Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom kaže:
“(O Poslaniče) Mi smo te samo kao milost svjetovima poslali.” (Enbija, 21/107)
On, s.a.v.s., Habib, Resul i Poslanik je najvoljeniji, najželjeniji i najpoštovaniji od svih stvorenja. Za njim su gorjela i gore srca. On je stvoren od ljubavi i od njega je stvorena ljubav. On je prvi u svijetu stvaranja. Uzvišeni Allah je najprije stvorio njegov ruh i nur. On je rahmet (milost).
Sam za sebe je rekao: “Ja sam poslan kao rahmet (milost).” (Darimi, Mukaddime) Za svoju samilost naspram ummeta je rekao: “Primjer mene i mog ummeta je kao primjer osobe koja pomoću lepeze rastjeruje stvorenja da ne padnu u vatru; uzimam ih za odjeću i udaljavam od vatre.” (Tirmizi , Edeb)
Dok svi pejgamberi na mahšeru budu govorili: “Moj nefs (duša), moj nefs…”, on, s.a.v.s., će govoriti: “Moj ummet, moj ummet…”
Od dana svog stvaranja on je bio rahmet za sve svjetove i to je i do danas ostao. Bio je rahmet na dunjaluku i to će biti i na ahiretu.
Poslanikovoj, a.s., deređi kod Allaha prvi je bio svjedok Adem, a.s. Kada je stvoren Adem, a.s., vidio je da na svim džennetskim kapijama piše “La ilahe illallah, Muhammedu’r-Resulullah”. Istovremeno je bio i zadivljen i začuđen. Kada je poslan na dunjaluk, Adem, a.s., ga je uzeo za vesilu (sredstvo) i od Gospodara zatražio oprost riječima: “Gospodaru moj, oprosti mi za hatar Muhammedov” i Allah mu je nakon toga oprostio.
Hazreti Ibrahim je njega, s.a.v.s., tražio u dovi. Stalno je molio: “Gospodaru moj, pošalji poslanika od mog roda koji će im Tvoje ajete kazivati, učiti ih knjizi i mudrosti i očistiti ih.”
Kada bi ashabi tražili od Poslanika, s.a.v.s., da im kaže nešto o sebi, govorio bi: “Ja sam dova mog oca Ibrahima, radosna vijest brata Isaa i ruja moje majke Amine. Dok sam bio u stomaku majke, iz nje je izašao jedan nur i obasjao dvorce Šama.” (Ahmed, Musned)
Poslanici su svoje ummete obavijestili dolasku o Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., i oni su za njega znali kao što su djecu svoju poznavali. Kada bi se desilo da se nađu u teškoj situaciji u bici, Jevreji i kršćani su spominjali njegovo ime i tražili pomoć od Allaha. I pomoć im je dolazila. Međutim, kada je njegovo mubarek tijelo počastilo ovaj svijet i kada mu je objavljeno poslanstvo, Jevreji su bili ljuti što je poslanik došao od Arapa, a ne iz njihovog naroda kako su očekivali, te su iz zavisti zanegirali i okrenuli glavu.
“TI NA ZLO NE UZVRAĆAŠ ZLOM…”
Hazreti Enes, r.a., pripovijeda: “Bio sam zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s. Na njemu je bilo džube sa tvrdo obrađenim ivicama. Približi nam se jedan beduin i Poslanika povuče toliko jako za džube da je na njegovoj mubarek koži ostao crven trag. Zatim reče: ‘O Muhammede! Natovari plijenom ove moje dvije deve! Ta, ne udjeljuješ od svog imetka, niti imetka svog oca!’
Poslanik časni je malo šutio, a zatim reče:
‘Imetak je Allahov, a ja sam Allahov rob.’
Potom dodade: ‘Ej Arablijo, da li da se uzvrati kaznom na ovo što si mi učinio?’
‘Ne, jer ti na zlo ne uzvraćaš zlom’, odgovori beduin.
Hazreti Poslanik se nasmija na ove njegove riječi, a zatim na jednu njegovu devu natovari hurme, a na drugu pšenicu.” (Buhari)
Isto tako je uzvratio na nemilosrdne postupke Kurejšija koji su čak pokušali i da ga ubiju. On, s.a.v.s., je za njih činio dovu:
“Allahu moj! Oprosti mom narodu, uputi ih, jer oni ne znaju.”
Kadi Ijaz, r.a., u vezi sa ovim događajem kaže: “O čovječe! Pogledaj ahlak, plemenitost, sabur i blagost skriven u ovim riječima! On se nije zaustavio na tome da prešuti i oprosti svom narodu. On, s.a.v.s., je i dovu činio za njih. Riječima “mom narodu” pokazao je razlog samilosti prema njima i u njihovo ime se izvinio Allahu, pravdajući ih da “ne znaju” (da znaju to ne bi učinili).”
Kada su ga bezumnici u Taifu zasuli kamenjem i ostavili u krvi, Džebrail, a.s., i meleci planina nisu mogli da izdrže, te su zatražili od njega dozvolu da ih unište, on, s.a.v.s., je i tada pokazao milost i sabur radi Allaha i rekao im:
“Oni su takvi, ali nadam se da će od njih doći potomstvo koje će govoriti “la ilahe illallah” i robovati Allahu.”
Vidjevši njegov sabur, melek planina reče:
“Uistinu si ti Reuf – onaj koji mnogo prašta i Rahim – onaj koji je mnogo milostiv, kako te Gospodar i nazvao.”
I zaista, nije prošlo mnogo, a narod Taifa je počašćen islamom. Poslanikova milost bila je usmjerena čak i prema najljućim neprijateljima. Zahvaljujući toj njegovoj samilosti i najveći neprijatelji postajali su prijatelji.
POSLANIKOVA, S.A.V.S, SAMILOST PREMA SIROMASIMA
Poslanik, s.a.v.s., je uvijek davao prednost druženju sa siromasima. Kada bi vidio da se na jednom mjestu okupila skupina različitih kategorija ljudi, prvo bi prilazio siromasima i sa njima razgovarao. Njih bi uvijek štitio i branio. Pokazivao im je takvu naklonost i prisnost da su zaboravljali na svoje stanje. Zapravo, njegov način života se nije mnogo razlikovao od njihovog, jer je on, s.a.v.s., uvijek birao da živi skromno.
Često je činio dovu: “Allahu moj, poživi me kao siromaha, usmrti me kao siromaha i na Sudnjem danu me poživi sa siromasima.” (Ibn Madže)
Kada ga je hazreti Aiša upitala: “O Allahov Poslaniče, zbog čega tako dovu činiš?”
On, s.a.v.s., je odgovorio: “Zato što će oni u džennet ući 40 godina prije bogatih vjernika. O Aiša, voli siromahe i budi bliska s njima da bi i Allah na Sudnjem danu tebe Sebi približio.” (Tirmizi)
Uvijek se raspitivao za one koji su bili slabi, nemoćni i bez mjesta u društvu. Podmirivao bi njihove potrebe i brinuo za njih.
Jedna sirota žena je čistila Mesdžid-i Nebevi. Nakon što je Poslanik, s.a.v.s., nije ugledao jedan dan, upita ashabe za nju. Rekoše mu da je umrla i niko tome nije pridavao veliku pažnju. Poslanik, s.a.v.s., ih je ukorio što ga nisu obavijestili o tome, otišao na njen mezar, klanjao dva rekata i proučio dovu:
“Allahu moj, ovaj mezar napuni nurom.” (Buhari)
POSLANIKOVA SAMILOST PREMA DJECI
Poslanik, s.a.v.s., je bio milostiv prema svima, ali je njegova milost prema djeci bila još veća. Djeca su kod njega imala posebno mjesto. Bio je milostiv prema svojoj djeci, prema tuđoj i čak prema djeci nevjernika. Volio ih je, grlio, ljubio i šalio se s njima. Koje god bi dijete sreo, sa njim bi se poselamio i pitao kako je.
Sa djecom bi pričao kao prijatelj, spuštao se na njihov nivo i udjeljivao im savjete u skladu sa njihovim razumijevanjem.
Radovao se rođenju svoje djece, a tugovao kada bi preselili. Kada mu je Ebu Rafi donio radosnu vijest o rođenju sina Ibrahima, obradovao ga je poklonom. Kada je preselio, plakao je. Na pitanje: “Zar i ti plačeš, ja Resulallah? Šta je to?” Odgovorio je:
“To je rahmet. Allah ga stavlja u srca robova koje voli. Allah samo nježnim i blagim srcima ukazuje milost.” (Buhari)
U toku jedne bitke nekoliko djece se našlo između dvije strane, usljed čega su poginuli. Kada je Poslanik, s.a.v.s., čuo za to, mnogo se rastužio. Vidjevši njegovu tugu, ashabi ga upitaše:
“O Allahov Poslaniče, zbog čega si toliko tužan. Nisu li to djeca mušrika?”
“Čak iako su djeca mušrika, to su ljudi. Nisu li danas najbolji od vas nekada bili djeca mušrika? Nipošto ne ubijajte djecu! Svaka duša je stvorena u fitratu islama”, odgovori Poslanik, s.a.v.s. (Taberani)
IZVANREDNA LIČNOST POSLANIKA, S.A.V.S.
Poslanik časni, s.a.v.s., je bio ljubazan, nasmijan, prefinjene i suptilne duše. Nikada nije bio okrutan ni grub. Iz njegovih usta nikada nije izašla gruba i neprimjerena riječ.
Nikada nije kritikovao drugog niti je u lice iznosio nečije nedostatke. Kada bi se desilo da vidi nešto što nije lijepo, opominjao bi ih sve riječima:
“Neki od vas rade tako i tako…” i na taj način popravljao njihove postupke, bez da ikoga povrijedi. Bio je od povjerenja i ljudi su mu vjerovali. Datu riječ nikada nije pogazio, uvijek je govorio istinu, čak i u šali. I prije nego mu je objavljeno poslanstvo, nazvali su ga Muhammedul Emin (povjerljivi).
Sve poslove je obavljao prema savršenom redu i skladu. Nije provodio vrijeme uprazno, iskorištavao ga je na najbolji mogući način. Znalo se vrijeme namaza i ibadeta, kao i vrijeme spavanja i odmora.
Ljudi su ostajali očarani njegovim životom i vrhunskim ahlakom (ponašanjem). Zadivljeni i opijeni predavali su se nuru islama. Shodno tome, islam se širio prvashodno zahvaljujući Allahovoj pomoći, a zatim zahvaljujući ljepoti Poslanikovog ahlaka i njegove mubarek ličnosti.
Njegova narav i način života bili su sebeb da oni koji su uzvjerovali učvrste svoje vjerovanje, a za one koji nisu bili muslimani bivala je uzrok ulaska u islam.
Kada ga je u Medini prvi put vidio jedan od tada jevrejskih učenjaka, odmah je primio islam, a poslije je o tom događaju pripovijedao:
“Kada sam vidio njegovo lice, odmah sam shvatio da to lice ne laže.’‘ (Tirmizi)
Predvodnik u kufru, Ebu Džehl, jedne prilike se ismijavao riječima: “Ako je istina ovo što govori vaš Poslanik, neka na nas padne kamenje s neba! Ili neka nas Allah kazni žestokom kaznom!” On je bio zavaran time što mu uprkos njegovom poricanju i griješenju nisu bili uzete blagodati koje je imao i prije. Međutim, tada je objavljen ajet:
“Poslaniče moj, Allah im neće spustiti kaznu sve dok si ti među njima. I Allah ih neće kazniti sve dok se okreću Allahu i traže oprosta…” (Enfal, 8/33)
U ovom ajetu se nalaze sljedeća značenja:
Na mjesto gdje se nalazi Poslanik, s.a.v.s., neće se spustiti opća kazna.
Allahov Poslanik je duhovno prisutan ondje gdje ima potpunih mumina koji žive njegov sunnet. Shodno tome, ondje gdje se živi njegov sunnet, neće se spustiti azab i kazna.
Ako se u jednom srcu nalazi ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., u to srce ne može ući nesreća i očaj. Ako se u jednoj kući pazi na sunnet Poslanikov, u toj kući nema svađa ni trzavica.
Ako se u jednom džematu slijedi potpuni muršid koji živi sunnet, pripadnici tog džemata (koji slijede) neće doći u stanje očaja niti će se u svome životu udaljiti od pravih vrijednosti.
Ilahi muhabet/božanska ljubav i zikr otklanjaju sve teškoće i muke. Toba i istigfar (pokajanje) donose smiraj srcu i obilje u opskrbi. Iskrene suze i iskrene dove otklanjaju mnoge belaje.
Kada čovjek napusti Gospodara, a okrene se robovanju stvorenom, tada za njega nastupa Kijamet. Unutra počinje razdor, a na vanjštini zulum. I svi bivaju zaokupljeni nekim dertom (problemom). Spokoj u zajednici je moguć samo sa spokojnim srcem. Graditelji takvih srca kod ljudi su istinske mutekije, koji žive Allahovim aškom.
Kakva su milost za svjetove Allahovi dostovi, pokušajmo shvatiti iz sljedećeg primjera:
Ako bi čovjek imao 1000 ljutih neprijatelja i sve ih okupio u jednoj građevini, zatim krenuo da ih ubije oružjem koje je dostatno da ih ubije sve, te u tom trenutku između tih 1000 neprijatelja ugleda jednog svog starog, istinskog i voljenog prijatelja, dosta, koji mu se nasmije i pruži ruku, da li bi čovjek mogao povući okidač na oružju koje mu je u rukama? Naravno da ne bi. Odgodio bi kaznu svim tim neprijateljima, a moguće i da bi im oprostio za hatar svog prijatelja. Tako i Allah milostivi radi. Odgađa i odgađa bezbrojne kazne koje ljudi zasluže samo za hatar iskrenih mumina koji mole i zirk čine “Allah, Allah…” U ummetu ima takvih Allahovih robova da svi svjetovi opstaju njihovim bereketom.
Kao što se spominje u različitim hadisima:
“Ebdala (odabranih evlija) je 40. Nalaze se u predjelu oko Šama. Kada jedan od njih preseli, Allah na njegovo mjesto stvori drugog. Zbog njih (njihove dove i bereketa) Allah ljudima spušta kišu. Njihovim bereketom Allah pomaže vjernicima protiv neprijatelja i od ljudi se podiže opća kazna.” (Sujuti)
“Uistinu Allah Teala zbog bereketa jendog istinskog muslimana otklanja belaj sa stotinu kuća iz njegovog komšiluka.” (Taberi)
Uzvišeni Allah kaže: “Među mojim robovima najdraži su mi oni koji se vole zbog Mene, grade/održavaju mesdžide i u zoru istigfar traže. Oni su takvi robovi da kada ljudi na zemlji zasluže azab, ja u njih pogledam i odustanem od kazne.” (Sujuti)
Iako je tako, gledajući u današnju sliku vidjet ćemo da je nad svakim mjestom neki belaj. Muslimanski narod ne podiže glavu od problema. Nije li to jedna vrsta azaba?
Da, to su azabi, ali ne opći nego pojedinačni. O njihovom razlogu Uzvišeni Allah nas obavještava u ajetu:
“Svaka nesreća koja vas pogodi je zbog vaših grijeha, a Allah većinu oprosti.” (Šura, 42/30)
Teškoće koje nas snalaze jesu jedna vrsta kazne, ali su samo upozorenje i opomena. Ono što mumin proživi od kazne na dunjaluku neće doživjeti na ahiretu. Jedini razlog ovih pojedinačnih kazni jeste napuštanje veličanstvenosti islama i žudnja za ehli dunjalukom/nevjerničkim načinom života. Odgađanje totalne, opće katastrofe jeste Allahov rahmet. Ono što navlači ovaj rahmet jesu iskreni i poptuni Allahovi mumini. Njima dugujemo mnogo toga.
NAKON PRESELJENJA POSLANIKA, S.A.V.S, UMMET NIJE PREPUŠTEN SAM SEBI
Uzvišeni Allah je ljude stvorio kako bi mu robovali. S obzirom na to da je čovjek sklon griješenju i skretanju s pravog puta, milostivi Gospodar im je uvijek slao poslanike kako bi ih podstakli na teobu i vraćali na pravi put.
Dok su neki poslanici bili poslani samo svom narodu, sultan svih poslanika – Resuli Ekrem, s.a.v.s., je poslan kao svjetlost i nur svim svjetovima.
Poslanik koji je svoj ummet pretpostavio sebi i sa ovog svijeta otišao plačući i govoreći: “Moj ummet, moj ummet…”, nije nas ostavio prepuštene same sebi. Riječima “alimi su varisi poslanikovi” ostavio nas je na emanet Allahovim dostovima. Ovi alimi, Allahovi dostovi, su sljedbenici Poslanika, a.s., u svim svojim stanjima, srca im gore od aška prema Allahu i nosioci su manevi tajni. Oni su prisutni u svakom vremenu, a svo svoje vrijeme su uvakufili da bi služili Poslanikovom ummetu.
Njihova glavna karakteristika jeste to što ljudima pokazuju pravi put i vodiči su im svojim primjerom i halom (stanjem). Brinu za probleme ljudi i pomažu im svim svojim resursima. Svaki od njih je odgojen putem zlatne silsile (lanac prenosilaca) koja vodi do Poslanika, s.a.v.s.. Allahovi dostovi su ogledala koja reflektuju Allahov nur i kojeg god od njih da pogledamo na svakom ćemo vidjeti isti nur. Na svakom od njih vidimo trag tog beskrajnog rahmeta…
Jučer je to bio Šah Nakšibend, Mevlana, Hadži Bektaš Veli, Gavsi Bilvanisi… danas su to neki drugi. Ali i danas postoje i postojat će Allahove evlije koje govore: “Dođi… ko god da si dođi”, pozivaju i uče ljude kako da zadobiju ruh koji će biti sposoban da postigne Allahovo zadovoljstvo.
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
