Allah, dž.š., kaže:
وَمَنْ يُشَاقِقْ الرَّسُولَ مِنْ بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُ الْهُدَى وَيَتَّبِعْ غَيْرَ سَبِيلِ الْمُؤْمِنِينَ نُوَلِّهِ مَا تَوَلَّى وَنُصْلِهِ جَهَنَّمَ وَسَاءَتْ مَصِيرًا
“Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće i bacit ćemo ga u džehennem – a užasno je on boravište!” (Nisa, 115)
Ili u drugom ajetu:
وَأَنَّ هَذَا صِرَاطِي مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ وَلَا تَتَّبِعُوا السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَنْ سَبِيلِهِ ذَلِكُمْ وَصَّاكُمْ بِهِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
“I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.” (En’am, 153)
Kao što vidimo iz ajeta, Allah Uzvišeni “Svoj put” spominje kao “sirat i sebil”, a stranputice spominje u množini kao ‘es-subul’.
Ibn Mes’ud, r.a., kazuje: “Resulullah, s.a.v.s., je pred nama povukao jednu crtu i rekao: ‘Ovo je Allahov put!’ Zatim je desno i lijevo od te linije povukao po još dvije linije i rekao: ‘Ovo su šejtanski putevi!’ Potom je stavio svoju ruku na srednju liniju i proučio: ‘I doista, ovo je Pravi Put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite pa da vas odvoje od puta Njegova! Eto, to vam On naređuje da biste se grijeha klonili’.”
Iz ovoga razumijemo da je najveća potreba jednog roba da traži od svog Gospodara da ga uputi na Pravi put. Zato mi na svakom rekatu u namazu učimo Fatihu u kojoj tražimo da budemo upućeni na Pravi put.
Pejgamber, s.a.v.s., je rekao: “Moj ummet će se podijeliti na 73 grupacije. Sve će ići u džehennemsku vatru izuzev jedne! Bi uitano: ‘Koja je to spašena skupina, o Allahov Poslaniče?’ Reče: ‘Spašena skupina su oni koji budu na onome na čemu sam ja i moji ashabi’!“ (Tirmizi)
Tu spašenu skupinu zovu Fikra-i Nadžije ili još je zovu Ehli Sunnet vel Džemaat.
Ehli sunnetsko vjerovanje je temeljni uslov robovanja Uzvišenom i prijateljstva s Njim. Spas je kod Njega. Ključ dženneta je upravo iman (vjerovanje). Ehli sunnet znači da je to je skupina koja vjeruje i živi onako kako su ih Kur’an i sunnet podučili. Jedino pitanje je kako biti i ostati u toj skupini.
Dakle, onaj ko nađe muršid-i kamila koji u stopu slijedi Kur’an i sunnet i ko ga bude slijedio vjerno (iskreno) i odano, znači da je takav pronašao put Ehli sunneta vel džemata.
Ebu Nedzih el-Irbad b. Sarija, r.a., prenosi i kaže: “Održao nam je Poslanik, s.a.v.s., rječit vaz od koga su srca zatreperila, a oči zasuzile, pa rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, kao da je ovo oproštajni govor. Daj nam oporuku.’ On reče: ‘Oporučujem vam bogobojaznost i pokornost, makar vam bio zapovjednik rob-Abesinac. Onaj ko poživi od vas, vidjet će mnoga razmimoilaženja. Dužnost vam je slijediti moj sunnet i tradiciju mojih upućenih, ispravnih halifa. Držite se sunneta objeručke i nikako ne slijedite novotarije, jer je svaka novotarija zabluda’.” (Tirmizi)
Sejjid Abdulhakim el Husejni, k.s., kaže: “Osnova nam je naučiti itikad Ehli sunneta vel džemata, i prema njemu ispraviti svoj iman, te činiti djela (amel) onako kako su nam to objasnili Ehli sunnetski alimi. Nije moguće napredovati na putu tesavvufa bez da ispravimo svoj iman prema itikadu Ehli sunneta.”
Ehli sunnet ne prihvata nijedno vjerovanje niti ibadet koji se ne naslanja na Kur’an i sunnet. Sve ideologije, ideje i filozofije koje nemaju potvrdu iz Kur’ana i sunneta su batil.
Kufur je reći: ‘Meni su Kur’an i moja pamet dovoljni. Poslanikova zadaća je bila samo dostaviti Allahove ajete, sa njegovom smrću njegova zadaća je završena, mi nemamo obavezu slijediti njegov sunnet i sl’, jer je ovakvo razmišljanje u suprotnosti sa kur’anskim ajetima. Svakako da je potrebno koristiti pamet kako bismo razumjeli i shvatili Kur’an i sunnet. Ponekad je potrebno objasniti/protumačiti ajete i hadise. To se zove tevil.
Svi ashabi su u vjerskim poslovima izvor i dokaz za nas. Volimo sve ashabe zato što je ljubav prema njima dokaz ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a mržnja prema njima dokaz mržnje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Poslanik: “Bojte se Allaha, bojte se Allaha u pogledu mojih ashaba i ne uzimajte ih za metu svojih napada poslije mene! Onaj ko ih voli, voli ih zbog toga što voli mene, a onaj ko ih mrzi, mrzi ih zbog toga što mrzi mene! Ko ih uznemiri, on je uznemirio i mene, a ko uznemiri mene, uznemirio je i Allaha, a onaj koji uznemiri Allaha, uskoro bi mogao iskusiti Njegovu kaznu!“ (Tirmizi)
Oni su ashabi, jer su bili u sohbetu najodabranijeg stvorenja. Nijedan evlija ne može postići njihovu deredžu.
Neko je upitao Abdullaha bin Mubareka: “Ko je bolji, Muavija ili Omer bin Abdulaziz?” On je odgovorio: “Prašina koja je ulazila u nozdrve Muavijinog, r.a., konja, dok je jahao sa Resulullahom, je puno, puno, bolja od Omera bin Abdul’aziza.” (Imâm-i Rabbânî, Mektûbât, pismo 207.) On je ovim htio da kaže da se nikakava visina niti ikakav stupanj uzvišenosti ne može uporediti sa stupnjem koji se postiže u Resulullahovoj blizini, u Njegovom društvu (sohbetu), i gledanjem u Njegovo mubarek lice. Voljeti časnu i čistu Poslanikovu porodicu Ehli bejt je od imana i znak ljubavi prema samom Poslaniku, a.s.
Priča
Jedna žena (sejjide) od potomaka Pejgambera je igrom prilika izbjegla u grad Semerkand. Pošto je tek došla u grad nije nikoga poznavala. Ostavila je svoju djecu u džamiji i otišla da potraži nešto da im donese da jedu. Obratila se tadašnjem namjesniku predočavajući mu svoje stanje. Rekla je da je od Pejgamberovih potomaka i zatražila je hrane koliko za jedan dan. Namjesnik se nije obazirao i tražio je neki dokument koji potvrđuje da je siromašna i da je od soja Pejgamberovog. Nakon što je žena rekla da je tek došla u grad i da nikoga ne poznaje, te da nije u mogućnosti donijeti taj dokument, namjesnik je okrenuo lice od nje i nije joj izašao u susret. Žena je nakon toga otišla jednom vatropokloniku i objasnila mu situaciju. On joj je povjerovao na riječ i pobrinuo se oko njih, poslao joj hrane i stvari, te ih smjestio u jednu kuću. Te noći namjesnik sanja kako je nastupio kijametski dan i vidi Poslanika, a.s., kako stoji pored jednog dvorca od zelenog smaragda. Upitao je čiji je to dvorac, a Poslanik mu je odgovorio da on pripada jednom muslimanu pripadniku tevhida (ehli tevhid). Namjesnik reče: “Pa i ja sam musliman, vjerujem u Allahovu jednoću.”
Tad mu Resulullah odgovara: “A imaš li ti neki dokument koji će potvrditi da vjeruješ u Allahovu jednoću?” Kad to ču namjesnik, ukoči se. Odmah se probudi, zažali šta učini, skoči da traži onu siromašnu ženu. Saznade da je u kući vatropoklonika, dođe i zatraži da mu ih da, no vatropoklonik to odbi.
“Dat ću ti hiljadu zlatnika samo ih predaj meni da se ja pobrinem oko njih.”
Vatropoklonik mu reče: “Zahvaljujući bereketu ovih ljudi ja i moja porodica smo postali muslimani, i ja sam usnio isti san kao i ti, a Resulullah mi je rekao da onaj dvorac u džennetu pripada meni i mojoj porodici.”
Sejjidi su uzrok rahmeta za svakoga. Svako će naći dobro ukoliko ih bude volio i hizmetio im. Ta ljubav i hizmet će biti razlogom da na ahiretu budemo pod njihovim šefaatom. Bilo koja dobrota učinjena prema njima neće ostati bez nagrade od strane Allaha, dž.š.
Svi vjernici su Allahovi prijatelji. Oni vjernici koji su mutekkije i koji se nalaze na vrhuncu takvaluka, u odnosu na druge vjernike su postigli posebno Allahovo prijateljstvo. To su dobri robovi opisani svojstvima i imenima kao što su muhsin, mukarrebun, ebrar, mutekkije, ridžalullah, evlijulla.
Takvi vjernici će se u svakom dobu i do kijameta nalaziti u ovom Ummetu. Oni su vodiči na putu Allaha, i nazivaju se mudžeddidi i muršidi.
Naša vjera se najljepše živi i doživljava u džemaatu. Onaj ko ostane sam je u opasnosti i zato je svakome potreban edeb i disciplina u džemaatu. Cilj takvog džemaata mora biti takvaluk i Allahovo zadovoljstvo. Pokornost vođi jednog ovakvog džemaata je šart.
Jedan je došao jednom mubarek zatu i rekao mu: “Kako će nam biti na ahiretu, kako ćemo se mi spasiti?”
On odgovara: “Ako brod pristane na obalu, neće samo kapetan izaći na kopno, ko god bude na brodu dokopat će se kopna.”
