Kur’an je došao sa zaokruženom i potpunom vjerom. Odgovori na sva bitna pitanja, kao što su pitanja o Stvoritelju, svijetu, čovjeku, zagrobnom životu, ahiretu, poslanstvu, Objavi, nalaze se u Kur’anu.
Važno je istaknuti činjenicu da je Poslanik, a.s., bio tumač Kur’ana koji je živio sa ashabima i odgovarao na sva pitanja. Ashabi su bespogovorno prihvatali ono što su im Allah i Njegov Poslanik nalagali. Za njih važi kur’ansko pravilo semi‘na ve eta’na (čujemo i pokoravamo se).
Teoretičari navode različite razloge zašto u vrijeme Poslanika, a.s., i ashaba nije bilo rasprava. Kao razlog navode činjenicu da su se tada akaidske istine prihvatale srcem. Uz to, muslimani nisu imali tradiciju prije Objave da bi filozofirali i polemisali oko određenih stvari, a postavljali su pitanja u okviru akaida. Objava je bila u toku, a i Poslanik je bio prisutan te davao odgovore.
Dovoljni odgovori
Drugi teoretičari navode da sam Kur’an odgovara onako i onoliko koliko je dovoljno čovjeku o svim pitanjima (o duši, smaku svijeta i tako dalje); da rasprava o takvim stvarima neće uvećati iman niti će oni imati koristi od nje. Kur’an upućuje ljude da više razmišljaju o svijetu, kao i na praktičnu primjenu propisa.
Ako bi se i javila pitanja koja zadiru u neviđeno (gajb), Poslanik, a.s., nije odobravao takvu diskusiju. Ono što je iznad mogućnosti racionalne argumentacije ne može se shvatiti, kao što je i Poslanik, a.s., rekao: ”Ako se spomene kader (sudbina), suzdržite se!”
Nisu podsticane takve rasprave, ali je bila dozvoljena neka polemika od koje je bilo koristi. Kur’an je zabranjivao raspravu u vjeri, a nije zabranjivao raspravu o vjeri.
Međutim, kao razlog možemo navesti i činjenicu da su muslimani u vrijeme Poslanika, a.s., još uvijek bili kompaktna cjelina, nije bilo stranih podsticaja da se vode polemike. Nije bilo ni potrebno da se razvija znanost koja bi se bavila polemikom, jer cilj je da se očuva jedinstvo ummeta, kao što Allah, dž.š., kaže: ”I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su već jasni dokazi došli!” (Ali Imran, 105)
Jedinstvo ummeta
Sve navedene razloge izostanka ilmu’l-kelama (akaida) u prvom dobu islama možemo sagledati u nekoliko tačaka:
• Kur’an je došao sa uobličenom vjerom i sa odgovorima na sva bitna pitanja;
• Kur’an nije podsticao na vođenje polemika nego ih je sprječavao;
• kod tadašnjih Arapa nije bilo filozofije, više je prisutno pjesničko izražavanje;
• nije bilo stranih utjecaja u to doba;
• zauzetost muslimana oko osnivanja i jačanja države, te vođenje džihada (u takvim prilikama se ne filozofira);
• prisustvo Božijeg Poslanika, a.s., a kasnije skora blizina i sjećanje na njega; samo druženje s Poslanikom, a.s., otklanjalo je od njih svaku sumnju.
Takva situacija je bila i u vrijeme prvih halifa: muslimani su i dalje ostali vjerni Kur’anu i Poslaniku, a.s., i nerado su prihvatali polemiku. Halife su bili rigorozni prema onima što bi poveli raspravu. Imamo primjer kradljivca u vrijeme vladavine Omera, r.a., koji je ukrao i pravdao se sudbinom (kada-i kaderom). Omer, r.a., naredio je da ga kazne za krađu, a i za laž na Allaha, dž.š., kazavši da je i ta kazna također sudbina.
Prema tome, vrijeme Poslanika, a.s., i ashaba, jest vrijeme jedinstva ummeta, vjere kakvu Kur’an predstavlja. U to vrijeme se nisu postavljala pitanja: Kako to Bog čuje?, Jesu li sifati (svojstva) isto što i Božija bit? i slično, nego je njihova briga bila bezuvjetna i potpuna pokornost Allahu i Poslaniku, a.s.
