أَجْمَعِينَ وَصَحْبِهِ وَآلِهِ مُحَمَّدٍ سَيِّدِناَ عَلىَ وَالسَّلاَمُ وَالصَّلاَةُ الْعَالَمِينَ رَبِّ لِلّهِ اَلْحَمْدُ
Uzvišeni Gospodar u Kur’anu, govoreći o osobinama vjernika, kaže:
“Ono što žele – vjernici će postići,
oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju,
i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju –
osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju –
a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju –
i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.” (Muminun, 1-8)
U Kur’anu se također kaže: “I da obaveze (obećanje) prema Allahu ne kršite.” (En’am, 152)
Prema tefsirima, obećanje prema Allahu znači da su to naredbe, zabrane i obećanja koje nam je Allah ponudio, a mi prihvatili ili dali nekom drugom u ime Allaha. Prema ovom ajetu, kršenje obećanja je haram/zabranjeno u našoj vjeri. Allah, dž.š., o stvaranju Adema, a.s., oca čovječanstva i svoga halife, kaže: “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.’ “ (Ar’af, 172)
Ovaj ugovor koji je Uzvišeni sklopio sa nama, iako ga se mi sada ne sjećamo, moramo prihvatiti, jer nas na to podsjeća Gospodar. Mi zaboravljamo, dok naš Gospodar ne zaboravlja. Mi griješimo, a On je nepogrešiv. Mi smo vezani za vrijeme, dok Njega ne obuhvata ni vrijeme ni mjesto.
Kad je u pitanju obećanje, islam je tu krajnje pedantan. Da bi vladalo povjerenje u međuljudskim odnosima, jedino sredstvo koje to garantuje jeste držanje datog obećanja. Nemoguće je govoriti o zdravom životu jedne zajednice bez povjerenja.
“A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji – njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!” (Ra’ad, 25)
Pejgamber, s.a.v.s., kaže: “Nema imana (vjerovanja) onaj koji nema povjerenja, niti vjere onaj koji se ne pridržava datog obećanja.” (Ahmed) Ili “Licemjer ima tri osobine: kada govori laže, kad nešto obeća ne ispuni i kada mu se nešto povjeri iznevjeri.” (Buhari)
Vjernik nikad ne laže. Allahov Poslanik, s.a.v.s. kaže: “Vjernik može poprimiti svaku osobinu, osim laži i izdaje.”
Neki čovjek je pitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Može li mu’min počiniti blud?“ On odgovori: “To je moguće.” „A može li mu’min ukrasti?“ On odgovori: “I to je moguće.” Potom upita: “O Allahov Poslaniče, a može li mu’min slagati?“ On odgovori: “Ne.”
Poslanik, s.a.v.s., također kaže: “Obećanje je kao dug, odnosno i važnije od njega.”
Ispunjavanje datog obećanja bila je prepoznatljiva crta svih Allahovih poslanika. Ebu Davud bilježi da je Muhammed, s.a.v.s., čak i prije nego što je postao poslanik, čekao jednog čovjeka tri dana i tri noći, jer je on zaboravio na obećani sastanak. Abdullah b. ebi el-Hansa, čovjek koji je zabrovaio na taj sastanak, sjetio se nakon tri dana i pohitao ka tom mjestu i zatekao mladog Muhammeda, a.s., kako ga čeka! Muhammed, a.s., mu je tada rekao: „Momče, doveo si me u neugodnu situaciju, čekam te evo već tri dana!“
Allah, dž.š., je rekao: “I ne zamjenjujte obavezu datu Allahu za nešto što malo vrijedi – ono što je u Allaha – za vas je, da znate, bolje!” (Nahl, 95)
Abdullah b. ‘Amir kaže: “Jedne prilike me zvala majka, dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sjedio kod nas u kući.
– Dođi da ti nešto dam!
– Šta si željela da mu daš? – upita je Poslanik, a.s.
– Htjela sam da mu dam hurmu.
– Kada mu ne bi dala ništa, na teret bi ti bila stavljena laž – kaza joj Poslanik, a.s.” (Ebu Davud)
Rekao je Pejgamber, s.a.v.s.: “Laž umanjuje nafaku (rizk).” Abdurrahman bin Šibl prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trgovci su grješni.” Prenosilac dodaje da su ga pitali: ‘‘O Allahov Poslaniče! Zar Allah nije trgovinu dozvolio?” Časni Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ”Zašto da ne? Ali kad oni prave pogodbu, oni govore laži i podižu cijenu dajući izjave pod zakletvom.”
Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?
O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Saff, 2-3)
Imam Gazali prihvata da je za svakog fard-i ajn da stupi na duhovni put odgoja i da ispravi svoj nefs. “Osim pejgamberâ, niko nije imun da duhovne bolesti i od njih se ne može sam izbaviti/spasiti.”
Dakle, da bismo očistili svoje srce od loših i ružnih osobina neophodan je odgoj i to onaj u čijem središtu je muršid. Oni koji su našli muršida u tom duhovnom odgoju i liječenju, moraju slušati/sprovoditi njegove instrukcije. Kada se murid veže za muršida (bejat) to je jedna vrsta obećanja/davanja riječi, u značenju potpune odanosti i iskrenosti, izvršavanje njegovih naredbi, te uzimanja u obzir podnošenje svih vrsti nevolja i belaja. Biti odan/vjeran muršidu u suštinu znači biti odan/vjeran Allahu i Poslaniku, a.s., a to je uzrok vječnog selameta (spasa).
Da nam Allah dadne da himmetom i bereketom Sadata budemo od onih koji izvršavaju svoje obećanje i ispunjavaju datu riječ. Amin!
