Jedne noći, sredinom 1800-tih godina, neko žurno pokuca na vrata Sulejmana Erbusija, jedinog murida Sejjida Sibgatullaha Arvasija, k.s., u selu Tag pored Hizana. Mladi derviš odmah ustade da vidi ko je, te na vratim ugleda svoga prijatelja Abdurrahmana, koji je bio otprilike njegovih godina. Taj neočekivani gost, koji je na početku obavljao dužnost muderrisa u selu, a koji će kasnije biti poznat pod imenom Abdurrahman Tagi ili Tahi, u preuzet će emanet od Gavs-i Hizanija, k.s., te će čineći iršad probuditi mnoga uspavana srca. Te noći, stojeći na vratima i jedva dolazeći do daha, izusti:
„Hajde, idemo da pređemo rijeku!“ Sulejman Erbusi začuđeno upita: „Pa zar sad odmah?“, na što mu on odgovori: „Da, sad odmah!“
Tako se dva prijatelja zaputiše da pređu rijeku, prije nego nastupi zora.
Prelazak rijeke
Abdurrahman Tahi, k.s., bio je mladi profesor medrese čijem se znanju, unatoč njegovim godinama, moglo vjerovati. Istovremeno, bio je i halifa Abdulbarija Čerčahija, k.s., tadašnjeg muršida kadirijskog tarikata. Svi stanovnici sela Tag, izuzev Sulejmana Erbusija, su se pod utjecajem znanja i takvaluka tog mladog halife vezali za kadirijski tarikat. Često bi Abdurrahman Tahi, k.s., kada se sretne sa Sulejmanom Erbusijem, znao pitati; „Kako vam je Gavs, šta rade muridi?“, uzimajući pomalo olahko i njega i put koji slijedi.
Naravno, nije imao loš nijet niti je imao namjeru da na bilo koji način uvrijedi Sulejmana Erbusija. Samo je smatrao da su muridi Gavs-i Hizanija, k.s., uglavnom neuki i da Sulejmanu Erbusiju nije mjesto među njima. Na te njegovo primjedbe Sulejman bi svaki put odgovarao riječima: „Kada bi jednom prešao ovu rijeku, ne bi više tako govorio.“
Da bi se iz sela Tag moglo doći u selo Sejjida Sibgatullaha Arvasija, k.s., poznatog kao Gavs-i Hizani, trebalo je preći rijeku koja se nalazila između. Zbog toga je Sulejman Erbusi riječima „preći rijeku“ aludirao na posjetu Gavs-i Hizanija, k.s. Znao je on da bi njegov prijatelj, u čiju iskrenost nikada nije sumnjao, kada bi vidio Sejjida Sibgatullaha, k.s., promijenio svoje mišljenje. Ali, interesantno, nikada mu nije izravno rekao „Hajde da posjetimo Gavs-i Hizanija.“, nego bi govorio: „Kada bi prešao ovu rijeku…“
Te noći je taj detalj po prvi put zaintrigirao Abdurrahmana Tahija. Rijeka o kojoj je njegov prijatelj govorio nije bila neka opasna prepreka koju je teško prevazići. Izgleda da je, pozivajući ga da pređu tu rijeku, koja se sa lahkoćom može preći, želio kazati nešto drugo. Da bi shvatio šta bi to moglo biti, pokušao je da se prisjeti njihovih ranijih razgovora.
Iskra koja je zapalila srce
Abdurrahman Tahi, k.s., potjecao je iz porodice poznate po znanju i takvaluku. Porijeklo njegove majke vezalo se za lozu hazreti Husejna, r.a. Njegov otac i djed, a i ostali članovi porodice, bili su sljedbenici tesavvufa. Iz tog razloga su kuću u Širvanu, u kojoj se rodio i u kojoj je proveo djetinjstvo, nazivali „kućom sufija“.
Svoju prvu vjersku naobrazbu stekao je od svojih roditelja. Kao dječak, bio je drugačiji od svojih vršnjaka. Nije volio igru, već je volio da uči i razmišlja. Ponašao se poput odraslih ljudi. Od profesora iz obližnjih kasaba i gradova učio je tefsir, fikh i hadis. Kasnije mu je dat idžazet (dozvola) da može držati predavanja iz tih oblasti.
Kada mu je, shodno znanju koje je posjedovao, ponuđeno da bude upravitelj i kadija okruga u kome je živio, on je to odbio. Njegovo srce nije težilo dunjaluku i nije želio da radi posao koji ne voli. Njegova želja je bila napredovanje na putu tesavvufa i postizanje ma’rifeta (spoznaja). Razlog toga bio je njegov derviški mešreb (karakter), ali svakako i utjecaj mule Dijauddina Arvasija, čijim predavanjima je prisustvovao kada je imao nekih trinaest godina. Taj učitelj, ujedno i amidžić Gavs-i Hizanija, k.s., podučio ga je da Allahova, dž.š., ljubav treba da bude iznad svega. Tako se, tražeći tu ljubav, najprije vezao za rifaijski put, a kasnije se vezao za kadirijskog šejha Abdulbarija Čerčahija, k.s., i postao njegov halifa.
Prilikom podučavanja zikru, muršid mu je kazao sljedeće: „Svoje srce zamisli kao kamen, a riječi kelime-i tevhida kao željezni čekić. Tim čekićem toliko snažno udaraj o srce, da iz njega počnu sijevati iskre!“ Tako je i učinio, pa iskre, koje su počele frcati, zapališe njegovo srce.
Kako su dani prolazili, vatra u srcu je rasla, a njegova potreba za traganjem se povećavala. Međutim, ni sam nije tačno znao šta traži. Možda će razumjeti kada pronađe. Da li je možda ono što traži moglo biti sa druge strane rijeke?
Ko ne traži i ne nađe
Abdurrahman Tahi, k.s., je napokon shvatio da je rijeka zapravo sve ono što ga sprečava u njegovoj potrazi. Shvatio je da su to njegove predrasude, inat i samoljublje. A Uzvišeni Gospodar mu je podario nebrojene blagodati. Dao mu je mogućnost da kao potomak časne i učene porodice, u veoma kratkom vremenu upotpuni svoje znanje. Znao je da ga od samog djetinjstva prati posebna duhovna zaštita. Prisjetio se kako je, kada je u prvim godinama mladosti poželio učiniti nešto što bi se moglo smatrati grijehom, spletom različitih okolnosti, izvan njegove volje, bio spriječen u tome. Sve te božanske počasti morale su sa sobom nositi i neku odgovornost, neku dužnost koju mora ispuniti. Ali naravno, da bi je mogao pronaći, morao je tražiti.
Znao je da su Sejjida Sibgatullaha Arvasija, k.s., njegovi muridi nazivali gavsom. Međutim, da li su to s pravom činili? Naravno, kao neko ko dobro poznaje alamete (znakovi) tog visokog duhovnog stepena, mogao se vrlo lahko uvjeriti u to tako što će otići u posjetu Sejjidu Sibgatullahu, k.s. Primijetio je da ga je sve do tog trenutka u tome sprečavala predrasuda koju je imao. Uistinu, iz nekog neshvatljivog inata, sve do sada, nikada nije ni pomislio da pređe rijeku. A sada, kada je napokon odlučio da pređe rijeku, u pola noći je dotrčao i pokucao na vrata Sulejmana Erbusija.
Na putu, čim je prešao spomenutu rijeku, Abdurrahman Tahi, k.s., je osjetio kako se njegovo srce smekšava. A kada je stigao kod Sejjida Sibgatullaha, k.s., gotovo da se onesvijestio od sreće što je pronašao ono što traži. Došao je u posjetu, ali sada više nije imao namjeru da se vrati i napusti tu tekiju, koja je za njega izgledala poput džennetske bašče. To je značilo da je upravo on bio prijatelj koji se dugo čekao. On je bio taj koji će, kada za to dođe vrijeme, preuzeti emanet.
Potpuno novi horizonti
Pod tesarrufom (duhovni utjecaj) i zaštitom Gavs-i Hizanija, k.s., za kratko vrijeme je mnogo napredovao i postigao je duhovne stepene kakve je nemoguće opisati. Bio je mnogo vezan za muršida. Nakon sohbeta i predavanja, nikako se nije želio odvajati od njega. Kasnije je počeo čuti kako sva stvorenja u prirodi, živa i neživa, čine zikr lafza-i dželal. Ne želeći da mu ljudi budu smetnja u slušanju tog zikra, često se povlačio u osamu. Svakako je već odavno osjećao veliku naklonost prema prirodi. Još dok je bio profesor u medresi, često bi vodio svoje učenike u prirodu, na obalu rijeke, i tu bi im držao predavanja. Predavanje bi započinjao govoreći o ljepoti cvijeta ili lista koji bi ugledao, a potom bi objašnjavao Allahovu, dž.š., moć i veličinu. Na koncu, kada završi sa predavanjem, tražio bi od učenika da uče kaside u kojima se govori o božanskoj ljubavi.
Sejjid Sibgatullah, k.s., je primijetio duhovni napredak Abdurrahmana Tahija, k.s., te njegovu veliku privrženost muršidu, ali je primijetio i njegovu težnju ka povlačenju u osamu. A suština ovog puta je u tome da murid bude u društvu sa ljudima, dok je istovremeno svojim srcem sa Allahom, dž.š. Nije bilo dozvoljeno bježanje od džemata. Osim toga, ukoliko muridu bude dat hilafet, te sa dozvolom za iršad bude poslan u neko drugo mjesto, morao je imati snagu da može podnijeti odvojenost od muršida. Možda upravo iz tog razloga, a možda i zbog opasnosti da bi se nekad u budućnosti u njegovom srcu mogla probuditi želja za ranije ponuđenim dunjalučkim položajem, Abdurrahman Tahi, k.s., je poslan da obavlja dužnost kadije u okrugu Ispahart. Ipak, to je bio izuzetak, jer u tesavvufskom odgoju ne dešava se tako često da muridu bude data dozvola da se udalji iz tekije kako bi obavljao neku javnu dužnost.
Nakon što je Abdurrahman Tahi, k.s., dvije godine obavljao dužnost ispahartskog kadije, sa velikom čežnjom se vratio u tekiju Gavs-i Hizanija, k.s. Tu je proveo punih devet godina, neprestano i odano čineći hizmet svome šejhu, sve dok nije dobio dužnost da započne sa iršadom.
Kur’an i Sunnet su dovoljni
Prije nego što je započeo sa iršadom, prodao je sve što je imao i udijelio kao sadaku. Želio je ispitati stanje svoga nefsa u odnosu prema dunjalučkom imetku, i shvatio je da se njegov tevekkul (oslanjanje na Allaha, dž.š.) upotpunio. Tek sada je od drugih ljudi mogao tražiti da prekinu veze sa dunjalukom. U prvim danima iršada posjetio je mezar šejha Muhammeda, k.s., djeda šejha Fethullaha Verkanisija, k.s., i tu je dobio išaret da će biti spominjan imenom „Sejda“. I zaista, nakon kratkog vremena, to se i obistinilo.
Prilikom izvršavanja dužnosti hadža, u Mekki i Medini je razgovarao sa mnogim velikim alima. Po povratku, smjestio se u mjesto Nuršin, gdje je zasnovao tekiju i započeo sa iršadom. Kada je nakon smrti Gavs-i Hizanija, k.s., preuzeo emanet, pozivao je ljude izvornom islamu, očišćenom od bid’ata (novotarije) i sujevjerja. Potencirao je izučavanje znanja koja su farzi ajn. Tokom osamnaest godina je čestim putovanjima, pišući i šaljući pisma u mjesta do kojih nije mogao doći, te šaljući svoje halife u najudaljenija sela, nastojao da spriječi međuplemenske sukobe i da popravi akaidsko i fikhsko znanje tamošnjeg stanovništva.
U svakoj prilici slijedio je usul (metodologija) i edeb Gavs-i Hizanija, k.s. Govorio bi: „On je ovom svom hizmećaru naredio da objašnjava Kur’an i Sunnet, da traži od ljudi da se pokaju za grijehe i da ih savjetuje da izvršavaju Allahove, dž.š., emrove (zapovijedi) i čuvaju se Njegovih zabrana.“
Oštro se suprotstavljao shvatanju da se tesavvufski odgoj temelji na nadnaravnim stanjima i kerametima. Govorio je da čak ni poslanici, a.s., nisu poznavali gajb (nevidljivi svijet), osim onoga što im Uzvišeni Allah obznani, i savjetovao je ljude da se udalje od onih koji tvrde da poznaju gajb. Svojim halifama je govorio: „Dovoljni su vam Kur’an i Sunnet. Ljude nemojte savjetovati kerametima, nego Kur’anom i Sunnetom.“
Povratak Gospodaru
I sam bi često govorio: „Tarikat nije ništa drugo doli šerijat. Bez šerijata nema tarikata.“, čime bi muride podsticao na čvrsto slijeđenje vjerskih propisa. Međutim, pored svega toga, smatrao je da su još dvije stvari jako potrebne, a to su stalno viđenje svoga nefsa nedostatnim i druženje sa Allahovim dobrim robovima, a kako bi se spasilo od zamke samoljublja. Često je podsjećao na 119. ajet sure Tevbe u kojem Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!“, objašnjavajući da se sintagmom „oni koji su iskreni“ misli na Allahove evlije. Govorio je da alamet takvih osoba nije keramet, nego da je to istikamet (ustrajnost). Govorio je da nema drugog načina da se osoba spasi od duhovnih bolesti, osim da bude u društvu iskrenih robova, ili fizički – prisustvujući njihovim sohbetima i predavanjima, ili putem rabite – uspostavljajući duhovnu vezu s njima. Kjamil muršide, posjednike istikameta, smatrao je duhovnim doktorima, ali je upozoravao da njihovi lijekovi ne mogu dati korist ukoliko kod salika (putnik Hakku) ne postoji osjećaj kajanja, ihlas i ljubav prema muršidu.
Nije se zadržao samo na savjetovanju, nego je svoje riječi potvrđivao ličnim primjerom, svojim načinom života. Čak i u periodu kada ga je, netom prije smrti, zahvatila teška bolest, sve namaze je, uključujući i sunnete, klanjao stojeći. Nikada nije izostavljao rabitu između akšama i jacije, kao ni svoj dnevni vird.
Nekoliko trenutaka prije nego što će preseliti, ljude koji su mu došli u posjetu, upozorio je na edeb. Jer, u tim trenucima očito je vidio ono što njihove oči nisu mogle vidjeti. Nakon toga je, u hladnom zimskom danu 1886. godine, predao svoju dušu Uzvišenom Gospodaru.
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
