Gavs-i Bilvanisi Sejjid Abdulhakim el-Husejni, k.s.

Jednog zimskog dana, Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je izašao iz džamije u Sijanusu i bio zapućen svojoj kući. Iza njega, na tek napadolom snijegu, ostajali su duboki tragovi njegovih koraka. Tim se tragovima kretalo neko dijete, koje je moglo imati deset-jedanaest godina. Nastojalo je, naprezajući se, da se kreće gazeći po tragovima koraka. Kada je Hazret opazio to dijete, koje se zvalo Abdulhakim, okrenuo se i pogledao ga. Vidio je kako poskakuje s namjerom da svojim stopalima stane na mjesta na koja je on stao. Poskakivao je, budući da je bio još uvijek mali i nije mogao pružiti tolike korake. Čuo ga je kako pri tome govori:

Allahu moj, ja slijedim tragove stopala ovog mubarek roba. Molim Te da mi podariš njegovu narav i njegove duhovne stepene, mekam.

Hazret je zastao i pričekao dječaka. Kada je do njega došao dječak, Hazret ga je nježno pomilovao po glavi, proučio mu dovu i rekao:

Sve dok budeš slijedio tragove velikana, postizat ćeš željeno, inšallah.

To dijete, koje će kasnije postati poznato kao Sejjid Abdulhakim el-Husejni, zbog toga što je bio od loze Poslanikova unuka hazreti Huseina, radijallahu anh, ponio je i nadimak Bilvanisi, budući da su mu otac i djed bili iz Bilvanisa. Rođen je 1902. godine u Bajkanu, u selu Kermat, u provinciji Siirt, gdje mu je otac obavljao dužnost imama. Njegov otac Sejjid Muhammed Bilvanisi je bio jedan od halifa šejha Muhammeda Dijauddina. On nije htio da javno obznani da je postao Šejhov halifa, sve dok mu je muršid bio još uvijek živ. No, na ahiret je preselio prije Hazreta. Nekako pred smrt, u jednoj od svojih posjeta šejhu Muhammedu Dijauddinu, poveo je i svog sina Abdulhakima u Sijanus. Abdulhakim je tada imao samo osam godina, ali je ipak bio u stanju osjetiti duhovni užitak Sijanusa. Zbog toga je u narednom periodu više puta išao u Sijanus, kada je nakon smrti njegova oca, skrb o njemu pala na njegovog djeda po ocu, Sejjida Ma’rufa. Kada je bio u svojoj trećoj posjeti, uočio ga je šejh Muhammed Dijauddin, te je pitao:

Ko je ovo dijete?

Sufije su odgovorile:

To je unuk Sejjida Ma’rufa. Zove se Abdulhakim.

Kada je to čuo, pronicljivošću, ferasetom koji biva darovan evlijama, rekao je:

To će dijete postati jedan duhovni velikan.

Jedan lijepi nedostatak

Nur i duhovni kapacitet Sejjida Abdulhakima, koji je povukao od svojih časnih predaka, privlačio je pažnju Allahovih dostova. Čim bi ga vidjeli, odmah su saopštavali lijepe stavri u vezi njegove budućnosti. Tako je i šejh Abdulkahhar, jedan od halifa Šejha Tahija, kaddasallahu sirreh, ugledao Sejjida Abdulhakima u Verkanisu, dok je još bio mladi softa u medresi. Tada je kazao:

Allah ga čuvao! Ovo će dijete biti od velikih evlija, inšallah. Ali, ima jedan nedostatak. Mnogo je blag i nježan.

Uistinu je Sejjid Abdulhakim bio krajnje blage naravi. Dok je činio iršad, krajnje blago se ophodio prema drugima. Nikada nije nikoga vratio i odbio, ko bi mu došao, pa makar to bili i najveći razbojnici. Nikada se nije bavio istraživanjem mahana i nedostataka drugih. Nikome nije sručivao njegove mahane u lice. Uvijek bi na loše uzvraćao dobrim.

Dok je jedne prilike sjedio sa sufijama, osmjenhuo se, pa su ga upitali zbog čega se osmjehuje. Odgovorio im je sljedećim riječima:

Neki se čovjek kriomice uvukao u naš hambar. Sa sobom je ponio jednu ogromnu vreću i namjeravao je da ukrade pšenice, koliko je bio u mogućnosti da ponese. No, tu je vreću toliko napunio, da je nije mogao nikako podići s poda i zabaciti je sebi na leđa. Nakon neuspjelih par pokušaja, povikao je: „Ja Gavs!“, te je još jednom pokušao zabaciti vreću. Taj čovjek, krade od nas pšenicu i pri tome od nas traži pomoć. Šta da radimo! Mi smo mu pomogli i zabacili mu tu vreću na leđa. Tako smo nevaljalca poslali kući.

Nekada bi želio uzvratiti dobrim nekome ko bi mu nanio neko zlo, pa bi upozorio sufije koje bi se tu našle, kako ne bi taj zao postupak smatrali nečim dobrim, podsjećajući ih na riječi šejha Abdulkahhara: „Ali, ima jedan nedostatak. Mnogo je blag i nježan.“ Potom bi dodao:

Elhamdulillah, kako je to samo lijep nedostatak!

Naravno da blagost i poniznost nisu nedostaci i mahane. Šejh Abdulkahhar je tim riječima želio kazati kako je on nježne, blage i čiste naravi, a što drugi ljudi znaju iskoriptavati. Izgovorio je to, dakle, u metaforičkom smislu.

Išaret, koji je ukazivao na Haznu

Da bi se bilo od varisa Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, porijeklo i urođena lijepa narav nisu bili dovoljni. Da bi se moglo imati učešća u naslijeđu njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, znanja, koje je odtavio iza sebe u miraz, bilo je potrebno učiti i studirati. Sejjid Abdulhakim je tako i postupio. Studirao je temeljne vjerske discipline u medresi šejha Muhammeda Dijauddina, u Sijanusu, sve do svoje četrnaeste godine. Posjećivao je uporedo i njegove sohbete. Kada se Hazret preselio u Nuršin, svoje je školovanje nastavio prvo u Verkanisu, a potom u nuršinskim medresama. Po preseljenju na ahiret šejha Muhammeda Dijauddina, 1923. godine, otišao je u medresu, u Arbo. Neko vrijeme poslije, u martu 1924. godine, kada su pozatvarane medrese, bio je primoran da napusti svoje školovanje, vratio se u Sijanus. Počeo je da obavljao dužnost imama u selu Taruni.

Došlo je do promjena u tom periodu. Pokrenuti su progoni požnih ljudi, odanih vjeri i okrenulo se protiv vjerskog obrazovanja. No, Sejjid Abdulhakim je, ne gledajući na postojeće uslove i ne obazirući se na njih, nastojao da okonča svoje obrazovanje i da stekne idžazet, te da napreduje na polju tesavvufa. Razmišljao je o tome da se veže za šejha Selima Hizanija, koji je bio jedan od halifa Hazreta. Klanjao je istihare-namaz prije odlaska na počinak i u snu je ugledao šejha Muhammeda Dijauddina, kaddesallahu sirreh, pored koga je bio Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh. Hazret mu se obraćao riječima:

Šejh Ahmede, otac Sejjida Abdulhakima kod nas uživa veliko poštovanje. Abdulhakim je emanet, koji nam je od njega povjeren. Taj emanet pazi kao da ti je očna zjenica!

Taj mu je san bio išaret da se veže za Šah-i Haznu, kaddesallahu sirreh. Odmah je otišao u Haznu, ali nije dočekan kako se nadao i očekivao. Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, je prije njemu kazao da se vežući za šejha Muhammeda Dijauddina, kaddesallahu sirreh, vezao za taj put i gotovo pa ga nije prihvatio za učenika. Vjerovatno nije bio siguran u njegov teslimijet. Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je mnogo nakon tog događaja, jedne prilike rekao:

Kada sam otišao prvi put u Haznu, srce mi je i dalje bilo vezano za Hazreta, pa nisam u potpunostio bio teslim i predan Šah-i Hazni, kaddesallahu sirreh.

Tako je, na taj način, priznao svoj hal.

Sve dok se u potpunostio ne bude teslim

Odnos šejha Ahmeda Haznevija, kaddesallahu sirreh, i Sejjida Abulhakima, kaddesallahu sirreh, kao odnos muršida i njegova murida, je za nas jedan veoma bitan primjer, iz kojeg uzimamo pouku u vezi nekih nejasnoća koje se mogu pojaviti u tom odnosu i načinu kako se postaviti naspram njih. Naprimjer, jedna od pouka je da nećemo postići željeni i očekivani rezultat na duhovnom polju, sve dok se u potpunosti, smirena srca i bezuslovno ne preda muršidu. Isto tako, iz tog se primjera vidi da postoje neke mudrosti u ponašanju Allahovih dostova, koje muridi odmah ne mogu shvatiti i pojmiti. Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, se postavio ravnodušno naspram Sejjida Adbulhakima, kada je tražio da se veže za njega i da mu da bejat, prisegu. Tako se postavio, s ciljem da učvrsti postojanost, odlučnost i teslimijet tog mladog sufije.

Nije lahko sufiji, kojem je preslio jedan muršid, da se veže za drugog. S druge strane, Hazna je u tom periodu ostala izvan granica domovine. Granice su bile osigurane bodljikavom žicom i minskim poljima. Od Tarunija do Hazne se dugo i naporno putovalo. Putovanje je trajalo danima i uglavnom se moglo putovati samo pješice. Trebalo je misliti i na moguću kišu, snijeg, te na opasnosti koje su vrebale od hajduka, lopova, i onih koji su presretali putnike, s namjerom da im otmu njihovu imovinu. Kad bi se prešla granica, ni tada problemi ne bi nestajali, nego bi se tada suočilo s minskim poljima. Ukratko,to nije bio put koji se mogao preći bez posjedovanja odlučnosti i potpunog teslimijeta.

Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, nije odmah prihvatio Sejjida Abdulhakima, kaddesallahu sirreh, s ciljem da ga pripremi za sve pomenuto. No, uočio je ašk i potencijal tog mladog sufije. Na njegovo instistiranje da ga primi za svog učenika i murida, Šahi Hazne, kaddesallahu sirreh, je od njega tražio da još jednom klanja istiharu i da mu ispriča san, koji bude usnio. Narednog dana je došao do Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, pogete glave i ponizan. Ispričao je svoj san:

U snu sam vidio neku masu ljudi, u kojoj sam se i ja nalazio. Kada je nastupilo vrijeme namaza, ta se masa poredala u safove i tako su formirali džemat. Imam ste bili Vi. Mi smo za vama klanjali taj namaz.

Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, je na to rekao:

Sada je vrijeme, mulla Abdulhakime. Hazret ti je dao izun.

Tako je Sejjid Abdulhakim prihvaćen u tekiji, u Hazni. No, njegov ispit nije još okončan. Čekali su ga teški dani…

Naposlijetku ga je osvojio

Bio je to veoma naporan i težak period, koji je trajao četrnaest godina. Punih četrnaest godina je, podnoseći velike i nebrojene teškoće, putovao u Haznu. Zbog opasnosti, koje su prijetile od razbojnika, putovao je tokom noći. Danima je pješačio, mučen glađu i žeđu. Obuća mu se raspadala, a stopala, izranjavana trnjem i oštrim kamenjem, su krvarila. Prelazak preko sirijske granice je bila posebna priča. Jedne prilike je bio izložen opasnosti utapanja u rijeci, zbog nastojanja da na taj način pređe granicu. Unatoč svemu tome, mulla Abdulhakim je razmišljao na sljedeći način: „Da, ovaj put je veoma opasan. Svake prilike mogu umrijeti ili biti ubijen. Ali, u slučaju da od njega odustanem, šejtan mi može ukrasti iman. Pošto je tako, onda neka mi i život bude žrtva na putu očuvanja imana!“

Njega nisu pokolebale te teškoće, koje je proživljavao, ali kao da je ipak očekivao malo više pažnje, kada bi stigao u tekiju, u Haznu. Ta, ipak je podnosio velike teškoće tokom putovanja, a koje ne bi mogao svako podnijeti, te je posjedovao jako veliko znanje, iako još uvijek nije bio dobio idžazet! Bio je već memorisao sve temeljne knjige. Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, je znao sve to i unatoč tome se nije puno osvrtao na njega. Nije čak ni pitao kako je, kako je prošao. On je počeo tugovati zbog toga što se njegov muršid nije zanimao za njega. Vremenom je sve više i više u njemu tugla rasla i bujala. Naposlijetku, šejh Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh, je tokom jednog sohbeta kazao: „Murid, koji srcem bude očekivao očitu naklonost muršida, ima malo udjela u manevijatu.“ Te su mu riječi parale uši. Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, je nastavio govoriti: „Kada se upotpuni i kada sazrije teslimijet murida i kada dođe u takvo stanje zrelosti, da može primiti fejz i himmet od muršida, onda se muršid više ne osvrće na tog murida svojim fizičkim bićem.“

Mulla Abdulhakimu se srce smirilo i doživio je rasterećenje u prsima. Naposlijetku je postigao smiraj. Riješio se i spasio svih vesvesa i lišio tuge. Postigao je čvrsto ubjeđenje u veličinu svog muršida. Taj Allahov dost je bio upućen u njegovo stanje, njegov hal i povrh toga, obradovao ga je da ga je prešao povelik dio duhovnog puta. Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, ga je tim riječima naposlijetku osvojio. Nakon toga, pa sve do kraja života, nije mu manjkalo ljubavi prema muršidu. Svake moguće prilike ga je spominjao. Toliko ga je spominjao i o njemu zanosno pričao, gotovo pa bi ostajao zbog toga izvan sebe.

Ašk prema hizmetu

Nakon što ga je muršid osvojio, tuga ga je napustila. Umjesto tuge, počeo je osjećati veliki ašk prema hizmetu. Čistio je i sređivao kući Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, meo je tekiju i dvorište, prao posuđe iza sufija. U tekiji su se u određenim danima izmjenjivale određene skupine, koje su preuzimale hizmete jedne od drugih i nastavljale ih izvršavati. Na hizmet su dolazili učenici, sufije, muderisi i seljani. Hizmetili su u grupama. Kada god bi pristigla neka grupa na hizmet, mulla Abdulhakim se sam smatrao da je od njih, te bi im se pridružio u hizmetu. Tako je hizmetio svakog dana. No, ni to mu nije bilo dovoljno. Kada bi svi pospali, on bi ustajao i čistio bi cijelu tekiju. Tako se jednog dana jako umorio od hizmeta koji je obavljao, da je padao s nogu. Uzeo je neku hasuri i razastro je ispred nogu sufija, koji su spavali. Pokrio se nekim komadom ćilima. Sufija, koji je spavao u blizini njega, osjetio je hladnoću i, ne vidjevši njega, svukao taj komad ćilima i njime se pokrio. Jedan drugi, u polusnu, čupao je i vukao hasuru na kojoj je mulla Abdulhakim ležao. Mulla Abdulhakim se probudio, uzeo hasuru i gurnuo je sufiji, koji ju je nastojao izvući. Tako je ostalo ležati na goloj zemlji i nepokriven. Na taj način je dočekao jutro.

On se tako rado i draga srca ponašao, jer je tamošnje sufije smatrao naprednijim od sebe. Smatrao ih je iskrenijim od sebe i da su na stepenu potpunog teslimijeta prema Šah-i Hazni, kaddesallahu sirreh, te da su prije njega spoznali njegovu veličinu. Zbog toga se osjećao dužnim da im hizmeti i služi.

Unatoč tolikom hizmetu, neko vrijeme poslije je to počeo smatrati nedostatnim, ali nije bilo mogućnosti da se poveća hizmet. Smatrao je kako je bezvrijedan, kako ničemu ne koristi, pa mu je sinulo da se odvoji od tekije i da je napusti. No, znao je da je uputa od Uzvišenog Allaha i da neće moći pronaći na drugom mjestu nekog evliju, kjamil muršida, kao što je to bio Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh. Unatoč tome, nije se mogao riješiti te ideje o napuštanju tekije. Nije je nikako mogao izbaciti iz glave. Naposlijetku je svoju namjeru izložio pred svog muršida:

Šejhu moj, ja želim da odem odavde. Svaki ponaosob od ovih ovdje sufija je evlija, a što se mene tiče, ja sebe jedva vidim kao muslimana kada pogledam stanje svog nefsa. Grešnik, ovakav kakav sam ja, nije dostojan ove kapije.

Šejh Ahmed Haznevi, kaddesallhu sirreh, se na te riječi osmjehnuo i kazao:

Baš lijepo! Ako čovjek bude u stanju da svoj nefs vidi gorim od nefsa kafira, to znači da je on pravi i istinski vjernik. Samo tako i dalje razmišljaj i budi tu, pored nas!

Nakon što je Sejjid Abdulhakim el-Husejni, kaddesallahu sirreh, proveo cijelih četrnaest godina u tekiji Šah-i Hazne, kaddsellahu sirreh, stječući znanje i čineći hizmet, rekao je svome muršidu kako ne vidi sebe dostojnim te kapije, te je zatražio izun da se odvoji i ode. Ali, muršid mu je objasnio njegovo duhovno stanje, hal, i nije mu dao izun da se odvoji i ode. Nakon tog dana, dok god je bio u Hazni, neprestano je bio uz Šah-i Haznu, a kada bi otišao iz Hazne, uvijek bi mislio i pričao o svome muršidu. Ne odvajajući se od njegovih preporuka, talimata, brzo je napredovao na duhovnome putu. Muršid ga više nije zvao mulla-Abdulhakimom, nego šejh-Abdulhakimom. Odavno mu je dao idžazet svoje medrese, ali hilafet još uvijek nije, kao da je neka mudrost u tome bila skrivena.

Tokom mjeseca ramazana 1938. godine, Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je usnio jedan san, te ga je ispričao Šah-i Hazni, kaddesallahu sirreh. U snu mu je njegov prvi muršid Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, rekao:

Abdulhakime, reci Šah-i Hazni da s tobom više ne čeka. Ti si postigao sve uvjete za hilafet i neka ti dadne to tvoje pravo.

Kada se Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, počeo Sejjidu Abdulhakimu, kaddesallahu sirreh, obraćati sa titulom šejh, već je bilo jasno da ga je vidio spremnim i sazrelim za hilafet. No, zbog tadašnjih prilika i političkih previranja bilo je potrebno pričekati neko vrijeme kako bi se jedna epoha u Turskoj historiji okončala. Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, je znao da je očekivano vrijeme došlo. Već je namjeravao pozvati Sejjida Abdulhakima, kaddesallahu sirreh, nakon što prođe ramazan. Nije ga želio zvati u posjetu tokom tog mjesca, kako bi se mogao posvetiti ramazanu i okoristiti se od fejza i bereketa u njemu. Ali, nakon tog snoviđenja, rekao je:

Budući da sadati tako žele, neka onda tako i bude.

Odmah mu je potom dao ovlaštenje za duhovni odgoj i hilafet.

Kada je Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, krajem 1938. godine, s izunom na iršad kretao put Tarunija, jedini je Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, znao da će on biti gavs svog vremena. To znamo po tome što bi sufije pitale šejha Ahmeda Haznevija, kaddesallahu sirreh, o duhovnom stepenu, mekamu, Sejjida Abdulhakima, kaddesallahu sirreh, pa bi on na to pitanje odgovarao:

Kako da ja poznajem mekam koji je uzvišeniji od mog?

Međutim, Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je svaku svoju nedoumicu izlagao pred svog muršida i ponašao se u skladu s njegovim uputama i savjetima. Nakon što je proveo tri godine u Taruniju, Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, mu je naišaretio da pređe u Bilvanis. Unatoč poteškoćama i zabrani, nastojao je da odgaja i podiže učenike u medresi, te tako nastavi tradiciju, ali i da običnim ljudima do kojih je mogao doći, objašnjava naredbe i zabrane vjere.

Ako se okalemi stablo duda

U Taruniju i Bilvanisu nije bilo one prijašnje živosti. Maltretiranje hodža, imama, muderisa i šejhova postalo je sve učestalije. Tarikati i medrese su prikazivani kao izvori opasnosti. Ubacivalo se sjeme neprijateljstva među tarikate i derviše, te među medrese i muderise kako bi se između njih izazvali razdor i mržnja. Posijana su sjemena iz kojih su počele nicati tvrdnje kako ne postoji potreba za muršidima i kako se niko ne može smještati kao neki posrednik između Uzvišenog Allah i roba. Neki su govorili i: „Budući da imamo Kur’an i hadise, te knjige fikha u kojima su izložena mišljenja fikhskih mudžtehida, nama nikakvi muršidi nisu potrebni, niti nam je potreban neki duhovni učitelj da nam pokazuje put.“ U to vrijeme su se počele širite ideje kojima je bila namjera da se putem njih zbunjuju ljudi. Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je radio na tome da se ukaže ljudima na pogrešnost i neodrživost tih ideja.

Jedne prilike ga je posjetio jedan od tih koji su širili navedene ideje, te se između njih počeo odvijati razgovor:

Zašto je Uzvišeni Allah stvorio stablo duda velikim, a njegove plodove sitnim?, upitao je Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh.

Zato što je Allah tako odredio, odgovorio je taj čovjek.

Dobro, a da sada neko uzme i okalemi taj dud kako bi davao veće i slađe plodove, da li bi uradio nešto čime se suprotstavlja božanskom određenju?, upitao je Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh.

Čovjek je shvatio čemu vodi njihov razgovor. Odgovorio je:

Ne, ne bi. Onaj Ko u osnovi mijenja to stablo putem kalemljenja jeste Uzvišeni Allah. Ali, On je mogao stvoriti i veće plodove da je htio. No, tome je kao sredstvo učinio proces kalemljenja.

Sejjid Abdulhakim se osmjehnuo i rekao:

Budući da je tako, zašto se onda suprotstavljaš Allahovim dostovima, koje je Uzvišeni Allah učinio sredstvom popravljanja ljudi i vesilom njihovog odgoja?

Nakon razgovora, čovjek je uočio svoju grešku i izvinio se Sejjidu Abdulhakimu, kaddesallahu sirreh.

Period teškoća

Jedne prilike je neka osoba koja je slušala sohbet Sejjida Abdulhakima, kaddesallahu sirreh, postavila pitanje koje inače izaziva zbunjenost kod nekih:

Ako neko uči Kur’an Časni, čita njegov prijevod, poznaje hadise i fikh, te čita knjige selef-i saliha, zašto mu je u tom slučaju potreban muršid? Kakvu on potrebu ima za nekim ko će mu pokazivati put?

Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je odgovarajući na pitanje ukazao na to da svako ko postavlja neko pitanje, da ga treba postaviti osobi koja je specijalizovana za oblast u vezi koje se pitanje postavlja, te je glede toga naveo primjer farmaceuta i rekao:

Farmaceut poznaje mnoge materije. Poznaje načine spravljanja lijekova od tih materija i koji je lijek odgovarajući za koju bolest. Ali, on ne može otkrivati bolesti. Ljekari su ti koji znaju kako se otkrivaju bolesti. Oboljela osoba ode kod ljekara, ljekar je pregleda i propiše joj lijek. Ta osoba uzima recept i upućuje se kod farmaceuta, koji mu zatim izdaje taj lijek. Isto tako se desi da ljekar zna od koje bolesti pacijent pati, zna i koji mu lijek treba, ali opet po tom pitanju ima potrebu da se konsultuje sa drugim specijalistom. Ponekad i ljekar može doći u stanje da sam sebe ne može liječiti. Recimo da, naprimjer, nije u stanju da sebi previje ranu koja se nalazi na leđima, te tako ima potrebu za drugom osobom, koja će mu pomoći.

Ali, u tom periodu nije bilo lahko odgovarati na ta pitanja, kojima je zapravo cilj bio zbunjivanje i stvaranje konfuzije. Bilo je jako teško doprjeti do ljudi kako bi im se objasnila istina. Nije bilo lahko kao u vremenu prije toga. Bilo je to uistinu vrijeme poteškoća. Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je obilazio sela oko Tarunija i Bilvanisa dok je boravio u toj oblasti, i to bez obzira na vremenske prilike. Prije bi, dok se prilike nisu bile zakomplikovale, prvo odlazio u džamiju u selu u koje bi došao, i održao bi sohbet, a narednog bi dana činio tevedždžuh. Njegov nurani pogled bi ostavljao veliki utjecaj na posjetioce i na njihova srca. No, zbog pritisaka tadašnjeg sistema, ljudi su bili ograničeni mogućnostima vezivanja za tarikat.

1950. godine je započeo jedan novi period u Turskoj, te su tako oni žedni duhovnog znanja, trčali ljudima kakav je bio i Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh. U tom je periodu i Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, preselio na ahiret, te kao da je bajrak iršada u potpunosti predat Sejjidu Abdulhakimu, kaddesallahu sirreh. Bio je jako ponizan i skroman. Svoju bi pšenicu sam žeo i na leđima je donosio u mlin. Ljudi su prepoznali da je taj Allahov dost gavs svog vremena.

Kasrik – škola spašavanja imana

On je sada bio Gavs-i Bilvanisi. Svi su pričali o njegovom duhovnom himmetu, putem kojeg je ljude upućivao i podržavao. Pričali su kako su se oni u teškoćama spašavali uz njegovu pomoć. Ljudi su mu svakodnevno dolazili u zijaret, kako iz obližnjih tako i iz udaljenih mjesta. Odjednom je broj onih koji su se za njega vezali buknuo, kao pečurke nakon kiše. Šejhovi iz blizine su mu počeli na tome zavidjeti. Kako bi izbjegao pojavu fitne, Sejjid Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je 1951. godine prešao u Kasrik. Tada je Kasrik postao mjestom zijareta. Ljudi su sa svih strana počeli pristizati u zijaret kako bi osjetili duhovni užitak i ushit iz njegovih sohbeta. Kada bi se vraćali u svoja mjesta pričali bi o tome, te su tako i drugi ljudi kretali u zijaret, kako bi i sami doživjeli isto.

Gavs Abdulhakim kaddesallahu sirreh, je najprije nastojao da ispravi akaid onima koji su mu dolazili u zijaret, i da im tako pomogne spasiti iman. Tridesetak godina je društvo tada bilo odsječeno od institucija u kojima se islam tumačio na sasvim ispravan način. Valjalo je popuniti taj vakum. Ljudi nisu u tom periodu imali prilike da nauče ni najosnovnije stvari o vjeri. Iako su bili muslimani, nisu poznavali Allahove propise, niti su izvršavali vjerske naredbe. Nisu pazili na propise halala i harama. Islam je samo bio njihov formalni identitet. Muslimanski način života je bio potisnut. Kao što je i govorio Gavs, kaddesallahu sirreh, tarikati, škole u kojima su se odgajale i podizale evlije, postali su škole spašavanja imana. Tako je i moralo biti, prema uvjetima i prilikama tog vremena.

Na sohbetima u Kasriku, pozivao je sve prisutne da se čvrsto pridržavaju časnog sunneta i da prema njegovim učenjima organizuju i urede svoje živote. Preporučivao im je strpljenje i sabur u trenucima teškoća i nevolja, halal-ishranu, obavljanje dnevnih namaza u džematu, malo priče, darežljivost, lijep odnos prema drugima, te umjerenost u ljubavi prema imetku, djeci i porodici.

Duhovnost počinje ponovo cvjetati

Gavs Sejjid Abdulhakim el-Husejni, kaddesallahu sirreh, je primao svakoga ko bi mu u zijaret došao, bez obzira na to o kolikom se grešniku radilo. Štaviše, ko god bi vidio njegovu nurli čehru, prisjetio bi se Allaha i pokajao bi se za prethodne grijehe. Oni koji bi odlazili iz zijareta, kada bi dolazili u svoja mjesta, drugim ljudima bi preporučivali da posjete tog zata.

Gavs, kaddesallahu sirreh, je upozoravao da se tevba ne odgađa. Govorio je i podsjećao na to koliko je smrt blizu. Gavs Abdulhakim, kaddsellahu sirreh, bi skoro svima koji bi ga posjetili govorio:

Izbjegavajte slijeđenje nefsanskih prohtjeva i povinovanje nefsu. Izbjegavajte samoljublje. Neprestano obuzdavajte svoj nefs tako da nikada ne može glavu podići.

Potom bi im govorio da se trebaju družiti samo s dobrima, ukoliko žele to postići.

U zamrlim žilama Anadolije, njegovim zalaganjima i himmetom je potekla krv i tako se povratila duhovnost. Trudio se da odgoji veliki broj učenika i halifa, kako bi se ta duhovnost raširila na sve strane. Kako bi ih podučio šerijatskim disciplinama, njegovao je sistem medrese. Što se tiče duhovnog odgoja, on se lično o tome starao. Trudio se da se ispunjavaju svi, pa čak i oni najmanji adabi i da se ne napuštaju. Neprestano je podvlačio bitnost virda i hatme, te da se trebaju obavljati u skladu adaba koji važe za njih. Savjetovao ih je da se nikada ne bave istraživanjem grešaka drugih, da se bave otklanjanjem svojih mahana i da se ne osvrću na pohvale ljudi. Na sljedeću stvar je također često upućivao:

Murid treba da bude uvjeren da je njegov muršid potpun. No, pored toga, ne smije omalovažavati druge muršide i šejhove. U tom bi slučaju nanio sebi i duhovnu štetu, ali bi i otvorio sebi put nifaka. Naši muridi, kada se nađu u društvu murida drugih muršida, neka ne pričaju samo o velikanima našeg puta, nego neka pričaju i o njihovim muršidima. Ako budete tako činili, ljubav i muhabet ljudi prema sadatima će se povećati.

Menzil

Nakon Kasrika, Gavs Abdulhakim, kaddesallahu sirreh, je jedno vrijeme proboravio u Narlidereu, u blizini Bitlisa, a potom je tekiju preselio u Sirt, tačnije u selo Gadir, u blizini Kozluka. Jedan je period činio iršad u tom mjestu.

Nastupila je 1971. godina. Gavs, kaddesallahu sirreh, je bio vidno iscrpljen. Bio je u poznim godinama, a pored toga mu je i zdravlje bilo narušeno. Kupili su jedno imanje na području Menzila, blizu Kahte u Adijamanu. Tamo se preselio s porodicom i učenicima. Menzil će potom postati centar tesavvufskog znanja i duhovnog odgoja. Znao je i da mu se približio vakat seljenja s ovog svijeta. Dok je hodao Menzilom i razgledao ga, te mislio gdje će šta biti podignuto, pogledao je na mjesto, gdje se sada nalazi Merkad, i oporučio da ga tu pokopaju.

U proljeće 1972. godine se razbolio. Bilo je potrebno da bude operisan. Bolest mu je toliko uznapredovala i uzela maha, te mu je stvarala velike bolove. Počeo je čak i da namaze klanja sjedeći. Operisan je u Ankari, ali je tri dana nakon toga preselio, prvog juna 1972. godine. Prije operacije je napisao oporuku i iskazao svoju želju. Rekao je kako je Sejjid Muhammed Rašid njihov inžinjer, te tako ukazao na njegovo mjesto nakon njega.

Uzvišeni Allah mu posvetio ruh njegov…

Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.

Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt

Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom.
Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida?

Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli.

Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema.

Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil

Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida

Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:

Više o tome šta je tesavvuf i ostalim tesavvufskim temama možete pročitati i u knjizi Duhovni odgoj u Islamu gdje možete online pročitati većinu tekstova.