Sejjid Muhammed Rašid el-Husejni, k.s.

U Turskoj, sedamdesete su bile obojene političkim kampanjama i previranjima. Bile su to godine sukoba. Država je bila podijeljena. Neki su bili za to da se država treba desno orijentisati, dok su drugi bili opredjeljeni za ljevicu i ljevičarsku ideologiju. Svakog dana, ljudi su stradavali, a naročito omladina. To je bilo vrijeme bez tolerancije, međusobnog poštovanja i uvažavanja, merhameta i muhabeta. Odsustvo duhovnosti i nepoznavanje vjere, bili su očiti. Vladala je kriza ahlaka i morala, a koja je otvarala vrata raznolikim oblicima iskušenja. Ljudi su utjehu tražili u alkoholu, a siromaštvo su pokušali otkloniti igrama na sreću i kockom. Država je u cijelosti bila zahvaćena vatrom iskušenja.

Neki su u to vrijeme pričali o jednom mjestu, gdje se čovjek može skloniti od plamenja te vatre, i sebi potražiti utočište od svih tih iskušenja. To mjesto se zvalo Menzil – selo koje se nalazilo u blizini Kahte – između Adijamana i Urfe. 

Pričalo se da u tom selu ima jedan Allahov dost u čijoj blizini oživljavaju srca nagorjela vatrom iskušenja, koja je obavijala državu sa svih strana. Oni koji bi došli u njegovu blizinu, njegovim himmetom bi nagorjela srca oživjeli, te bi ona procvala poput puopljka ruže, iz kojih se širio ugodni miris. Iako nije puno govorio, osmijeh mu nije silazio s usana i lica. Njegov prodorni pogled, ispunjen nurom, dopirao je do srca, a riječi „Ja se kajem.“, skidale su sve naslage prljavštine grijeha. Posjetioci bi tada osjetili slast, kakvu do tada nisu prije bili osjećali. Sve dok bi bili u njegovoj blizin, osjećali bi prostranstvo u prsima, te duševni mir i spokoj.

Bio  je to jedan kamil muršid, koji je srca pretvarao u bejtullah. Baš kao što Kabu – Allahovu kuću – posjećuju ljudi iz raznih krajeva, različitih rasa i jezika, i na taj način postaju braća, i oni koji bi njega posjetili, postajali bi braća, unatoč svim razlikama među njima. Taj veliki evlija čiji su život i ponašanje nalikovali životu i ponašanju Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zvao se Sejjid Muhammed Rašid, poznat kao „Sejda“.

Sultan kod kojeg je prevladavala blagost

Kao što smo rekli, Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je bio oslovljavan sa Sejda, što je značilo „naš gospodin“, „naš sejjid“, a upućivalo je na njegovo porijeklo, koje se vezivalo za Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali i na njegovu gospodstvenost, kulturu, prefinjenost i suptilnost. Sejjid Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je uistinu i bio gospodstven poput sultana, ali, kod njega su tu sultansku moć nadvladavali poniznost, prefinjenost i blagost. Ta njegova poniznost je ujedno isijavala i dostojanstvo i impozantnost – hejbet – koji je sadržavao i specifičnu blagost, a što su posebno osjećali potpuni vjernici. Poput svih ostalih sadata, izgarao je u ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i stameno hodio njegovim putem. Zaista je i koračao, hrabro i dostojanstveno.

Sejda Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je bio sin i halifa Sejjida Abdulhakima el-Husejnija, kaddesallahu sirreh. Rođen je 1930. godine u selu Sijanus, u Bajkanu, koji je pripadao Siirtu. Njegova majka je također bila od ehl-i bejta, iz porodice koja je također živjela u Sijanusu. Pošto je potjecao iz jedne tako časne i mubarek porodice, i odgajan je na jedan prefinjen način. Umjesto igre, već je kao dijete bio posvećen učenju i čitanju. Od tog je vremena već bio zavolio da se osamljuje i promišlja. 

Muršid njegova oca, Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, vidjevši ga po prvi put, navijestio je kako će, kada poraste, biti Allahov dost, posjednik visokih halova, te da će se oko njega okupljati veliki broj ljudi, koje će on odgajati i iršad činiti. O tome je kazao: „Mi se nećemo nalaziti u njegovom džematu, ali je za nas velika blagodat i to da možemo vidjeti kako će se nalaziti na čelu jednog velikog džemata.“

U sedmoj godini je okončao hifz i postao hafiz Kur’ana Časnog. Usvajanje vjerskog znanja je otpočeo s dovom svog oca, Gavs-i Bilvanisija, kaddesallahu sirreh, koji je kazao: „Inšallah, da prestigneš imama Rabbanija, kaddesallahu sirrreh!“ U tom je periodu učio tefsir, hadis, fikh, arapsku jezikoslovnu znanost (sarf, nahv, belagat), logiku, i njima srodne discipline, od učenjaka tog doba, a kao što su bili unuci Mulla Muhjiddina, muftije Bajkana, Mulla Nasir, Mulla Ramazan i Mulla Abdulbaki. 

Košulju hilafeta je odjenuo u Revdi

Sejjid Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je brzo usvajao gradivo i bio je jako pronicljiv na tom polju. Posjedovao je istančanu moć zapažanja i shvatanja. Zbog toga je Gavs-i Bilvanisi, kaddesallahu sirreh, kada bi ga sufije o nečemu pitale, često govorio: „Pitajte Muhammeda Rašida.“ Time je pokazivao koliko cijeni i uvažava njegovo znanje i mišljenje. Ali, da bi mogao biti od varisa Allahova Poslanika, salllallahu alejhi ve sellem, to zahirsko znanje nije bilo dovoljno. Bilo je potrebno dokučiti i batinsko znanje. Put usvajanja batinskog znanja je, pod mentorstvom svog oca i preko njegovog terbijeta, duhovnog odgoja, okončao 1968. godine. 

Iste godine je, zajedno sa Sejjidom Abdulhakimom el-Husejnijem, kaddesallahu sirreh, otišao na hadž, a nakon što su obišli mjesta i mekame plemenitih sadata. U vrijeme njihova boravka u Medini, Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je svom sinu Muhammedu Rašidu, kaddesallahu sirreh, dao hilafet u Revdi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To se može shvatiti i kao išaret da će Sejda Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, dostići potpunost na putu nošenja zastave Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On se, međutim, i nakon što je postao halifa, nastavio baviti učenjem i obavljanjem raznoraznih hizmeta u tekiji svog oca. Sve dok nije postao halifa, većina uopće nije ni znala da je on Gavsov sin. Na glavi je nosio crnu vunenu kapu, te je dočekivao one koji su dolazili u zijaret, i hizmetio im. Svi su, dakle, mislili da se radi o nekom hizmećaru. 

I nakon što je postao halifa, ostao je prizeman, jednostavan i skroman. Kada bi išao Gavsu, kaddesallahu sirreh, pod nazar, prilikom tevedždžuha, skidao bi džube i držao ga pod rukom. Sve to je ukazivalo na njegovu duhovnu zrelost i potpunost. Pred samu smrt, 1972. godine, Gavs, kaddesallahu sirreh, je, predavajući mu hizmet iršada, rekao: „Muršid koji preseli, a iza sebe ne ostavi većeg muršida, snosit će odgovornost kod Uzvišenog Allaha. Elhamdulillah, Muhammed Rašid je od nas veći.“

Menzil – kapija tevbe

Nakon smrti Gavs-i Bilvanisija, kaddesallahu sirreh, 1972. godine, Sejda Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je preuzeo bajrak iršada. Otpočeo je da čini iršad u tekiji u Menzilu. Iako je bio izložen brojnim ponižavanjima, napadima, opstrukcijama, pa čak i pokušajem ubistva, nije odustajao od činjenja iršada, i nikada se nije odvajao od Pravog puta. Nije bilo potrebe da riječima objašnjava put kojim je išao; dovoljno je bilo vidjeti njega i način njegovog života, pa da to u potpunosti bude jasno. 

Kao što je i navijestio Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, oko njega se počeo okupljati veliki broj murida, i to ne samo iz Turske, nego iz svih dijelova svijeta. Na stotine hiljada ljudi je njegovim zalaganjem i trudom pronašlo Pravi put. Ko god bi došao u Menzil, naučio bi šta znači biti voljen, šta je smisao islamskog bratstva, te bi ponovo doživjeli duševni mir i spokoj, koje su već odavno bili zaboravili.

Menzil je postao velika kapija tevbe, kojoj su se počeli usmjeravati ljudi iz čitavog svijeta. Sejda, kaddesallahu sirreh, se uopće nije obazirao na jezik, boju kože i političku orijentaciju onih koji su mu dolazili, nego bi svima jednako pružao ruke. Gledao bi samo u njihove namjere i želju da učine tevbu. Nikoga nije ostavljao praznih ruku. Saslušao bi svačiji problem, te bi kratkim odgovorima usmjeravao ih na pravo rješenje. Ali, mnogo je više ostavljao utjecaja na druge i njihova srca, svojim pogledom, ispunjenim ljubavlju i milošću, te blagim osmijehom.

Nije mnogo govorio. To ionako nije bilo vrijeme kad se moglo puno govoriti. Bilo je to vrijeme kada nasihati i vazovi nisu puno koristili. Bilo je potrebno uzorito živjeti, i takvim životom biti drugima primjer. Tako je Sejda, kaddesallahu sirreh, uvijek i postupao. Živio je, čvrsto se pridržavajući sunneta. Nikoga nije mrzio. Uvijek je bio nježan i prefinjen u potpupanju prema drugima.

Prema njegovom mišljenju, svi oni koji su dolazili u tekiju bili su muslimani, a među muslimanima se ne prave nikakve razlike. Onima koji su se za njega vezali, savjetovao je da se drže podalje od politike, koja je tada bila razlog velikih podjela. Iako je bio primoran da se iseli, iako je bio primoran na progon, nikada nije ulazio u prepirke sa sistemom. Nije se prepirao ni sa kim, nego je bio primjer kako se čine ustupci, ali, naravno, oni ustupci koje islam dozvoljava. 

Sreća kao u vrijeme najsretnijeg doba

Kao što su to neki i govorili, oni koji bi došli u Menzil i posjetili Sejdu, kaddesallahu sirreh, uistinu bi zadobili lijepe halove. Oni koji se prije nisu mogli gledati, u Menzilu bi se grlili, prilazili jedni drugima srdačno i nasmijanih lica, te bi osjećali međusobni muhabet. Oni koji su imali neke poroke kao što je alkohol, nakon posjete Menzilu, prolazili bi ih se. Napuštali bi nedolična sijela po kafanama, i mijenjali ih sohbetima i sijelima zikra.

U Menzil su dolazili svakojaki ljudi. Bilo je i bogatih i siromašnih. Mogli biste vidjeti kako neki sasvim običan i siromašan čovjek sjedi do nekog poznatog i bogatog. Tu se moglo primijetiti da se počinju osjećati sretno i da se smiju, čak i oni koji su bili nesretni, uprkos svom bogatstvu i komforu, koje su posjedovali. Tek su tu pronalazili istinsku sreću i radost, mada se služio samo beskvasni crni hljeb i čorba, i unatoč tome što su morali ležati i spavati na podu. Iako se događalo da se umore od hizmeta, da im smeta vrućina ili hladnoća, opet im je bilo lijepo i bivali su sretni i spokojni. Osjećali su toliku sreću kao da su živjeli u sretnom dobu, dobu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih plemenitih ashaba. Sejda, kaddesallahu sirreh, je na glavi nosio bijeli saruk. Kada je hodao, hodao je malo pognut i s rukama iza leđa. Dok bi hodao, gledao bi ispred sebe. Hodio je dostojanstveno i spokojno. Kada bi se našao s nekim, pogledom u pogled, nježno i prefinjeno bi se osmjehivao. Utom bi onome čiji bi se pogled susreo s njegovim, prolazili svi problemi, i tako bi osjetio rastrećenje.

Imao je na desetine hiljada onih koji su se vezali za njega. Ljudi su pristizali iz svih krajeva i svih zemalja svijeta, te se broj posjetilaca u Menzilu sve više i više povećavao. Toliko je broj posjetilaca porastao, pa su posjetioci tevbu morali obavljati u grupama, a ne pojedinačno kao prije. Unatoč tome, Sejda, kaddesallahu sirreh, je idalje ostao onaj isti Sejda, prizeman i skroman, jer se okitio ahlakom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i svi ostali Njegovi dostovi. Nije promijenio ni za trunku svoj način života, niti mu je imalo opao nivo skromnosti i poniznosti. I dalje je lično palio i ložio vatru, na kojoj se kuhala čorba. Ne bi jeo sve dok sufije ne bi jele. Iskazivao bi poštovanje čak i malodobnoj djeci nakšibendijskih prvaka.

Period iskušenja

Ljude je privlačila duhovnost i duhovni utjecaj koji je širio Sejda, kaddesallahu sirreh, u Menzilu. Zbog toga su ga i posjećivali. Međutim, to je privuklo pažnju tadašnjeg političkog sistema. Oni, nažalost, nisu marili za to što je on bio Allahov odabrani rob, koji se samo trudio da ljude privuče Uzvišenom Allahu i da im Ga omili. Tada je vladalo neraspoloženje prema pobožnim ljudima i ulemi. Vladajuća struktura ih je gledala sa sumnjom. Smatrala ih je potencijalnom prijetnjom i opasnošću. Počeli su da stvaraju pritiske stanovništvu u Menzilu. Nisu – prema vladajućem zakonu – pronalazili ništa što bi se moglo iskoristiti kao dokaz protiv njih. Šejh u Menzilu se nije uopće bavio politikom, niti je one koji su ga posjećivali prisiljavao na bilo šta, a kamoli da je od njih tražio nešto od dunjaluka. Povrh toga, ljudi su sami dragovoljno odlazili u Menzil. Zbog tih pritisaka, Sejjid Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je sa svojom prodicom bio prinuđen da prvo odseli u Gokčeadu, a potom u Ankaru. 

Pored toga što je s ognjišta protjeran bespravno, Sejda, kaddesallahu sirreh, je imao i ozbiljnih zdravstvenih problema. Bio je hronični dijabetičar. Osim toga, bolovao je i od jake reume. U Gokčeadi je proveo godinu i po dana, a doselio se u ljeto 1983. godine. U tom periodu mu se uslijed vlažnosti zraka, bolest još više pogoršala. Nije se nikome žalio na svoje stanje, niti je podsticao na neprijateljstvo prema onima koji su ga prognali.

Svojim bližnjima je govorio: „Uzvišeni Allah nas iskušava. Okrećite se Njemu i prihvatite se ibadeta. Budite strpljivi i neprestano Mu se zahvaljujte.“ I dalje se osmjehivao kao i prije. Znao je da je sve od Njega Uzvišenog, te da od Njega dolazi samo dobro. Godine 1991, pokušali su mu ubrizgati otrov u ruku, ali je i preko toga prešao i oprostio, kao što je već prije oprostio onima koji su ga prognali.

I pobožnjak i sufija neznalica su na gubitku

Kada se ponovo vratio u Menzil, iako jako narušenog zdravstvenog stanja, istim tempom je nastavio činiti iršad, od tačke do koje je bio došao prije progonstva. Kao što to i čine Allahovi dostovi, nije se obazirao na ono što je već prošlo, kao ni na ono što će tek doći. Nije provodio ni jednu sekundu, baveći se ispraznim stvarima. Neprestano je ibadetio i hizmetio. Živio je životom na kojem se zavidi. Sabah-namaz bi klanjao po nastupu zore, a zatim bi učio Kur’an Časni do Sunčeva izlaska. Proučio bi najmanje jedan džuz. Kada bi Sunce izašlo, odmah bi počeo pratiti tekijske hizmete. Potom bi klanjao duha-namaz, a zatim bi cijeli dan primao posjetioce. Davao bi tevbe, dijelio nasihate, i svojim bi nazarom čistio srca stotinama ljudi. Svaku noć bi klanjao tehedždžud-namaz, a nakon njega vitr. Znao bi često i nikako noću ne spavati. Sav njegov trud je bio usmjeren na čupanje ljudi iz blata neznanja. Trudio se da bude posrednik u uputi, pa makar i samo jedne osobe.

Čuvao je običaj halidijskih šejhova, da se pored tekije obavezno nalazi i medresa. Smatrao je kako nije dovoljno biti sufija, nego je pored toga potrebno i izučavati vjeru. Uvijek je govorio kako su na gubitku i pobožnjak i sufija, koji su neznalice. Naučavao je da je bolje podići jednog učenjaka, nego odgojiti hiljadu sufija. Zbog toga je jako veliku pažnju ukazivao onima koji su izučavali islamske discipline. U to vrijeme, na jugoistoku Turske su bujali terorizam i međuplemenske razmirice, koje su bile uzrokovane plemenskom pristrasnošću, kakva je vladala u doba džahilijeta, a što je islam zabranjivao. To je bio razlog više da se okrene podučavanju mladih islamu, jer oni koji žive islam, daleko su od svakog postupka koji islam zabranjuje. Menzil je zapravo bio mjesto u kojem su se različite nacije zbratimljavale, te mjesto u kojem su Turci, Kurdi, Arapi, Čečeni, Albanci, Bošnjaci, Čerkezi, postajali istinska braća i jedinstvena zajednica muslimana sa svih strana svijeta. Menzil je proizvodio ljude, koji su postajali dijelom muslimanskog ummeta.

Sejda, kaddesallahu sirreh, je sufije upozoravao da se klone čak i onih najmanjih grijeha, te da ih ne omalovažavaju. Podsticao ih je da nauče sve ono što ne znaju, te da za to uvijek pitaju učenjake i one koji znaju. Govorio je sufijama da znanje uzimaju samo od provjerenih i velikih učenjaka.

Sultan ljudskih srca

Sejjid Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je iršad činio više od dvadeset godina. U tom periodu je svojom blagošću, milošću i darežljivošću osvojio na stotine hiljada ljudskih srca. Ko god bi mu došao, ne bi se osvrtao na njegovu prošlost i šta je sve činio od grijeha. Svaku osobu je toplo primao. Dok je bio na Arefatu, kada je drugi put išao na hadž, jedno ga je dijete, koje on uopće nije poznavao, pitalo da se igra s njima, a što on, iz svoje prefinjenosti i plemenitosti nije odbio. Do te mjere je, dakle, bio ponizan. Dok je bio u Afjonu, u lječilištu, razbolio se, ali ne od bolesti koja ga je morila, nego zbog toga što nije imao čime počastiti one koji bi mu dolazili u zijaret. 

Zbog svih tih njegovih osobina, nije bilo moguće vidjeti ga, a odmah ga ne zavoljeti. On je uistinu bio sultan srca. Svojim je primjerom pokazivao kako se može kroz život koračati bez svađe, ne odstupajući od vjerovjesničkog sunneta, i kako ostati dostojanstven u najtežim okolnostima, te kako ostati jednostavan i skroman, unatoč tome što su ga slijedile na stotine hiljada ljudi.

Nije lahko biti predvodnik. Nije lahko ostati uspravan u vrtlogu bujica, koje su dolazile sa svih strana. Njegovo je tijelo već bilo izmoreno i iscrpljeno bolešću. Božijim određenjem je 22. 10. 1993. godine, u petak, na dan džume, u poslijepodnevnim satima ispustio dušu.

Sultan Muhammed Rašid, kaddesallahu sirreh, je preselio u Ankari, u 63. godini. Kao i svi Allahovi dostovi, osjetio je da se kraj približio. Njegovi posljednji sohbeti su bili sve češći i intenzivniji, čemu su se svi čudili. Nisu ni osjetili da je znao kako mu se kraj približio. Na kraju sohbeta, koji je održao par dana prije preseljenja, rekao je: „Inšallah, mi ove sedmice idemo svojoj kući.“ Vjerovatno da većina prisutinih u tom trenutku nije shvatila o čemu govori. Većina prisutnih je tokom sohbeta stajala na nogama, jer je bila gužva. Kao i uvijek, i tada je pokazao svoju brigu za sufije, kada im se obratio: „Halalite mi što sam vas zadržao da stojite na nogama i što ste se umorili.“ Pošto je to izgovorio, ko zna koliko je osoba znalo da se radi o njegovom opraštanju…