Uzvišeni Allah u ajetu veli: „O vjernici, klonite se mnogih sumljičenja, neka sumljičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“ (Hudžurat, 12)
Na početku navedimo jedan primjer:
U svom mjestu proživljavate velike probleme, a u jednom udaljenom mjestu imate jednog dragog prijatelja, koji je jako bogat i usto darežljiv. Kada biste mu otišli, ne biste više u ostatku života imali niti problema niti poteškoća. Donesete odluku da ga posjetite, jer ionako nemate nikakvog drugog rješenja. Posljednje novce koje imate potrošite da biste kupili kartu. Nemate više novca, a nemate niti prijatelja od koga biste mogli pozajmiti novaca. Vaše su pripreme okončane, i baš kada krenete na put, pojavi se odjednom neki čovjek koji Vam ukrade iz ruku tašnu u kojoj se nalazi Vaša karta, te odjednom nestane iz vidokruga. Vi trčite, vičete, ali uzalud… Tako ostanete na tom mjestu bespomoćni i shrvani…
Pitanje je sljedeće:
- Šta biste učinili kad biste uhvatili tog čovjeka koji Vam je u jednome trenu odnio sve Vaše nade? Zasigurno ga nećete pogladiti po leđima!
A šta ako mi vlastitim rukama iscijepamo i upropastimo tu kartu? A šta ako mi svoje snove sami sebi porušimo?
Nemojte se čuditi nimalo! Mi činimo takve stvari sami sebi, da bi neko ko bi nas sa strane posmatrao rekao da smo u potpunosti ludi.
Posljedica gafleta koji traje jedan tren
Prijatelj o kojem smo govorili u iznesenom primjeru jeste Uzvišeni Allah. On nam je s jedne strane jako blizak, dok smo mi od Njega, s druge strane, jako udaljeni zbog nefsanskih perdi i tmina. Ta udaljenost se može preći jedino putem koji vodi iz tmina na svjetlo.
Karta o kojoj je bilo riječi jesu dobra djela, u kojoj su pohranjeni svi naši ibadeti, dobra djela, namjere…
Znajte da postizanje sevapa i dobrog djela nije lahko kao što se većinom čini. To zahtijeva žestoku borbu protiv nefsa i šejtana, a ponekad iziskuje jako mnogo odricanja, teškoća i muke.
Tako vi mjesecima i godinama štedite, i neprestano maštate o putovanju, o vratima bliskog prijatelja.
Ali, neke riječi koje ste nepromišljeno izgovorili, uništavaju sav Vaš kapital i sva Vaša dobra djela.
Eto, gibet je jedba takva stvar!
Ima takvih riječi kojima ne pridajete pažnju, koje nepromišljeno izgovorite, a koje mogu uništiti Vaša dobra djela koja ste godinama činili.
Štaviše – da Allah sačuva! – ima takvih riječi koje mogu da anuliraju iman na posljednjem izdisaju.
Gibet je takav! Gibet je vatra! oslanik, s.a.v.s., je kazao da gibet uništava dobra djela kao što vatra spaljuje suha drva.
Mi se ponašamo krajnje obazrivo prema našem duhovnom životu. Naprimjer, oprezni smo po pitanju hrane koja nam je sumnjiva. Ali, kada bismo barem deseti dio te obazrivosti pokazali i kada je riječ o gibetu!
Naravno, izbjegavanje sumnjive hrane je hvale vrijedno ponašanje. Međutim, veoma je začudna ova neobazrivost u vezi gibeta, koja je definitivno zabranjena Kur’anom i sunnetom. Štaviše, gibet je nešto što uznemirava, ali je gibet jedenje mesa svog brata koji je mrtav. To ne kažemo mi, već tako kaže Uzvišeni Allah.
Kad bi duhovna djela ima svoju materijalnu formu, onda bi se moglo vidjeti kako iz usta osobe koja ogovara cure krv i gnoj.
Kazivanje
Prenosi se da je neki čovjek na sohbetu kod Džunejda Bagdadija, k.s., ustao da prosi, kad Džunejdu kroz glavu prođe:
- Ovaj čovjek je zdrav i može raditi i zaraditi. Zašto onda prosi?
To večer u snu, Džunejd, k.s., je vidio kada je pred njega postavljena neka prekrivena tepsija. Rečeno mu je da je otkrije i da jede. Kada je otkrio, vidio je mrtvo tijelo onog čovjeka koji je prosio. Tada je rekao:
- Ne, ja ne jedem meso umrlog stvorenja!
- Dobro, a šta si jučer jeo na sohbetu?, bi upitan. Džunejd tada shvati da je srcem ogovorio onog čovjeka. Tada se probudio u strahu, te je ustao i uzeo abdest, a potom obavio dva rekata namaza. Zatim je krenuo u potragu za onim dervišom. Našao ga je na obali rijeke Tigris. Skupljao je povrće koje je bilo po rijeci, koje je ona nosila. Kad ga je opazio, podigao je glavu i obratio se Džunejdu, k.s.:
- Da li se pokajao zbog svog mišljenja o nama?
Džunejd reče da jeste, a taj mu prouči ajet: „On prima pokajanje od robova Svojih i prašta rđave postupke i zna šta radite.“ (Šu’ara, 25) Potom mu reče da dobro pamti taj događaj. (Attar, Spomenica dobrih)
Enes b. Malik, r.a. prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da se posti jedan dan. Rekao je: ‘Neka niko ne prekida post sve dok ja to ne dozvolim’. Ljudi su postili, pa kada se smrklo, došao je neki čovjek i rekao: ‘Allahov Poslaniče, još sam postač, pa mi dozvoli da se iftarim’. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je dozvolio. Tako su dolazili ljudi jedan za drugim, dok nije došao čovjek i rekao: ‘Allahov Poslaniče, dvije djevojke iz moje porodice još uvijek poste, ali se stide da ti dođu, pa im dozvoli da se iftare’. Allahov Poslanik, s.a.v.s., se okrenuo od njega. Čovjek je ponovio, a on, s.a.v.s., se ponovo okrenuo od njega. To je uradio i treći put. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘One nisu postile. Kako da posti neko ko je čitav dan jeo ljudsko meso? Idi i naredi im, ako su postile, neka povrate’. Čovjek se vratio kući i prenio im šta se dogodilo. Njih dvije su potom povratile po komad zgrušane krvi. Čovjek se potom vratio Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu šta se dogodilo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu reče: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je moći moj život, da je ta krv ostala u njihovim trbusima, završile bi u džehennemu’”. (Ibn Ebi Dunja)
Sejjid Abdulhakim el-Husejni, k.s., je rekao: “Poznato je da meleki koju su zaduženi dvadeset četiri sata predočavaju djela Allahu. Gospodar svjetova upita meleka na lijevom ramenu koji je zadužen da piše grijehe: ‘Da li ima i gibeta među grijesima ovog roba?’ Ako melek kaže: ‘Da, Gospodaru, među grijesima ovog roba ima i gibeta’, onda Rabulalemin neće prihvatiti/odbit će dobra djela koja je taj rob počinio. Reći će: ‘Nosite dobra djela od ovoga i podajte ih onome koga je ogovorio’.” (Sohbetler, S.Abdülhakim el-Hüseyn-i, Sey-taç Yay.)
Dakle, gibet kojeg smatramo malim je razlog da čovjekova dobra djela, koja je radio sa toliko truda, budu uzeta i data drugome.
Preneseno je od Hasana El-Basrija, rahimehullah, da mu je neki čovjek rekao: “Taj i taj te ogovara.” Hasan, rahimehullah, je tom čovjeku poslao tanjir svježih hurmi i rekao: ‘‘Čuo sam da si mi poklonio neka svoja dobra djela, pa želim da ti se odužim. Izvini što se ne mogu potpuno odužiti.”
Tri ružne navike
U časnom ajetu Gospodar svjetova na vrlo jasan i izričit način zabranjuje tri osobine koje su ujedno i veoma ružne navike čovjeka, a to su:
Sumnjičenje: sud koji se oslanja na pretpostavku a ne na dokaz ili provjerenu informaciju
Uhođenje: istraživanje tuđe intime
Gibet: ogovaranje
Allah, dž.š., nas spomenutim ajetom uči ahlaku islama – najljepšem ahlaku, sve ljude poziva vrhunskom odgoju i obznanjuje šta je to što ne treba da radimo.
Vjernicima nije dozvoljeno da sumnjiče jedni druge, da istražuju nedostatke i ogovaraju. Allah, dž.š., nam to zabranjuje, zatim obznanjuje da će istinski vjernici biti nagrađeni nagradom potpunom, od Gospodara svoga, Milostivog Samilosnog. Nema sumnje da su u svim Allahovim propisima – i zapovijedima i zabranama – mudrost i veliko dobro za čovjeka. (Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-ı Kerim’in Turkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Ebu ’l-Lejs es-Semerkandi, Tefsiru ’l-Kur’an)
Srce nikada ne laže, nefs nikada ne govori istinu. A razdvojiti to dvoje je veoma teško. Ko god pri sebi ima imalo nefsanskih želja i prohtijeva, on nema pravo da govori o ispravnosti svoga srca. Sve dok je prisutno i najmanje djelovanje nefsa, čovjek je pod njegovim utjecajem, i, za sve nedostatke koje vidi kod drugih treba kriviti svoj nefs.
Sumnjičenje je sud o nekome na osnovu mišljenja koje je produkt nefs-i emmare (duša sklona zlu). Sve dok se sud ne oslanja na provjerenu informaciju, to je sumnjičenje, čak i onda kada je mogućnost za istinitost velika. (Ragib el-Isfahani, Mufredat; Imam Kušejri, Letaifu ’l-išarat; Ruhu ’l-bejan)
Takav sud odnosno sumnjičenje je haram, sve dok ne postoji jasan dokaz ili znak koji bi to potvrdio. I to je nešto čega se moramo dobro čuvati. Čovjek nije obavezan da ima lijepo mišljenje o nepoznatoj osobi, ali isto tako nije mu dozvoljeno ni da misli loše o njoj. Međutim, dozvoljeno je misliti loše o nekome ko javno čini grijehe poput nemorala.
Gospodar svjetova u ajetu kaže: „Klonite se mnogih mišljenja“, čime nam želi reći da se držimo samo onoga što je pouzdano, te da trebamo dobro razmisliti kakva su naša mišljenja o drugima, da li se ubrajaju u sumnjičenje. Jer, kako u nastavku ajeta kaže: „Neka mišljenja su uistinu grijeh.“
Niko nema pravo da misli loše o bilo kome sve dok za to ne postoji jasan i očit dokaz, koji je vidio vlastitim očima. Sumnjičenja na osnovu onoga što čujemo a nismo vidjeli, su od šejtana. A šejtan je najgrješnije stvorenje. Zbog toga ne trebamo prihvatati ono što dolazi od njega, nego naprotiv, moramo to odbaciti. Uzvišeni Allah u Časnoj Knjizi veli:
„O vjernici! Ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Hudžurat, 6)
Zabranjeno je prihvatiti i potvrditi ono što dolazi od šejtana. Misliti ružno o nekome nije dozvoljeno čak ni onda kada postoji dokaz za to, ako istovremeno postoji i mogućnost da to nije tako. Od ljepote imana je lijepo mišljenje o nekome sve dok postoji ijedna mogućnost da se lijepim protumači ono što vidimo. Kao što Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Lijepo mišljenje (husnizan) je od imana.“ (Munavi, II, 446; Imam Gazali, Ihja’ ulumi ’d-din; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ’l-bejan; Ruhu ’l-bejan)
Osloboditi se sumnjičenja
Kao lijek od loših misli i sumnjičenja Allahov Poslanik, s.a.v.s., je oporučio sljedeće:
“Način da se spasite sumnjičenja jeste da ne pridajete važnost niti pažnju mislima koje vode u sumnjičenje.“ (Taberani, el-Mu’džemu ’l-kebir, br: 3227; Hejsemi, Medžme’u ’z-zevaid, 8/78) Dakle, i srcem i postupcima moramo napustiti i odbaciti sve ono što raspiruje sumnju. Kada se pojave loše misli o nekom muslimanu, ne trebamo im pridavati pažnju, nego naprotiv, trebamo činiti dovu za njega. To je ono što priliči vjerniku. Takvo ponašanje ljuti šejtana i on se udaljava.
Vjernik arif – onaj koji je spoznao Allaha, dž.š. – od zauzetosti Hakkom nema vremena da se bavi ljudima. Kako je onda moguće da ima vremena za istraživanje njihovih skrivenih stanja i nedostataka?!
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ne uhodite jedni druge! Ko bude istraživao greške muslimana, Allah će istražiti njegove greške. A čije greške Allah istraži, ponizit će ga, pa makar i u vlastitoj kući.“ (Ebu Davud, Edeb, 40; Tirmizi, Birr, 85; Ahmed, Musned, 4/420)
Vjerniku nije dozvoljeno da uhodi druge muslimane niti da ih spominje po lošem. O svim vjernicima treba da gaji lijepo mišljenje, jer istraživanje skrivenih nedostataka neminovno vodi u gibet. Zbog toga je Uzvišeni Allah prvo zabranio uhođenje, pa onda gibet, riječima: „I ne ogovarajte jedni druge“ (Fahruddin Razi, Tefsir-i kebir; Letaifu ‘l-išarat; Bahru ‘l-medid; Hak Dini Kur’an Dili)
U hadisu se prenosi da je časni Poslanik, s.a.v.s., rekao: „U noći Mi’radža vidio sam ljude koji noktima od bakra kidaju meso sa svojih lica i tijela. Upitao sam Džibrila, ko su oni, a on mi je odgovorio: ‘To su oni što su ogovarajući jeli meso ljudi i rušili njihovo dostojanstvo.’“ (Ebu Davud, Edeb, 40; Ahmed, Musned, 3/24)
Činiti gibet znači govoriti o nekome u njegovom odsustvu ono čime on, kada bi čuo, ne bi bio zadovoljan. I nije nužno da to bude riječima. Gibet se može počiniti i išaretom ili izrazom lica. Sve ono što se učini ili kaže u odsustvu osobe, a ona sama nije zadovoljna time, to je gibet i haram je.
Gibet prouzrokuje prekidanje ljubavi i povećava neprijateljstvo. Ubraja se u velike grijehe. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Gibet je gori od zinaluka (blud).“ (Dejlemi, br. 4320; Kenzu ‘l-ummal, 3, 589, br. 8043) Onaj ko počini blud može se pokajati i biva mu oprošteno, međutim, onaj ko čini gibet, njemu neće biti oprošteno sve dok mu ne oprosti osoba koju je ogovarao.
Kada neko govori o nekome, a osoba koja sluša ne zna o kome se radi, onda to nije gibet. U suprotnom, odgovorni su i onaj koji govori i onaj koji sluša. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi ugledao nešto što mu se ne bi svidjelo, o tome bi govorio uopćeno: „Šta se to dešava sa nekima od vas, pa rade tako i tako!“ (Ebu Davud, Edeb, 5) Spomenuti samo grešku i ukazati na način popravljanja iste, mnogo je bolje i djelotvornije, nego usmjeriti se na počinitelja. (Kur’an-i Kerim’in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Ihja’ ‘ulumi’ d-din; Ruhu ‘l-bejan)
Sadi Širazi, k.s., u poznatom djelu Đulistan pripovijeda: „Sjećam se dana iz djetinjstva. Veliku ljubav sam osjećao prema ibadetu, noćnom namazu, zuhdu i takvaluku. Tako sam jedne večeri zajedno sa ocem ostao budan sve do sabaha. Učili smo Kur’an, a ostali ukućani su spavali. U jednom trenutku rekoh ocu: ‘Spavaju kao da su mrtvi. Mogli su ustati pa klanjati barem dva rekata namaza!’ A otac mi tada reče: ‘Sine moj, kamo sreće da si i ti spavao, a da ih nisi ogovorio.’“
Ogovaranje nije samo jezikom
Imam Gazali, rah., veli u Ihjau:
Znaj da je spominjanje jezikom zabranjeno, jer na taj način ukazuješ na mahanu svoga brata i ukazuješ na ono što je njemu mrsko. Aluzija na takvo nešto jeste kao i otvoren govor, a postupak je kao i riječ. Pokazati, namignuti, napraviti grimasu, pokretom pokazati ili napisati, i svaki drugi način iz kojeg se može razumjeti šta se želi reći, spada u ogovaranje, i to je haram. Dokaz za to riječi su hazreti Aiše kada kaže: “Ušla nam je neka žena i kada je krenula kući, ja sam rukom pokazala kako je niska, pa mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ogovorila si je’.”
U to spada i oponašanje hoda ili šepanja. To je ogovaranje, gibet, čak i gore od toga, jer je rječitije. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Aišu, radijallahu anhu, da oponaša neku ženu, rekao je: “Ne bih volio da oponašam nekog čovjeka kada bih imao to i to.”
Tako je i s ogovaranjem pismeno, jer je pero, olovka, kao i jezik. Autor može napisati o određenoj osobi nešto i dati sebi na volju, pa da taj njegov govor bude ogovaranje, osim ako to nije popratio izvinjavajućim riječima koje su potrebne, a to ćemo navesti kasnije. Kada autor kaže: “Ljudi kažu to i to”, to se ne smatra ogovaranjem. Ogovaranje je kada se pažnja usmjeri na jednu osobu, bilo da je ona živa ili mrtva
U gibet spada i da kažeš: “Jedan koji je prošao pored nas danas”, ili: “Neko koga smo vidjeli”, ako onaj kome se obraća može razumjeti o kome se radi. Ono što je zabranjeno jeste ukazati na određenu osobu, a ako čovjek ne shvati o kome se radi, onda je dozvoljeno govoriti u trećem licu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi uočio nešto što mu se ne sviđa kod čovjeka, rekao bi: “Šta mislite o onim ljudima koji rade to i to?” Nije određivao i imenovao osobu. Kada kažeš: “Neko ko je došao s puta”, ili kažeš: “Neko ko se naziva učenim”, ako postoji išta što ukazuje na određenu osobu, onda je to gibet.
Najgori oblik gibeta jeste onaj kojim se služe učeni, i oni ukazuju na cilj izražavajući se kao da žele ukazati na dobro. Tako pokazuju da se sustežu od ogovaranja i da ukazuju na cilj. Oni, u svom neznanju, ne znaju da su objedinili dvije pogane stvari; ogovaranje i rijaluk. Primjer tome jeste da se kod takvog spomene neko, a on kaže: “Hvala Allahu, Koji nas nije stavio na kušnju da posjećujemo vlast i da sakupljamo mrvice”, ili da kaže: “Da me Allah sačuva bestidnosti.” Molimo Allaha da nas zaštiti od toga. On je namjeravao ukazati na mahanu spomenutog, pa ga spominje kroz dovu.
Može to uraditi i kroz pohvalu onoga koga želi ogovoriti, pa da kaže: “Kako je samo dobar taj i taj. Nije imao propusta u ibadetima, ali ga je zadesilo iskušenje, kao i sve nas, puno je nestrpljiv.” On spominje sebe, a ustvari želi da pokudi drugog kroz to. Hvali sebe, tako što hoće da se pokaže dobar kroz iznošenje svojih mahana. Tako čini trostruki grijeh: ogovara, pokazuje se boljim nego što jeste i sam sebe uzdiže. I ne znajući, misli da je dobar i da se susteže od ogovaranja. Zbog ovoga se šejtan igra s neznalicama koji počnu ibadetiti ne znajući. On ih slijedi i svojim spletkama im poništaje njihova djela, smije im se i ismijava ih. U to spada i da se spomene mahana nekog čovjeka na koju prisutni ne obraćaju pažnju, pa da on kaže: “Subhanellah, kako je to čudno”, kako bi se saslušalo ogovaranje. On spominje Allaha i upotrebljava ime kao alatku za sprovođenje svog zla. On spominje Allaha, ne znajući i obmanjujući se. Isto je slučaj i kada kaže: “Žao mi je što se dešava s našim prijateljem i zbog poniženja kroz koja prolazi. Molim Allaha da se oslobodi toga.” On je lažac tvrdeći da je zabrinut i moleći za njega. Da stvarno želi da moli za toga, on bi molio Allaha u samoći poslije namaza. Da je zabrinut za njega, pokazao bi zabrinutost i za ono što mu se ne sviđa. Isto je i s riječima: “Taj je siromah u velikom iskušenju, da Allah primi i njegovo i naše pokajanje.” U svemu tome pokazuje dovu i moli za nekoga, a Allah zna šta mu se krije u nutrini njegovoj i kakve su mu skrivene želje. On, zbog svog neznanja, ne zna da se izložio većoj srdžbi nego što se izlažu neznalice koje pokazuju svoje neznanje.
U to spada i slušanje ogovaranja kroz čuđenje. On pokazuje čuđenje kako bi onaj koji ogovara pokazao još veću volju za tim. On pokazuje neznanje i kaže: “Čudno, nisam znao da je takav. Znao sam o njemu samo dobro i mislio sam da je takav. Da nas Allah zaštiti kušnje u kojoj je.” Sve je to potvrda onome koji ogovara i potvrda njegovog ogovaranja. Čak je i onaj koji šuti suučesnik u ogovaranju.
Lijek za gibet
Sve loše osobine liječe se znanjem i ibadetom. Liječenje bolesti moguće je pomoću onoga što je suprotno njenom uzroku. Čovjek će uspjeti da suzdrži jezik od gibeta onoliko koliko bude imao znanja o pogubnim posljedicama istog i koliko oživi svijest da je gibet djelo koje prouzrokuje Allahovu srdžbu. Treba znati da gibet odnosi sevape, tj. da će sevapi onoga ko ogovara biti dati onome koga je ogovarao. A ako ne bude imao sevapa, onda će mu se dati od grijeha osobe koju je ogovarao, i bit će izložen velikoj kazni.
Također, jedan od najdjelotvornijih načina da se čovjek oslobodi bolesti gibeta jeste razmišljanje o vlastitome stanju. Onaj ko nađe grešku kod sebe – a nema čovjeka bez greške – taj će se baviti popravljanjem svoga stanja. Ko tako bude radio, bit će od onih koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo u hadisu:
„Blago onome koga okupiranost vlastitim greškama zabavi od istraživanja tuđih nedostataka.“ (Munavi, Fejdu ’l-Kadir, 4/281)
Najljepše i najispravnije je da čovjek prestane misliti o drugim ljudima i da se zabavi popravljanjem svoga stanja. Pa kada vidi koliko je to teško – koliko je teško popraviti samo jednu mahanu, onda će lakše razumjeti druge ljude i njihova stanja. Naravno, ovdje govorimo o nedostacima koji se pojavljuju uslijed čovjekovog htjenja i volje. Ako bismo pak ogovarali ljude spominjući ih po nekom nedostatku koji je urođen, tj. nije u njihovim rukama, onda bi to bilo ismijavanje Gospodara, da nas Allah, dž.š., sačuva od toga. (Ihja’ ‘ulumi ‘d-din, Ruhu ‘l-bejan)
Svaki vjernik treba realno pogledati svoje stanje, treba biti svjestan da nije bez nedostatka. Stoga, neka se ne oholi. I neka zna, kako god on ne voli da ga drugi ljudi ogovaraju, ne vole ni drugi da neko njih ogovara. Ono što ne želi sebi, ne treba željeti ni drugome. I, nemojmo zaboraviti da postoji velika vjerovatnoća da će onaj ko nama govori loše o nekome, i drugima govoriti loše o nama.
Ko učini gibet, treba odmah da se pokaje, i da se, svjestan niskosti svoga stanja, okrene Gospodaru svjetova, kako bi se spasio odgovornosti kod Njega Uzvišenog. Pored toga dužan je da zatraži oprost od onoga koga je ogovorio, i to na način da ta osoba osjeti da mu je uistinu žao.
Ataa b. Ebi Rebaha, r.a., su upitali o tevbi za gibet, pa im je odgovorio:
„Otiđi kod osobe koju si ogovorio i reci: ‘Ogovarao sam te. Učinio sam ti zulum, čak sam i neistinu rekao. I sada se mnogo kajem zbog toga. Tražim oprost od tebe. A ti, ako želiš uzmi od mene ono što je tvoj hak (odštetu za tu nepravdu), a ako želiš halali mi.’“ (Ihja’ ‘ulumi’ d-din)
Izričite naredbe
Časnim ajetom Uzvišeni Allah nam kaže:
O vjernici! Klonite se mnogih sumnjičenja. Nije vam dozvoljeno da jedni o drugima mislite ružno, sve dok nemate pouzdan dokaz za to. Jer uistinu, mnoga sumnjičenja su grijeh.
Veliki je grijeh da vjernik o svome bratu misli ono što nije istina. To je suprotno principima islamskog bratstva. Međutim, misliti loše o onome ko javno čini ono što nije dozvoljeno i koga karakterišu osobine suprotne edebu Šerijata, dozvoljeno je. I to sa ciljem i željom da se njegovo stanje popravi…
O vjernici! Ne istražujte mahane jedni drugih i ne pričajte o njima! Ne priželjkujte da nedostaci vašeg brata izađu na vidjelo.
U odsustvu brata ne iznosite ništa što ga prikazuje lošim, niti riječima niti išaretom. Ako to budete radili, ulazite u njegov hak.
Ukoliko je neistina ono što govorite o njemu, tada ste ga još i potvorili. A to je jako ružno djelo – djelo koje posjednici čistog fitreta uistinu mrze. Zar bi neko od vas volio da jede meso umrloga brata svoga? Naravno da ne bi. Štaviše, to smatrate ružnim i odvratnim. A govoriti loše o nekome u njegovome odsustvu i spominjati njegove loše osobine, dok on ne zna za to i ne može da se odbrani, je kao kidanje mesa sa njegovog mrtvoga tijela. To je djelo od kojeg bježe oni koji su čisti, jer je ono uzrok velike kazne.
O ljudi! Bojte se Allaha, ne upuštajte se u gibet. Znajte da je to ružno, poslušajte Allahovu zapovijed. Zaista Allah prima pokajanje i mnogo je milostiv. Možda je onaj koga ogovaraš učinio tevbu za svoja djela, pa mu je Uzvišeni Allah oprostio. A ti i dalje govoriš o njegovim mahanama, pa zar je to lijepo?! Gibet je nešto čega se čovjek uvijek treba čuvati, a ako mu se ipak desi da nekoga ogovori, onda se treba odmah pokajati i zatražiti oprost od Uzvišenog Allaha. Ko se tevbom okrene svome Gospodaru, naići će na milost i dobrotu. (Kur’an-i Kerim’in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
Kako je lijepo rekao Ebu Džafer bin Sinan, k.s.: “Ne grdi svog brata muslimana zbog neke mahane koju su vidio kod njega. Može biti da i ti upadneš u taj grijeh i postaneš gori od njega. Kada vidiš da se kod njega nalazi neki nedostatak, čini dovu Allahu za njega i traži od Njega da mu se smiluje. Boj se da se taj nedostatak kod njega ne nađe i kod tebe. Zahvaljuj Allahu što tebe nije potrefio taj musibet koji je njega potrefio.”
“Onaj ko sluša ogovaranje jedan je od ogovarača.” Znači, u društvu gdje se ogovara postoje dva ogovarača: onaj koji govori i onaj koji sluša i tako obojica učestvuju u grijehu ogovaranja. Jahja b. Ebi Kesir je rekao: “Tri vrste ljudi dozvoljeno je gibetiti (ogovarati): nepravednog vladara, novotara i velikog (javnog) griješnika.”
Kad neko počini neki grijeh, mora učiniti teobu koja se sastoji od prestanka sa činjenjem grijeha, iskrenog pokajanja i čvrste odluke da se na činjenje tog grijeha više ne vraća.
Kada čovjek pogriješi prema drugom čovjeku ili povrijedi neko njegovo pravo, dužan je učiniti teobu, i uz to nadoknaditi nanesenu štetu, uvredu ili zatražiti halala od onoga kome je ta šteta ili uvreda nanesena. Dakle, onaj ko učini giebet i želi da se od toga očisti, dužan je nakon učinjene teobe zatražiti halala od onoga koga je ogovarao.
Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike upitao: “Znate li ko će biti najveća bijeda/gubitnik na Sudnjem danu?” Ashabi su odgovorili: ”Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!” Poslanik zatim reče: ”Najveća bijeda na Sudnjem danu će biti onaj ko dođe na obračun, pa se kaže: ‘Ovoga je uvrijedio, ovoga opsovao, ovoga udario, ovoga potvorio’, pa svakome počne vraćati njegov hakk, tako što će im davati svoja dobra djela, a kad nestane dobrih djela, onda će preuzimati njihova loša djela, sve dok im ne vrati njihove hakkove.”
Mi se prema braći vjernicima moramo ponašati uljudno, blago i lijepo. Uvijek moramo stati na stranu prava i onoga ko je u pravu, a suprotstaviti se zulumu i zalimu.
Da nam Allah himmetom i bereketom Sadata dadne lijeka kako za sve duhovne bolesti tako i za gibet, te da nas od njega sačuva. Amin!
Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt
Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida? Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli. Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema. Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:- Šta je tesavvuf?
- Pojava tesavvufa kao sistema
- Tesavvuf u današnjem vremenu
- Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
- Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
- Tema broja: Šta je tesavvuf?
