Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je sin Abdurrahmana Tahija, kaddesallahu sirreh. Iz tog razloga je još od samog djetinjstva stekao zavidno medresansko obrazovanje, kao i tesavvufski odgoj. Budući da je kao mladić stekao i zahirsko (šerijatsko) i batinsko (duhovno) znanje, očekivao je da dobije hilafet od svoga oca, koji je ujedno bio i njegov muršid. Međutim, Abdurrahman Tahi, kaddesallahu sirreh, je neposredno prije svoga preseljenja sve muride, zajedno sa svojom djecom, predao u emanet šejhu Fethullahu Verkanisiju, kaddesallahu sirreh. Shvativši da se ocu približila smrt, Muhammed Dijauddin se mnogo rastužio, toliko da su mu iz očiju potekle suze. Primijetivši to, Abdurrahman Tahi, kaddesallahu sirreh, mu reče:
„Sine moj! Šejh Fethullah je za tebe bolji od mene. Jer, ja te nisam izdvajao od drugih murida. Ono što su za mene bila djeca drugih ljudi, to si bio i ti. A šejh Fethullah će tebe cijeniti više od ostalih.“
Te riječi su s jedne strane bile išaret (znak) da Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, treba još napredovati na putu, a s druge strane su Fethullahu Verkanisiju, kadesallahu sirreh, stavljale odgovornost i obavezu da uloži poseban trud u odgoj Muhammeda Dijauddina.
Nakon preseljenja Abdurrahmana Tahija, kaddesallahu sirreh, Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je ostao u Nuršinu tri godine, za koje je uz odgoj šejha Fethullaha Verkanisija, kaddesallahu sirreh, otklonio preostale nedostatke i upotpunio se. Nakon tri godine je, dakle, u tekiji u Nuršinu sjeo na mjesto svoga oca, a postizanje te počasti i položaja nije bilo nimalo lahko.
Hazret-i Sani
Njegov drugi muršid nakon smrti njegova oca, šejh Fethullah, kaddesallahu sirreh, ga je oslovljavao nadimkom „Hazret“. Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je znao da kada nakšibendijski velikani kažu „Hazret“ prvenstveno misle na Mevlanu Halida Bagdadija, kaddesallahu sirreh. To je značilo da ga njegov muršid, ili upoređuje sa Mevlanom Halidom, kadesallahu sirreh, ili ga podstiče na to da postane veliki muršid poput njega. A Mevlana Halid, kaddesallahu sirreh, je u Delhiju postigao svoj istinski cilj nakon što je prošao veoma teški odgoj nefsa. Dakle, dok se ne pokaže izdržljivost u poslovima koji teško padaju nefsu, nije se moglo postati Mevlana Halid… Iz tog razloga, kada bi šejh Fethullah, kaddesallahu sirreh, u snježnim zimskim danima morao putovati iz sela u selo, ponekad bi Muhammeda Dijauddina zaduživao da vuče saonice na kojima bi on sjedio. Ni jedan ni drugi se nisu obazirali na prijekore i osude koje su im ljudi upućivali zbog toga, jer, znali su da nema drugog načina da se postane „Hazret“.
Tako je Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, za kratko vrijeme postao kjamil muršid koga su svi spominjali imenom „Hazret-i Sani“. Šejh Fethullah, kaddesallahu sirreh, mu je ostavio tekiju u Nuršinu i učinio nešto što se veoma rijetko viđa u tesavvufskoj tradiciji, a to je da muršid još za života dadne dozvolu za iršad svome halifi. Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je pola života – deset godina za života svoga šejha Fethullaha Verkanisija, kaddesallahu sirreh, te dvadeset i četiri godine nakon njegova preseljenja – proveo u pozivanju ljudi Pravome putu. Svojim sohbetima, savjetima, predavanjima i pismima je pune trideset i četiri godine opisivao potpuno ispravni put onima koji su taj put tražili. U Prvom svjetskom ratu je sa oružjem u rukama i muridima iza sebe pružio podršku 5. osmanskoj diviziji na Istočnom frontu, boreći se protiv Rusa i Ermena. U toj borbi su mnogi njegovi muridi, kao i njegova dva brata, Muhammed Said i Muhammed Ešref, pali kao šehidi, a on lično je izgubio desnu ruku. Tako je Uzvišeni Allah Svome dobrom robu, koji je tada bio šezdesetih godina, podario i stepen gazije.
Hatma i poduka znanju na frontu
Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je za trideset i četiri godine, koje je proveo u iršadu, u okolnim selima i kasabama podizao medrese i odgajao učenike, otvarao tekije i oživljavao ljudska srca. Kada je počeo Prvi svjetski rat, bio je u Hizanu. Stigao je proglas o mobilizaciji te su i učenici medrese pozvani u vojsku. Mogli su biti oslobođeni vojne obaveze jedino pod uvjetom da plate određeni iznos novca. Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je tada, ne želeći da se obustavi stjecanje znanja, platio izuzeće za sve učenike medrese. No, nakon nekog vremena, vidio je da je džihad postao prvostepena obaveza svakog pojedinca – farzi ajn. Bilo je to krajem 1915. godine, kada je u toj oblasti vladala žestoka zima. Unatoč nepovoljnim zimskim uvjetima, pozvao je svoje učenike koje je zbog velike hladnoće i nestašice privremeno poslao kućama. Iako je prethodno platio izuzeće za učenike, zajedno sa njima i sa ostalim sufijama pohrlio je ka frontu. Tako je dao veliki doprinos u odbrani Bitlisa i okolnih mjesta od ruske okupacije, zbog čega je kasnije dobio pisma čestitki i zahvale, od tadašnjeg rukovodstva države.
Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je čak i u najžešćim trenucima rata klanjao namaz u džematu sa svojim učenicima, a nakon ikindije su učili hatmu. Bilo je i onih koji su govorili da zbog toga što su na frontu nema potrebe da klanjaju u džematu i da uče hatmu, međutim, Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, bi im svaki puta govorio:
„Sve dok nas to ne sprečava od naše obaveze džihada, mi ćemo biti i mudžahidi, ali ćemo onako kako dolikuje izvršavati i naše ostale dužnosti.“
Na frontu je nastavio čak i vjersku poduku učenika. Na svakom mjestu gdje bi se stacionirali, prvo bi naređivao da se podigne šator koji će se koristiti kao medresa. Tako je jedne prilike, nakon što su se stacionirali u jednoj novoj oblasti, stao između šatora koje su sufije podigle, te je upitao:
„Zašto ne čujem glasove učenika?“ Prisutni odgovoriše:
„Šejhu naš, ove šatore smo podigli da ih koristimo kao kuhinju.“ Tada ih je okupio oko sebe i održao im sohbet kojim ih je podsjetio zbog čega ratuju protiv neprijatelja. Tom prilikom je kazao:
„Cilj stjecanja znanja je, isto kao i u džihadu, uzdizanje Allahove vjere. Kada su u pitanju džihad ili stjecanje znanja, zadovoljenje prirodnih potreba ne može biti prioritet. Budući da je tako, sljedeći put prvo podignite šator za medresu, a nakon toga šator za kuhinju.“
Šejh sohbeta
Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je pridavao veliki značaj sohbetu, te je i sam, u svakoj prilici, prisutnima činio sohbet. Po njemu, sohbet je bio sredstvo postizanja Allahove milosti te himmeta (duhovna podrška) i bereketa plemenitih prvaka. Često je podsjećao da se nakšibendijski put zasniva na sohbetu, te da je vrijeme koje prođe bez sohbeta upropašteno, a sohbet je smatrao početkom ili kapijom ma’rifeta (spoznaja) i svakog dobra . Jer, ustrajnim dolascima na sohbet putnik Hakku ujedno stječe znanje i uči se edebu.
Hazret-i Sani, kaddesallahu sirreh, je i od svojih murida tražio da čine sohbet ljudima, te da prilikom toga ne koriste grube i osuđujuće izraze. Sohbet treba činiti blagim i lijepim riječima. Zapravo, suština je u tome da se pridobiju srca tako što će se jačati veze prijateljstva i muhabbeta. Oni koji čine sohbet, kada govore o greškama i nedostacima, trebaju misliti na sebe a ne na druge, trebaju govoriti kao da upozoravaju i opominju vlastiti nefs. I još, kada su u pitanju pozivanje i podsticanje na dobro te objašnjavanje vjerskih naredbi i zabrana, uvjet je da prije svega onaj ko sohbeti postupa po onome što govori. U suprotnom, nemoguće je da sohbet ostavi utjecaj na srca ljudi.
Da bi sohbet mogao donijeti korist, treba birati teme protkane mudrošću, koje će, shodno potrebi, probuditi interesovanje slušalaca i navesti ih na razmišljanje. Zbog toga stalno treba hvatati povode i prilike za sohbet. Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je dobro pazio na sve navedeno i činio je sohbete prikladne trenutačnoj situaciji i stanju. Kada je sa svojim muridima otišao u posjetu turbeta Vejsila (Uvejs) Karanija (El-Kareni), kaddesallahu sirreh, u obližnjoj siirtskoj regiji Bajkan, održao je sohbet prisutnima, te tako ličnim primjerom pokazao kako, u skladu sa situacijom, treba iskoristiti svaku priliku za sohbet.
Allahovi štićenici ne padaju u zaborav
Prilikom dolaska u kompleks u kojem se nalazilo turbe Vejsela Karanija, kaddesallahu sirreh, najprije su se susreli sa posjetiocima iz obližnjih mjesta. Hazret-i Sani, kaddesallahu sirreh, ih je tom prilikom upitao: „Znate li ko je bio Vejsel Karani?“, a oni, sigurni u sebe odgovoriše: „Naravno da znamo.“ Tim odgovorom kao da su željeli da kažu: „Zar se može postaviti takvo pitanje? Pa da ne znamo ko je, zašto bismo obilazili njegov kabur?!“ Potom su počeli pričati ono što znaju o njemu. Kazali su kako je on bio čoban deva u Jemenu, u vrijeme Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te kako ga, zbog toga što nije mogao ostaviti bolesnu majku samu, unatoč velikoj ljubavi prema njemu, nije uspio vidjeti dunjalučkim očima. Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, ih tada upita:
„Dobro, a da li vi znate ko su begovi koji su upravljali ovim prostorima u skorijim vremenima; kako su živjeli, šta su radili i gdje su njihovi mezari?“ Posjetioci odgovoriše da ne znaju, a Hazret-i Sani ih, kao da ih ukorava, upita: „Kako ne znate? Pa oni su bili begovi ovih prostora! Jedini upravitelji ovog mjesta; na njihovim kapijama služile su tolike sluge, imali su toliko imetka i odanih ljudi. Imali su vlast, njihove riječi su bile zakon. Da li mi vi sada kažete da poznajete jednog čobana koji je vjekovima ranije živio u nekoj dalekoj zemlji, a da begovima, koji su do jučer vladali ovim prostorima i bili cijenjeni i moćni, ne znate čak ni imena niti mezare?!“ Na to pitanje, prisutni, pomalo postiđeno, odgovoriše: „Uvaženi šejhu, nemojte nam zamjeriti, ali ne znamo.“ Tada se Hazret-i Sani okrenu svojim učenicima, koji su zajedno sa njim došli u posjetu, te im reče:
„Jeste li vidjeli? Uzvišeni Allah ne dozvoljava da Njegov evlija padne u zaborav, makar on bio i čoban deva. Stepen takvih robova uzvisuje i na ovom svijetu i na ahiretu… A koliko je samo begova i paša, koji su ugled stekli dunjalučkim imetkom i položajem, palo u zaborav. Niko se ne sjeća čak ni njihovih imena. Iz tog razloga, umjesto da trčimo za begovskim položajem na ovom prolaznom dunjaluku, potrudimo se da postanemo dostovi Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“
Vrijednost duhovne podrške
Kao što saltanat, vlast, položaj i bogatstvo ne donose nikakvu vrijednost čovjeku kod Uzvišenog Allaha, tako mu u suštini ne donose sreću ni na dunjaluku. Sreća koju te stvari donose lažna je i privremena. Nije dovoljna da srce pronađe utjehu i smiraj. Zbog toga je Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, na svojim sohbetima opisivao način i put postizanja istinske sreće. Govorio bi: „Istinsku sreću i zrelost moguće je postići slijeđenjem Prvaka svjetova, Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatanjem principa vjere kojoj je on pozivao, te izvršavanjem Allahovih naredbi i sustezanjem od zabrana.“ Često bi svoje muride upozoravao riječima: „Ne pridajite važnost dunjaluku!“, te bi im govorio da je jedina vrijednost dunjaluka u tome što predstavlja ahiretsku njivu.
Međutim, nije nimalo lahko da čovjek sam sačuva tu odlučnost i da neprestano korača potpuno ispravnim putem. Stoga, za onoga ko je svjestan vrijednosti duhovne podrške plemenitih prvaka i njihove dove, to je velika prilika. Hazret-i Sani, kadesallahu sirreh, bi svojim muridima ukazivao na to i govorio bi im: „Ulažite svu svoju snagu kako biste postigli duhovnu podršku i dovu nakšibendijskih prvaka. Ta duhovna veza, vrednija je od najdragocjenijeg blaga.“
Osim u Nuršinu, Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je i u nekim selima u oblasti Bitlisa, Siirta i Binagola, izgradio mesdžide, medrese i tekije. Za mjesto življenja uvijek je birao centralna sela, makar ona bila i mala, jer su ona bila pogodnija za širenje znanja i aktivnosti iršada. Na mjesta do kojih nije mogao doći slao je pisma. Jedan od njegovih halifa, šejh Allaaddin Verkanisi, kaddesallahu sirreh, je dio tih pisama sakupio i objedinio u djelo „Mektubat-i Hazret“.
Pogledaj nedostatke svoga nefsa
Kao što je to činio na sohbetima, Hazret-i Sani, kaddesallahu sirreh, je i svojim pismima ljude podsticao na slijeđenje šerijata, kako u pogledu zāhira (forma) tako u pogledu bātina (suština), na privrženost Sunnetu te na ustrajno popravljanje vlastitog stanja. Govorio je kako su temelji ovog puta ihlas, muhabbet i teslimijet (predanost) muršidu, te kako onaj koji stupi na put, svojim djelima i ibadetom ne smije tražiti ništa do zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara.
Naglašavao je da nema dobra u činjenju djela očekujući nagradu na dunjaluku ili pak nadajući se posebnim duhovnim stanjima i stepenima. Tako je jednom muridu – koji se požalio kako, unatoč tome što besprijekorno uči svoj vird, ne dobija nikakve kešfove (otkrovenja) – preporučio da ustraje u virdu i čuvanju edeba. U pismu koje mu je poslao napisao je sljedeće:
„Cilj murida ne smije biti postizanje duhovnih mekama, nego izvršavanje dužnosti. Ako murid bude izvršavao svoje dužnosti, nemajući nikakva očekivanja, napredovat će, makar ne bio ni svjestan toga. Alamet (znak) muridovog napredovanja nisu kešfovi, koji se mogu uporediti sa slatkišima koji se daju djeci, nego je to stanje u kojem on sve više primjećuje nedostatke i mahane svoga nefsa. Osoba koja svoj nefs vidi nedostatnim i manjkavim, spoznala ga je. A ko spozna svoj nefs, spoznao je i svoga Gospodara.“
Unatoč tome što je bio izrazito blage i prefinjene naravi, kada je u pitanju šerijat, bio je beskompromisan. Nije pokazivao ni najmanju toleranciju spram bid’ata (novotarije). Tokom trideset i četiri godine trudio se da ljudima pomogne da žive čisti islam, kakav su živjeli plemeniti ashabi, radijallahu anhum. Samo kratko vrijeme prije nego će preseliti, povukao se u svoj svijet i prekinuo veze sa dunjalukom. U tom kratkom periodu pred sami kraj života, vratio se u Nuršin, gdje je posjetio mezar svoga oca, Abdurrahmana Tahija, kaddesallahu sirreh, te mjesta koja je on za svoga života posjećivao. Želio je da dunjalučki život okonča u Nuršinu i da ga pokopaju pored oca, te je tako i bilo. Hazret-i Sani Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je u jednom proljetnom danu 1923. godine u Nuršinu preselio na bolji svijet.
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
