Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha, dž.š. Resulullah, s.a.v.s., nam je zabranio zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”
Htjeli mi to ili ne i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.
Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah, dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put), te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”
Svako ko posjeduje pamet neizbježno se bavi razmišljanjem. Najbitnija osobina koja odvaja čovjeka od životinja je to da čovjek razmišljajući sazrijeva, usavršava se i posredstvom misli postiže određeni cilj.
U ovom tekstu ćemo se usredotočiti na jednu vrstu razmišljanja koja u srcu aktivira zikir koja okreće ka Gospodaru, koja u duši proizvodi ilahi radost i koja uljepšava ahlak.
Rabita u Kur’anu i sunnetu
Određeni ljudi postavljaju sljedeća pitanja: “Da li se u Kur’anu i Sunnetu objašnjava rabita opisana u tesavvufu i korist koja se želi njom ostvariti? Koje je mjesto rabite u temeljnim izvorima naše vjere?”
S vremena na vrijeme smo pokušali podsjetiti na to da se u Kur’anu ne traži naziv neke stvari, već njeno značenje, sifati/osobine, karakteristike i sadržaj. Kad kažemo sadržaj, mislimo na ono što se razumije iz značenja koje je izraženo u ajetima. Sve što čovjaka podsjeća na Allaha, dž.š, i što mu usavršava edeb se potvrđuje od strane Kur’ana. Rabita kao sifat/svojstvo se otvoreno obrađuje u mnogim ajetima i u jednom obliku se traži od svakoga.
Kur’an se obraća svima onima koji posjeduju pamet: “Zar ne shvatate?“, “Zašto ne razmislite?“, “Razmislite!“, “Zašto se ne urazumite?“, “Pogledajte!“
Svi Kur’anski ajeti koji objašnjavaju tefekkur/promišlajnje su ustvari po jedan dokaz za tesavvufsku rabitu. Svako stvorenje o kome se razmišlja, onome koji razmišlja pokazuje manifestacije Stvoritelja, budi mu srce, pokreće ga ka zikru, povećava mu ljubav prema Uzvišenom. Ova ljubav čovjeku uljepšava edeb.
Svi događaji, pouke, stvorenja na nebesima i na zemlji, džennet, džehennem, svi primjeri i poređenja koja se spominju u Kur’anu su radi buđenja srca, olakšavanja shvatanja skrivene istine, te radi približavanja čovjeka Allahu, dž.š. Ko razmišlja o ovoj istini taj će i razumijeti, a ko razumije taj će i hrliti ka Allahu, dž.š.
Sve to ukazuje da se rabita spomenuta u tesavvufu, ustvari u Kur’anu, traži od svakoga u mnogo širem obliku. Međutim, današnji čovjek, kojem je sopstveni stomak jedini dert/problem i tema razmišljanja, je napustio tefekkur – lijek za srce.
Među stvorenjima, insan-i kjamil je onaj kod kojeg se nalazi najviše božanskih manifestacija/ilahi tedželijata. Kao što je objavljeno u Kur’anu čovjek je stvoren u najljepšem skladu (Et-Tīn/4) sa kapacitetom, sposobnošću da bude Allahov, dž.š., halifa. (El-Bekare/30) „On je jedno božansko ogledalo.“ (Buhari, Muslim) Jedan od arifa Abdulkerim el-Džili, k.s., kaže da dok se Allah, dž.š., manifestuje svojim određenim imenima na svakom stvorenju prema stanju, kapacitetu i osobinama tog stvorenja, kroz insan-i kjamila se manifestuje svim svojim imenima. (Abdurrahman Džami) Zbog toga mislimo da se mnogo lakše, djelotvornije i prirodnije okoristiti (tefekkur činiti, uzimati ibret) od kjamil insana koji posjeduje ove sifate i ovlasti, nego li uzimati ibret od drugih stvorenja. Zbog toga nam je Allah, dž.š., slao poslanike iz našeg roda kako bi nam bilo moguće da se lakše okoristimo od njih.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejh ve sellem, rekao: “Čovjek je vjere svoga prijatelja, pa zato pazite sa kim se družite!” (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed)
Imam Gazali kaže: “Druženje sa pohlepnikom povećava pohlepu, dok druženje sa skromnom osobom povećava skromnost, jer čovjek po svojoj prirodi teži ka oponašanju drugog i nastoji da ga slijedi, a možda to i ne osjeća.“
“O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni” (Et-Tevba/119)
Hadže Ubejdullah Ahrar, kuddise sirruhu, jedan od velikana sadat-i kirama, citirani ajet je protumačio na slijedeći način: „Ono što je naređeno u riječima Gospodara svjetova je da se bude sa iskrenim vjernicima, na način da se sa njima provodi vrijeme na fizički način (sve dok njihove osobine ne pređu i na nas), te na način da se sa njima bude na jedan duhovni način.“ Rabita je način postizanja tog duhovnog zajedništva.
“Reci: Ako volite Allaha, slijedite me da bi vas Allah zavolio i da bi vam oprostio vaše grijehe.” (Ali Imran, 31). U ovom ajetu postoji ukaz na rabitu, budući da slijeđenje zahtijeva ili direktno viđenje osobe koju se slijedi, ili njeno zamišljanje (što predstavlja rabitu). Ne može se slijediti neko koga se niti vidi, niti ga se sjeća u srcu i svijesti.
„O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i tražite sredstva do Njega, i na putu Njegovu se borite da biste uspjeli.“ (el-Maide, 35)
Sredstvo ili vesilet uključuje sve što čovjeka vodi ka Allahu, kao što je činjenje dobrih djela ili slijeđenje muršid-i kamila i sjećanje na njega kroz rabitu. Rabita je jedno od najplodotvornijih vesileta za ovu svrhu.
S tim u vezi, šejh Mevlana Halid, k.s. je rekao: „Rabita je, nakon čvrstog držanja za uže Časnog Kur’ana i sunneta, najdjelotvorniji put za dostizanje vuslata.“
Mevlana Rumi, k.s. u svojoj Mesneviji navodi sljedeće: “Sve veze i sredstva su perde između tragaoca i Traženoga, osim rabite sa poslanicima i evlijama, koji dostigli u nivo fenaa i bekaa, i koji su se ukrasili sa lijepim ahlakom. Rabita sa poslanicima i evlijama podiže te perde.”
Šejh Ali b. Abdullah el-Uššaki, k.s. je rekao: “Cilj rabite je da poveže srce salika sa obrazovanim i savršenim muršidom koji djeluje na osnovu svog znanja. Na ovaj način se postiže savršena ljubav, potpuna poslušnost i iskrenost, jer je muršid njegov suputnik, njegov vodič i sredstvo upute koje ga vodi ka Hakku.”
„Slijedi put onoga ko se prema Meni usmjerio.“ (Lukman, 15)
U ovom ajetu postoji znak zabrane druženja sa nevjernicima i grešnicima, te ohrabrivanje na druženje sa dobrim robovima, bilo ono fizičko druženje ili duhovno. To zbog toga što je druženje utiče na čovjeka, dočim su duhovne bolesti isto tako zarazne. Osim toga, u ovom ajetu postoji poticaj da se slijedi šejha, jer je on osoba koja je u potpunosti orijentirana na Allaha Uzvišenog. Da biste ga pratili, potrebno ga je i batinski i zahirski poznavati i vidjeti.
„Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.“ (Kehf, 28)
Iz navedenog se jasno vidi da osoba ako želi da napreduje duhovno mora da bude Allahovim dž.š. dobrim iskrenim robovima, a obzirom da živimo u dobu kada je teško biti sa njima stalno, onda je rabita skoro pa jedini način da ispunimo ove naredbe Uzvišenog Allaha. Radeći rabitu mi zadobivamo lijepa stanja ihalove, takvaluk, ihlas, blagost, lijep ahlak, ponašanje koje ima muršid na koga mislimo. Osoba koja radi rabitu se ne moli muršidu, niti mu robuje, niti mu daje ikakva božanska svojstva, tako da tu nije riječ ni o kakvoj vrsti širka. Nego je upravo obrnuto, ova praksa osobi pomaže da se oslobodi i najnevidljivijeg širka, robovana svome nefsu, oholosti, zavisti, samodopadnosti itd.
Rabita u tesavvufu
Rabita je razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha, dž.š. Zbog toga se kao cilj uzima potpuni (kjamil) insan koji, kada ga se ugleda, podsjeća na Njega; srce se ljubavlju spaja za njega, zamišlja ga, ruh prikuplja nur koji se reflektuje od njega, a tijelo poprima njegov ahlak. Kao što voćka obasjana suncem poprima lijepu boju i slatkoću, tako i osoba koja je stalno, zahirski i batinski, zajedno s takvim insanima iz trena u tren biva ukrašena ilahi ljepotama.
Tesavvufski velikani su rabitu opisali sljedećim riječima: “Rabita se sastoji od spajanja srca za kjamil muršida koji prima Allahov, dž.š., nur i koji je dostigao stepen da otvoreno vidi Njegove manifestacije, jer je poput oluka; preko njega teče fejz u srce murida koji se s ljubavlju za njega spoji.” (Ibrahim Fasih).
“Rabita znači spojiti srce za jednog potpunog muršida koji je postigao posebne manifestacije uzvišenih svojstava Allaha, dž.š., koji se ukrasio Njegovim alhlakom, koji je postigao mertebu (stepen) mušahede, zatim u njegovom prisustvu i odsustvu zamišljati kako je njegov suret (lik, forma), siret (nutrina, hal, ahlak) i posebno ruhanijet zajedno s njim, te se truditi ponašati se u njegovom odsustvu isto onako kako bi se ponašao u njegovom prisustvu.” (Mevlana Halid).
“Rabita je usmjeravanje murida ka muršidu snažnim i toplim muhabbetom. Ustrajući u rabiti murid postepeno poprima boju svoga muršida, polahko napreduje na putu da postane potpun poput njega. Rabita koja se obavlja s muhabbetom, oblači sifate voljenoga na onoga koji voli.” (Nasrullah Efendi).
Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti potpun insan kojeg je izabrao Allah, dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”
Mevlana Halid, k.s., rabitu smatra toliko potrebnom i korisnom da za nju koristi sljedeće riječi: “Rabita je u nakši tarikatu osnovni rukun. Nakon spajanja za Allahovu Knjigu i Resulullahov sunnet, najveći uzrok približavanje Njemu Uzvišenom jest rabita, tako da su se nakšibendijski velikani zadovoljavali samo s rabitom u odgoju i podučavanju jednog dijela svojih murida. Cilj je dospjeti do Uzvišenog; a rabita nije ništa drugo do vesile (sredstvo) na putu ka Njemu, dž.š.”
Rabita nije povezivanje za kalup, vanjštinu muršida, već je povezivanje za ilahi nur koji se pojavljuje iz njegovog srca, te prisvajanje ljubavi prema Allahu, dž.š., koja se nalazi u njegovom srcu.
Stvarna rabita i ljubav s vremenom daje svoj plod. Muridu koji ustrajava u rabiti razvija se kabilijet (kapacitet, sposobnost) te mu jača ljubav.
Ako želite saznati koje su to osobine kojetreba da ima muršid i zašto je toliko važno imati muršida preporučujemo da pročitate tekst na ovom linku: Zašto nam treba muršid?
Pogrešno shvaćena rabita
Rabita je jedna vrsta tefekkura, razmišljanja, koji se naređuje u Časnom Kur’anu, jedan dio murakabe, jedno parče Njegovog muhabbeta.
Oni koji poriču i napuštaju rabitu postavljaju sjjedeća pitanja: “Zašto da razmišljamo o jednom insanu, a ne o uzvišenom Allahu, dž.š.? Kakva je dobit od razmišljanja o insanu?”
Na ova pitanja ne možemo dati kategoričan odgovor, jer briga onih koji ovo pitaju je sljedeće – napuštanje Allaha, dž.š., i razmišljanje o ljudima ili nekom drugom biću nanosi štetu ilahi muhabbetu, ovakva stvar ulazi u širk.
Prije svega, podsjetimo se činjenice vezane za akaid ehl-i sunneta: Allahovo, dž.š., Biće se ne može zamisliti, o Njemu se ne može činiti tefekkur(razmišljanje), On se ne može usporediti s bilo čim. (El-Maturidi, Taftazani, Gazzali). Šta god da se pojavi u mislima, to nije Allah, dž.š. (Ša‘rani).
Tako da za razmišljanje mi ne možemo izabrati Zat Uzvišenog, jer je razmišljanje o Njegovom Zatu zabranjeno. Resulullah, s.a.v.s., zabranio nam je zamišljanje Allahovog, dž.š., Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo, dž.š., Biće, nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega uzvišenog, upropastit ćete se.” (Ebu Nuajm, Taberani, Hajsemi).
Pošto je to tako, osoba je dužna razmišljati o bićima koje je stvorio Allah, dž.š. Onaj ko želi uzeti pouku treba gledati stvorenja. Ko razmišljajući želi postići zikir, treba preći na spominjanje Allaha, dž.š., razmišljajući o ilahi manifestacijama kod jednog stvorenja. Uzvišeni je sve na ovom svijetu stvorio kao jedan ajet i alamet (predznake, znakove) svoga Bića, Jedinstva i Rahmeta.
Čitav alem (svijet, svemir) stvoren je kako bi se o njemu razmišljalo i kako bi se vidio rahmet u njemu. Oni koji razmišljaju o ovim stvorenjima vidjet će božansku silu, moć (kudret) u njima i primijetit će, odnosno pojmit će Njegov rahmet. Onaj ko shvati, ostane zadivljen, poveća mu se iman, srce mu se ispuni ljubavlju. Rezultat tefekkura su muhabbet i teslimijet (pokornost) Allahu, dž.š.
Da li su ashabi činili rabitu?
Tesavvufsku rabitu kao riječ nije moguće pronaći u Asr-i Saadetu (Sretnom stoljeću). Međutim, kada razmislimo o ljubavi, povezanosti, poslušnosti, brizi, pažljivosti, stremljenju i čežnji ashaba, r.a., prema Pejgamberu, a.s., uvidjet ćemo da se u tom periodu rabita, sa svojom suštinom i ciljem, praktikovala na visokom nivou. To je nivo ljubavi koji od ashaba i nas zahtijeva Resulullah, a.s.:
“Tako mi Allaha, u čijoj ruci je moja duša, niko od vas neće biti (pravi) mu’min sve dok mu ne budem draži od njegovih roditelja, djece i svih ljudi.“ (Buharija, Muslim, Nesai, Ibn Madže)
To znači – ako me vaše srce ne bude voljelo više od svega toga, dok ne budete čeznuli da se susretnete sa mnom, dok se ne budete ugledali na mene, nećete moći razumjeti šta je to prava ljubav i šta znači biti pravi vjernik. U tesavvufu se za ovaj nivo ljubavi kaže “Fena fi’r-Resul“. Ova ljubav se zahtijeva od svakog mu’mina, bilo žensko, bilo muško.
Hz. Aiša, radijallahu anha, prenosi: „Jedan čovjek (Sevban, Poslanikov oslobođeni rob) je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao:
– O Allahov Poslaniče! Kunem se Bogom da si mi draži od mog života, moje porodice i moje djece. Sjećam te se kad sam kod kuće. Ne mogu da osaburim, pa dolazim da te gledam. Kada razmišljam o svojoj smrti i tvom preseljenju, znam da ćeš ti nesumnjivo biti u najvišim džennetskim deredžama, sa ostalim poslanicima. Bojim se da te neću moći vidjeti kada uđem u džennet.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio sve dok Džibril nije donio sljedeći ajet:
“Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!” (en-Nisa, 69)
Pored toga što je rabita (razmišljanje, srčana povezanost i naklonost) je bila prisutna u životima ashaba, radijallahu anhu, koji su gajili veliku ljubav prema Allahovom Poslaniku, a.s., i potpuno ga slijedili, isto tako, rabita je postojala u svom izvornom obliku i u generaciji tabiina i tebeu-tabiina, rahmetullahi alejhim, među kojima je najpoznatiji primjer Uvejsa el-Karanija, r.a. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne prilike naredio h. Omeru i h. Aliji da, ukoliko ikad sretnu Uvejsa el-Karani, da od njega trae da za njih učini istigfar. Uvejs el-Karani nikada nije sreo niti vidio Muhammeda, alejhis-selam. Međutim, njegova velika ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova stalna misao i naklonost prema njemu doveli su ga na tako visok nivo.
Rabita kod žena
Žene ne čine rabitu zamišljajući kjamil muršidov oblik i spoljni izgled, već njegov nur i edeb. Nur koji se nalazi kod evlija je dar od Allaha, dž.š., i lijek je za svako srce. U ovoj ljubavi nema mjesta za nefs i strasti, jer ona dolazi od Uzvišenog, ona je radi Allaha, dž.š.
Jedna mu’minka neće razmišljati o zahirskoj ljepoti Pejgambera, s.a.v.s., već o njegovom, a.s., nuru. Mu’minka koja voli ashabe, daje svoje srce edebu i ilahi ašku koji se nalazi kod njih. Mu’min žene evlije voli radi Allaha, dž.š., hvali ih i uzima za primjer. Traženje mirisa strasti u ovome i ubacivanje sumnje u srca koja vole Allahove, dž.š., dostove je posao gafila i munafika.
Cilj u rabiti nije insan, već plemenite osobine koji se nalaze kod insana. Za manevi duhovni odgoj salika/putnika na duhonom putu, koji ulazi pod poseban odgoj koji se naziva Sejri suluk, je neophodno da se trudi da liči na svog muršida koji mu je uzor, da stalno razmišlja o njemu i da tako iz trena u tren poprima njegovu boju. Pojam ‘identična sličnost’ koji se u odgoju koristi za opisivanje čovjeka koji u potpunosti sliči i poprima osobine osobe koja mu je uzor, se u tesavvufu može opisati kao “fena fi’š-šejh“.
Život prolazi u rabiti
U osnovi svako, iako ne koristi tu riječ, u raznim oblicima čini sve vrste rabite. Čovjek čini rabitu sa onim prema čemu je u tom trenutku potekla ljubav iz srca i tamo gdje se skupila. Osoba koja pokušava ličiti na nekog junaka ili javnu ličnost, osoba koja liježe i ustaje sa njima u mislima, koju zanima sve što je u vezi sa tim ljudima, koja se obraduje svakoj vijesti o njima, u stvari čini isto ono što se zove rabita. Jedina razlika je u osobi koja je predmet rabite i u rezultatu. Oni koji su iskusili i jedan stepen aška, bio čak i prolazni ili metaforički, znaju da kada srce iskreno nekoga zavoli dobije takve sposobnosti, a mašta tolika ojača da gdje god oko pogleda srce tu nađe lik voljene, razdaljina biva uklonjena, osoba se u svakoj prilici prisjeća voljene.
Kada se ova iskrena ljubav uputi ka Allahovim, dž.š., dostovima rezultat bude rahmet. Ljubav prema mesu-kosti i prolaznim stvarima srcu pričinjavaju poteškoću i zahmet. Međutim, božanska ljubav ne može propasti, niti uništiti srce, niti učiniti da se ono kaje zbog te ljubavi. Užitak u prolaznim stvarima je polovičan, odmah doživi vrhunac i kraj, čovjeku uvijek bude nedovoljan.
Ispravna rabita i mjerila
Razmjena ljubavi i halova putem rabite je moguća ako se između dvije strane nalaze duhovne i srčane zajedničke tačke. To možemo razumjeti iz sljedećeg hadisa: “Duše su poput postrojene vojske. One koje su međusobno slične, zbliže se (i na dunjaluku), a duše koje nemaju iste osobine ne zbližavaju se.“ (Buharija, Muslim, Ebu Davud)
Rabita je mjerilo srčane ljubavi. Murid može izmjeriti koliko voli svoga muršida prema mjestu i vrijednosti koju mu je poklonio u svome srcu. Zbog toga su arifi rekli: “Mi ne poznajemo gajb, terazija kojom mjerimo stanje našeg murida je njegova rabita.“
Mjerilo rabite su Kur’an i sunnet. Lijepe su sve misli koje su sredstvo zikru Uzvišenog Allaha, koje srce okreću ka Njemu i ka dobru.
Muršidi kjamil, one koji uspješno obavljaju rabitu preusmjerava na murakabu, gdje murid može vidjeti u svim stvorenjima Allahov Kudret (Silu, Moć) i Veličanstvenost, te početi činiti zikir. Ovakvu radnju čiji kraj vodi ka rahmetu i džennetu nije logično smatrati zahmetom i nepotrebnom.
Pošto će život svakako proći u raznoraznim rabitama, pametan čovjek ne bi trebao vezati svoje srce za svaku prolaznu stvar.
Oni koje se boje rabite i bježe od nje trebaju znati da vezivanje srca za Allahove, dž.š., dostove stišava patnje i uklanja strahove.
Oni koji odbijaju činiti rabitu sa Njegovim dostovima trebaju dati odgovor na sljedeće pitanje: Kakvu štetu duhovnom srcu može prouzrokovati ljubav radi Allaha, dž.š., prema Njegovim dostovima/prijateljima? Koji je dokaz da je na putu takvaluka širk misliti i uzimati za primjer Pejgamberove, a.s., nasljednike, koji podsjećaju na Njega? Čija zamisao u srce uljeva ilahi muhabbet, one koji su zaduženi sa iršadom? Njima se ne obavlja ibadet da bi bio učinjen širk. Njima se ne kaže ‘oprosti mi grijehe’, pa da iman padne u provaliju. Ne zaboravlja se to da su oni robovi, niti im se pridaju božanska svojstva pa da izađemo iz vjere. Ako postoji neko ko ovako postupa, taj je izvan našeg puta.
Prijatelju, ti koji svoje srce otvaraš ilahi nuru koji se nalazi kod jednog arifa, sa ljubavlju ustraj u rabiti ma šta rekli munkiri i protivnici!
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
