Jednom davno živio jedan veoma pametan i mudar čovjek pod imenom Šenn. Jednog dana je, da bi se oženio i da bi našao ženu pametnu poput sebe, uzjahao je konja i krenuo na put. Na putu je sreo jednog čovjeka koji je išao prema svome selu. Šenn mu se pridružio, pa ga upita:
– Hoću li ja tebe opteretiti ili ćeš ti mene?
– Kakav je to govor? Dok smo oba na konju kako da se opteretimo?
Nakon što su se približili selu Šenn je vidio požnjeveno žito, pa upita:
– Je li ovo žito pojedeno ili nepojedeno?
– A, neznalice čovjeka! Vidiš žito u klasu i još pitaš je li pojedeno ili ne?
Kada su stigli u selo presreli su neku dženazu. Šenn upita opet:
– Je li ovaj u tabutu mrtav ili živ?
Čovjek se iznervira:
– E, svašta, nisam vidio glupaka i neznalicu poput tebe!
Jadni čovjek je taj dan u goste primio saputnika, iako nije mogao dati smisla njegovim pitanjima. U kući je imao kćerku pod imenom Tabaka. Ona upita babu ko je musafir, a ovaj odgovori da je to jedan veoma glup čovjek koji mu je postavljao glupa pitanja. Nakon što ih je čula, kćerka reče:
– Babo, taj čovjek nije glup. Odgovor na prvo pitanje znači: “Da ja počinjem prvi s govorom ili ti?” Drugo: “Jesu li vlasnici žita pojeli njegove pare (pare od žita)”, a treće: “Je li možda onaj mrtvac ostavio iza sebe dijete koje će oživjeti njegovo ime?”
Na to se on vrati do Šanna i prenese mu odgovore, a Šenn mu tada reče:
– Ove riječi ne pripadaju tebi. Možeš li mi reći ko ih je izgovorio? Čovjek reče da je to njegova kćerka.
Šenn je izrazio želju da je oženi, govoreći: “Ja sam tražio baš ovakvu djevojku.”
Sa zadovoljstvom babe i majke, Šenn je oženio Tabaku i odveo svojoj kući i porodici. Okolni narod je za taj brak rekao: “Vafeka šenn tabaka”, što znači: “Posuda je pogodna za poklopac.”
Šenn znači “posuda za vodu”, a tabaka znači “poklopac”.
El-Meydani, Mecmau’l-Emsal, 2:423–24; Meşahiru’n-Nisa, 1:435–37.
