U leksičkom smislu riječ ”edeb” znači ”odgoj, lijep ahlak, lijepo ponašanje, prefinjenost, suptilnost, stid, ustručavanje”.
Edeb je kruna od Gospodara. Stavi tu krunu i budi bezbjedan od svakog belaja.
Hz. Mevlana kaže: ”Edeb je ono što razlikuje čovjeka od životinje.”
Edeb je ponašati se prema svakome, u svakom stanju, u svakom trenutku i na svakom mjestu, onako kako dolikuje. Odnosno, odnositi se s poštovanjem prema Uzvišenom Hakku i Njegovim stvorenjima.
Edeb je upoznati svoj nefs i držati se granica šerijata.
Edeb je biti svjestan svog statusa roba i pokazati odanost prema Gospodaru. Edeb je slomiti kibur, a prigrliti poniznost.
Edeb je na najljepši način čuvati hakove prema Stvoritelju i prema stvorenjima.
Edeb je imati stid.
Edeb je ne činiti stvari zbog kojih ćeš se kajati.
”Edeb” i ”lijep ahlak/ponašanje” imaju isto značenje. Oba ova termina označavaju ustrajnost/istikamet u ravnoteži i čuvanju mjere u svim poslovima i djelima naspram Hakka i stvorenja. Biti u ravnoteži znači biti lijepog ponašanja u svim stanjima i situacijama. Uravnotežen čovjek je pravičan čovjek; pravedan i prema prijatelju i prema neprijatelju. Edeb i pravičnost pokazuju nivo čovjekovog razuma.
Jedan od Allahovih dostova, Seri Sekati, k.s., rekao: ”Edeb je prevodilac/terđuman razuma.”
U poznatom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ”U čovjekovom tijelu postoji jedno mjesto, ako je ono lijepo, cijelo tijelo je lijepo. Ako je ono pokvareno, cijelo tijelo je pokvareno. To mjesto je srce.” (Buhari; Muslim)
Vjernik koji je potpun u svakom poslu traži Allahovo zadovoljstvo. Kod zrelog čovjeka nema dvoličnosti. U njegovom stanju nema promjena koje su jedna drugoj kontradiktorne; on ne priča nekad istinu, a nekad neistinu. On ne robuje istovremeno i Allahu i šejtanu.
Edeb ili lijep ahlak/ponašanje su jedna cjelina. Ko ima edeb, svi njegovi poslovi su lijepi. Odgoj kojim ga je Gospodar obojio se manifestuje u svemu. Čak su i njegova ljutnja i njegova svađa lijepi. On se ljuti samo radi Allaha, a kada se svađa ne prelazi granice edeba.
Čovjek koji ima edeb prema svima se ponaša u skladu s njim. On prema drugima ne postupa shodno njihovom ponašanju nego proporcionalno nivou svog edeba. On ne čini zulum/nasilje ni ljudima ni životinjama. On može doživjeti štetu od drugih, ali štetu ne može nanijeti. Može biti prevaren, ali ne može prevariti. Može biti onaj kome je učinjeno nasilje i nepravda, ali onaj koji čini nasilje i nepravdu nikada.
Ono što danas najviše nedostaje ljudima – i muškarcu i ženi, alimu i džahilu, građaninu i seljaku, jeste upravo edeb.
Edeb nikoga ne unižava. Naprotiv, na svakom je ukras; siromahu daje vrijednost, bogatašu čast, mladića ukrašava, starca čini ljupkim, dok je na ženi najvredniji dragulj.
Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Ja sam poslan da upotpunim lijepo ponašanje kod ljudi.”
Sufjan Sevri, k.s., kaže: ”Dvadeset godina da radiš, ako ne usvojiš edeb – nećeš usvojiti znanje.”
Djelo koje će na ahiretu, nakon imana i namaza, imati najveću vrijednost jeste lijep ahlak/ponašanje.
Uzvišeni Allah kaže: ”O vjernici, sebe i svoje porodice čuvajte od vatre!” (Tahrim, 6/66)
Ibn Abbas, r.a., u tefsiru ovog ajeta kaže: ”Podučite ih vjeri, i pružite im lijep odgoj (edeb).”
Upitali su Ibn Sirina koji edeb čovjeka najviše približava Gospodaru, pa je odgovorio:
”Priznavanje Allaha za gospodara, potpuna pokornost Njemu. U rahatluku zahvalnost, i u problemima strpljivost.”
Hikaja
Džunejd Bagdadi, k.s., prenosi sljedeći slučaj: ”Jednog petka dođe kod mene jedan stariji čovjek i reče mi: ‘Pošalji sa mnom jednog derviša siromaha da ga ugostim u svojoj kući, neka sa mnom jede i obveseli mi dušu.’ Pogledah lijevo i desno, te ugledah jednog siromaha na kojem se vidjelo da je iscrpljen i gladan. Pozvah ga i rekoh: ‘Pođi sa ovim čovjekom, jedi s njim, obraduj ga.’
Odoše zajedno, kad ne prođe mnogo, a stari čovjek ponovo dođe kod mene: ‘O Ebu’l-Kasim, ovaj siromah je pojeo samo jedan zalogaj, a zatim ustao i otišao.’
‘Vjerovatno si mu rekao nešto što ga je povrijedilo’, odgovorih mu.
‘Nisam ga povrijedio ničim’, reče čovjek.
Pogledah malo okolo i ugledah ovog siromaha kako sjedi:
‘Zašto nisi usrećio ovog čovjeka? Zbog čega si otišao, a da nisi jeo?’ upitah ga.
‘Gospodine, ja dolazim iz Kufe. Došao sam do Bagdada, a da ništa nisam pojeo. U Vašem prisustvu sam skrivao glad pobojavajući se da u tom stanju ne učinim nešto suprotno edebu. Kada ste me pozvali, obradovao sam se zato što je poziv došao od Vas. Zatim sam otišao sa čovjekom, ali srce mi nije bilo zadovoljno. Kada sam sjeo za sofru, čovjek mi je pružio zalogaj i rekao: ‘Ovo je za mene vrednije od 10 000 dirhema.’ Čuvši to, shvatio sam da je ovaj čovjek niske račununice, te sam odustao od namjere da jedem njegovo jelo.’
Džunejd Bagdadi, k.s., se okrenu prema čovjeku i reče:
‘Jesam li ti rekao da se prema njemu nisi odnosio sa edebom?’
Na te riječi čovjek učini teobu, a Džunejd Bagdadi, k.s., ponovo zamoli ovog derviša da ode s njim i bude gost u njegovoj kući.”
Edeb je da robova vanjština i nutrina bude uljepšana lijepim odgojem.
Ko prigrli sunnet, tj. edebe časnog Poslanika, s.a.v.s., Allah će njegovo srce ukrasiti nurom marifeta/spoznaje. Slijediti Allahovog Habiba, s.a.v.s., u djelima i ahlaku, odnosno obojiti se njegovim edebom u vjerovnaju, nijetu, govoru i djelovanju je mekam/stepen najčasniji od svih mekama.
Najveći edeb u robovanje jeste da rob, koliko god da čini i radi, to gleda uvijek kao Allahovo djelovanje i bude svjestan da ništa nije od njega, da ga u svemu Gospodar vodi, te da sva zahvalnost pripada Njemu Uzvišenom.
Rob sa pokornošću stiže do dženneta, a sa edebom do Allaha.
Ako jedan murid napusti edeb, to će ga na duhovnom putu vratiti unazad.
Ebu Ubejd Kasim b. Selam, r.a., prenosi:
”Kad sam bio u Mekki i boravio pored Kabe običavao sam leći na leđa i pružiti noge kako bih se odmorio. Dok sam jednom tako ležao, dođe do mene jedna žena koja je bila od evlija. Zvala se Aiša. Kada me ugleda kako ležim reče:
‘O Ebu Ubejd! Kažu da si ti čovjek od ilma/znanja. Pa čuj od mene jednu riječ! U prisustvu uzvišenog Gospodara sjedi u skladu sa edebom ili će ti ime biti izbrisano iz knjige Allahovih bliskih robova!’ ”
Jedan od arifa je rekao:
”Prigrli edeb svojim zahirom i batinom/ vanjštinom i nutrinom! Ko pokvari edeb svog zahira, bit će kažnjen u zahiru. Ko pokvari edeb batina, bit će kažnjen u batinu.”
Haris el Muhasibi, k.s., četrdeset godina se sjedeći nije naslonio na zid. Jedini položaj u kojem je sjedio bio je sjedenje na koljenima. Kad su ga upitali zbog čega tako čini, odgovorio je: ”Dok sejrim tedželijate svog Gospodara, mogu da sjedim samo kao rob, stidim se da sjedim drugačije.”
Ko ne pazi na edeb?
Insan koji je lišen edeba, lišen je spoznaje tajne insanijeta. Najznačajnija karakteristika koja čovjeka razdvaja od hajvana jeste edeb.
Hz. Mevlana, k.s., kaže:
”Edeb je da čovjek spozna sebe. Onaj ko ne pazi na edeb taj ne može biti blizak Allahu. Ako znanjem i naukom čovjek ne zadobije edeb, neće njime ništa zadobiti. Onaj ko ima znanje i razum njemu ne priliči da se ponaša nekontrolisano. Suština naše svete Knjige jeste edeb. Islam je božanski zakon koji počinje sa imanom i namazom, a nastavlja se i produbljuje sa edebom. Ej čovječe! Edeb je vrijedan koliko i život. Ako želiš Iblisa staviti pod noge i nadjačati ga, otvori oči i shvati, ono što šejtana ubija jeste edeb.”
U jednom hadisu se kaže: ”Lijep hal, djelovanje nakon promišljenosti i umjerenost u ponašanju, je četrdeseti dio poslanstva.”
Iz ovih riječi razumijemo da čovjek usvajajući edeb zadobija dio pejgamberskog ahlaka.
Abdurrahman es – Safuri, k.s., je rekao:
”Allah nikome nije podario ništa veće i vrednije od razuma i edeba.”
Vrste ljudi
Među ljudima postoje oni koji koriste sva raspoloživa sredstva kako bi izgledali kulturno, ljubazno, uredno i ljupko. Oni na svojoj odjeće ne mogu podnijeti ni najmanju mrlju, ali istovremeno im ne smeta da ogovaraju, potvaraju, govore neistinu, ismijavaju i slično. To je jedan primjer neuravnoteženosti i njihovo ponašanje je haram.
Kod edebli insana nema laži ni ulizivanja. Onaj kod koga je prisutno navedeno ne može osjetiti slast imana.
Neki opet, dok klanjaju namaz pognu glavu, prikazujući se kao da su u hušuu. Oni koji ih vide ostaju zadivljeni. Međutim, njihov namaz je uzrok Allahove srdžbe jer njihovo srce nije na namazu nego na mislima ljudi. Njihov cilj nije Allahovo zadovoljstvo nego hvala ljudi. Ovo je jedan primjer neuravnoteženosti i vrsta je munafikluka. Na vanjštini jedno, a u unutrašnjosti drugo. Poslanik, s.a.v.s., je ummet upozorio da se dobro čuva ovog stanja rekavši: ‘‘Utječite se Allahu od munafičke skrušenosti”, pa su ga ashabi, r.a., upitali: ‘‘Kakva je to munafička skrušenost?”
”Da tijelo bude u skrušenosti, a srce puno munafikluka.” (Ebu Nuajm; Sujuti)
Ovakvo svojstvo se ne može naći kod kamil vjernika.
Nakšibendijski velikani su prigrlili edebe hz. Resulullaha, i u zahiru i u batinu. U sejri suluku, sohbet, vird, hatma i drugi zikrovi se ubrajaju u zahirske edebe, dok se čišćenje srca i odgajanje nefsa ubraja u batinske edebe.
Edeb je svaku stvar staviti na njoj pripadajuće mjesto. Jedini način da se to postigne jeste da se slijedi onaj koji je more edeba, imam svih pejgambera – hz. Resulullah, s.a.v.s. Svi Allahovi dostovi, šta god su postigli na Allahovom putu, postigli su slijedeći edeb časnog Poslanika, s.a.v.s.
Edeb može biti u srcu, govoru i djelovanju. Edeb srca je ihlas/iskrenost u nijetu. To producira ljubav radi Allaha, davanje radi Allaha i odvraćanje radi Allaha. Ovo vrhunsko stanje je odraz potpunog imana i karakteristika je potpunih/kamil ljudi. To je Allahov dar robovima koje voli. Prema riječima arifa ovo je merteba ihsana do koje se dolazi samo posredstvom zati zikra. Zati zikr je zikr Allaha svim lataifima u svakom stanju i na svakom mjestu.
Edeb u govoru je govoriti sukladno prilici i mjestu onoliko koliko je potrebno bez laži i ulizivanja. Onaj ko govori treba da mu jedno budu vanjština i unutrašnjost, tj. da ne govori jedno, a misli sasvim drugo. Iskrenost prema muršidu i vjernicima moguće je ostvariti jedino na ovaj način.
Edeb u djelovanju je ponašati se sukladno prilici. Svaka osoba, svako mjesto, ibadet i pokornost povlači za sobom edebe svojstvene samo sebi. Svi edebi su sadržani u sunnetu časnom.
Edebi na koje treba paziti sufija
Sufi treba da nastoji ispunjavati sve Allahove zapovijedi i čuva se zabrana. Izuzetno veliku važnost treba pridavati farzovima, nastojati uvijek biti na istikametu/ustrajnosti, te prigrliti takvaluk/bogobojaznost. Svoj život treba uskladi prema sunnetu i neprestano povećavati svoja dobročinstva tako da mu dva dana ne budu ista; svaki sljedeći dan da čini više i bolje. Neophodno je ispraviti svoje nijete. Treba obavljati svoje dužnosti i široko izbjegavati ono što može umanjiti vrijednost učinjenih djela. Važno je da stalno bude u vezi sa Allahom, da voli Uzvišenog Allaha, dž.š., Poslanika, s.a.v.s., ehli bejt, ashabe časne, evlije, alime koji rade po znanju i salih robove.
Opskrbu treba da zarađuje na halal način i čuva se haram i sumnjivih stvari. Neophodno je da razmišlja o Allahovim blagodatima, šukr čini i da je zadovoljan Allahovim kaderom/određenjem.
Čim učini i najmanji grijeh, odmah da se kaje. Ako je narušio nečiji hak/pravo, da nastoji da mu se oduži.
Prije spavanja da svodi račun sam sa sobom od prethodnog dana; ako je prošlo korisno za njega da se zahvaljuje Allahu, a ako je zgriješio da traži oprost od Allaha. Da svaku noć pomisli na smrt i podsjeti se da će umrijeti. Da ne gaji dugu nadu nego da sadašnji trenutak smatra svojim životom i nastoji ga potrošiti onako kako je Allah zadovoljan.
Da namaze nastoji klanjati u džematu u prvom safu (muškarci), te da prisustvuje početnom tekbiru. Poslije ikindije da uči hatmu, poslije akšama rabitu, a prije sabah namaza zikr. Da ustaje na noćni namaz i svakodnevno uči po jedan džuz Kur’ana.
Da nauči fikh, a meselu koju ne može riješiti da pita alima koji ima takvaluk i znanje uzeto sa povjerljivog izvora. Tesavuf da uči od osoba koje su nosioci tog znanja. O tesavufu da ne pita nekog ko sam ne živi i ne poznaje tesavuf.
Da drži danu riječ i izbjegava štetnu i praznu priču. Da zna da je mnogo govora, jela i spavanja suprotno edebu, te da to nastoji svesti na manje mjere.
Edebi u odnosu sa drugim ljudima
Sufi ne smije da istražuje mane ljudi, nego naprotiv, da se bavi vlastitim nedostacima i mahanama. O svojoj braći da uvijek misli lijepo i da ne obraća pažnju na loše misli o njima koje mu dolaze u srce. Kada govori sa griješnicima da ih ne ponižava i ne povrjeđuje njihovo srce. Da prezire njihove grijehe, a za njih same da čini dovu. Kada ga neko ukori, da prihvati kritiku. Da za svu svoju braću i sve muslimane čini dovu i traži oprost u svako vrijeme, a pogotovo u noćima petka, na dan Arefata, u ramazanu, u zoru, kad pada kiša i slično. Da dovu čini skrušeno, držeći ravnotežu između straha i nade, te da dovu započinje sa hamdom/zahvalom i salavatom i na isti način da je završi.
Da strpljivo podnosi teškoće na Allahovom putu i ibadetima i neugodnosti koje dolaze od ljudi. Da se suprostavlja svom nefsu i da voli sve vjernike koji imaju takvaluk, na kojem god da oni putu bili.
Da bude skroman i dobronamjeran, blag i milostiv prema ljudima.
Kada garantuje za nekoga da bude oprezan, te da izbjegava druženje sa onim koji su u gafletu. Kada se kaže ”u gafletu”, to su oni čija je preokupacija dunjaluk. Ako pričaju, pričaju o dunjaluku; o novcu, položaju, trgovini. Ako razmišlja, razmišlja o dunjaluku. Oni nikad ne misle o Allahu, Poslaniku, s.a.v.s., i Sadatima. Za takve ljude velikani kažu da su ehli dunja i drugovanje sa njima je veoma opasno i štetno.
Da ne posjećuje mjesta gdje se priča isprazna i loša priča. Da ne ulazi u rasprave. Da nije smrknuta lica nego nasmijan. Da čuva oči od svega što nije lijepo. Da se ne ljuti bez razloga, a kada se na nekog naljuti da mu se izvine i zatraži oprost od Allaha. Nikoga da ne vrijeđa i ne gleda s prezirom. Da ne donosi odluku prije nego što dobro razmisli.
Da nas Allah himmetom i bereketom Sadata okiti istinskim edebom. Amin!
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
