Kao što je poznato, imam Gazali, k.s., bio je od onih učenjaka koji su dostigli stepen mudžtehida. U prvo je vrijeme odbacivao tesavufsko znanje. Nije vjerovao u nauku tesavufa. S druge strane, njegov brat nije bio mnogo učen, ali je bio od ljudi tesavufa u jednom od tarikata. Brat nije običavao klanjati namaz za imamom Gazalijem, k.s. Jednog dana pozva ga njihova majka i upita: “Sine, zašto ti ne klanjaš namaz za svojim bratom? Znaš koliki je on alim. Ljudi mu dolaze sa svih strana svijeta kako bi našli rješenje za svoje probleme. Svi imaju koristi od njega. Obični svijet, pa čak i alimi, posjećuju ga i dolaze sa raznim pitanjima. U ovom kraju nema većeg alima od njega. Pa, je li onda uredu to što ti ne klanjaš za njim?” Brat odgovori: “Majčice, ja za njim ne mogu klanjati.” Majka će ljutito: “Kako ne možeš? Ljudi mu dolaze sa svih strana, a ti govoriš da ne možeš za njim klanjati?!” Na majčino insistiranje brat popusti i reče: “Dobro, radi tebe ću otići i klanjati za njim.”
I tako, zaputi se prema džamiji. U vrijeme namaza, neposredno pred učenje ikameta, neki čovjek priđe imamu Gazaliju i postavi mu pitanje u vezi s hajzom. S obzirom na to da je bilo vrijeme namaza, Imam mu reče da će odgovor dobiti nakon što klanjaju. Nakon toga, stupi na namaz. Samo što je počeo da klanja, misli mu obuze ono pitanje. Tokom cijelog namaza bio je zauzet time. Razmišljao je – “Ako krv bude ovakva, treba biti ovako, ako bude takva, treba biti tako”; spremao je odgovor i tako cijelo vrijeme predvodio namaz s nemarnošću. Njegov brat, upoznat sa njegovim stanjem, dvadeset, a možda i više puta, činio je nijet za namaz, ali bi ga svaki put prekidao. Zatim bi ponovo nijetio i ponovo prekidao. I tako do samog kraja ne nađe imama prisutnog u namazu kako bi za njim klanjao. Namaz se završi, a on se povuče u jedan ćošak džamije i sam klanja. Imam Gazali, k.s., vidjevši ga da je došao u džamiju i da ponovo sam klanja ode i požali se majci: “Brat je u džamiju došao zbog namaza, ali me ponovo nije slijedio kao imama. Ponovo je sam klanjao. Nakon što smo ustali da zajedno klanjamo, on je neprestano činio nijet i prekidao namaz. Na kraju, nije ni klanjao za mnom, ponovo me je ponizio pred svijetom.” Majka se naljuti, ode drugom sinu i reče mu: “Šta si uradio? Obećao si mi da ćeš klanjati za bratom, ali si otišao u džamiju i ponovo sam klanjao?! Zašto ponižavaš brata pred ljudima?” Brat imama Gazalija odgovori: “Majčice, da Allah s tobom bude zadovoljan, govorio sam ti da ne mogu za njim klanjati, ali ti si insistirala. Eto, otišao sam, ali nije uspjelo.” “Kako je to moguće? Ti si neuk, a brat ti je veliki alim! Kako ne možeš za njim klanjati?”, majka je i dalje insistirala. “Dobro majko, onda da te nešto pitam. Je li ispravan namaz čovjeka koji je do vrata u krvi?” “Naravno da nije”, odgovori majka. “Dobro. Idi i pitaj to njega”, reče brat. Majka ode do imama Gazalija, k.s., i reče mu: “Sine, pitala sam tvog brata zašto ne klanja za tobom, a on mi je kao odgovor rekao da te pitam: ‘Je li ispravan namaz onog ko je do vrata u krvi?’”
Čuvši ovo, imam Gazali uoči svoju grešku i reče: “Da, majko, brat govori istinu. Od trenutka kad sam učinio nijet pitanje u vezi s hajzom mi je toliko obuzelo misli da nisam imao nikakvog prisustva u namazu. Tokom cijelog namaza razmišljao sam o hajzu: “Ako krv bude ovakva, onda je ovako, ako bude takva, onda je tako.’ I tako je protekao cijeli moj namaz. Nisam bio svjestan ni kako sam ga završio. Brat je upravu, on ne može za mnom klanjati.” Shvatio je da njegov brat putem srčanog otkrovenja (kešfa) vidi njegovo stanje nemara (gafl eta), i bilo mu je jasno zbog čega je toliko puta nijetio i prekidao namaz. Zatim je dodao: “Da, brat je svaki put kada bi učinio nijet vidio moje stanje. Vidio je da se nisam oslobodio gafleta. Zatim bi prekidao namaz i ponovo pokušavao. Tako je sve vrijeme iščekivao ne bih li se ja riješio tog stanja.” Nakon ovog događaja imam Gazali je zadobio uvjerenje u ispravnost tesavufskih nauka. Sjeo je na koljena pred jednog šejha i ušao u tarikat. Uložio je veliki trud čineći dobra djela koja su od njega tražena, te je na kraju postao Gavs svoga vremena.
(Gavs Bilvanisi sejjid Abdulhakim el-Husejni, Sohbetler, 31. sohbet)
