Jedna porodica sejjida, sredinom 13. stoljeća uslijed invazije mongola, pobjegla je i nastanila se na jugoistoku Anadolije. Ta mubarek porodica, među čijim precima je i Sejjid Abdulkadir Gejlani, k.s., na to područje je donijela islam u najispravnijem obliku, upravo onakav kakvog su i oni živjeli i kojem su podsticali druge. Tako su se iz njihovog prisilnog preseljenja, koje je za mnoge izgledalo kao zlo, izrodila mnoga dobra.
Dio tog dobra, koji se manifestovao tek nakon pet stotina godina, i kojeg je božanska odredba skrivala od mongolske napasti, bio je i Sejjid Taha Hakkari, k.s. Njegova stanja u djetinjstvu, a koja su priličila odraslom čovjeku, izazivala su poštovanje kod svih. Oni koji su ga poznavali osjećali su da će u budućnosti biti veliki učenjak i duhovni vođa. Odgojen je u medresanskoj tradiciji koju je gajila njegova porodica. U ranom djetinjstvu, postao je hafiz Časnog Kur’ana. Stjecao je znanja iz raznih oblasti slušajući predavanja velikih učenjaka u različitim medresama tadašnjih velikih centara znanja tog područja, poput Sulejmanije, Kerkuka i Bagdada. Nakon što je završio školovanje, dat mu je idžazet uz koji je osnovao medresu u kasabi Berdesur, te je počeo držati predavanja.
No, on nije bio običan medresanski učitelj. Uprkos mladim godinama, u islamskim naukama je bio poznat kao „allame“. Nije bilo knjige koju nije pročitao niti zahirskog znanja koje nije stekao. Međutim, još uvijek nije bio postigao jekin (čvrsto ubjeđenje) po pitanju apsolutnog i jedinog hakikata na koji su upućvale sve te informacije. I sam je osjećao da mu nešto nedostaje, pa je zbog toga stalno bio u stanju traganja.
Potraga za vrhom
Jedne noći, usnio je kako sa visoke planine teče obilna voda, i ljude koji trče kako bi se napili te vode. Zaintrigiralo ga je odakle dolazi voda, pa je, s nijetom da se napije sa izvora, krenuo da se penje uz planinu. Kada je stigao do vrha, ugledao je Allahova Poslanika, s.a.v.s. Ta mubarek voda izvirala je iz prstiju našeg Poslanika, s.a.v.s., i različitim tokovima, spuštala se u podnožje planine. On se obilno napio iz ruke Allahova Poslanika, s.a.v.s. U tom trenutku doživio je smiraj i zadovoljstvo kakvo nije osjetio nikada do tada.
Kada se probudio, osjetio je da je u njemu i dalje ista tjeskoba koja ga podsjeća da mu nešto nedostaje. No, shvatio je da je njegov san bio znak. Shvatio je da zadovoljstvo upotpunjenja koje je osjetio u snu tako što se direktno okoristio fejzom Allahova Poslanika, s.a.v.s., može pronaći. To je značilo da je potrebno da potraži planinu na čijem vrhu se postiže takav uspjeh i da se uspenje uz njene strmine.
Ali, kako da pronađe i gdje, takvu planinu? Kako da dođe do vrha, a da mu noga ne posklizne uspinjući se po strmoj planini? To je posao koji se ne može obaviti bez vodiča. Koga god da je upitao za savjet, svi bi mu govorili: „Otiđi svome amidži Sejjidu Abdullahu i uhvati se za njegove skute!“ U suštini, i on je želio otići svome amidži Sejjidu Abdullahu Šemdiniju, k.s., koji je činio iršad u susjednom mjestu Nehri. Znao je da je on učen, edebli i dobar vjernik. Posjedovao je i sve znakove evlijaluka, osim jednoga. Jedini nedostatak je bio to što nije imao dušmana niti onih koji bi ga poricali. A bilo je uobičajeno da u svakom vremenu postoje oni koji poriču evlije, te su stoga, oni bili išaret (znak) da je neki muršid evlija. Zbog toga je Sejjid Taha, k.s., oklijevao po pitanju vezivanja za svoga amidžu. No, nakon što se jednog dana u Berdesuru susreo sa čovjekom koji je govorio protiv njegovog amidže, nestale su njegove sumnje, pa je otišao u Nehri, gdje ga je već odavno čekao Sejjid Abdullah Šemdini, k.s., te ga je upitao: „Hoćeš li mi pokazati put kako da se popnem do vrha planine?“
Himmet mu je dao krila
Sejjid Abdullah je bio svjestan potencijala svoga amidžića. Smatrao je da, ako iko može doći do vrha, onda je to on. Nakon što ga je neko vrijeme odgajao u Nehriju, kao da ga sprema za putovanje, odveo ga je u Bagdad kod Mevlane Halida, k.s. Jedino je himmet (duhovna podrška) Mevlane Halida, k.s., mogao dati krila Sejjidu Tahi, k.s., kako bi se uspeo tako visoko.
Sejjid Taha, k.s., je pred Mevlanom Halidom, k.s., koji ga je uzeo za ruku i poželio mu dobrodošlicu, još jednom osjetio onaj isti osjećaj smiraja kakav je po prvi put osjetio u snu. Želio je da taj Allahov dost nikada ne ispusti njegovu ruku i da se ovaj put san nikada ne završi. Bio je poput leptira koji je pronašao svjetlost i koji je izgarao od želje da se okreće oko te svjetlosti sve dok ne sagori. Međutim, u grudima onoga ko teži ka vrhu ne smije ostati niti jedna prepreka, niti jedna nedoumica, kako bi se mogao vinuti ka visinama. Upravo zbog toga ga je Mevlana Halid, k.s., poslao na turbe Abdulkadira Gejlanija, k.s., u Bagdad, da obavi istiharu. Sejjid Taha, k.s., je došao na mezar svoga djeda, te, nakon što je obnovio abdest i klanjao dva rekata, legao je očekujući odgovor na istiharu. Abdulkadir Gejlani, k.s., mu je došao u san i rekao: „Mevlana Halid je veliki učenjak ovog vremena i najveći među evlijama. Odmah idi i njemu se predaj!“
Nakon toga, Sejjid Taha, k.s., je otišao i vezao se za Mevlanu Halida Bagdadija, k.s., kako bi upotpunio svoje duhovno putovanje. Sada je pred njim bio težak period slamanja nefsa. U tu svrhu šejh ga je poslao na jednu planinu u blizini Bagdada i tražio je da sa te planine donosi kamenje. To što je Mevlana Halid, k.s., koji je bio poznat po posebnom poštivanju porodice Allahova Poslanika, s.a.v.s., zadužio takvim zadatkom potomka Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je istovremeno bio i veliki učenjak, iznenadilo je njegove muride. No, Sejjid Taha, k.s., je bio zadovoljan. Znao je da je jedino kroz uspinjanje na takve planine moguće doći do vrha planine kakvu je vidio u snu.
Uzeo je uzde u svoje ruke
Ta borba s nefsom trajala je osamdeset dana. U tih osamdeset dana, prelazio je stepen po stepen i uzdizao se ka visinama. A onda je, kao posjednik kešf-u kerameta, uz dozvolu za iršad, poslan u Berdesur. Na ispraćaju iz Bagdada okupio se veliki džemat. Smatrajući da je suprotno edebu da uzjaše na konja pred muršidom, jedno vrijeme je hodao vodeći konja. Tek kada se prilično udaljio od džemata, odlučio je da uzjaše na konja, ali u tom trenutku primijeti da neko drži uzde. Kada se okrenuo, ugledao je Mevlanu Halida, k.s. Taj veliki evlija, kako bi mu pomogao da se popne na konja, u jednoj ruci je držao uzde, a u drugoj stremen. Sejjid postiđeno ustuknu izgovarajući „estagfirullah“, ali ga Mevlana Halid, k.s., umiri riječima:
„O Taha! Jedno vrijeme sam te slao da donosiš kamenje sa planine kako bi se tvoj nefs preodgojio. A sada ti držim stremen, što iz moje odanosti ehl-i bejtu, što zbog visokih duhovnih stepena koje si za kratko vrijeme postigao. Nemoj bježati od toga!“
Budući da je u tesavvufu naredba muršida iznad edeba, Sejjid Taha, k.s., je stao na stremen koji je držao njegov muršid, te je uzjahao na konja.
Mevlana Halid, k.s., se prisjetio svoga putovanja iz Delhija. Njegov muršid Abdullah Dihlevi, k.s., je i njemu na početku davao poslove koji su teško padali njegovom nefsu. A onda ga je za kratko vrijeme doveo do upotpunjenja duhovnog putovanja i ispratio ga uz pohvale. Kao da je sada, ponovo proživljavao iste trenutke od prije nekoliko godina. No, sada je on bio Abdullah Dihlevi, k.s., a Sejjid Taha, k.s., on. Samilosno je pogledao u nurli lice svoga mladog halife koji je s velikim hejbetom (impozantnost) jahao na konju. Iako su imena i likovi drugi, nur na licu kojeg odašilja naslijeđeni mubarek miraz, uvijek je isti.
Na koncu, Mevlana Halid, k.s., uzde konja predade u ruke Sejjidu Tahi, k.s., i reče mu: „Od sada su uzde u tvojim rukama. Neka ti je Uzvišeni Hakk uvijek na pomoći!“
Sejjid Taha će pune četrdeset i dvije godine držati te uzde u svojim rukama.
Hizmet od četrdeset godina
Sejjid Taha, k.s., je u Berdesuru osnovao tekiju i započeo sa iršadom. A u Nehriju je sa iršadom nastavio njegov amidža Sejjid Abdullah. Oni koje je uznemiravala njihova svjetlost odmah su započeli sa kritikovanjem zbog toga što su u dvije tako bliske oblasti poslana dvojica halifa koji su povrh svega amidža i amidžić. Ipak, većina je smatrala da je u tome skrivena neka mudrost. Nakon kratkog vremena, nakon što je preselio Sejjid Abdullah Šemdini, k.s., bilo je jasno koja je to mudrost. Oni koji su pravili smutnju, bili su primorani da ušute. Sejjid Taha, k.s., je prešao u Nehri, gdje je nastavio sa iršadom koji je započeo njegov amidža.
Tih godina, Nehri je bio vrlo naseljena oblast. Povrh toga, svi koji bi čuli za znanje Sejjida Tahe, k.s., za utjecaj njegova iršada i za njegove keramete, dolazili su u posjetu toj kasabi. Tada je tekija u Nehriju bila centar cijele oblasti. Prilikom svakog obroka kuhala se hrana u velikim kazanima kako bi se ugostilo na hiljade ljudi. Tim intenzivnim tempom, uz redovan program, hizmet se nastavio više od četrdeset godina. Sejjid Taha, k.s., bi svakog jutra, nakon što bi obavio duha-namaz, obilazio medrese. Razgovarao je sa muderisima, provjeravao napredak učenika, i rješavao probleme, ukoliko ih je bilo. Do ikindije je primao posjetioce, a nakon ikindije, učila se velika hatma. Nakon hatme su se čitali dijelovi iz Mektubata Imama Rabbanija, k.s. Ta predavanja na kojima je Sejjid Taha, k.s., povremeno tumačio pročitano, slušana su sa velikom pažnjom. Večera se servirala prije akšam-namaza, a vrijeme između akšamskog i jacijskog namaza provođeno je u zikru, sohbetu i ibadetu.
Taj redoslijed se tokom četrdeset godina nije narušio, čak ni onda kada bi u zijaret dolazili bitni gosti, zvaničnici i ljudi sa pozicija. Više od četrdeset godina neprekidnog hizmeta, obasjalo je nurom oblast Nehrija. Oni koji su dolazili, iz obližnjih mjesta ili iz daleka, uzimali bi abdest čim bi se približili granici tog područja.
Odanost Osmanlijama
Za vrijeme iršada Sejjida Tahe, k.s., Nehri i okolne oblasti, baš kao i Bagdad, Sulejmanija i Musul, bile su oblasti u kojima se intenzivno vodila borba za prevlast između Iranaca i Osmanlija. Mevlana Halid Bagdadi, k.s., je u posljednjem periodu svoga života, za vrijeme Osmansko-iranskog rata (1821-1823), podsticao sve stanovnike tog područja da ostanu odani Osmanlijama. Uz njegovo zalaganje, Iran je na Bagdadskom frontu poražen. To su bile teške godine za Osmansko Carstvo. Janjičarski red je ukinut, zapaljena je osmanska mornarica u Navarinu. Rusi su na zapadu došli do Edirnea, a na istoku do Erzuruma. Uprkos sporazumu iz 1823. godine, iranski šah je često napadao tu oblast koristivši teškoće koje su Osmanlijama zadavali Rusi. Uz razna obećanja nastojao je sebi pokoriti kurdska plemena ili ih zavaditi jedne sa drugima. Mevlana Halid Bagdadi, k.s., je u pismu koje je poslao Sejjidu Tahi, k.s., kao i svim drugim halifama, upozorio na opsanost koja dolazi od Irana. Opomenuo ih je da budu oprezni po pitanju Šahovih nastojanja da im se približi. A on sam je ostao odan tom principu do kraja života. Svakako je uvijek držao distancu između sebe i politike.
Odbio je sve poklone i počasti iranskog šaha. Nije se zadržao samo na podsticanju okolnih plemena na odanost Osmanlijama, već je i svoje muride poslao na ratište dajući fetvu u kojoj dozvoljava ratovanje u Osmansko-ruskom ratu, 1829. godine. Sprječavajući nesuglasice i neprijateljstvo među tamošnjim plemenima, nije dozvolio da se na tom području pravi smutnja. Osmanlijski padišah ga je pozvao u Istanbul kako bi ga nagradio za njegove hizmete, ali on je to, uz veliku poniznost, odbio kazavši: „Mi smo samo učinili ono što nam je dužnost.“
Osjetljivost po pitanju časnog Sunneta
Sejjid Taha, k.s., koji je četrdeset i dvije godine ljude predvodio na putu Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., držao se daleko od državnika, a uvijek blizu naroda. Svojim savjetima ih je pozivao da se klone novotarija, rijaluka i samodopadnosti, da čine dobra djela i da se ukrase lijepim ahlakom.
Odgojio je mnoge halife, na čelu sa Sejjidom Sibgatullahom Arvasijem, k.s. Svoje učenike je učio da iskazuju naročito poštovanje i ljubav prema učiteljima, da ne griješe spram njih, da pridaju važnost muršidovom sohbetu, zikru i rabiti. Jer, vezanost za muršida uz poštovanje i ljubav istovremeno je jedini lijek za srčane bolesti kao i mjerilo koje ukazuje na to da li su stanja koja murid doživljava istidradž (šejtanska varka) ili ne. U jednom pismu koje je napisao Sejjidu Sibgatullahu Arvasiju, k.s., odanost Uzvišenom Allahu te muhabbet i iskrenost prema učitelju, okarakterisao je kao dvije velike blagodati. Uz to je kazao da, ukoliko postoje nedostaci po pitanju tog dvoga, onda sva stanja i slasti koje dolaze muridu, treba smatrati istidradžom. I sam je tokom cijelog života uvijek sa poštovanjem, spominjao Mevlanu Halida i Sejjida Abdullaha, k.s., kao velike blagodati. Štaviše, kako bi osigurao da oni koji budu posjećivali njegov mezar, najprije posjete mezar njegovog amidže, Sejjida Abdullaha, k.s., ostavio je u vasijet (oporuka) da ga nakon preseljenja sahrane u mezarje u Nehriju, na gornjoj strani puta koji prolazi pored mezara njegovog amidže.
Bio je vrlo osjetljiv i oprezan po pitanju slijeđenja časnog Sunneta. Jedne prilike, njegovi neprijatelji su mu postavili zamku kako bi dokazali da ne pazi na časni Sunnet, te da nije kjamil muršid. Čovjek kojeg su zadužili za to, došao je u Nehri i nakon ikindije namaza, na izlazu iz mesdžida stavio lijevu cipelu Sejjida Tahe, k.s., daleko od vrata. Tako bi Sejjid Taha, k.s., bio primoran da izađe desnom nogom iz mesdžida. Nadali su se da će učiniti nešto što je suprotno Sunnetu. Međutim, Sejjid Taha, k.s., se okrenuo čovjeku koji se pomiješao u masi ljudi i čekao šta će se desiti, pa mu je kazao: „Vrati na mjesto cipelu koju si uzeo! Ono što ti tražiš nikada nećeš naći na ovoj kapiji!“
Svoj mubarek put na kojem se nikada nije odvajao od časnog Sunneta, završio je u Nehriju, preselivši u vječnu domovinu, 1852. godine.
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
