tako kao šahide pokazuje i meleke i učene: “Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega – a i meleki i učeni – i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!”
Ovo je zaista velika vazifa (dužnost, zadatak) i počast.
Kao što je naglasio i Sejjid Ebu’l-Hasen en-Nedvi, pošto poslije Pejgambera, a.s., više nema poslanika, Allah, dž.š., za posao obnavljanje vjere zadužio je potpune (kjamil) pripadnike Poslanikovog, a.s., ummeta. Zbog njihovog iskrenog truda i “oživljavajućih dahova” (u duhovnom smislu) vjera se počinje živjeti s ljubavlju, srca oživljavaju i kod vjernika se rađa novi život.
Odgoj koji se obavlja putem nura i fejza se u Kur’anu naziva riječju “tezkije”. To je duhovno čišćenje, čišćenje srca od širka, kufra, nepokornosti, lošeg ahlaka i gafleta (nemara). To je bio osnovni zadatak Pejgambera, a.s. (Ali Imran, 164). Ovo će biti i osnovni posao koji će, s Njegovom dozvolom, obavljati evlije kao njegovi nasljednici.
Posao muršida je da sa nurli nazarima/pogledima i nadzorom sačuva murida od neprijateljskog zla nefsa i šejtana. Rabita koja se čini prema muršidu je zbog čuvanja srca od praznih, beskorisnih poslova. Muršidov tevedždžuh ka muridu je jačanje muridovog srca, pokretanje tijela i usmjeravanje ka ibadetu putem privlačenja ilahi rahmeta, pomoći (inajet) i muhabbeta na murida. Ako murid putem rabite nauči kocentrisati srce u zikru i dobru, razvije svoje kapacitete (kabilijet) i hal (stanje) da u svemu vidi odraze božanskih manifestacija (ilahi tedžellijata), muršid će se povući i ostaviti ga s tim božanskim manifestacijama. Ustvari, najjasnija ilahi manifestacija koja se prikazuje muridu je kjamil-insan za čiju se ruku drži. Zbog toga se rabita prvo čini prema njemu.
Rabita nije postaviti nekoga između roba i Gospodara, rabita je vezati srce za ilahi nur, ilahi manifestacije, ljubav, edeb i ljepotu koja se nalazi kod Njegovog dosta kojeg je On postavio pred nas i učinio ga ogledalom i šahidom svom Zatu, te od njega uzeti nur i fejz u svoje srce. Kao što onaj koji gleda u sunce biva osvijetljen i ugrijan, tako se i kod srca osobe koja gleda u evliju koji pliva u ilahi zikru i nuru javljaju iste posljedice. Međutim, onoga koji zatvara oči pred tim nurom i koji mu okreće leđa okružit će mrak.
Cilj odgoja
Veliki evlija Šah-i Nakšibend, k.s., svog odabranog murida Hadže Alauddina Attara često je postavljao u svoju blizinu i okretao se prema njemu. Onima koji bi ga pitali za razlog odgovorio bi: “Postavljam ga u svoju blizinu kako ga vuk ne bi oteo, jer nefs je uvijek u zasjedi, čeka priliku da napadne srce. Moje često usmjeravanje ka njemu je zato da bi on postigao božanske manifestacije i dobrote.” (Šejh Safi)
Jedan od murida Šah-i Nakšibenda u njegovom prisustvu činio je rabitu i murakabu. U jednom trenutku pojaviše se božanske manifestacije, te se murid izgubi. Međutim, i dalje se trudio usmjeriti se prema muršidu. Šah-i Nakšibend primijeti to stanje te ga upozori: “Pusti nas, usmjeri se ka tom halu. Cilj rabite je upravo to.” (A. Arvasi)
Hadže Alauddin Attar, k.s., ovako govori o tome kuda muršid vodi murida putem rabite: “U hakikatu i muršid je stvorenje. Potrebno je i njega izvaditi iz srca, te se u potpunosti usmjeriti ka Uzvišenom. Međutim, murid na početku treba da sabere srce od rasutih misli. Kako bi srce sazrelo i steklo kapacitet da napusti prazne stvari, prvo je potrebno da se veže za muršida.”
Autor Rešahata Šejh Safi, koji nam prenosi ove riječi Hadže Alauddina Attara, rekao je: “Muridov najvažniji zadatak je vezati srce za muršida koji je ogledalo ilahi hakikata. Kao prvo, usmjeravanje muršidu osigurava postizanje stepena fenaa i ilahi džezbe. Na putu se ne može napredovati bez muhabbeta i džezbe. Muridu je to potrebno u njegovim početnim halovima (stanjima). Međutim, oni koji upotpune duhovni odgoj (manevi terbijet) mogu ukloniti muršida, jer oni koji dođu do kraja su dospjeli do hakikata. Nakon toga muridu sve biva ogledalo ilahi ljepote, kao što u je to bio i njegov muršid. U svemu može vidjeti silu, moć i manifestacije Gospodara. (Rešahat)”
Dodajmo i to da onaj koji potvrđuje je li murid došao u ovo stanje nije njegov nefs već muršid koji čestita muridu koji dođe u taj hal, te ga podržava dovama sve do smrti.
Jedina briga svih muršid-i kjamila je da njihovi muridi postignu stepen ihsana, te da robuju kao da vide Uzvišenog. Oni muride uzimaju kao jedan emanet od Boga, odgajaju ih te Mu predaju emanet. Ovo je cilj i nagrada cijelog tog tesavvufskog odgoj za one kojima bude nasib/suđeno.
Više o tome zašto je potreban muršid – šejh možete pročitati na ovom linku: Zašto treba muršid – šejh?
Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida
Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:
